Glupost je glavna i najjača pokretačka sila ovog planeta, a osovina njezina generatora zabodena je posred Hrvatske
Prošle nedjelje Prvi program Hrvatske televizije prikazao je dokumentarni film 'Trst, Jugoslavija'. Riječ je o najnovijem uratku mladog, ali već nagrađivanog redatelja Alessia Bozzera, nastalom u međunarodnoj koprodukciji i uz ravnopravnu podršku (ponajprije u arhivskim materijalima) RAI-a i samog HRT-a.
Film govori o - kako su je voljeli nazivati sedamdesetih i osamdesetih - 'najmekšoj granici u Europi', onoj između Jugoslavije i Italije. Nije na njoj stajala nikakva željezna zavjesa (kako u zadnje vrijeme izvolijeva repetirati naša predsjednica), nego strogi carinici i milicajci, toliko strogi da su se tisuće i tisuće tona kave, riže, mortadele, jeansa, sira, zubnog i inog zlata... švercali pored njih iz kapitalizma u socijalizam. Trst je nama bio jedini prozor prema Zapadu, a Talijanima (i ne samo njima) jedini lagani prolaz do socijalizma koji - kako u filmu priznaje i sam dr. Ivo Banac - nije bio onoliko tvrd kao u zemljama Varšavskog pakta, ali svejedno silno egzotičan.
Neću vam dalje prepričavati film, pogledajte si ga sami, vjerojatno još niste stigli jer je u tanušnoj kino-distribuciji premijerno prikazan ovog rujna. Reći ću samo da u mojoj generaciji, a i onima malo starijima, pobuđuje dvojake osjećaje: s jedne strane neku nasmiješenu nostalgiju, a s druge gorkasta sjećanja na sve moguće zakinutosti ovdašnjih 'samoupravljača'. Vrlo čudan emocionalni gemišt za svakoga gledatelja, osim onih koji su stopostotno uvjereni da je 'prije sve bilo bolje' i onih koji bez imalo zadrške govore da je 'prije sve bilo gore'.
Neću, velim, prepričavati film, ali želim vam, biranim riječima, reći nešto o njegovu naslovu, onome pod kojim je prikazan hrvatskoj publici na prvom programu hrvatske javne televizije, u udarnom terminu. Rekli smo već - naslov je 'Trst, Jugoslavija', u originalu 'Trieste, Yugoslavia'. E, ali hrvatskim je TV-pretplatnicima, i jedino njima, najavljen i pušten pod naslovom 'Blue & Black Jeans'. I s promijenjenom špicom: umjesto originala, potpuno blijede zastave SFRJ preko starih fotografija iz Trsta, stavili su crvenu etiketu (identičnog oblika kao onaj karton što nas u dućanu dočeka na svakom paru originalnih 'Levi's' traperica - što budi ozbiljne sumnje u prikriveni marketing!) s tim potpuno besmislenim naslovom 'Black & Blue Jeans', pa još i sve velikim slovima, fuckaj ga, nejasan je taj engleski kad se pišu naslovi...
Zašto su to napravili?!? I 'Trst' i 'Jugoslavija' savršeno su hrvatske riječi, svakome ovdje razumljive, pa valja zaista biti glupan od formata da u Hrvatskoj mijenjaš naslov koji se sastoji jedino od njih dviju i zareza (također savršeno hrvatskog) između. I još taj naslov mijenjaš u engleski?! Pa u Hrvatskoj! Halo?!?
Stvar je, naravno, u 'Jugoslaviji' koja poput kakvog šiljozubog paklenog demona danas još živi jedino u snomoricama najprestrašenijih hrvatskih domoljuba, onih što svake večeri liježu spremno optužujući same sebe što proteklog dana nisu još većem broju ljudi i još glasnije očitovali svoje neprijeporno hrvatstvo.
Hej, takvoga kova da su u ono doba bili svi oni carinici i milicajci na Sežani i Kozini, hej, pa nema tih traperica koje bi pored njih mogle ući u SFRJ! Ni zrno kave njima ne bi promaklo u samoupravni socijalizam, ma ni repić onoga plastičnog psića što klatari glavom na stražnjoj dasci fiće! Propjevale bi njima one nacifrane lutke za na bračni krevet, ne bi samo sjedile i u nedogled ponavljale 'ma-ma', nema šanse!
To je taj isti, ukleto režimoslužni mentalitet, ustrašen i pred vlastitom sjenom, uvijek spreman da se samoponizi i zaniječe sve što je još jučer govorio. To je sol ove zemlje, dijamant u kruni Kraljice Hrvata, preuzet iz krune glavne sekretarice općinske Osnovne organizacije SSRNH! Generacije su ovdje izumrle - i izumirat će! - boreći se protiv takve kolektivne naravi, ne pobjeđujući je. Glupost je, naime, glavna i najjača pokretačka sila ovog planeta, a osovina njezina generatora zabodena je posred Hrvatske. Na cijeloj Zemlji nema jedne jedine osobe s kvocijentom inteligencije većim od broja vlastitih očiju koja bi se zalagala za ponovno stvaranje Jugoslavije - tako sam mislio do prošle nedjelje. Ali onda se otkrilo da na zagrebačkom Prisavlju postoji najmanje jedna takva persona. Ipak, dovoljno je socijalno inteligentna (ilegalac staroga kova!) da shvaća kako u ovakvom okruženju Jugoslaviju nije pametno spominjati niti kao banalnu povijesnu činjenicu. 'Sve može', govori joj hereditarni unutarnji samoupravljački glas djedova, 'i NDH, i Kraljevina SHS, i Austro-Ugarska, i Mlečani i Osmanlije, ali Jugoslaviju ne spominji nipošto, sve da ti i smanjenjem plaće zaprijete! Otkrit ćeš se ako je samo spomeneš! Može, ajde, ako pljuješ po njoj, to je normalno i ljudski, ali dobro pazi da ti pritom ni na tren ne pobjegne izvan negativnoga konteksta. Ali, pazi, iz-ra-zi-to negativnoga! Jel jasno? Strpi se, polako, doći će i tvoj dan, dan kad ćeš slobodno i glasno pljuvati po svemu ovome sad, po cijeloj ovoj militarizaciji, braniteljizaciji, biskupizaciji i deavnojizaciji šire društvene zajednice. Pomalo druže, strpljenja!'
