Josip Užarević: Jurjevićevi romani

 

U intervjuu objavljenom na ovom portalu Stribor Uzelac Schwendemann izjavio je slijedeće: Književni Brod je danas stidno mjesto Hrvatske. Brodska relevantna književna scena ne postoji. U Brodu ne živi više ni jedan priznati pisac romana, novela, pripovjetki…

Djelimično ga demantira Ogled o romanima Josipa Jurjevića kojeg je napisao Josip Užarević kao popratni tekst uz štur izbor iz Jurjevićevih romana za bibliteku Brodski pisci.

Jurjević je, dakle, živi romanopisac, ali ostaje pitanje koliko je Jurjević šire priznati pisac. "No mi to možemo (objavljivanjem rečenog ogleda, izvlačenjem Jurjevićevih romana iz naftalina), makar malo, promijeniti."

 

Josip Užarević rođen je u Gundincima (11.1. 1953.), gdje je svršio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Slavonskome Brodu, a ruski jezik s književnošću (kao A-predmet) i filozofiju (kao B-predmet) studirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (diplomirao 1976.). Tamo je magistrirao (1981.) i doktorirao (1988.). Radi kao redoviti profesor u Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti, Katedra za rusku književnost.



U brodskome se književnome krugu Josip Jurjević[1] može smatrati jednim od plodnijih prozaista: on je od 1980. do 2003. godine objavio četiri romana (Hrastovi zibaju ptice, Osijek, 1980; Gozba u čast pokojnika, Slav. Brod, 1990; Privatni arhiv Antuna Brudera, Slav. Brod, 2000; Vojni bjegunac, Slav. Brod, 2003) i jednu povijesno-dokumentarnu knjigu (Pogrom u Krnjeuši, Zagreb, 1999, izdanje Vikarijata Banjalučke biskupije). Kada je riječ o romanesknome opusu, valja istaknuti da Jurjević tematski (sadržajno), zemljopisno i povijesno, ali i po mjestima izdavanja svojih knjiga, zastupa slavonsku, preciznije slavonskobrodsku, književnost kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Čak tri Jurjevićeva romana – Gozba u čast pokojnika, Privatni arhiv Antna Brudera i Vojni bjegunac – objavljena su u Slavonskome Brodu. Međutim, to nije ni jedini ni glavni razlog da Josipa Jurjevića svrstamo u brodske pisce. Biografski detalji pokazuju da je ovaj autor dobar dio svoje profesionalne karijere odradio upravo u Brodu, i to kao glavni i odgovorni urednik Informativne ustanove «Brodski list i Radio Brod». Osim toga, on je i danas ne samo brodski žitelj, nego i agilan čimbenik brodskoga književno-kulturnoga života. A sve se to itekako prepoznaje u njegovu stvaralačkome radu. Mnogi likovi, na primjer, izrastaju upravo iz brodske sredine, a mnoštvo

situacija i događaja uronjeno je u brodsku intelektualnu i ideologijsko-društvenu atmosferu druge polovice 20. stoljeća, u jezik brodskih ulica, ureda, bolnica, hotela, restorana. Reklo bi se da je «brodskost» najizraženija u romanu Privatni arhiv Antuna Brudera – jer se to djelo može shvatiti i kao romanizirana («uromanjena») autorova biografija.

Kada govorimo o Jurjevićevoj brodskosti, valja imati na umu da to nije zavičajnost u običnome značenju riječi. Naime, Brod je u Jurjevića duboko uronjen ne samo u ruralni okoliš (kao Gundinčanin mogu sa zadovoljstvom ustvrditi kako i Gundinci imaju u Josipu Jurjeviću «svojega» reprezentativnoga pisca), nego i u širi hrvatski, europski, pa čak i najširi svjetski kontekst. Narativno supostavljanje urbanoga i ruralnoga, lokalnoga (zavičajnoga) i europskoga (svjetskoga, globalnoga) čini ovu prozu dodatno razvedenom, dinamičnom, asocijativno nepredvidljivom.

