0.
Pod “pragom” neću ovdje razumijevati toliko vremenski prijelaz iz 20. u 21. stoljeće (taj je prijelaz ustvari mehaničkoga karaktera, iako fenomen «kraja stoljeća i tisućljeća» ima, dakako, i psihosocijalne učinke) koliko onu dubinsku kvalitativnu promjenu koja je od kraja 80-ih i početka 90-ih godina 20. stoljeća naovamo zahvatila ukupnu mentalnu strukturu suvremenoga čovjeka.
Mogu se izdvojiti najmanje tri nezaobilazna čimbenika koja pokreću tu promjenu.
Po opsegu i učincima na prvome je mjestu, vjerojatno, tzv. informatičko-elektronička revolucija (ili «informatička bomba» - kako ju je nazvao francuski teoretičar Paul Virilio). S njom su povezani pojmovi kao što su «globalizacija», «virtualizacija», «cyberspace», «simulacija», «simulakrumi». Riječ je o virtualnoj ili prividnoj («drugoj») stvarnosti koja se «ni iz čega» kreira s pomoću računala. Po Viriliovu tumačenju, najprije dolazi do udvostručivanja stvarnosti na realnu i virtualnu (prividnu), a zatim – u idućoj fazi – do prevage druge, virtualne stvarnosti nad prvom, realnom. Posljedice tih stvarnosnih preobrazbi nisu sagledive. Teoretičari poput Paula Virilia ili Jeana Baudrillarda daleko su od toga da budu optimisti. Mi upravo stojimo na pragu koji dijeli tradicionalni (partikularni, lokalni, intimni) svijet od globalnoga, virtualnoga i načelno odmaknutoga (Teletopija je, kako primjećuje Virilio, zamijenila tradicionalne pojmove Atopija i Utopija). Prelazak u virtualni svijet povezan je s procesom svladavanja vremenske barijere, odnosno «apsolutne brzine» ili brzine svjetlosti. To pak u prvome redu rezultira gubitkom orijentacije – prostorne, vremenske, ali i duhovno-vrijednosne. Virtualni svijet ne poznaje «ovdje i sada»; on je de-lokaliziran, umrežen, tj. simultano prisutan i dostupan u svakoj svojoj točki.
Dok se informatičko-elektronička tehnologija već infiltrirala u cjelokupnu sferu života – kako javnu tako i privatnu, drugi čimbenici promjena o kojima je ovdje riječ - nisu tako očiti. Ali to nipošto ne znači da su manje učinkoviti. Jedan aspekt tih promjena uvjetovan je znanstvenim spoznajama i manipulacijom u području istraživanja fundamentalnih oblika života. Naime, dalekosežnost onoga što se danas događa u genetici teško je procijeniti (i precijeniti). Genetičko inženjerstvo, kloniranje, liječenje dosad neizlječivih bolesti, ali i pojavljivanje novih sofisticiranih bolesti uvjetovanih novim životnim okolnostima – sve je to naša svakodnevica na pragu nadolazećih vremena. Već danas na tržnicama velikih gradova teško pronalazimo genetički nemodificirane jabuke, kruške, rajčice, jagode… A koliko smo dosad «modificirane» (ili možda čak klonirane) teladi i janjadi pojeli («slučaj ovčice Dolly») – to možda nikada nećemo saznati. (Cjelokupna ta sfera, koja je u međuvremenu dobila i svoju filozofsku odnosno «bioetičku» dimenziju, krcata je pitanjima oko kojih zasad nema suglasnosti stručnjaka. Osim toga, nigdje ne postoji pouzdana «baza podataka» u kojoj bi bile registrirane spomenute pojave; to pak znači da je otežano i donošenje odgovarajuće zakonske regulative.)
