Nakon kralja Leara nema ničega. Pripovijest je to o ocu triju kćeri i o vladaru koji je u sebi sabrao sva zla epohe, bio je zločinac i bio je pravednik, to ovisi od ugla gledanja, ali nije završio onako kako završavaju drugi vladari njegova doba – inače to doba je najstrašnije, izmišljeno i mitološko doba – nije hrabro pao u bici na pustome polju, nije stradao u križarskoj vojni, u dvorskome puču, u zavjeri prijatelja, niti je abdicirao u korist jedne od tri svoje kćeri, nego je ostao sve do kraja. U Learovom slučaju taj kraj je dvostruk i dvojak: kraj njegova uma i duha poklapa se, naime, posve logično s krajem njegova kraljevstva. Raspad njegove svijesti ujedno je i raspad njegova svijeta. Tako skončavaju veliki imperiji: u duhu svojih imperatora. U svijetu bez Boga, pod pustim nebom sjevernog Mediterana, na kraju jednoga otrovanog ljeta. U drami kralja Leara, kao ni u drami njegova raspadajućeg kraljevstva, u tom tekstu Shakespeareovom, nema ničega poučnog ni utješnog. I temom, i načinom, riječ je o najsuvremenijem Shakespeareovom tekstu. Teško je zamisliti što su mislili i osjećali ljudi u publici Globe Theatrea dok su neke od prvih godina sedamnaestog stoljeće gledali ovu predstavu? I kako su nastavljali živjeti nakon nje?
Dok je na otočiću u Brijunskom arhipelagu u noći 13. kolovoza 2026. igran posljednji Lear u hrvatskoj povijesti, na kopnu je, malo dalje, u Gospiću župan Petry ljubio žensku iz javnih službi, pod svjetlom i u scenografiji Mannova “Mefista”, a tu negdje, u istom Gospiću, Andrej je Plenković ispijao čašu vode. Za to su vrijeme kroz porozno kraško tlo u podzemlje prodirali, slijevali se otrovi iz 37.000 tona otpada, koji su pouzdanici imperija, uz nadzor glavnoga državnog inspektora i vječnog HDZ-ova kadrovika, kupovali širom Europe, u nekim sretnijim zemljama i vitalnijim imperijima, koji su se željeli svog otpada i otrova osloboditi. Ludilo kralja Leara po svoj je prilici posljedica starosti. Kralj je dementan, što je katkad posljedica preduga čovjekova života, ali je dementno i kraljevstvo, što je, opet, posljedica “procesa dugog trajanja”, kako ih je nazvao Fernand Braudel. Ali iz perspektive olova i antimona, tih zasad detektiranih otrova iz 37.000 tona Andrejeva ličkog otpada, stvar izgleda ovako: olovo je otrov za duga trovanja; trovanje olovom je plumbizam ili saturnizam, oštećuje bubrege i probavni sustav, utječe na pamćenje, mijenja svijest i karakter, otrovanog čini razdražljivim i agresivnim; trovanje antimonom izaziva duboku omamljenost i delirična stanja, oštećenja bubrega i jetre, vrtoglavicu, konfuziju i smanjenje kognitivnih sposobnosti.
U osnovi, ljudima koje će trovati olovo i antimon iz 37.000 tona europskog otpada, koji su HDZ-ovi pouzdanici, jedan besprizorni bračni par – Shakespeareovi likovi iz drugog dvorskog ešalona – nakupovali širom Europe, ali tako da su uzimali otpad i novac, a prodavali su zemlju, u glavi će se i duši sljedećih godina, pa sve do kraja njihova života, događati ono što se događa u glavi i duši kralja Leara. Konfuzija, razdražljivost, agresija, vrtoglavica i strašna, pustošeća nemoć u mišljenju: tako će izgledati, ili tako već izgleda, trovana Hrvatska. I uza sve, ogromna, strašna, i strašno isprazna, emocionalna bura, koja se kreće od euforije pred kakvu vojnu paradu do granice stupora. To je unutarnji svijet kralja Leara, i to je Hrvatska župana Petryja i vodopije Andreja.
Posljednjega hrvatskog kralja Leara posljednji put je 13. kolovoza 2026. odigrao jedan od najvećih glumaca u hrvatskoj kazališnoj povijesti. Rade Šerbedžija je s dvadeset i osam, u Dubrovniku 1974. odigrao Hamleta, da bi onda, s pedeset i pet, na Brijunima 2001. odigrao kralja Leara. Ustalilo se vjerovanje da u ova dva dramska teksta i dvije uloge ima nečega sudbinskog po glumca i zajednicu. Šerbedžiji se dogodilo ono što nije nikom u nas: dvostruko poklapanje društvenih i društveno-političkih povijesti s pripoviješću i legendom upisanom u Shakespeareov tekst. Hamleta je igrao tri mjeseca nakon što je donesen Ustav SFRJ, koji je mogućim učinio okvir za raspad zemlje, i zemljama nasljednicima zajamčio teritorijalnu cjelovitost. Šerbedžijin Hamlet igran je u gradu koji je bio na svojim kulturnim i civilizacijskim vrhuncima, tako da je i dubrovački Hamlet bio europska činjenica i gesta, bez obzira na to je li se takvom prepoznavao. Kasnije će, kao emigrant, Šerbedžija odigrati neke filmske uloge koje će ga učiniti europski i svjetski prepoznatljivim glumcem, ali paradoksalno je da suštinski nikad neće biti u takvom središtu svijeta, kao onda kada je igrao Hamleta na Lovrijencu.