Zanimljivo je uočiti da prva tri romana - Hrastovi zibaju ptice, Gozba u čast pokojnika i Privatni arhiv Antuna Brudera čine svojevrsnu romanesknu trilogiju. Ta djela povezuju neki zajednički likovi, događaji i situacije, odlikuje ih postupak autocitiranja (kasnija se djela pozivaju na prethodna) i autoironiziranja, a isto tako fragmentirana i neobično razvedena pripovjedačka tehnika. Osim toga, oni čine kronologijski uređen sustav koncentričnih kružnica: u tome sustavu kasniji romani odgovaraju obuhvatnijim kružnicama, a raniji – kružnicama manjega promjera koje su obuhvaćene potonjima. Uzmemo li u obzir i činjenicu da je Jurjević prvi roman objavio gotovo kao pedesetogodišnjak, tj. kao potpuno formirana, čitateljski i spisateljski iskusna osoba, te da je sljedeća dva romana objavljivao u pravilnu desetogodišnjem ritmu (1990, 2000) – nipošto nije neosnovano ustvrditi kako pisanje za ovoga autora nije nekakva slučajnost, zabava ili možda tek duhovno-avanturistički eksperiment (čemu je s motrišta sadržaja i poetike Jurjević inače sklon), nego je to temeljito promišljen i osmišljen, a nakon četvrtoga romana, kako se pokazuje, u dobroj mjeri i realiziran životni projekt.

Originalnost Jurjevićeva proznoga pisma najizrazitija je u njegovu prvome romanu – Hrastovi zibaju ptice. Pripovjedač pripovijeda u prvome licu, ali to pripovijedanje, iako dano kao monolog (cijelo vrijeme govori glavni lik – Cvjetko Šeboj), zapravo je dijalogično: pripovjedačko Ja podrazumijeva stalnu nazočnost sugovorničkoga Ti (nećaka Nevena Šeboja), kojemu se obraća i s kojim komunicira. Tako je cijeli roman koncipiran kao razgovor s Ja s Ti, iako se glas Ti (sinovca Nevena) čuje samo preko glasa Ja (strica Cvjetka, odnosno pripovjedača). Devetnaest poglavlja odgovara pojedinim datumima – od utorka, 22. lipnja (prvo poglavlje) do petka, 25. prosinca (devetnaesto poglavlje). Tako je romanu pridodana (i) dnevnička struktura koja kao da opravdava fragmentarnost i asocijativnost naracije, tj. nepredvidljivo razgranavanje pripovijedanja, vraćanje u prošlost, uključivanje novih pripovjedača itd. Smisao za detalj, za anegdotu i razgovornu riječ, sklonost šegačenju i vicu – sve će to doživjeti daljnju razradbu u idućim Jurjevićevim djelima.

U kratkome romanu Gozba u čast pokojnika donosi se, slično kao i u drugim dvama dijelovima «trilogije», panoramno-mozaična struktura poslijeratne hrvatske i jugoslavenske stvarnosti. Pritom se društvena struktura i po vertikali i po horizontali podvrgava ironijsko-satiričnomu preosvjetljivanju s obzirom na različite kutove (perspektive) promatranja. Narativni okvir čine događaji koji su na ovaj ili onaj način povezani sa životom i smrću glavnoga lika Majora, zvanoga Mališa. I ovdje se pokazuje da svaka politika, shvaćana kao manipulacija «novcem i kadrovima» nužno, a u neku ruku i prirodno, graniči s kriminalom i avanturom. Profesionalni političari, partijski funkcionari, predstavnici Socijalističkoga saveza i Saveza boraca, kulturni djelatnici i dr. najuže su povezani sa seoskim učiteljima, švercerima, šumarima, svećenicima, pseudoznanstvenicima... Zato se valja složiti sa stavom da se Jurjević i u Gozbi «potvrđuje kao osebujni kritičar životnih deformacija i promašenih ljudskih sudbina» (Vladimir Rem).

