U kontekstu ruske i hrvatske književnosti i kulture Juraj Križanić ide u red najmarkantnijih osobnosti 17. stoljeća. Mada su protopop Avvakum i Križanić dijelili iste prostore (Moskva, Tobolsk, Sibir) i isto vrijeme, bilo je malo toga u čem su se slagali. Njihovo shvaćanje vjere, jezika, svijeta i duhovnosti bilo je dijametralno suprotno.[2] Jedan je bio ruski protopop, a drugi – hrvatski svećenik. Jedan – velikorusocentrični pravoslavac, drugi slavenocentrični katolik. Jedan je predstavnik moćnoga i brojnoga naroda, neuk, ne poznaje ni jednoga drugoga jezika osim „živoga“ ruskoga i crkvenoslavenskoga, protivnik je znanosti i filozofije, zagovornik stare moskovske vjere i starih običaja, zagovornik nošenja brade, simpatizer Ivana Groznoga. Drugi je pak pripadnik maloga i ugroženoga naroda, učeni klerik, znalac filozofije i različitih drugih područja (povijesti, religije, mitologije, politike, vojne teorije, glazbe, mnogih jezika), humanist i prosvjetitelj, prevoditelj, zagovornik brijanja brade, žestok kritičar mučitelja i krvnika Groznoga. Usto je Avvakum bio smrtni neprijatelj patrijarha Nikona, a Križanić se u traktatu Pobijanje solovecke molbenice (Obličenje na solovečskuju čelobitnu)[3] protivio starovjercima-raskolnicima, podržavajući Nikonovu crkvenu reformu.
Ipak, među Avvakumom i Križanićem bilo je i poveznih točaka. Obojica su bili, svaki na svoj način, veoma nadareni ljudi, spremni za svoje ideje žrtvovati sve drugo (pritom je moguće da je Križanić pri kraju života, bježeći iz Rusije glavom bez obzira, izgubio vjeru ne samo u nju nego i u vlastite ideje). Obojica su zbog tih ideja bili dugogodišnji prognanici u Sibiru. Obojica su mrzili i kritizirali pijanstvo. Obojica su bili protiv „tuđinštine“ – čak do stupnja ksenofobije. Obojica su – svaki sa svojega stajališta i iz svojih razloga – kritizirali tadašnju moskovsko-državnu elitu. Križanić je citirao onodobnu njemačku izreku: „Tko hoće jesti badava, neka dođe u Moskvu“; a Avvakum je Moskovsku Državu smatrao „paklom“ i prepoznavao u njoj učinkovito djelovanje Antikrista. Križanić iznosi o Moskvi i ovu otrovnu napomenu: „Nije stoga čudno što u Moskvi ima toliko lopova i razbojstava, već je naprotivčudno kako pošteni ljudi mogu još živjeti u Moskvi“ (Križanić 1997: 289). Pa ipak, obojica su se u dubini srca vodili parolom: Russland über alles!, ili, rečeno suvremenijim rječnikom, Russia first!
Mada na suprotnim ideologijskim stranama, bili su strasni i talentirani polemičari. Nije čudno da su im slični i poneki stilski postupci: sklonost metafori i poredbi, agitacijska strast, uporaba dijaloga, stvaralački pristup svetopisamskim tekstovima. Upravo zbog nemogućnosti da djeluju i/ili propovijedaju, obojica su bili osuđeni na pisanje: glavna djela i jednoga i drugoga nastala su u progonstvu i tamnici.