Kralja Leara glumac odigra prekasno. Svaki glumac. Poludjelom starcu je, naime, osamdeset. Ili je još stariji. Lear je na biološkoj granici čovjekovoj, onoj kakva je bila u Shakespeareovo vrijeme, a igraju ga mnogo mlađi dramski prvaci, muškarci, veliki glumci pri zenitu svojih glumačkih moći, kojima pobrašne i obijele kosu, ili im natuku kakvu ludu sijedu periku, i onda oni mahnito skaču po uglavnom pustoj pozornici. I to biva vrhunac njihovih glumačkih karijera. Uloga Leara u glumačkom je poslu nešto kao zlatni sat za četrdeset godina odane službe. Nakon Leara za dramskog prvaka nema više ničega. Dubravko Dujšin kralja Leara odigrao je 1935, onih dramatičnih mjeseci po ubojstvu kralja Aleksandra u Marseilleu, kada još nije bio navršio ni četrdeset i jednu. Umro je samo dvanaest godina kasnije, u jednoj tako bezazlenoj, građanski mirnoj i tihoj prilici: tri tjedna mu nije bilo žene, bila je kod bolesne majke u Splitu, on ju je dočekivao na zagrebačkom glavnom kolodvoru, pa su išli doma na Gornji grad, on da će skuhati kavu, kad ga je prestiglo srce. Posljednje riječi su mu, vele, bile: “A tako sam te čekao…” Sprovod Dubravka Dujšina bio je, uz Radićev, najveći u povijesti Zagreba. Neprekinuta kolona se, prema legendi, protezala od Hrvatskog narodnog kazališta do Mirogoja. Bila je zima, pokopan je u nedjelju, 2. veljače 1947.
Dujšin bio je vrlo lijep čovjek, koji nije stigao da ostari, tako da ne znamo, zamisliti ne možemo, kakav je bio njegov Lear (režirao ga je Tito Strozzi). Šerbedžija, pak, već je bio ostario. Ali njegova starost nije te 2001. bila biološka: vrlo uščuvan, dobro držeći, još jedan vrlo lijep muškarac, ostario je historijski. Ostario je onako kako stare kulturno-povijesni objekti kad izgube vlastiti kontekst, onako kako stare emigranti, kad im se razjasni i predoči stvarni razlog njihove emigracije. Da je preživio, ili da mu je bilo dopušteno da ostane s one strane Pirineja, tako bi, recimo, ostario i Walter Benjamin. Cijela generacija pisaca, umjetnika i intelektualaca koncem je tridesetih i u četrdesetima ostarila za cijeli jedan život, nakon što su saznali, javljeno im je, da su Židovi. Šerbedžija u emigraciju otišao je kao mlad čovjek, još uvijek je mogao igrati onoga svog Hamleta, s tek nešto malo brade, koja mu je tad davala šarm Jima Morrisona, da bi se tek koju godinu kasnije pojavio kao starac, koji se stalno zbog nečega ispričava i koji bez prestanka ispovijeda svoj hrvatski patriotizam i svoju spremnost da oprosti prijateljima što su ga tukli. U toj pojavi starca, kakvog ćemo ga gledati sljedeća tri desetljeća – dakle, sve do danas! – Rade se stilizirao u filmu Milča Mančevskog “Prije kiše”, snimljenog 1994. I dugo je, kao starac, pokušavao započeti novi život. Velikima, međutim, nije dato da započinju svoje druge živote. Nismo ih džaba ubijali, nismo ih ubijali da bi nam pred očima nanovo oživljavali, makar kao mali.
Tom Šerbedžiji, u drugom njegovom životu u Hrvatskoj, nema što nisu prigovarali. Osim toga da je četnik (dakle, Židov; samo još da dizajniramo žute trake za sve naše šerbedžije), osim toga, dakle, da je Šerbedžija četnik, što već trideset i kusur godina ne prestaje ponavljati elitna naša ustašija, boreći se protiv Hrvatske i trujući je olovom i antimonom, oni još gori među nama, veće i podlije hulje, govorile su da Šerbedžija nije više onaj koji je bio, nego da on danas tek glumi Šerbedžiju. A stado je po izlasku s nedjeljne mise prenosilo riječi iz župnikove propovijedi. On je, pak, govorio da Šerbedžija u američkim filmovima glumi isključivo ruske mafijaše, i da to može svatko.
U “Kralju Learu” nisu ga, međutim, gledali. U toj predstavi bio je najveći. U njemu se sabrao sav njegov život, i obje strane zrcala kroz koje je prošao prelazeći s Walterom Benjaminom svoje Pirineje. Pouzdano je da nikada hrvatsko glumište nije imalo takvoga Leara, a vjerojatno jest da je to posljednji Lear u povijesti ove olovom i antimonom otrovane zemlje. Ima glumaca – Dragan Despot, na primjer! – koji bi svog Leara briljantno odigrali, ali nema u Hrvatskoj više ni pozornica, ni kazališta, a bogme ni redatelja koji bi se takvo što usudili režirati. Ako bi se usudili, ne bi umjeli!
Kraj Šerbedžijina Leara dolazi u času u kojem je on ušao u stvarne Learove godine, i u kojem je Hrvatska, s ličkim otrovima i županovim poljupcima, s čašama vode i s olovnim lakrdijama, postala istovjetna njegovom kraljevstvu. Tu doista treba biti kraj.
