Jure Vujić: Hrvatska i španjolski model pomirenja

Što bi se dogodilo kad bi se otkrilo da su Mile Budak i Josip Broz Tito pokopani u istom grobu? Zvuči nadrealno, ali takav simbolični scenarij moguć je u Španjolskoj. Naime, Madridom kruži bizarna priča da se pronađeni posmrtni ostaci pjesnika Federica Garcíje Lorce nalaze, ne kako se dosad službeno mislilo u jami između sela Viznar i Alfacar, nego pokraj sama groba caudilla Francisca Franca. Riječ je o novoj tezi španjolskog istraživača i povjesničara Miguela Caballerama, koji je još 2007. istaknuo kako su Lorcini posmrtni ostaci premješteni u monumentalnu grobnicu El Valle de los Caídos (Dolina palih) tijekom ilegalnih ekshumacija između 1945. i 1982. Franco je osobno želio da faraonsko groblje smješteno 50 km sjeverozapadno od Madrida postane simbolično mjesto nacionalnoga pomirenja i zapovjedio da se tamo sahrane tijela nacionalističkih, ali i republikanskih boraca palih tijekom građanskog rata 1936–1939.

Treba podsjetiti da se razne aproksimativne informacije odavno šire u vezi s Lorcinom smrti. Službena i općeprihvaćena verzija jest da su pjesnika ubile frankističke grupacije, no nikada nisu utvrđene točne okolnosti stradanja. Republikanski simpatizeri nemilice su tražili u Lorcinim spisima trag njegova prorepublikanskoga političkog angažmana, ali bez uspjeha, iako su mu prijatelji većinom bili ljevičari. Lorcu su prisvajali i španjolski nacionalisti, a bilo je zamisli da Lorca redigira falangističku himnu Cara al Sol. Lorca je jako cijenio falangističkoga karizmatičnog vođu Josea Antonija, koji je bio veliki obožavatelj Lorcine poezije. Kada frankisti osvajaju Granadu, Lorca se skriva kod svojih nacionalističkih prijatelja, braće Rosales (Luis Rosales poslije će postati jedan od najpoznatijih španjolskih pjesnika). Prema raznim svjedočenjima tada je u Lorcinu mjestu djelovala grupa Escuadra negra, katoličko-konzervativna integralistička struja kojom je zapovijedao bivši zastupnik CEDA (Španjolska konfederacija autonomnih desnica) Ramón Ruiz Alonso, koji osobno uhićuje Lorcu dok u pidžami čita jutarnje novine. Nakon što je doveden na mjesto Viznar, hladnokrvno je ubijen zajedno s dvojicom anarhista, Joaquínom Arcollasom i Franciscom Galadíjem. Ruiz Alons, koji je zapovjedio Lorcinu egzekuciju, mirno je doživio duboku starost.

Druga pak verzija Lorcine smrti govori o mogućem obiteljskom obračunu i osveti nakon sukoba klanova García, Alba i Roldan, jer je Lorcin ubojica Juan Luis Trescastros Medina bio oženjen pjesnikovom rođakinjom. Takav bi scenarij pjesnikova ubojstva svakako demistificirao Lorcinu auru mučenika frankističkoga terora.

Od kraja građanskoga rata i dolaska demokracije španjolske su vlasti zabranjivale ekshumiranje tijela nacionalističkih i republikanskih boraca građanskoga rata smatrajući da bi to moglo poremetiti teško stečeni političko-društveni konsenzus oko prošlosti i ugroziti nacionalno jedinstvo. No Lorcini posmrtni ostaci mogli bi biti ekshumirani provedbom zakona o povijesnom sjećanju koji je 2006. predložila španjolska ljevica, držeći da bi takav zakon omogućio bolje suočavanje s prošlošću i žrtvama „nacionalističkog i frankističkog terora“. Španjolska desnica smatra kako je takav prijedlog zakona donesen u svrhu sijanja ideoloških podjela u španjolskom društvu. U tom smislu Lorcina nećakinja Laura García Lorca izjavila je za El Pais da se povijesno pamćenje ne nalazi ni u kostima niti u pepelu.

