U kolovozu ove godine, slovenski retrogardistički rock sastav Laibach održao je koncert u Pyongyangu, Sjeverna Koreja. Bio je to prvi i jedini nastup nekog zapadnog rock benda u najzatvorenijoj zemlji svijeta, pa je nastup slovenskih retrogardista u korejskoj Ponghwa dvorani pobudio golemu pažnju onog što obično zovemo “vodeći svjetski mediji”. Britanske i američke novine i TV tjednima su pisale o slovenskim muzičarima, njihovoj najneobičnijoj gaži, kao i set-listi pripremljenoj za pjongjanške ljubitelje glazbe. Na internetu su se pojavili službeni videosnimci na kojima svečano ozbiljni Korejci slušaju zapadnu novotariju, a Jani Novak i društvo na pozornici stoje u uobičajenim militarističkim opravama.
Na pjongjanškom koncertu, doznalo se, lajbahovci su svirali koloplet svojih evergrina, ponešto korejskih narodnih pjesama, a dvije od tri korejske revolucionarne pjesme cenzori su im zabranili. No, najveći dio koncerta Laibach su posvetili pjesmama iz filma “Moje pjesme, moji snovi”, filma koji je - kako nam vele - jedan od rijetkih holivudskih filmova dopuštenih u Sjevernoj Koreji, te film koji u školama služi učenju engleskog. Tako su rokeri iz štajerskog Trbovlja u Sjevernoj Koreji izvodili pjesme o runolistima i alpskim obroncima, pjesme iz filma koji je najčišća posveta srednjoeuropskom pastoralnom kiču.
A dok su Štajerci u pseudo-nacističkim uniformama u Pyongyangu pjevali “Edelweiss”, doma - u Srednjoj Europi - sve je svakog dana više postajalo pomalo lajbahovski. U Mađarskoj, desna je vlada tog ljeta počela podizati bedem od žice sasvim nalik onom između dvije Koreje, a fašistička stranka Jobbik (inače bratimska stranka hrvatskih pravaša) postrojila je nešto što se zove Magyar Garda Mozgalom (Pokret mađarske garde), a što na prvi pogled izgleda kao parodija Laibacha. Neki vremešni, trbušasti mužjaci i mlađahni seljačići iz puszte defiliraju tako mađarskim trgovima u militarističkim crnim kapama, u bijelim košuljama i s crnim prslucima s mađarskim (što znači i dubrovačkim) grbom u zapučku.
Malo niže, u Srbiji, rusofilska su desničarska udruženja počela organizirati pravoslavne vojne kampove u kojima dječica pod Putinovom slikom vježbaju streljaštvo, u Grčkoj Zlatna zora ima stranačku miliciju “koja bakice koje podižu penziju prate iz banke”. A istog tog kolovoza, pod pokroviteljstvom hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović u Kninu je održana dvadesetogodišnjica Oluje. Kao finale programa podvečer je održan koncert još jednog muzičara kojem nisu mrski stiroporni mačevi, križevi i crne odore. Marko Perković Thompson, knez nacionalno-pastirskog hard rocka, završio je svečani službeni jubilej i objavio da u Hrvatskoj počinje novo doba: doba (obnovljenog) braka državnog protokola i nacionalnog trasha. Dok su u Ponghwa teatru lajbahovci pjevali o salzburškim runolistima i familiji von Trapp, tamo “doma” sve je počinjalo tako nalikovati na tridesete iz tog filma.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u Hrvatskoj je počela predizborna kampanja, a retrogardisti iz Trbovlja su se nehotice ili hotimice našli kao žeton u toj kampanji. Početkom ovog tjedna, lajbahovci su najavili kako bi vrlo rado svirali na velikoj fešti u Čavoglavama iduće godine, što za muzičare koji su svirali u kod Kim Jong-una nije takvo čudo. Nakon prvotnog oduševljenja, mještani su - međutim - čekirali Google i provjerili s kim imaju posla, pa je entuzijazam splasnuo, a načelnik općine Ružić Josip Sučić za jedan je portal izjavio da “provokatori nisu dobrodošli”. Postojao je - međutim - netko tko prema “provokatorima” nije imao estetskih rezervi, a to je osumnjičeni osječki ratni ubojica Branimir Glavaš.
