Povijesno-politička pozicija Ivana Groznoga pokazuje se unikatnom: on je prvi ruski car, samodržac u punu značenju te riječi, ali je ujedno i pretposljednji predstavnik carske loze Rjurikoviča (moskovske grane).[2]
U narodu se pričalo da je u trenutku Ivanova rođenja (30. kolovoza 1530. godine) „nad cijelom Ruskom zemljom zatutnjao strašan grom, sijevnula munja, zatresla se sva zemlja. A jedan jurodivi prorekao je majci Eleni da će joj se roditi 'Tit – široki um' [Titъ – širokij umъ]“ (Tihomirov 1892: 6). U stvarnosti međutim nije bilo sve tako pozitivno-spektakularno. Ivanova oca Vasilija III., koji je prvu ženu-nerotkinju nakon 20 godina braka prognao u samostan te se oženio Elenom Glinskom, mladom ženom litavsko-tatarskoga podrijetla, optuživali su za nemoral i nepoštivanje crkvenih propisa.[3] Stoga će nekoliko desetljeća poslije Andrej Kurbskij u svojoj Povijesti o velikome knezu moskovskome (1573) ustvrditi kako je Groznyj rođen u bludu – kao nezakonito dijete (Kurbskij 1868: 5; Lur'e i Rykov 1979: 380). Ostavši bez oca kad su mu bile tri godine, a bez majke kad je imao osam godina, mali Ivan nije imao sretno, sređeno djetinjstvo. O tome će on opširno, s mnogo konkretnih, slikovitih detalja, pisati u poslanicama „svojemu izdajniku“ Andreju Kurbskomu.
Duboke, tragične i nesavladljive duševne suprotnosti određivale su osobnost Groznoga. Na djelu je bio „paralelizam suprotstavljenih utjecaja“, tj. dva su niza proturječnih utjecaja djelovala „svaki za sebe, bez prijelaza i umekšavanja: strah i patnja, laskanje i naslada“ (Ždanov 2016: 169). Proturječnosti su pak imale i genetsku i socijalnu osnovu.
Genealogija Groznoga pokazuje da je on posljednja faza izrođivanja cijele moskovske grane dinastije Rjurikoviča: s njim i njegovim neposrednim potomcima ta dinastija izumire. Da je Ivan bio duševno nestabilan već u najranijem djetinjstvu – svjedoči detalj povezan s bolešću i smrću njegova oca. Kad je naime Vasilij III. shvatio da ne može ozdraviti i da će umrijeti, nikako nije htio da to dozna njegov trogodišnji sin: takva bi vijest, po njegovu mišljenju, silno prestrašila dječaka (Lur'e 1985: 270). Kao dječak, Groznyj je sadistički uživao u mučenju životinja (Lur'e 1985: 289). U odrasloj dobi, godine 1553., jedva je preživio iznenadan napad ognjice (ognennyj nedug), koja je očito bila rezultat kako fizičkih tako i psihičkih anomalija. Usto je patio je od manije proganjanja, noćnih mora, nesuzdržive pohote koja je uključivala i sodomiju.[4]
O degenerativnosti roda govori i činjenica da je dvije godine mlađi brat Groznoga, Jurij, rođen gluhonijem i slabouman. U sedam brakova (četiri zakonita i tri nezakonita) Groznyj je imao mnogo djece, od kojih je većina umrla u najranijoj dobi. Pritom mu se treći sin Fedor, s prvom ženom Anastasijom Romanovnom Zahar'inom-Jur'evom, rodio kržljav i slabouman (Skrynnikov 1975: 207), a ni najmlađi (posljednji) sin Dmitrij nije bio zdrav – imao je padavicu.[5] Evgenij Solov'ev u svojoj monografiji o Groznome govori o carevu „bolesnome mozgu“ (Solov'ev 1893: 9).