Španjolska, od crvenog terora
do Francove diktature

Treba reći da je od sama početka španjolska Druga republika (1931–1939) bila vrlo nestabilna i kaotična te da je nikada nije prihvatio čitav španjolski narod, pogotovo ne ruralni, klerikalni i konzervativni segmenti društva. Nakon vojnog udara generala Mole i Sanjurja 17. i 18. srpnja 1936. središnja je vlast prestala postojati, a službenu vladu narodne fronte preuzimaju nasilne socijalističke, komunističke i anarhističke grupacije koje će se sukobiti s nacionalističkim snagama i profrankističkom vojskom. Sovjetski Savez, snažno prisutan u Španjolskoj od sama osnutka Republike, šalje 25.000 vojnika s opremom, koji se ne samo bore protiv nacionalista nego i protiv republikanskih disidenata POUM-a i republikanskih anarhista. Eskalacija nasilja započinje u ljeto 1936. i proljeće 1937, kada republikanske snage pokreću brojne nasilne akcije i masakre poznate pod imenom „crveni teror“ koji izazivaju odmazdu i zločine nacionalističkih snaga.

Zanimljivo je u tom kontekstu i spomenuti, kako to navodi povjesničar i beogradski publicist Pero Simić, da je prema jednoj od mnogobrojnih legenda i mitova oko romantičarskih izleta internacionalnih brigada sam Josip Broz Tito sudjelovao u građanskom ratu, ali ne u ulozi antifašističkoga revolucionara i „španskog borca“, nego u svojstvu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima u redovima republikanca.

Druga republika nije uspjela osigurati us­tav­ni poredak jer je bila odveć zaokupljena primjenom uvozne komunističke totalitarne ideologije i nasilnom provedbom klasne i antiklerikalne borbe. Nova vlada nije bila kadra zaustaviti nasilje, s obzirom na to da su odmah po izborima u mnogim krajevima Španjolske, posebice Kataloniji i Aragonu, anarhosindikalisti organizirani unutar masovnog anarhosindikata CNT-a (procjene kažu s oko dva milijuna članova) samoinicijativno počeli preuzimati vlast nad tvornicama i javnim institucijama, oslobađati zatvorenike iz zatvora, kolektivizirati zemlju, paliti crkve te ubijati sve one koje su smatrali konzervativcima ili klerikalcima; na te su akcije nacionalisti odgovarali vlastitim terorom.

F.G. Lorca

Za razliku od nacionalsocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji, Francov režim nije imao službenu i proglašenu državnu ideologiju, ali je Španjolska u ožujku 1939. pristupila osovinskomu paktu protiv Kominterne, a u svibnju iste godine napustila je Ligu naroda. Unatoč savezništvu s Njemačkom i Italijom, Francov režim proglasio je Španjolsku „nezaraćenom neutralnom stranom“. Premda Španjolska nije izravno sudjelovala u Drugome svjetskom ratu, pružala je vojnu pomoć silama Osovine. Godine 1938. republikanskoj vladi posljednja nada bilo je sve izglednije izbijanje Drugoga svjetskog rata, koje bi Britaniju i Francusku natjeralo da republikanskoj Španjolskoj pomognu kao savezniku protiv Njemačke i Italije. No te su nade skršene Minhenskim sporazumom, pa je potkraj 1938. došlo do urušavanja morala u republikanskim redovima. Početkom 1939. Francove su snage osvojile glavno republikansko uporište u Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da priznaju Francovu vladu.

Zakon o povijesnom sjećanju
kao Pandorina kutija

Španjolski zakon o povijesnom sjećanju zapravo postavlja fundamentalno pitanje odnosa prema povijesnim traumama i ispravnoj uporabi „pamćenja“. Španjolsko društvo još je duboko podijeljeno između pristaša „zaborava“ u ime održanja postignutoga nacionalnog konsenzusa i društvenoga mira te pristaša „pamćenja“ koji iz perspektive lijevih protagonista nastoje rehabilitirati republikanske i socijalističke žrtve te izazvati promjenu demokratskog legitimiteta i državnopravnog kontinuiteta. Za jedne, to je bila borba protiv ateističke i komunističke revolucije koja je uništavala tradicionalne vrijednosti. Za druge, revolucionarni otpor protiv represije i fašizma u Španjolskoj. Zakon o povijesnom sjećanju očigledno otvara još nezaliječene rane iz građanskog rata, a različite procjene govore da je u njemu poginulo između 500.000 i milijun ljudi, što taj sukob čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Samo manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su većina bili žrtve masovnih pokolja koje su nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane.