On je koncem prošlog mjeseca u Osijeku predstavio svoju novu stranačku paravojsku - slavonsku sokolsku gardu - a na inauguracijskom stranačkom spotu koristio je - sasvim umjesno - muziku Laibacha. Slovenski rokeri su to saznali i - kako su mediji izvijestili - HDSSB tužili sudu. Samo koji dan kasnije, Glavaš je svoju “Slavonszka garda Mozgalom” izveo i na svježi zrak. Nakon tjedana fiskulturnog uzdizanja u dvorani, izveo ih je u šetnju do Markovog trga gdje su izveli nešto što je tehnički sasvim blisko vojnom puču. Kad - naime - stranačka vojska opkoli parlament, to se u svijetu nerijetko zove državni udar.
U međuvremenu, Slavonska sokolska garda - ta neinventivna kopija “mozgaloma” - postala je medijska i politička činjenica na rubu između jeze i treša. U slavonskim novinama Glavaš objavljuje regrutacijske oglase s naočitim momčićima i snašama rumenih obraza. Slično kao srpski putinofili, planira kamp. Bombardira Osječane regrutacijskim spam mailovima koji se odašilju - kako čitamo - iz ureda gradske kanalizacije (!). Internet je izbombardiran videoklipovima u kojima vidite postrojavanje i defile slavonsko-baranjskog “mozgaloma”. Ono što vidite jest bijedna niskobudžetna verzija Jobbika u smjesi s Laibachom za retarde. Prsluci, stjegovi, crne uniforme, rumeni curetci, malo tripa iznad kaiša, postrojavanje strojevim korakom koji nekako stalno ide pošemereno asinkrono. Istina, pasao bi tu zgodno “Edelweiss”. Ali, za ovo što je Glavaš smislio ima zgodniji filmski song: Bob Fosse, Cabaret, “Tomorrow Belongs To Me”.
Kad su 80-ih zaprepaštavali Jugoslaviju svojom naziikonografijom, križevima, maljevima i sempliranim Titovim govorima, manipulatori iz Trbovlja živjeli su u jednoj (ne samo) Istočnoj Europi gdje je fašizam bio davna, duboko pohranjena memorija. Bilo je to doba kad je “smrt fašizmu” bio dosadni i otrcani oficijelni slogan, a stvarni predmet uboda NSK-ovaca bila je službena ikonografija komunističke Jugoslavije. Ekstrahirajući totalitarnu ikonografiju do njene izoštrene krajnosti, “sloweinische-kunstovci” su s tadašnjeg sustava skidali 40 godina oblatni i stvar vraćali na njeno izvorište, u kasne 40-e, u eru kad je kroz socrealizam sistem pokazivao jasnu totalitarnu ćud. Pri tom ni Laibach ni NSK nisu u stvarnom smislu bili antirežimska umjetnost. Oni su bili, i na neki način ostali, kulturni impuls slovenske socijalističke omladine i tzv. partijskih reformista. NSK je za njih vodio bitku koju oni nisu mogli - bitku da se Jugoslavija očisti od ikonografskih naplavina komunističkog agitpropa. Ako je netko 80-ih htio asanirati i demontirati sve te štafete, sletove i parole, trebao mu je netko kao Laibach - netko tko će taj totalitarni arsenal uzeti toliko zaozbiljno da postane apsurdan. A onda se dogodio obrat: kad ste parole i sletove makli, ispostavilo se da mimo njih ne postoji ništa. Ispostavilo se da su oni bili jedini lijepak za državu koja se raspala.