U kontekstu Jurjevićeva proznoga opusa i kvantitetom se i kvalitetom izdvajaju prvi i treći roman - Hrastovi zibaju ptice i Privatni arhiv Antuna Brudera. Prvo je od tih djela, vidjeli smo, reprezentativno za Jurjevićevu pripovjedačku tehniku, dok drugo možemo smatrati vrhuncem Jurjevićeva stvaralaštva, njegovim životnim djelom.

Nema nikakve dvojbe da je Antun Bruder u dobroj mjeri koncipiran kao autobiografski lik. Njegov iskustveni i životni horizont gotovo se u cijelosti poklapa s romanopiščevim. I lik i autor rođeni su iste godine i prošli su, otprilike, isti životni put – od ratnoga dječaštva u izbjeglištvu (Zagreb, Austrija) do repatricije, školovanja, bavljenja agrarnom politikom (iako, dakako, Jurjević nikada nije bio “direktor poljoprivredne zadruge”), rada u informativnoj ustanovi i vršenja drugih društveno-političkih dužnosti. Čak i da ne odgonetne  Bruderovu autobiografičnost, čitatelj će relativno lako uočiti  njegovu “unutarnju” poziciju u odnosu na cjelokupno događanje u romanu. Ponajprije, on je – za razliku od svih drugih likova – podložan blagoj  psihologizaciji. To upućuje na pripovjedačevu težnju (možda prije nesvjesnu nego svjesnu) da Brudera prikaže iznutra, tj. kao onu instancu koja se ne podvrgava izvanjskim, objektivnim odnosima i djelovanju, nego više služi kao optički uređaj kroz koji na vidjelo izlazi svekoliko zbivanje u romanu.

Naslov romana – Privatni arhiv Antuna Brudera – nipošto nije slučajan. Upravo u toj “arhivnosti”, odnosno u načinu na koji se konstituira arhiv, kriju se neka osnovna tehničko-kompozicijska i narativno-semantička obilježja ne samo danoga romana, nego i Jurjevićeve poetike u cjelini.

Ponajprije valja uočiti neobičan spoj nužnosti (povezanosti) i slučajnosti. Privatni se arhiv se naime može odrediti kao više ili manje slučajna ukupnost dokumenata ujedinjena osobnošću svoga sakupljača. Samo se s toga aspekta slučajnost pokazuje kao sustav: građa, koja prije svoje skupljenosti i nije imala nekakva odjelita smisla, u trenutku svoga sređivanja, odnosno zauzimanja pozicije među ostalim dokumentima, postiže novu kvalitetu, postaje element sustava - stupajući u složene i višeznačne odnose s drugim elementima. Stožernu pak poziciju u tome sustavu ima subjekt (pripovjedač/arhivar) koji tu građu slaže, premeće, njome manipulira. Ideja arhiva nije ovdje izražena toliko u težnji da se svijet “sredi” i osmisli, koliko u samosvrhovitoj, “umirujućoj” proceduri skupljanja i slaganja dokumenata: papiri su Brudera  “umirivali i odmarali”. Roman je i u doslovnu smislu ispunjen dokumentima  (i “dokumentima”) – nađenim dnevnicima, pismima i izvješćima; napisima o “vječnome mehanizmu” i “zagonetnim porukama iz svemira”; izvacima iz emigrantskih novina “Sovjetska Hrvatska”; (auto)citatima iz prethodnih dvaju Jurjevićevih romana (ovdje preimenovanih u Zibaljka za ptice i Gozba) itd.