Postoji i zanimljiva pravopisno-grafička podudarnost među Avvakumovim i Križanićevim spisima: obojica su, prema običajima onoga vremena, naglašivali svaku riječ u svojim tekstovima.[4]
Slučaj je htio da se zimi 1663/1664. godine u Tobolsku susretnu dva prognanika – jedan na tek stečenoj ali privremenoj slobodi, na povratku iz Sibira za Moskvu, a drugi – s dugom perspektivom sibirskoga sužanjstva. O njihovu susretu postoji svjedočanstvo sama Križanića u spomenutome djelu Pobijanje Solovecke molbenice (Obličenje na Solovečskuju čelobitnu, 1675; Križanić 1892), ali i više kasnijih opisa i interpretacija toga susreta (Jagić 1895: Pascal 1938: 279-281; Golub 1965; Žukov 1972: 114-115). Ivan Golub donosi ispis Križanićeva originalnoga zapisa o tome susretu (Golub 1965: 367-378), no ja ću ovdje prenijeti Jagićev opis toga događaja: „Elegijske osjećaje mogao bi izazvati čudan slučaj, da se Avakum sada u Tobolsku sreo i vidio, ali samo na momenat, s jednim znamenitim čovjekom, koji bješe isto postradao, kao on, ali za druge, više i veće ideje, s – Jurjem Križanićem. Čitava propast rastavljaše ovu dvojicu krupnih ljudi i velikih karaktera. Drugo obrazovanje, druge misli, drugi ideali! To se najljepše vidi iz rieči samoga Križanića. Avakum, priča Križanić, poslao po me, te mi izašao na susret pred vrata, a kad htjedoh da se ispnem do njega po stepenicama, oglasi se riječima: 'Ne hodi ovamo, stani, te reci, koje si vjere?' Ja mu odvratim: 'Blagoslovi, oče!' On će na to: 'Ne blagosivljam, ispovjedi prije svoju vjeru.' Ja mu odgovorim: 'Častni oče, ja vjerujem u sve u što vjeruje sveta apostolska crkva, te primam blagoslov sveštenički u čast i molim za nj u čast [I jerejsko blagoslovl'enje prijemlju v čest, i prošu jego v čest]. O vjeri gotov sam objasniti se s episkopom, a pred tobom, putnikom, koji si i sam pao u sumnju radi vjere, nijesam voljan na široko govoriti o vjeri i objašnjavati se. Ako ti nećeš da blagosloviš, blagoslovit će Bog. Ostaj s Bogom!“ (Jagić 1895: 21-22).Iz Križanićevih se riječi naslućuje da je pretvorba susreta u ne-susret bila ne samo logična nego na neki način i pripremljena. Kad je Avvakum pozvao k sebi Križanića, on je zasigurno već nešto (ili mnogo toga) o Križaniću znao. A sigurno je znao da su njih dvojica na različitim idejnim (ideologijskim) stranama. Nedvosmisleno antiavakumovski zvuče npr. ove Križanićeve riječi iz Politike: „Ne znam tko je u Rusiji prvi posijao ovu zabludu ili protumudrosnu herezu, kojom tvrde: bogoslovlje, filozofija i učenje jezika nije drugo do hereza. Ali ne tako, nego sasma suprotno uči Sveto pismo i oci“ (Križanić 1997: 170-171). Utoliko je razlaz potpuno logičan. No ostaje pitanje: zašto je onda Avvakum pozvao Križanića? Teško je vjerovati da je to bila samo obična ljudska znatiželja. Vjerojatnije je da je Avvakum nešto očekivao od toga susreta, ali što – o tome možemo samo nagađati.