I tada počinje dio koji je u potpunosti potvrdio istinitost Wildeove tvrdnje da život oponaša umjetnost. Prvo će se 90-ih dogoditi partizanski film, dakako bez partizana. Sukobit će se “ustaše” i “četnici”, pri čemu su četnici sebe ikonografski sazdali na četnicima iz Bulajićeva filma, a ustaše na ustašama iz Bulajićeva filma. Pa je uslijedilo malo bombi i pirotehnike, a jedna se generacija vratila doma, očerupana i jadna, netko bez zavičaja, netko bez ruke, ili noge, ili bivše tvornice.
A sada - dvadeset godina poslije - eto nove generacije kojoj je rat ćaćina herojska priča, kao i u “Moje pjesme moji snovi” i “Cabaretu”. I eto ih, budućnost doista pripada njima, dok marširaju uokolo Osijekom, Zagrebom i Budimpeštom, dok se šepure u preveć opeglanim mozgalom prslucima, rumeni, preishranjeni pizzama i kokicama, ponosno puni nade da će i njih dopasti bar pokoji rat, makar mali, makar protiv sirijskog ološa. Defiliraju sportskim dvoranama, baroknim trgovima, postrojavaju se ispred parlamenta i ne znajući da su i samo bijedna medijska imitacija. Ništa tu nema što nismo vidjeli u Kulušiću ‘87., osim što je tamo pokraj crnih uniformi bila i preparirana sova. Laibach je oponašao fašizam. A fašizam sad oponaša Laibach.
I zato - doista nije red da lajbahovci sviraju u Čavoglavama. Nije to primjereno mjesto. Jer, nisu Čavoglave, ni Široki, ni Bradine, ni Lovinci stvorili hrvatski fašizam, ni 1941. ni 2015. I onda i danas taj su fašizam stvorili barokni mitteleuropski trgovi, stvorila su ga fina gospoda, fiškali, biskupi, pisci i suci. Stvorili su ga Stepinac i Evanđelist Šarić, Lovro von Matačić i Mile Budak, kao što ga danas stvaraju oni koji ne žele izgovoriti jednostavnu, prijesnu, banalnu, ali i predizborno očito neoportunu rečenicu. S Glavašem nema koaliranja. Glavaš i njegova garda su politički toksički otpad.
I zato, imam bolji prijedlog. Znam mjesto gdje bi Laibach trebali održati svoj naredni hrvatski koncert. Znam idealno mjesto za koncert koji bi zaokružio priču o životu koji je oponašao umjetnost.
To mjesto je Markov trg.
jutarnji
Na pjongjanškom koncertu, doznalo se, lajbahovci su svirali koloplet svojih evergrina, ponešto korejskih narodnih pjesama, a dvije od tri korejske revolucionarne pjesme cenzori su im zabranili. No, najveći dio koncerta Laibach su posvetili pjesmama iz filma “Moje pjesme, moji snovi”, filma koji je - kako nam vele - jedan od rijetkih holivudskih filmova dopuštenih u Sjevernoj Koreji, te film koji u školama služi učenju engleskog. Tako su rokeri iz štajerskog Trbovlja u Sjevernoj Koreji izvodili pjesme o runolistima i alpskim obroncima, pjesme iz filma koji je najčišća posveta srednjoeuropskom pastoralnom kiču.
A dok su Štajerci u pseudo-nacističkim uniformama u Pyongyangu pjevali “Edelweiss”, doma - u Srednjoj Europi - sve je svakog dana više postajalo pomalo lajbahovski. U Mađarskoj, desna je vlada tog ljeta počela podizati bedem od žice sasvim nalik onom između dvije Koreje, a fašistička stranka Jobbik (inače bratimska stranka hrvatskih pravaša) postrojila je nešto što se zove Magyar Garda Mozgalom (Pokret mađarske garde), a što na prvi pogled izgleda kao parodija Laibacha. Neki vremešni, trbušasti mužjaci i mlađahni seljačići iz puszte defiliraju tako mađarskim trgovima u militarističkim crnim kapama, u bijelim košuljama i s crnim prslucima s mađarskim (što znači i dubrovačkim) grbom u zapučku.