Drugi glavni lik – Cvjetko Šeboj – pojavljuje se kao glavni lik i u prvome Jurjevićevu romanu (Hrastovi zibaju ptice), te, na neki način, i duljoj pripovijesti (ili kraćem romanu) Gozba u čast pokojnika. To očito svjedoči o dubokoj Jurjevićevoj fascinaciji tim likom. Sam se Bruder o Šeboju ovako izrazio:”On jest čovjek, ali posebnog kova. Vještac je on, koliko ja mogu shvatiti i ocijeniti neke njegove postupke. Šaman, vidovnjak! On je taj tip!” (335). Slična je stvar i s Nevenom – Bruderovim i Šebojevim mladim sugovornikom, koji je zapravo neka vrsta lika u sjeni, tj. lika koji služi reljefnijem ocrtavanju drugih, narativno dominantnih i aktivnih likova.

Roman Vojni bjegunac uveo je u hrvatsku književnost dotad gotovo nedodirnutu temu funkcioniranja vojnoga sustava u Titovoj Jugoslaviji. Pritom je taj sustav prikazan u rasponu od regrutacije i svakodnevnoga vojničkoga života («zanimanja») u vojarnama do komandnih struktura na razini vojarna, gradova te pojedinih republika i vojnih područja, uključujući  generalštab u Beogradu. U uvodnome poglavlju, naslovljenu Sreća je rastezljiv pojam Jurjević ogoljuje svoje satirične namjere: «Nepismenjaci su mogli postati generali, a bivši učenici, koji su ponavljali razred ili su u najbolju ruku upućivani na popravne ispite, postajali bi akademici. Da se ne zavaravamo, nije riječ o latinoameričkim diktaturama, već o dobu kada je pola Europe prestirao mrak». Autor uvjerljivo dočarava način kako funkcioniraju vojne istrage i vojni sudovi, kako teku ideologijska i osobna prepucavanja među «starješinama» različitih rangova te kojim se praktičnim i «filozofskim» motivima vode časnički kadrovi. Za razliku od prethodna tri romana, ovdje je jasno vidljiva čvrsta fabularna, odnosno sižejna okosnica, oko koje se gradi sveukupna romaneskna struktura.

Osnovna odlika Jurjevićeve proze nije refleksija, meditacija, deskripcija, zaključivanje, esejiziranje; tu prozu karakterizira pripovijedanje, akcija, nezaustavljiva verbalna igra, ironija, sarkazam, a ponekad – jednostavno – vrckavo veselje izraženo u pripovijedanju viceva i pučkih anegdota. Upravo to inzistiranje na verbalnosti/pripovjednosti/znakovnosti upućuje na inherentnu “fikcionalnost” Jurjevićeve proze.

Postupkom umetanja (uklinjavanja) jednih priča u druge te njihovim razgranavanjem i samoproizvodnjom (priča rađa priču) – Jurjević gradi zamršenu, labirintnu strukturu u kojoj mnoštvo atomarnih ili bočnih priča zamagljuje ili potire “glavni” pripovjedni tijek. Može se ustvari reći da “glavne” narativne struje u Jurjevića i nema. Osim ako se kao “glavni” ne uzmu veliko vrijeme i veliki prostor u okviru kojih se odvija radnja. U vremenskome smislu, naime, Jurjevićevi se likovi zalijeću i u najdublju hrvatsku  povijest, a u zemljopisnome smislu oni se kreću na relacijama: Hrvatska – Austrija – Italija –  Njemačka – Ukrajina – Rusija – Mandžurija – Kina – Australija – Novi Zeland... – Hrvatska. Prema tomu, atomarnost (fragmentarnost), stalno “skretanje s teme”, labirintnost, vraćanje istim događajima i likovima iz neočekivanih perspektiva, narativno kamufliranje i relativiziranje (motivirano, dakako, i kriminalističkim, odnosno avanturističkim aspektima romana) – sve to svjedoči o činjenici da se Jurjevićeva proza dobro uklapa u suvremene (moderne) pripovjedačke procese. Štoviše, moguće je da ona u koječemu donosi i nova, poticajna narativna rješenja.