Zakon o povijesnom sjećanju iz 2007, koji nalaže da se s javnih mjesta i ustanova moraju ukloniti simboli vojnog ustanka, građanskog rata i diktature, otvorio je Pandorinu kutiju i svojevrsni rat simbola. Naime, brojne su tužbe podnesene protiv gradonačelnika gradova u kojima još nisu uklonjeni frankistički simboli i kipovi. Protivnici tog zakona smatraju da on krši španjolski Zakon o amnestiji, kao jamac tranzicije u demokraciju, koji brani bilo kakvu kriminalističku istragu zločina Francove diktature.

Između zaborava
i obveze sjećanja

Svi su totalitarni režimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. A pamćenje ostaje ključni element za duhovni i politički preobražaj tranzicijskih postkomunističkih zemalja srednje i istočne Europe. U komunizmu, isticanje pamćenja nekomunističke prošlosti poistovjećivalo se s pobunom ili otporom (ruska riječ „pamjat“ bila je sumnjiva te se interpretirala kao znak opozicije sovjetskom režimu). U načelu, sjećanje ne isključuje zaborav, jer je integralna restitucija prošlosti nemoguća, a kada bi bila moguća, bila bi strašna, kako piše i Borges u djelu Funes el memorioso. Pamćenje pretpostavlja nužnu selekciju i hijerarhiziranje događaja. U postkomunističkim demokratskim režimima često se sakralizira dio prošlosti, i to onaj „antifašističkog pamćenja“, a njegova svakodnevna ritualna komemoracija nastoji potvrditi negativnu sliku „drugih“ u prošlosti i afirmirati vlastitu pozitivnu sliku.

U postkomunističkim državama vlada stanovita amnezija, a izostanak pamćenja izražava želju da se izbjegne komunistička trauma i odgovornost za tu prošlost. Francuski filozof Paul Ricoeur ističe kako postoje razni „režimi pamćenja“, od „zaborava do obveze sjećanja“, koji se često instrumentaliziraju u političke svrhe. Paradoksalno je da se u većini postkomunističkih tranzicijskih zemalja (posebice onim koje nisu provele ni jedan zakon o lustraciji poput Hrvatske) umjesto „obveze sjećanja“ (franc. devoir de memoire), koja se neprestano ističe u odnosu na pamćenje nacističkih žrtava, preko medijskoga banaliziranja komunističke prošlosti nameće „obveza zaborava“ u odnosu na komunističke žrtve. Jednosmjerno interpretiranje „obveze sjećanja“ dovodi do druge krajnosti, damnatio memoriae (latinski za „osudu sjećanja“), koja dovodi do zabrane sjećanja ili „protjerivanja iz javne uspomene“. Takav postupak bio je na snazi kao uobičajena praksa u obama totalitarizmima, nacističkom i komunističkom, pa se na našim prostorima s dolaskom na vlast komunističkih partizana davalo jasne upute za preoravanje grobova hrvatskih pripadnika vojnih snaga NDH, kao dobar primjer organiziranoga zaborava. U tom pogledu vrlo je ilustrativan primjer ministra unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske Vicka Krstulovića 6. srpnja 1945, koji je ovako oglasio odluku „o uklanjanju vojničkih groblja okupatora“: „Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika... Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja.“ Svi su grobovi-križevi bili sravnjeni sa zemljom. I danas na Mirogoju, primjerice, nema grobova bilo kojeg u borbi pala hrvatskoga domobrana ili ustaše iz Drugoga svjetskog rata.