I na makrokozmičkoj razini događaju se fundamentalne promjene. Ovdje je možda najvažnije obratiti pozornost na sve veću i dublju svijest o sudbinskoj, organskoj, pa čak i sakralnoj povezanosti čovjeka i Zemlje. Dok smo u šezdesetim godinama 20. stoljeća bili – u smislu društvene psihologije – optimistički i ekspanzionistički usmjereni prema Svemiru, danas, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, sve se više okrećemo sebi samima i planetu koji nastanjujemo. Uz prijašnju vezanost za zavičaj (i domovinu) sve više raste i svijest o jedinstvenoj ljepoti, uređenosti, ali i usamljenosti, krhkosti i ranjivosti naše plave ljepotice. Pogled na Zemlju iz svemirske dubine ujedno i fascinira i straši: meki plavo-zeleno-bijeli tonovi oceana, šuma i oblaka uronjeni su u crnu, beskrajnu, nijemu svemirsku prazninu. Zemlja se zaista pokazuje kao rajski vrt napučen bezbrojnim i prekrasnim životnim formama. Ali ostaje dvojba jesu li ta ljepota i ta životna raskoš jedinstven svemirski fenomen.
Takva perspektiva zahtijeva novu pažnju i novu nježnost prema Zemlji.
Poljska pjesnikinja Wisława Szymborska, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, u pjesmi pod naslovom Recenzija nenapisane pjesme s neobičnom pjesničkom snagom izražava spomenutu dvojbu:
U prvim riječima djela
autorica konstatira da je Zemlja malena,
nebo da je pretjerano veliko,
a zvijezdâ je, navodim: «u njemu više nego što treba».
U opisu neba osjeća se stanovita bespomoćnost,
autorica se gubi u strašnom prostranstvu,
šokira je mrtvilo mnogih planeta
i malo zatim u njezinu umu (dodajmo: neegzaktnom)
počinje se rađati pitanje
nismo li možda ipak sami
pod suncem, pod svima na svijetu suncima?
(Prijevod Zdravka Malića)
Iako taj intimistički, brižan odnos prema Zemlji izriče žena, može se slobodno reći da je njime naznačena općeljudska tendencija. Mogućnost da iz svemirske perspektive obuhvatimo Zemlju jednim pogledom, da sve njezine krajeve saberemo u jedan zor – pridaje našemu planetu status doma, uređene obiteljske ili možda seoske zajednice. S toga motrišta pojmu «globalno selo» možemo pridati sasvim drugi smisao nego što ga on ima u informatičko-elektroničkome kontekstu.
4.
Naime, ovdje se otvara prostor za reafirmaciju fenomena koji tradicionalno nazivamo – zavičaj.
Urbanizacija, informatizacija, desupstancijalizacija prostora gotovo su potpuno istisnuli pojam zavičaja i životnoga okoliša. Ni simulirana (simulakrumska, virtualna) stvarnost ni njoj odgovarajuća svijest ne poznaju bilo kakvu lokalizaciju; nasuprot tomu, svako sentimentalno vezivanje za realni prostor koji bi bio shvaćen kao «ovdje i sada» smatra se prevladanim, nesuvremenim, banalnim. Otuda u književnosti, ali i općenito u umjetnosti, invazija postupaka kao što su citatnost, intertekstualnost, intermedijalnost, autometaopisnost i sl. Baveći se svojom labirintnom strukturom, tj. izgubivši (ili zanemarujući) ne samo ideju vlastite izvanjske granice nego i svake predmetnosti – svijet i svijest (sa svim svojim mnogobrojnim očitovanjima) kao da se, bez cilja, smisla i svrhe, gube u sebi samima (usp. npr. termin «surfanje po internetu» kojim se označuje takvo bezglavo i beskrajno lutanje po nepreglednim virtualno-informatičkim staništima).