Jednu od takvih stilskih inovacija mogli bismo nazvati “metamistifikacijom”. Na mnogim mjestima romana Privatni arhiv Antuna Brudera Jurjević upućuje na likove i događaje iz svojih prethodnih dvaju romana – Zibaljka za ptice i Gozba (u kontekstu novoga romana stari su naslovi preinačeni, odnosno mistificirani). Pritom se neke dionice citiraju da bi se preciziralo zbivanje u sadašnjem romanu, ili se pak objašnjava zašto je navođenje nekih događaja u prethodnim romanima bilo ispušteno. Jedan od razloga da se uvedu takvi autometacitati (ili autometaopisi) jest, na primjer,  potreba jednoga glavnoga lika – Nevena – da o sebi dadne što potpuniju informaciju drugomu glavnom liku – Antunu Bruderu. Stoga Neven poklanja Bruderu dva spomenuta romana u kojima on, zajedno sa stricem Cvjetkom Šebojem, već figurira kao jedan od glavnih likova. Ovdje dakle vidimo potpuno pretapanje “stvarnosnoga” i “fikcionalnoga”, pri čemu tek ono (meta)fiktivno uspostavlja ono stvarnosno; točnije – (meta)fiktivno postaje kriterij i sebe i stvarnosti. Tim se aspektom Jurjevićev roman tehnički i metodologijski uključuje u tzv. postmoderno stanje, koje je pojam stvarnosti u cijelosti podredilo znakovnosti i mentalnoj manipulaciji.

Već je rečeno da dominantnu stilsku crtu Jurjevićeve proze čini narativni dinamizam, kinetizam. Ovdje nikada ništa nije u mirovanju – sve se kreće kako u prostornome (zemljopisnome) tako i u vremenskome (povijesnome) smislu. U posljednjem Jurjevićevu romanu, na primjer, glavni lik («vojni bjegunac») najprije iz svoga sela odlazi na služenje vojnoga roka u Sloveniju, odatle bježi u Italiju, da bi se na kraju privremeno skrasio u Australiji, gdje u nejasnim okolnostima i umire. Ipak, Australija nije trebala biti kraj, nego tek početak junakovih lutanja: odande se on pripremao na putovanje oko svijeta specijalno konstruiranom jahtom. «Mene vuče nemir u srcu, po njemu sam se uvijek vladao» – takvu izjavu daje on u interviewu za australske novine. Nećemo, držim, pogriješiti ako tu izjavu shvatimo kao stvaralački credo sama autora.

Kinetizam narativne strukture očituje se u fragmentarnosti i montažnosti pripovjednih sekvenci. U glavnu priču ubacuje se mnoštvo manjih priča, a u ovima se nastanjuju još manje. Takvim prostornim i vremenskim pomacima (vraćanjima, interpolacijama, skretanjima, neočekivanim obratima) pojačava se dinamičnost, ali se ujedno otežava i očuđuje (kako su to govorili ruski formalisti) primanje teksta kao cjeline. Zato ovakva pripovjedna tehnika računa ne samo na strpljiva, nego i na iskusna, pa i obrazovana čitatelja.

Ova proza preferira dijaloge, živu, razgovornu, narodsku riječ. Odatle mnoštvo narodnih izreka, psovki, poslovica, pošalica, anegdota, viceva. Sve to odgovara kontekstima u kojima se odvija radnja – riječ je o vojarnama, zatvorima, sabirnim logorima, seljačkim terevenkama i lovovima, a među protagonistima je mnoštvo alkoholičara, delikvenata, špijuna, švercera, avanturista.

Iz svega što je rečeno možemo zaključiti kako osnovu Jurjevićeve poetike čini težnja za probijanjem najšire shvaćenih granica – državnih (geografsko-administrativnih), ideologijsko-političkih, pravnih, mentalnih, pa i poetičkih. Naličje je takve tendencije – problematičnost cjeline, osjećaj nedovršenosti, pa i nedovršivosti, pripovjedne strukture. Precizniju i potpuniju ocjenu Jurjevićeva književnoga projekta dat će, kao i uvijek, budućnost.