Socijalni kontekst u kojem je odrastao i djelovao Groznyj nije nimalo pomogao da se ublaže ili uklone genetski uvjetovane devijacije. Djetinjstvo je proveo među nasilnim i raspusnim boljarima koji su se međusobno borili za vlast (među njima glavnu su riječ imali knezovi Šujski i Bel'ski), a istodobno su se s omalovažavanjem i grubo odnosili prema dječaku – budućemu caru – upadajući noću u njegove sobe i uhićujući te maltretirajući njemu bliske ljude. Sve je to, dakako, u djetetu rađalo mješavinu straha, mržnje i osvetoljubivosti. Istrebljivanje boljara postat će potom jednim od carevih najvažnijih životnih projekata odnosno opsesija.
S motrišta psihike – Groznyj je, vidjeli smo, živio u trajnoj unutarnjoj razdrtosti. S jedne strane – vječni strah od izdaje, strah za vlastiti život i život najbližih, osjećaj krivnje i grižnja savjesti, a s druge – bezobzirno i okrutno uništavanje svakoga sumnjivoga podanika (počinjući od najbližih), masovna ubojstva boljara, oduzimanje njihovih imanja (votčina), progonstva, nasilno slanje u manastire (koji su u ono vrijeme služili kao tamnice). Još kao dijete, spomenuli smo, volio je mučiti životinje, a porastavši – gazio bi od obijesti konjima ljude na ulici, sve uz odobravanje njegovih boljarskih odgojitelja. Kad mu je bilo trinaest godina, Ivan je, razljućen na Andreja Šujskoga zbog njegov postupanja s jednim drugom Groznoga, zapovjedio da Šujskoga uhvate i bace psima da ga rastrgaju. Od tada su se, bilježi ljetopisac, boljari početi bojati vladara i slušati ga (Tihomirov 1892: 14-15).
U siječnju 1547. godine šesnaestogodišnji Ivan IV. Vasil'evič, veliki knez moskovski, dobio je (možda bi točnije bilo reći: prisvojio) titulu cara. Mada su i njegovi prethodnici, otac i djed, sebe prigodno oslovljavali tom titulom (uz uobičajenu titulu „veliki knez“), Ivan ju je prvi dobio i službeno. Jedan od motiva bila je želja da se suobliči sa slavnim vladarima prošlosti – Davidom, Salomonom, Konstantinom Velikim. Model samodržavnoga vladanja sugerirao mu je episkop Vassian Toporkov. Na upit Groznoga kako da vlada ako želi ga velmože slušaju – Toporkov je dao ovakav državnički savjet: „Ako hoćeš biti samodržac, nemoj držati savjetnike koji su pametniji od tebe (čime je aludirao na Sil'vestra i Adaševa)“ (Tihomirov 1892: 54). Nakon smrti prve žene Anastasije i eliminacije povjerljivih savjetnika (protopopa Sil'vestra i provincijskoga plemića Alekseja Adaševa) kojima je dotad vjerovao – Groznyj nakon 1560. godine ostaje sam te se prepušta (vraća) svojstvenoj mu pohotnosti, bolesnoj sumnjičavosti, osvetoljubivosti, okrutnosti. Jedna od posljedica takve politike bio je i bijeg 1563. godine u Litvu kneza Andreja Kurbskoga, dotadašnjega pouzdanika i uspješna vojnoga zapovjednika ruske vojske pri osvajanju Kazana.
Krajem 1564. godine car neočekivano i tajno odlazi na put s karavanom koja je uključivala njegovu imovinu (zlatninu, srebrninu, ikone), obitelj i svitu tjelohranitelja. Obilazi manastire oko Moskve i zaustavlja se u Aleksandrovskome Naselju (Aleksandrovakaja sloboda), odakle šalje pismo moskovskomu mitropolitu u kojem patetično-dramatično objavljuje da se odrekao carstva zbog neposlušnosti boljara. No narod i crkvene vlasti mole cara da se vrati u Moskvu i da dalje vlada. Car obećava da će se vratiti, ali uz uvjet da osnuje opričninu – poseban dvor sastavljen od ljudi nižega plemićkoga podrijetla kojima će biti dodijeljeni posebni gradovi i teritoriji-općine (volosti). To je zapravo, kao što sam već rekao, bila osobna vojska koja je slijepo slušala cara i koja mu je omogućivala neograničen teror. Opričnici, pripadnici tih kazneno-obrambenih odreda, nosili su na sedlima obješene pseće glave i metle – znakove pasje odanosti caru i čišćenja zemlje od unutarnjih neprijatelja. Na čelu im je bio carev ljubimac i krvolok Maljuta Skuratov, koji jedini od svih mnogobrojnih ljubimaca Groznoga nije umro od careve ruke odnosno po njegovoj naredbi.
