Postoje trenuci u životu kada se bližnji od tebe odvaja kao nokat od palca na desnoj ruci, i odlazi. Sav ti se tada svedeš na jednu jedinu gestu, jedan motiv i jednu istu emociju, koja se lažno prikazuje kroz tisuće međuosjećaja: svedeš se na taj uzaludni i duboko nerazumni pokušaj da ga vratiš. Ono što se u takvim trenucima događa, u tom danu, možda vikendu, ili u invazivnijim slučajevima, u tim mjesecima i godinama, jedno je od najintenzivnijih iskustava tvojih u životu. U njemu si upravo onoliko prisutan koliko to nisi mogao biti za svoga rođenja i koliko nećeš biti za svoje smrti.
Za tog događanja, o kojemu se obično ne razgovara ni s bližnjima, nije predmet ogovaranja niti ispovijedi pred svećenikom ili psihoterapeutom, bivaš sasvim izložen naravi i karakteru onoga kojeg gubiš i koji se upravo otima za svoj život. Ili protiv svog života. Ako je dobar, plemenit i strpljiv, njegova će ti se dobrota, plemenitost i strpljivost utisnuti zauvijek kao užarenim željezom u kožu. Ako je, pak, bio zao, samoživ i zavidan prema tebi koji ostaješ živjeti nakon njega, zauvijek će ti to ostati. I neće biti načina da se toga oslobodiš.
Dok bude trajao taj dugi odlazak, predug čak i ako nije duži od dana, događat će se tvoj nerješivi nesporazum sa zajednicom. Očekivat ćeš od zajednice da ti pomaže, da ga vraća, da ga od smrti sačuva, jer je on za tebe jedinstven, trajno ti je nezamisliva njegova smrt, i ne može biti da oni ne čine ništa da ga spasu. Smetnut ćeš s uma da je za zajednicu smrt nešto obično i svakodnevno. I da je i za tebe tako sve dok ne umiru bliski. Pritom, što je umiranje neobičnije, što je iznenadnije, što je umiranje više od zdravlja a ne od bolesti i od neke unutarnje nesreće a ne od vanjskih djelovanja, to će se zajednica instinktivno više distancirati, odalečiti od tebe. Tom odalečivanju služe formalni izrazi sućuti: kada netko kaže primite moju sućut, obično time govori bježi nevoljo od mene. A tome služe i bolnički formulari, pravila ponašanja u mrtvačnici, posmrtni policijski izvještaji… Nije te sustav iznevjerio u tvojim očajničkim pokušajima da vratiš bližnjega, da vratiš nokat na palcu svoje desne ruke, nego su to neki živi ljudi izbjegavali da se na njih preslika tvoje sudbina. I na neki je način za tebe dobro što je tako, jer ćeš se tješiti govoreći sebi da su krivi za smrt najdražega tvoga. Što bi i bez te utjehe? I kako bi sebi objasnio ovaj gubitak?
O tome je Juraj Lerotić snimio film “Sigurno mjesto”, najvažniji koji će snimiti u životu. Jer taj film za njega nije artefakt, nije umjetnina, nego je njegova krv i meso. U filmu je odigrao ulogu koju je u životu već igrao. Spašavao je brata kojeg, to gledatelj od prvoga trenutka vidi, ne može spasiti. I ponovio je, odigravši ulogu sebe, isti onaj jedinstveni životni ceremonijal, s jednakim ishodom. Ne samo da film neće podnošljivijim ni lakšim učiniti životni bol, nego mu to nije ni cilj. Umjetnost nikada nije psihoterapija. Film je tu da naglasi bol, ali i da artikulira nešto što je u svemu ovom emocionalna zagonetka, o čemu nitko ne govori, o čemu jednako šute ispovjednici, psihoterapeuti i svi redom sućutnici.
Naime, to odvajanje nokta od prsta, to dugo umiranje bližnjega tvog, sa sobom povrh razarajućeg bola i pustošenja duše donosi i osjećaj koji čovjek ni pred samim sobom neće lako priznati: neki čudan i neusporediv ushit, istovremeno ponoran i mračan, ali i čvrst, uobličen savršeno kao dijamant. Nikad nisi tako prisutan i živ, u tako neposrednom odnosu sa zemljom i zrakom, neosjetljiv na led i vatru, kao pri umiranju i smrti bližnjega tvog. Kao da si se iz cjeloživotne anestezije najednom probudio u život. Pa nakon što bol s vremenom umine, opet ćeš potonuti u omaglicu i u postepeno odumiranje. Razlog za ponavljanje događaja, za snimanje filma ili pisanje knjige, može biti samo taj da ostaneš budan pri svom bolu, da te ima.