Pakt šutnje ne donosi pomirbu

Potkraj građanskoga rata frankizam je u ime nacionalnoga jedinstva nastojao pisati novu „povijesnu naraciju“, pripovijest koja je nijekala druge i različite memorijalne naracije (katalonijske, liberalne i republikanske). U tom smislu „prvi frankizam“ bio je memorijalno inauguracijski jer je nastojao utemeljiti polazišta nove memorijalne politike izgradnjom monumentalnih kulturnih i povijesno-komemorativnih projekata koji su veličali frankističku pobjedu u građanskom ratu (npr. El Valle de los Caídos). U tom je smjeru frankizam suzbijao pokušaje izražavanja sjećanja i memorije poraženih, svodeći ih na potajno i fragmentarno tajnovito čuvanje unutar obiteljskih krugova. U sklopu tzv. „dvadeset i pet godina mira“, 1964. frankizam je inicirao drugu memorijalnu fazu koja je veličala društvene i gospodarske projekte kao simbole napretka s inauguracijom novih stambenih projekta, brana itd. Riječ je o memorijalnoj fazi koju španjolska historiografija naziva „paktom šutnje ili zaborava“, a koju su službene frankističke vlasti u ime konsolidacije mlade španjolske demokracije, posebno nakon 1975. i u ime nacionalnoga pomirenja, odgovorno provodile, što znači da se sustavno izbjegavalo spominjati frustracije i rane iz prošlosti. Taj pakt šutnje, poput omerte, koji je paradoksalno bio jedan od temelja demokratske tranzicije, nadovezuje se na kolosijek novih žrtvoslovnih i viktimoloških htijenja ili onoga što povjesničaraka Annette Wieviorka naziva „dobom svjedoka“, razdobljem hipermnezije koje je zavladalo posebno u 1990-im godinama. Poslije, stupanjem na vlast španjolske ljevice PSOE nastaje fenomen „oporavljanja povijesne memorije“, u kojem se preuveličavanjem brojki žrtava na republikanskoj strani, selektivnom ekshumacijom republikanskih jama i ideologiziranjem žrtava rata, dolazi do hipermnezije republikanskih žrtava i amnezije ili ignoriranja nacionalističkih žrtava.

Zakon o povijesnom sjećanju proizvod je druge faze pristrane hipermnezije republikanskih žrtava jer neo-republikanska historiografija i memorijalna politika nastoje selektivno identificirati žrtve frankizma sa žrtvama nacizma, a vlastite žrtve uspoređuje sa žrtvama Holokausta, otvarajući tako još više ideoloških podjela u društvu koje nije u stanju izgraditi zajedničku nacionalnu memorijalnu naraciju.

U usporedbi s hrvatskim memorijalnim politikama, španjolski slučaj vrlo je poučan, iako Hrvatska devedesetih godina nije bila suočena s unutarnjim građanskim ratom nego s vanjskom velikosrpskom agresijom. No nasilnim preuzimanjem vlasti 1945. titoistički komunistički režim propagandnim i represivnim metodama, jednako kao i „prvi frankizam“, nastojao je putem politike tabula rasa izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije, inaugurirajući novo revolucionarno povijesno zlatno doba, s naglaskom na modernizaciji, industrijalizaciji i obračunu s klasnim neprijateljem.

Negiranje komunističkih žrtava

Za razliku od frankizma, a pogotovo nakon mirne španjolske demokratske tranzicije, titoistički režim nikada nije razmišljao o bilo kakvom „memorijalnom paktu“ ili dogovoru s hipotetičnom hrvatskom oporbom (što se dokazalo i represijom Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1972). Razdoblje između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je bilo razdoblje negacije i organiziranoga zaborava komunističkih žrtava u Jugoslaviji. S hrvatskim državnim osamostaljenjem 1990. prvi predsjednik Franjo Tuđman nastojao je poput Franka provesti nacionalno pomirenje između partizana i tzv. ustaša zbog imperativa ratnog stanja, a na planu uravnotežene memorijalne politike to se imalo održavati i komemoracijama obostranih žrtava i povijesnim monumentima od Jasenovca do pokroviteljstva za komemoraciju Bleiburga. Od 2000. i stupanja na vlast lijeve koalicije nastaje razdoblje vrlo slično pojavi nove Zapaterove memorijalne politike hipermnezije. Od tada se sustavno kriminalizira Domovinski rat u kontekstu haških paradigmi o „zločinačkom pothvatu“ i građanskom ratu, a organizira se zaborav hrvatskih žrtava u Drugome svjetskom ratu te ih se selektivno nastoji prikazati kao zaslužene kolaboracionističke ratne žrtve (što se očitovalo i uskraćivanjem državnoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu). Na drugoj strani, sustavno se provodi veličanje i komemoriranje antifašističkih i partizanskih žrtava kao odraz nepristrane hipermnezije.

Očigledno je da u Španjolskoj kao i u Hrvatskoj još uvijek ostaju na snazi dvije nacionalne naracije, dvije memorijalne naracije, a tako će biti i dalje jer se službena postkomunistička memorijalna politika, koja je naslijedila totalitarističko poimanje sjećanja, služi organiziranim zaboravom i hipermnezijom antifašističkih žrtava te oduzima pravo drugoj strani na sjećanje na svoje žrtve, što još jednom dokazuje da memorijalne politike moraju biti zasnovane na načelima pravde, jednakosti i povijesne istine.