Bitan element sveukupne književne produkcije Groznoga, a to se osobito odnosi na poslanice različitim ljudima, jest svijest o vlastitu carskome statusu te opsesivno inzistiranje na sveopćem priznaju toga statusa. Kao bogomdani spisateljski talent, Groznyj se tim talentom služi da bi izložio (izrekao) i utvrdio (zacementirao) svoje carsku misiju, ugroženu s različitih strana – od ozbiljno narušena fizičkoga i psihičkoga zdravlja preko unutarnjih političkih oponenata (boljara) do izvanjskih državnih i političkih neprijatelja (Mongola, Litavaca, Poljaka, Nijemaca, Šveđana). Pritom je vjerojatno bio svjestan da je mnoge od tih opasnosti sam provocirao i umnažao.
_______________________________
1 Odlomci iz knjige Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća (Zagreb: Disput, 2020).
2 Nakon Ivana Groznoga vladao je (od 1584. do 1598. godine) njegov sin Fëdor – posljednji predstavnik moskovske grane dinastije Rjurikoviča. Godine 1613. na vlast će doći nova carska dinastija – Romanovi. U razdoblje između tih dviju dinastija, razdoblju smutnje, vladat će Boris Godunov (1598. - 1605.) – on je bio stvarni vladar već za vrijeme nesposobnoga cara Fedora Ivanoviča. Zatim vladaju Lažodmitrij I. (1605. - 1606.), Vasilij IV. Šujskij (1606. – 1610.) – predstavnik suzdaljske grane Rjurikoviča, a prije same smjene carskih dinastija – „sedmoboljarština“ (od 1610. do 1613. godine) koja je priznavala poljsku vlast.
3 Zbog takvih će optužbi biti u Vasilijevoj nemilosti (čitaj: u manastirskim zatvorima) istaknuti „negramzivci “ odnosno antijosipovci Vassian Patrikeev i Maksim Grek.
4 Hvalio se da je obeščastio tisuću djevica te da je umorio isto toliko neželjene (izvanbračne) novorođenčadi (Groznyj 1979: 413). Da se Groznyj „оdavao razvratu“ s opričnikom Fedorom Alekseevičem Basmanovom – spominje Heinrich von Staden u svojim Zapisima o Moskoviji (Štaden 1925: 96; v. i Lur'e i Rykov 1979: 379; Stanojević 1972: 89). O genetskim anomalijama i psihopatologiji oca, djeda, majke, brata i sinova Groznoga v. u Solov'ev 1893: 78.
5 Najmlađega sina – epileptičara Dmitrija – rodila je 1582. godine Marija Fedorovna Nagaja, posljednja (nezakonita) žena Groznoga. Dječak je umro (ili je ubijen) 1591. godine za vrijeme igre, kad je imao osam godina. Okolnosti njegove smrti nikada nisu razjašnjene. U vrijeme „smutnje“ Dmitrijeva je smrt potaknula pojavu Lažnih Dmitrija (Lažodmitrija) – samozvanaca odnosno ljudi koji su se izdavali za Dmitrija pretendirajući na ruski prijestol. No samo se Lažodmitrij I. (Grigorij Otrep'ev) uspio – uz pomoć Poljaka – nakratko (od lipnja 1605. do svibnja 1606. godine) dokopati carske časti.
Literatura
Car' Ivan Groznyj. Materialy k biografii. Sbornik materialov iz 10 knig. [2015]. Moskva.
