Sedamdesetih godina, kad je Jugoslavija još bila neprikosnovena, a ja osmoškolski učenik, postojala je poučna knjiga koju su osmoškolski mudrijaši kao ja dobivali da se uče povijesti. Naslov knjige bio je “Prošlost u slikama”, a s njenih stranica ispadali su vitezovi, konjanici i pjesnici, od Gosposvetskog polja do revolucionarnih pregnuća.
Nije ta knjiga bila TAKO različita od udžbenika iz kojeg danas uči moj sin. Hrvati su i u njoj bili stalno žrtve stranih zavojevača, smisao povijesti i u njoj je bio nacionalna sloboda, i tamo je Dubrovnik čašćen kao “slobodni grad”. Postojao je u njoj jedan narativ koji se provlačio od početka do kraja. Hrvati i Slaveni su - učila nas “Prošlost u slikama” - propadali “zato jer nisu bili složni”.
Taj mit o “propasti” zbog “nesloge” nije ni po čemu hrvatska specifičnost. O slozi kao spasu Talijana naći ćete ponešto u D’Amicisovom “Srcu”, a Danilo Kiš stranice je ispisao u mađarskom patriotskom drilu u kojem su susjedi uvijek vjerolomni, a nesloga put u propast. Nacionalizam je kao McDonald’s ili plastična boca: na svakoj točki svijeta je isti, ima iste narativne prakse i jednako je glupav. Nije slučajno stara Jugoslavija 30-ih prevela D’Amicisovo “Srce” tako što je mlade Padovance i Sarde “prevela” u Kranjce i Crnogorce. Od Jeanne d’Arc do Kosova nacionalizam uvijek ima svoje Kosovke djevojke i Vuka Brankovića, Bleiburge i Boške Buhe, te taj jedan, vazda isti mit - a taj je da moramo biti složni. Pritom mi nije nikad bilo jasno, a ni sada mi nije, kako taj kult nadideološke sloge može funkcionirati u društvu koje u sebi ima ugrađenu neslogu. Naime, u demokraciji.
Jer, demokracija u osnovi nije ništa drugo nego - legitimiranje nesloge. Iskreno priznanje da ne živimo u ružičnjaku ni u mravinjaku crvenih mrava, nego u “zamišljenoj zajednici” (kako bi rekao Benedict Anderson), provizornom konstruktu unutar kojeg se svađamo i dogovaramo. Pritom je načelo demokracije legitimna sebičnost: ja imam svoje interese, ti svoje. Drugo je načelo demokracije da će nam svima biti bolje ako jedni drugima ne radimo dišpete. To nije sloga. To nije ni suživot. To je nešto više: pristojno uvažavanje.
Cijela ta priča o ideologemu sloge pada mi napamet zato što smo ovog tjedna svjedočili jednoj prepisci koja je kao središnju temu (opet) uvela ideologem sloge. Prošlog tjedna, lider manjinske srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac poslao je predsjednici Republike pismo u kojoj je upozorava na alarmantno zatrovan odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Kolinda Grabar-Kitarović odgovorila mu je pismom koje je po tonu izuzetno pristojno, gotovo baršunasto. No, upravo zbog tog tona kurtoazne dobronamjernosti još više strše pojedine nedemokratske, pa i prijeteće teze koje iz tog pisma proizlaze. Premda naglašeno neborbeno po tonu, to pismo u sebi nosi kudikamo više antidemokratskih prijetnji nego izjave novog ministra kulture Hasanbegovića, izjave oko kojih leti perje već mjesec dana.
Hrvatska predsjednica u svom pismu brani tri teze. Prva je ta da u Hrvatskoj doista vlada ozračje nesnošljivosti, no da je to svojom bantam-retorikom skrivio Zoran Milanović. Druga je teza da Srbi u Hrvatskoj možda doista jesu izloženi verbalnom i političkom pritisku, ali da je tako i na drugoj strani, pa su tako - veli predsjednica - i njenog rođaka pljunuli na Korzu i rekli mu da je “ustaša”. Grabar-Kitarović tvrdi da postoje “očite provokacije i vrijeđanja nacionalnih osjećaja goleme većine hrvatskih državljana”, pri čemu izrijekom spominje i manjinski srpski list kojem je Pupovac nakladnik. Na koncu, Grabar-Kitarović poantira da je njena politička platforma “zajedništvo, a ne razdor”, te da je “izgradnja suživota stvar uzajamnog uvažavanja, a ne beskrajnog jednostranog ‘popuštanja radi mira u kući’” (navodnici autorice).
