Josip Užarević: O rusko – ukrajinskim odnosima (Fragmenti iz knjige Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća, Zagreb: Disput, 2020)

1. Pitanje imena: Rûs – Rùsija

- Prvih tristotinjak godina – od 10. do 13. stoljeća – obuhvaća razdoblje koje je u književnopovijesnome i kulturnome smislu zajedničko svim trima istočnoslavenskim narodima. S obzirom na to da se u hrvatskoj tradiciji ne uspostavlja važna kulturno-povijesna razlika među nazivima Rus' i Rossija, od čega u ruskome jeziku nastaju pridjevi rus'kij, russkij (< Rus') i rossijskij (< Rossija), treba posebno istaknuti kako – s obzirom na Ukrajince i Bjeloruse – pod „starourskom književnošću“ valja razumjeti upravo književnost Kijevske Rusi. Pritom sami Rusi (Velikorusi) rado izjednačuju rečene nazive u tome smislu da im „staroruski“ znači „neki prijašnji ruski“, a „Rus'“ – „neka prijašnja Rusija“. Tako pojmovi „Stara Rus“ i „stara ruska književnost“ obuhvaćaju, u skladu sa sadašnjim ruskim stajalištem (koje u pravilu prihvaća i međunarodna slavistika) razdoblje od 10. do 17. stoljeća, iako se u međuvremenu – negdje do 13. stoljeća – već počeo oblikovati ukrajinski („maloruski“) i bjeloruski kulturni, jezični i nacionalni identitet. Nije dakle posve jasno koliko za Ruse (Velikoruse) izraz „staroruski“ znači ujedno i „ukrajinski“ odnosno „bjeloruski“.[1]  

- Slijedeći profesora Milenka Popovića i Rajisu Trostinsku, oblik Rûs možemo razumjeti kao imenicu ženskoga roda i-deklinacije koja u genitivu (i drugim padežima) ima Rûsi (samo bi u lokativu moglo biti u Rúsi, usp. u slúzi). Ovdje se dakle Rûs - Rûsi ponaša kao vlâs – vlâsi, slûz – slûzi (Popović i Trostinska 2013: 196). Tim se primjerima mogu – kako morfološki tako i naglasno – pridružiti i drugi: bit – biti, bol – boli, cijev – cijevi, ćud – ćudi, dob – dobi, draž – draži, glad – gladi, grud – grudi, hrid – hridi, kap – kapi, klijet – klijeti, klup – klupi, kob – kobi, maz – mazi, mjed – mjedi, nit – niti, skrb – skrbi, slast – slasti, splav – splavi, strast – strasti, svijest – svijesti, tvar – tvari, vijest – vijesti, vlast – vlasti, zvijer – zvijeri, žeđ – žeđi, žuč – žuči. O oblicima Rusь i Rossija Vladimir Dal' kaže u svojem Objasnidbenome rječniku živoga ruskoga jezika (pod natuknicom rusakъ): „U davnini se pisalo Pravda Ruskaja; tek nas je Poljska prozvala Rossiej, rossijanami, rossijskimi, po latinskomu pravopisanju, a mi smo to preuzeli, prenijeli u svoju ćirilicu te pišemo russkij “ (Dal' 1882: 114). Pritom Dal' značenje riječi Rusь tumači kao „svijet, bijeli svijet“, a na rusi kao „izložen, na otvorenu mjestu“: Vse vyvela na rusь „otvorila je dušu, sve je izrekla“ (isto). U hrvatskome bi onda etnonim od Rûs bio Rȕs i pridjev rȕskī, a od Rusija etnonim bi mogao viti Rusíjac (usp. Sirija à Sirijac, partija àpartijac), a pridjev rùsījskī (usp. sirijski, partijski).