Ivan Groznyj. 1951. Poslanija Ivana Groznogo, Moskva – Leningrad: Izdatel'stvo Akademii nauk SSSR. Reprint: Poslanija Ivana Groznogo, Moskva: „Kniga po Тrebovaniju“, 2013. Izdanie napečatano po tehnologii Print-on-Demand (pečat' po trebovaniju) v odnom èkzempljare, po individual'nomu zakazu. Knjiga je dostupna na internetu: http://historic.ru/books/item/f00/s00/z0000112/st002.shtml (29. 10. 2018.)
Ivan Groznyj. 1979. Perepiska Ivana Groznogo s Andreem Kurbskim, Leningrad:
Izdatel'stvo „Nauka“ – Leningradskoe otdelenie; ur. Jakov Solomonovič Lur'e i Jurij Dmitrievič Rykov.
Kurbskij, Andrej. 1868. Istorija knjazja Velikago Moskovskago, Sanktpeterburgъ: Tipografija
Imperatorskoj akademii naukъ. U: Car' Ivan Groznyj. Materialy k biografii. Sbornik materialov iz 10 knig, Moskva, 2015. Reprintno izdanje.
Kurbskij, Andrej. 1979. Perepiska Ivana Groznogo s Andreem Kurbskim, Leningrad:
Izdatel'stvo „Nauka“ – Leningradskoe otdelenie; ur. Jakov Solomonovič Lur'e i Jurij Dmitrievič Rykov.
Lur'e, Jakov Solomonovič. 1985. „Glava 6. Literatura XVI v.“, u: D. S. Lihačev (ur.),
Istorija russkoj literatury XVI – XVII vekov, Moskva: „Prosveščenie“, str. 253-290. Izdanie vtoroe, dorabotannoe.
Lur'e, Jakov Solomonovič i Rykov, Jurij Dmitrievič (ur.). 1979. Perepiska Ivana Groznogo s
Andreem Kurbskim, Leningrad: Izdatel'stvo „Nauka“ – Leningradskoe otdelenie.
Sinodikъ carja Ioanna Vasil'eviča Groznago. 1582. ili 1583. U: Kurbskij, Andrej. 1868.
Historija knjazja Velikago Moskovskago, Sanktpeterburgъ: Tipografija Imperatorskoj akademii naukъ, str. 373- 391.
Skrynnikov, Ruslan Grigor'evič. 1975. Ivan Groznyj, Moskva: Izdatel'stvo „Nauka“.
Solov'ev, Evgenij A. 1893. Ioannъ Groznyj. Ego žiznь i gosudarstvennaja dѣjatelьnostь,
S.-Peterburgъ: Tipografija i hromolitografija P. P. Sojkina. U: Car' Ivan Groznyj. Materialy k biografii. Sbornik materialov iz 10 knig, Moskva, 2015. Reprintno izdanje.
Stanojević, Vladimir. 1972. Tragedija genija. Duševni poremećaji znamenitih ljudi, Beograd,
Zagreb: Medicinska knjiga.
Štaden, Genrih [Henrich Staden]. 1925. O Moskve Ivana Groznogo. Zapiski nemca opričnika,
Leningrad: Izdanie M. i S. Sabašnikovyh. U: Car' Ivan Groznyj. Materialy k biografii.
Sbornik materialov iz 10 knig, Moskva, 2015. Reprintno izdanje.
Tihomirov, Evgenij. 1892. Pervyj carь moskovskij Ioannъ IV Vasilьеvičъ Groznyj. Kratkij obzorъ ego carstvovanija, Moskva: Tipografija Obščestva rasprostranenija poleznyh knig. U: Car' Ivan Groznyj. Materialy k biografii. Sbornik materialov iz 10 knig, Moskva, 2015. Reprintno izdanje.
Ždanov, Ivan Nikolaevič. 2016 [1904]. Slovo o Zakone i Blagodati. Sočinenija carja Ivana
Nikolaeviča, Moskva: Lenand. Izdanie 2-e.