Ali kako je u toj smrti sve u suprotnosti sa sobom, svaka emocija donosi kontraemociju, i kako se sama smrt bližnjega u trbuhu čovjekovom manifestira preko potpuno nekontrolirane bujice života, tako za film ili knjigu postoji i onaj suprotan razlog. Naime, u tebi je grob onoga kojeg si izgubio. I nakon što si ga, tobože, sahranio u zemlju, ili ga spalio u onoj mirogojskoj kraljici svih peći, nastavljaš ga u sebi naokolo vući. Sam bivaš teži za još jedan život, te za onih prosječnih 75 kila muškoga ili 65 kila ženskoga tijela. Pritom, mrtvo je tijelo mnogo teže od živoga tijela. I onda snimaš film ili pišeš knjigu pokušavajući na taj način nekako prerasporediti težinu tereta. Ne, nije to detraumatizacija. Nema to veze s psihologijom za puk, niti s normabelizacijom privatnih i društvenih tjeskoba i trauma. Stvar je puno ozbiljnija. Nije smisao u tome da se bol otkloni, niti da se bol učini lakšim. Smisao je u tome da se od bola nešto stvori, što će zauzeti prostor između života i smrti. Nepodnošljiva je praznina u tom prostoru.
To što je Juraj Lerotić odustao od traženja glumca, pa je u svom filmu ponovio (ne i – odigrao) ulogu iz života, bitno je odredilo i način na koji će Goran Marković i Snježana Sinovčić pristupiti svojim ulogama. Nasuprot sebe imali su nekoga kome se sve ovo događa, tako da to ni za njih više nije bila fikcionalna pripovijest. Kako odigrati ulogu s nekim čiji je to život? Ili kako igrati ulogu u filmu ili predstavi u kojoj ti sudjeluješ u iluziji, koja je za onoga drugog stvarnost? Ne mijenja tu ništa činjenica što film “Sigurno mjesto” nije rekonstrukcija događaja iz stvarnosti. Važno je to da je Juraj Lerotić lik iz stvarnosti, on je režiser i stvarni brat. On ovo ne igra! Pa tako onda ni Goran Marković i Snježana Sinovčić nisu mogli igrati. Moralo im se dogoditi.
“Sigurno mjesto” filmska je pripovijest o tome da nitko nikome ne može pomoći. I svi u jednom trenutku bivamo sami, kao nemoćni spasitelji, ili kao oni kojima nema spasa. Također, “Sigurno mjesto” nježna je pripovijest o ljubavi, razumijevanju koje prelazi granice smrti, i o tome što nas je sve vezalo za one koje smo voljeli. O prisutnosti našoj u grobovima drugih, i o životu koji se nastavlja u grobovima naših srca. Brat nakon što prereže žile na desnoj ruci i nakon što si zareže vrat, kreće da briše krv po stanu, jer mu se u glavu zavuče da bi mu, kada ga mrtvog pronađu, mogli brata optužiti da ga je ubio. Posljednja misao, prije nego što ga proguta mrak iz kojeg je sve i započelo, tiče se brige za brata. Pa onda sva ta ustrajna i uporna pitanja koja mu živi brat upućuje, koja ne traže odgovore, nego su poput ruke pružene prema bezdanu. Pa onda ta majka, mirna, u smrtnome strahu da bi svakim svojim treperenjem mogla ubiti svoje dijete. Sve je u “Sigurnome mjestu” u najboljem redu. Tu svatko svakoga voli, tu svi do kraja jedni druge spašavaju. Kao u filmovima Douglasa Sirka, nema tu nikakvog zla i neljubavi. Juraj Lerotić napravio je film koji radikalno izbjegava stereotipe gotovo svih pripovijesti o samoubojstvu: nema tu društvenih okolnosti koje su do toga dovele, nema nesretne obitelji, nema hereditarnih razloga, ničega nema osim obične hrvatske svakodnevice i velike, velike nježnosti. A opet, nikome ne bi na um palo da kaže da je priča nemotivirana. Motiv je u onom što je najdublje ljudsko, a što se u jednom trenutku potrgalo.
“Sigurno mjesto” nije kritika sustava, zdravstvenog ili bilo kojeg drugog. Pomisliti to bilo bi, ovom se gledatelju čini, uvredljivo za ovakav film. Ili bi bilo znak potpunog nerazumijevanja. Kao da kažemo da je “Ana Karenjina” kritika ruskih carskih željeznica i sigurnosti njihova prometovanja. Ono što kod nekoga, možda, može stvoriti dojam o lošem sustavu tiče se dvije stvari: prirodnog ljudskog odbijanja da se bude preblizu tom mračnom grotlu umiranja tako što će se pretjerano identificirati s onima koji su njime progutani, i drugog isto tako prirodnog ljudskog odbijanja da se prihvati smrt, koja je uvijek i nerazumna, i nerazumljiva, i uvijek se čini da je mogla biti izbjegnuta. A nije, nikako! Jer se zbila mnogo prije nego što je najavljena.
“Sigurno mjesto” stoga nije ni pripovijest o samoubojstvu. Takva bi pripovijest tražila i pronalazila razloge u društvenim okolnostima, u obitelji ili u povijesti… Ovo je pripovijest o onome što ostaje nakon nježnosti. Možda i jedini hrvatski film u proteklih trideset godina koji jednako mogu razumjeti, ili ne razumjeti, gledatelji bilo gdje u svijetu.