Čini se da je samozaštitna reakcija na takvo shizofreno, halucinantno, somnabulno i «globalizirajuće» stanje svijeta, što ga generira i potencira visoka suvremena tehnologija, neizbježna. Stup te samoobrane mogli bismo označiti kao načelo lokalnosti. Svaki sustav koji dopusti da u njem prevladaju krajnosti – raspada se. To se, na primjer, događa kada sustav nastoji ostvariti apsolutnu monolitnost, tj. teži uništenju bilo kakve razlike unutar sebe. Sudbina dvadesetostoljentih totalitarizama – njihovo nicanje, evolucija i krah – najbolji je primjer za tu vrstu procesa. Drugom krajnošću možemo smatrati ono što se događa u naše – «tranzicijsko» – vrijeme. Iako su mnogi skloni u tim procesima vidjeti nastajanje «novoga (informatičkoga) totalitarizma», valja uočiti da je zapravo riječ o suprotnu (i ujedno paradoksalnu) učinku: globalni, prostorno i vremenski neograničen kontakt vodi prema krajnjoj osamljenosti, odnosno iščeznuću bilo kakve neposredne, žive i «normalne» komunikacije među «surferima» i «digidendijima». Riječ je o nekoj vrsti shizofreno-razgradbnenoga procesa na svjetskoj (globalnoj) razini koji bi, ako zahvati cijeli sustav, mogao zaista dovesti do katastrofalnih psihokulturnih i psihosocijalnih posljedica (već se naziru nove psihičke bolesti i poremećaji što nastaju zbog nerazmjera između količine podataka koju primamo i nemogućnosti da tu informacijsku masu «probavimo», odnosno razumijemo ili osmislimo).
Kako tu može pomoći načelo lokalnosti? Da bi neki sustav osigurao sebi maksimalnu životnost (prilagodljivost, pokretnost, pa i otvorenost), on bi svakoj svojoj komponenti trebao omogućiti (ili dopustiti) maksimalnu samostalnost (samodostatnost) – a da pritom samostalnost komponenata ne dovede u pitanje funkcioniranje same cjeline. Tako bi, u idealu, svaka komponenta morala moći, ako se pojavi potreba, preuzeti funkciju cjeline. Ili još bolje: iz svake bi se komponente morala moći uspostaviti nova cjelina. Stoga načelo lokalnosti (ili točkaste disperzije) valja smatrati jednim od osnovnih mehanizama života, pri čemu se život shvaća kao sustav najvišega ranga. Štoviše, moglo bi se reći da je dubinska umnost života skrivena u tome načelu…
Zato će, nedvojbeno, opet doći do opće afirmacije zavičajne ideje. Oplemenjena globalnim iskustvom, tj. spoznajom da su svi oblici i svi mehanizmi života najintimnije povezani upravo sa Zemljom – s njezinim kopnom i morima, rijekama i jezerima, s njezinom atmosferom (nebom) i užarenim središtem, s njezinim tlom i gravitacijskom snagom kojom nas privija uza se – ideja zavičaja dobit će novu snagu i nov sjaj. Ako zavičajem nazovemo onaj prostor kojim se pune naše prve percepcije, kojim se naše tijelo i naša svijest – preko boja i mirisa, svjetlosti i topline, okusa, ugode i boli – uključuje u svijet i prvi put se stapa s njim, tada je potpuno jasno zašto najviši intenzitet kojim doživljavamo svijet ostaje zauvijek vezan uza zavičaj.
Pritom treba imati na umu još nešto: zavičaj je prostorni aspekt djetinjstva. Međutim, kao što djetinjstvo svoje puno značenje postiže samo u širem ili najširem životnome kontekstu (bilo osobnome bilo kulturno-epohalnome), tako se i osvješćivanje fundamentalnoga smisla zavičaja (zavičajnosti) obično događa u razdobljima ili trenucima kada život i kultura zatvaraju neki od svojih razvojnih ciklusa.
S obzirom na to da smo sada na pragu nove kulture i nove mentalnosti, kad i zavičajna ideja trpi svoju krizu, valja očekivati da će se – nakon svega – ono globalno i rasuto opet naći u točki svoje sabranosti i svojega početka.
_____________________________________________
[1] Esej je napisan prije 19 godina – u povodu prelaska u novo stoljeće i tisućljeće, a objavljen je u «34. Đakovačkim vezovima“, Đakovo, 2000, str. 64-65.