2. Zadonština: ideologija Velike Rusi

Zadonština (r. Zadonščina) ili Slovo o velikome knezu Dmitriju Ivanoviču i o bratu njegovu knezu Vladimiru Andreeviču, kako su pobijedili dušmanina svojega cara Mamaja jedno je od prvih djela posvećenih Kulikovskoj bitki koja se odigrala 1380. godine. Riječ je o važnoj pobjedi kojom je započeto razdoblje postupna oslobađanja Sjeveroistočne Rusi (buduće Velikorusije ili jednostavno Rusije) od tatarsko-mongolskoga ropstva. Do konačnoga oslobođenja došlo je sto godina poslije – 1480. – nakon „stajanja na rijeci Ugri“, tj. bitke koja je pripremana, ali se nije dogodila jer se mongolska vojska povukla.[2] Što se tiče zemljopisne lokacije Kulikova polja, tradicija je do nedavnoga vremena smatrala da se ono nalazi na utoku rijeke Neprjadve u Don, ali se danas drži da Kulikovo polje nije smješteno na ušću, nego na izvoru rijeke Neprjadve – na Volovu jezeru u Tulskoj oblasti. Na čelu ruske vojske bili su veliki knez Moskovske kneževine Dmitrij Ivanovič (Dmitrij Donskoj) i njegov bratić Vladimir Andreevič Serpuhovskij (knez Serpuhovske Kneževine), dok je Mongole predvodio Mamaj – pretendent na titulu kana Zlatne Horde.

            Zadonština je staroruski, točnije bi bilo reći starovelikoruski, pisani spomenik (tekst, pripovijest, dokument) koji nema toliko književno (jezičnoumjetničko) koliko općekulturno, povijesno i ideologijsko značenje. Nastao na kraju 14. ili na početku 15. stoljeća, taj tekst, koji nije sačuvan u izvornu obliku, svjedoči o ključnim procesima što su pratili premještanje političke, crkvene i kulturne moći s jugozapada (srednjega toka Dnjepra) na sjeveroistok (gornji tok Volge) (usp. Billington 1988: 18). Taj se proces kratko može označiti kao prebacivanje moći iz Kijeva u Moskvu, i to preko gradaVladimira kao prijelazne postaje; dakle: Kijev[3]  à Vladimir[4] à Moskva.[5] S obzirom na to da su Mongoli bili osvojili i razorili Kijev 1240. godine, odande će se prema sjeveroistoku, tj. u Vladimir, tijekom 13. stoljeća premještati crkvena i politička vlast, da bi se u prvoj polovici 14. stoljeća, u vrijeme vladavine Ivana I. Kalite, oba ta oblika vlasti premjestila u Moskvu. Naime, godine 1328. Mongoli su Ivanu I. dodijelili ne samo titulu velikoga kneza moskovskoga nego i „cijele Rûsi“ (vseja Rusi), a također su utjecali na to da mitropolit Pёtr 1325. godine preseli mitropolitsku rezidenciju iz Vladimira u Moskvu. Metropolija je dakle u Vladimiru bila od 1299. do 1325. godine, pa je u tome razdoblju grad Vladimir bio „nominalna prijestolnica“ Sjeveroistočne Rusi (Gudzij 1956: 218). No od druge polovice 14. stoljeća sve će se više povećavati značenje Moskve. Svoj će idejno-ideologijski vrhunac taj rast dosegnuti u drugoj polovici 15. stoljeća, nakon turskoga osvajanja Konstantinopola („drugoga Rima“) 1453. godine, u pomalo fantastičnoj religijsko-mesijanističkoj koncepciji „Moskva – treći Rim“. U skladu s koncepcijom pskovskoga monaha Filofeja – kršćanstvo (pravoslavlje) upravo u Moskvi postiže svoj najviši i posljednji stadij: „Dva Rima padoše, a treći stoji, а četvrtoga neće biti“. (No s motrišta povijesnih realija što smo ih dosad iznijeli više bi smisla imalo govoriti o „Moskvi – trećem Kijevu“. U takvoj bi se varijanti pod Kijevom prvim razumio povijesni Kijev – „mati ruskih gradova“, pod Kijevom drugim – Vladimir, a pod Kijevom trećim – Moskva…) 