Zna se da su Križanićeva djela nakon okončanja njegova progonstva u Tobolsku dospjela u Moskvu i da ih je potom u rukama imao car Petar Veliki. Mnogo onoga što piše u Križanićevoj Politici lako je prepoznatljivo u tzv. Petrovim reformama: uvođenje obrta, afirmacija znanosti, prevođenje knjiga, uvođenje novih tehnologija, gospodarska specijalizacija po gradovima i dr. Ispostavlja se da je Juraj Križanić pred-vidio i za-zvao Petra Velikoga… I opet sve suprotno Avvakumovim shvaćanjima Rusije, Zapada, filozofije, znanosti, kršćanstva…
Rusko 17. stoljeće, shvaćeno kao razmeđe između stare (srednjovjekovne) i nove Rusije, donijelo je – osim kriza, ratova, buna i raskola – najmanje tri uzajamno povezana kvalitativna pomaka u književnosti (mada se ti pomaci još uvijek događaju u okviru srednjovjekovne slike svijeta): afirmaciju ljudske osobnosti, posvjetovljenje (izlaženje književnosti izvan crkveno-religijskoga tematskoga kruga), uključivanje svagdana u književnost. S tim je procesima u najužoj vezi bilo postupno okretanje Rusije zapadnoeuropskoj kulturi, prihvaćanje stiha kao književne forme, jačanje autobiografizma, buđenje dramskoga stvaralaštva i formiranje teatra, afirmacija smijeha i satiričke dimenzije književnosti, intenziviranje i širenje prevoditeljske aktivnosti. No, ponovimo, sve se to događalo u sjeni tradicionalnih srednjovjekovnih koordinata: crkvene dominacije na području duhovne kulture, aktivne uloge tradicionalnih žanrova (žitija, ljetopisa, povijesnih pripovijesti, putopisa, propovijedi i dr.), sporoga prihvaćanja prirodnih znanosti i racionalnoga mišljenja. To je ujedno razlog što većina ruskih povjesničara smatra kako 17. stoljeće valja smatrati dominantno „srednjovjekovnim“ razdobljem…
Od hrvatskih autora koji su se opsežnije bavili ruskom književnošću 17. stoljeća istaknimo Vatroslava Jagićа, Malika Mulića, Ivana Goluba, Živu Benčić.
____________________________________________
[1] Fragment iz knjige Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća, Zagreb: Disput, 2020, str. 169-171.
[2] Mnogo više dodirnih točaka, pa čak i istih nazora, može se pronaći u stajalištima Križanića i Polockoga – od načitanosti i obrazovanosti do prosvjetiteljskoga patosa.
[3] Solovecki manastir oružjem se suprotstavljao Nikonovim reformama od 1669. do 1676. godine, baš u vrijeme kad je Križanić čamio u Sibiru.
[4] Tako je činio i isusovac Bartol Kašić prevodeći u drugoj polovici 1620-ih godina Bibliju na hrvatski. Velika je šteta za slavensku akcentologiju da priređivači i izdavači toga prijevoda (Kašić 1999) nisu prenijeli i naglaske.
_____________________________________________
Literatura
[Avvakum] 1960. Žitie protopopa Avvakuma, im samim napisannoe,i drugie ego sočinenija,
Moskva: Goslitizdat. http://feb-web.ru/feb/avvakum/texts/jag/jag-053-.htm
29. 9. 2019.
Golub, Ivan. 1965. „Uz susret Jurja Križanića i protopop-Avakuma (O tristotoj godišnjici)“,
u: Bogoslovska smotra, Zagreb, br. 2, str. 357-268.
Golub, Ivan. 1987. Križanić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Jagić, Vatroslav. 1895. Ruska književnost u osamnaestom stoljeću, Zagreb: Matica hrvatska.
Jagić, Vatroslav. 1917. Život i rad Jurja Križanića. O tristogodišnjici njegova rodjenja,
Zagreb: Jugoslavenskа akademijа znanosti i umjetnosti.
Kašić, Bartol. 1999. Biblija sacra: versio illyrica selecta, seu declaratio vulgatae editionis
latinae, Bartholomaei Cassij curictensis e Societate Iesu Professi, ac sacerdotis theologi, ex mandato Sacrae Congregationis de propag: fide, Anno 1625, Paderborn, München, Wien, Zürich: Schöningh.
Križanič, Jurij. 1892. Sobranie sočinenij, III, Moskva: Univеrsitetskaja tipografija.
Križanić, Juraj. 1997. Politika, Zagreb: Golden marketing, Narodne novine. Preveli Mate
Malinar i Radomir Venturin.
Pascal, Pierre. 1938. Avvakum et les débuts du raskol (La crise religieuse au XVIIe siècle en
Russie), Paris: Librairie ancienne honore champion.
Žukov, Dmitrij Anatol'evič 1972. Avvakum Petrov, u: Dmitrij Anatol'evič Žukov i Lev
Nikitovič Puškarev, Russkie pisateli XVII veka, Moskva: „Molodaja gvardija“, 1972, str. 9-196.