Malo niže, u Srbiji, rusofilska su desničarska udruženja počela organizirati pravoslavne vojne kampove u kojima dječica pod Putinovom slikom vježbaju streljaštvo, u Grčkoj Zlatna zora ima stranačku miliciju “koja bakice koje podižu penziju prate iz banke”. A istog tog kolovoza, pod pokroviteljstvom hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović u Kninu je održana dvadesetogodišnjica Oluje. Kao finale programa podvečer je održan koncert još jednog muzičara kojem nisu mrski stiroporni mačevi, križevi i crne odore. Marko Perković Thompson, knez nacionalno-pastirskog hard rocka, završio je svečani službeni jubilej i objavio da u Hrvatskoj počinje novo doba: doba (obnovljenog) braka državnog protokola i nacionalnog trasha. Dok su u Ponghwa teatru lajbahovci pjevali o salzburškim runolistima i familiji von Trapp, tamo “doma” sve je počinjalo tako nalikovati na tridesete iz tog filma.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u Hrvatskoj je počela predizborna kampanja, a retrogardisti iz Trbovlja su se nehotice ili hotimice našli kao žeton u toj kampanji. Početkom ovog tjedna, lajbahovci su najavili kako bi vrlo rado svirali na velikoj fešti u Čavoglavama iduće godine, što za muzičare koji su svirali u kod Kim Jong-una nije takvo čudo. Nakon prvotnog oduševljenja, mještani su - međutim - čekirali Google i provjerili s kim imaju posla, pa je entuzijazam splasnuo, a načelnik općine Ružić Josip Sučić za jedan je portal izjavio da “provokatori nisu dobrodošli”. Postojao je - međutim - netko tko prema “provokatorima” nije imao estetskih rezervi, a to je osumnjičeni osječki ratni ubojica Branimir Glavaš.
On je koncem prošlog mjeseca u Osijeku predstavio svoju novu stranačku paravojsku - slavonsku sokolsku gardu - a na inauguracijskom stranačkom spotu koristio je - sasvim umjesno - muziku Laibacha. Slovenski rokeri su to saznali i - kako su mediji izvijestili - HDSSB tužili sudu. Samo koji dan kasnije, Glavaš je svoju “Slavonszka garda Mozgalom” izveo i na svježi zrak. Nakon tjedana fiskulturnog uzdizanja u dvorani, izveo ih je u šetnju do Markovog trga gdje su izveli nešto što je tehnički sasvim blisko vojnom puču. Kad - naime - stranačka vojska opkoli parlament, to se u svijetu nerijetko zove državni udar.
U međuvremenu, Slavonska sokolska garda - ta neinventivna kopija “mozgaloma” - postala je medijska i politička činjenica na rubu između jeze i treša. U slavonskim novinama Glavaš objavljuje regrutacijske oglase s naočitim momčićima i snašama rumenih obraza. Slično kao srpski putinofili, planira kamp. Bombardira Osječane regrutacijskim spam mailovima koji se odašilju - kako čitamo - iz ureda gradske kanalizacije (!). Internet je izbombardiran videoklipovima u kojima vidite postrojavanje i defile slavonsko-baranjskog “mozgaloma”. Ono što vidite jest bijedna niskobudžetna verzija Jobbika u smjesi s Laibachom za retarde. Prsluci, stjegovi, crne uniforme, rumeni curetci, malo tripa iznad kaiša, postrojavanje strojevim korakom koji nekako stalno ide pošemereno asinkrono. Istina, pasao bi tu zgodno “Edelweiss”. Ali, za ovo što je Glavaš smislio ima zgodniji filmski song: Bob Fosse, Cabaret, “Tomorrow Belongs To Me”.