            Zadonština svjedoči o tome da je „Dmitrij Donskoj prvi zauzeo stav kako je Moskva nasljednica Vladimirske Velike Kneževine“, ali i da se krajem 14. odnosno početkom 15. stoljeća vodi borba Moskve za Kijev kao središte ruske pravoslavne crkve: „Ta borba postupno poprima nacionalni karakter te ubrzo prelazi u borbu za stare zemaljske posjede kijevskih knezova, koji se odsad proglašuju 'očevinom' (votčina) moskovskih gospodara. Moskovski knezovi pretendiraju na cjelokupno nasljeđe Vladimira I. Svjatoslaviča (Svetoga) i Vladimira Vsevolodoviča Monomaha, na cjelokupno nasljeđe Rjurikova doma“ (Lihačev 1987: 266; Kuskov 1977: 121). Dakle: već na kraju 14. stoljeća nastaje problem odnosa Kijeva i Moskve (odnosno Ukrajine i Rusije) koji će se protegnuti i u 21. stoljeće. A problem je ovaj: Moskva shvaća Kijev kao nekakvo svoje bivše stanje (protostanje), zanemarujući ili zabašurujući činjenicu da je Kijev od druge polovice 13. stoljeća imao ne samo vlastiti povijesni razvitak, u mnogome različit od razvitka Moskve, nego i da je taj razvitak stoljećima tekao na teritoriju koji je bio odvojen od Moskovske Kneževine (Kijev će od 1324. odnosno 1362. do 1654. godine  biti po upravom Litve i Poljske). Takvo stanje stvari sugerira da se formulira povijesna zakonitost koja bi se mogla označiti kao paradoks lokalne sadašnjosti: Svaka lokalna sadašnjost, pogotovu ako je moćna, hoće prisvojiti svekoliku (univerzalnu) prošlost, mada se negdašnje (prošlo) jedinstvo odavna raspršilo u mnoštvo lokalnih sadašnjosti, od kojih svaka ima osebujan tijek kulturnoga, društvenoga i političkoga razvitka. U konkretnome slučaju to znači: Kijev nije samo i nije toliko neka proto-Moskva (još-ne-Moskva), nego je on također i sadašnja ne-Moskva ili čak protu-Moskva. Drugim riječima, moskovska pretenzija na kijevsku prošlost nije, gledano logički i povijesno, ništa manje problematična, ili opravdana, nego što bi to bila potencijalna pretenzija Kijeva na moskovsku sadašnjost odnosno budućnost. Ne treba poricati da se od Kijeva prema Moskvi protežu mnoge važne povijesne poveznice – dinastičko-genealogijske (krvne), crkvene, jezične, literarno-poetičke, a dijelom čak i teritorijalne (jer se Kijevska Rus rasprostirala i na teritorijima koji neće poslije ući u sastav Ukrajine). No problem je u tome što jači i veći (Velikaja Rus') nastoji, bez kompleksa i bez obzira na veće ili manje razlike, obuhvatiti manjega i slabijega (Malaja Rus'), dok se manji i slabiji – opterećen svojim kompleksima – na sve moguće načine, uključujući i radikalno ili umjetno inzistiranje na razlikama, odupire tomu prisvajanju i bezobzirnu poništavanju razlika…