Kad su 80-ih zaprepaštavali Jugoslaviju svojom naziikonografijom, križevima, maljevima i sempliranim Titovim govorima, manipulatori iz Trbovlja živjeli su u jednoj (ne samo) Istočnoj Europi gdje je fašizam bio davna, duboko pohranjena memorija. Bilo je to doba kad je “smrt fašizmu” bio dosadni i otrcani oficijelni slogan, a stvarni predmet uboda NSK-ovaca bila je službena ikonografija komunističke Jugoslavije. Ekstrahirajući totalitarnu ikonografiju do njene izoštrene krajnosti, “sloweinische-kunstovci” su s tadašnjeg sustava skidali 40 godina oblatni i stvar vraćali na njeno izvorište, u kasne 40-e, u eru kad je kroz socrealizam sistem pokazivao jasnu totalitarnu ćud. Pri tom ni Laibach ni NSK nisu u stvarnom smislu bili antirežimska umjetnost. Oni su bili, i na neki način ostali, kulturni impuls slovenske socijalističke omladine i tzv. partijskih reformista. NSK je za njih vodio bitku koju oni nisu mogli - bitku da se Jugoslavija očisti od ikonografskih naplavina komunističkog agitpropa. Ako je netko 80-ih htio asanirati i demontirati sve te štafete, sletove i parole, trebao mu je netko kao Laibach - netko tko će taj totalitarni arsenal uzeti toliko zaozbiljno da postane apsurdan. A onda se dogodio obrat: kad ste parole i sletove makli, ispostavilo se da mimo njih ne postoji ništa. Ispostavilo se da su oni bili jedini lijepak za državu koja se raspala.
I tada počinje dio koji je u potpunosti potvrdio istinitost Wildeove tvrdnje da život oponaša umjetnost. Prvo će se 90-ih dogoditi partizanski film, dakako bez partizana. Sukobit će se “ustaše” i “četnici”, pri čemu su četnici sebe ikonografski sazdali na četnicima iz Bulajićeva filma, a ustaše na ustašama iz Bulajićeva filma. Pa je uslijedilo malo bombi i pirotehnike, a jedna se generacija vratila doma, očerupana i jadna, netko bez zavičaja, netko bez ruke, ili noge, ili bivše tvornice.
A sada - dvadeset godina poslije - eto nove generacije kojoj je rat ćaćina herojska priča, kao i u “Moje pjesme moji snovi” i “Cabaretu”. I eto ih, budućnost doista pripada njima, dok marširaju uokolo Osijekom, Zagrebom i Budimpeštom, dok se šepure u preveć opeglanim mozgalom prslucima, rumeni, preishranjeni pizzama i kokicama, ponosno puni nade da će i njih dopasti bar pokoji rat, makar mali, makar protiv sirijskog ološa. Defiliraju sportskim dvoranama, baroknim trgovima, postrojavaju se ispred parlamenta i ne znajući da su i samo bijedna medijska imitacija. Ništa tu nema što nismo vidjeli u Kulušiću ‘87., osim što je tamo pokraj crnih uniformi bila i preparirana sova. Laibach je oponašao fašizam. A fašizam sad oponaša Laibach.
I zato - doista nije red da lajbahovci sviraju u Čavoglavama. Nije to primjereno mjesto. Jer, nisu Čavoglave, ni Široki, ni Bradine, ni Lovinci stvorili hrvatski fašizam, ni 1941. ni 2015. I onda i danas taj su fašizam stvorili barokni mitteleuropski trgovi, stvorila su ga fina gospoda, fiškali, biskupi, pisci i suci. Stvorili su ga Stepinac i Evanđelist Šarić, Lovro von Matačić i Mile Budak, kao što ga danas stvaraju oni koji ne žele izgovoriti jednostavnu, prijesnu, banalnu, ali i predizborno očito neoportunu rečenicu. S Glavašem nema koaliranja. Glavaš i njegova garda su politički toksički otpad.
I zato, imam bolji prijedlog. Znam mjesto gdje bi Laibach trebali održati svoj naredni hrvatski koncert. Znam idealno mjesto za koncert koji bi zaokružio priču o životu koji je oponašao umjetnost.
To mjesto je Markov trg.
jutarnji