3. Pitanje baroka

Uvođenje inovacija u književno-kulturni sustav podrazumijeva istodobno aktiviranje dvaju međusobno uvjetovanih procesa – kretanja iznutra prema van i izvana prema unutra. U kontekstu 17. stoljeća iznutra znači: na osnovi stanja i potreba ponajprije moskovskoga carskoga dvora, a potom i Ruskoga Carstva u cjelini, a izvana: utjecaj književnosti i kulture zapadnoeuropskih zemalja, u početku najviše Poljske, Njemačke, Litve, Švedske. Pritom je veoma važno uočiti da se književne i kulturne inovacije implementiraju iz provincijskih zona Zapadne Europe (tj. iz Ukrajine odnosno Kijeva i Bjelorusije odnosno Polocka – kao perifernih zona Poljsko-Litavske Unije) u samo središte Ruskoga Carstva – Moskvu. Bjeloruski provincijski učitelj Simeon Polockij dolazi na samodrščev dvor, tj. u njegovu službu, te kreira image kako Cara tako i Carstva (usp. Robinson 1974: 14). To pak znači: u središte Ruskoga Carstva ne dospijevaju dominantne („središnje“) kulturno-znanstveno-filozofske i književne ideje onodobnih zapadnoeuropskih središta, nego tek daleki – „provincijski“ – odjeci tih ideja; a u tim odjecima više se razaznaje davno prohujala europska renesansa nego tadašnja europska suvremenost. Prisjetimo se, kontrasta radi, tek nekih zapadnoeuropskih imena toga razdoblja: Galileo Galilei, Françis Bacon, Thomas Hobbes, John Locke, René Descartes, Baruch de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz, Isaac Newton, Blaise Pascal. A od književnika tu su Pierre Corneille, Cyrano de Bergerac, Molière, La Rochefoucauld, Jean de La Fontaine, Racine, John Milton, Tirso de Molina, Pedro Calderón de la Barca i dr.^[6]

Unatražno-historiografskoj (naknadnoj) pameti takav se razvitak procesa i događaja pokazuje kao jedino logičan, pa čak i kao jedino moguć: ruski početni pomaci u hvatanju koraka s Europom nisu mogli biti ni nagli ni ambiciozni (krupni, radikalni). Rusko 17. stoljeće bilo je dakle još daleko od formuliranja parole koja će sazrijevati u 18. stoljeću, a koja će svoju književnopovijesnu realizaciju doživjeti sredinom 19. stoljeća (u realizmu), a svjetskopovijesnu – sredinom 20. stoljeća kad je prvi čovjek (Rus!) poletio u svemir: „Stići i prestići Europu“ (Dognat' i peregnat' Evropu!).

Okretanje Zapadnoj Europi, koje je, vidjeli smo, uglavnom išlo preko Poljske (uz posredovanje Ukrajine i Bjelorusije), postupno se ali nezaustavljivo intenziviralo u drugoj polovici 17. stoljeća – u vrijeme vladavine spomenutoga cara Alekseja Mihajloviča Romanova, osobito nakon ruskoga pripajanja Kijeva (1654),^[7] a potom i cijele „Ljevoobalne Ukrajine“, tj. Ukrajine koja se rasprostire na lijevoj obali Dnjepra. („Desnoobalna Ukrajina“ ostala je i dalje pod poljskom i, kratko, pod turskom vlašću.) Car je naime omogućio učenim ukrajinskim i bjeloruskim monasima, koji su svoje obrazovanje stekli pod poljskom okupacijom i koji su dobro poznavali zapadnjački obrazovni sustav (u to vrijeme pod snažnim isusovačkim utjecajem), da dođu u Moskvu i ondje započnu crkvene i obrazovne reforme. Vodeće osobe u tome poslu bili su Ukrajinac Epifanij Slavineckij (oko 1600 - 1675) – predstavnik „grkofila“ („staromoskovske“ partije koja se oslanjala na bizantsku tradiciju), te Bjelorus Simeon Polockij (prije monaštva Samuil Gavrilovič Petrovskij-Sitnianovič, 1629 - 1680) – predstavnik „latinstvujućih“, tj. partije koja je preferirala latinski jezik i poljsku (zapadnjačku) kulturu.^[8] Obojica su svoja znanja bili stekli u kijevskim obrazovnim institucijama – Slavineckij u Kijevskoj bratskoj školi, a Polockij u Kijevsko-mogiljanskome kolegiju (poslije akademiji), prvoj visokoškolskoj instituciji Istočnih Slavena, ustrojenoj po isusovačkome uzoru. (Kijev je, podsjetimo, sve do 1654. godine bio pod poljskom vlašću.)