Otvarajući pitanje kad točno počinje nesnošljivost, nažalost, hrvatska predsjednica kao da funkcionira po istim onim principima koje su već 70 godina kavanski specijalizirali Hrvati i Srbi. Jedni spomenu Oluju, drugi Vukovar. Prvi Vukovar, drugi Jasenovac. Prvi Jasenovac, drugi Punišu Račića. Jedna se krivnja uvijek kontekstualizira i pravda drugom/ranijom krivnjom, a to je upravo onaj diskurs koji ovdje prakticira KGK. Kad je “točno” počela nesnošljivost? Od “novinskog” uratka stanovitog Juriča? Od časa kad je Milanović spomenuo “pakao” i “kriminalnu zadrugu”? Ili onda kad je Karamarko najavio čišćenje povijesnih udžbenika? Ili onda kad su se razbijale čekićem ploče? Ili onda kad je Ivo Banac pisao da sve hadezeovce treba lustrirati? Ili od Tuđmanovih trobojnih vragova?
Činjenica je da je današnje političko ozračje autogeno. Njega su stvorili oni kojima ono koristi, a to su dvije velike stranke. Dva testosteronska alfa - mužjaka (Karamarko i Milanović) kreirali su ovo ozračje u dobroj mjeri za svoj politički probitak - a jedino što su dobili je to da danas obojicu u džepiću drži furbasti metkovski politički apaurin. No, Kolinda Grabar-Kitarović posljednja je koja smije nad tim ozračjem isprazno zdvajati. Ona je, naime, na tom ozračju dobila izbore. Ona je profiter tog ozračja. Ona ni jednom stvarnom gestom nije krenula u gašenje tog požara. Nije stala pred čekiće na table. Identificirala se s krajnje sektaškim i borbeno nesnošljivim ideološkim projektima kao što je Savski šator. Ona dan danas pušta da joj rođendan organizira čovjek koji esencijalno razjedinjuje Hrvate. Intimizira se s čovjekom koji će sam osobno biti najzaslužniji ako se za 30 godina Hrvatska raspadne, a u Dalmaciji bukne separatizam: a to je Zdravko Mamić.
Druga teza koju predsjednica brani je ta da postoji simetrija vrijeđanja između “desnih” i “lijevih”. Ta je teza sporna. Jer, na jednoj strani te tezulje mi imamo iskaze rasističkih ideologija, te vrijeđanje etnosa kao etnosa, u čemu Jurič nije jedini. Na drugoj strani imate kritiku ili dekonstrukciju nacionalne ideologije. Mogu li Hrvati kao Hrvati u Hrvatskoj biti ugroženi? Mislim da je i samoj predsjednici jasno da ne. Izložena kritici, poruzi ili ironiji može biti samo hrvatska nacionalistička ideologija. Problem je gospođe Grabar-Kitarović što ona tu ideologiju podrazumijeva kao istoznačnicu za Hrvate (ili građane Hrvatske). Što je ta ideologija za nju objedinjujući faktor, platformu sloge, izvorište jedinstva “državljana” (kako piše, izbjegavajući njoj nemilu riječ “građani”). No, potrebno je da joj netko otkrije tajnu istinu: naime, ona to nije. Ona to nije ne samo za Srbe, nego i za solidan broj Hrvata, među kojima sam na primjer ja. Pa onda takav “ja” moram sjediti uz sina dok uči povijest i objašnjavati mu da stvari nisu baš takve kakve pišu u knjizi te da se nauči uočavati nelogičnosti u nacionalističkom narativu.
Dio predsjedničina pisma koji mi se - međutim - čini potencijalno najjezovitiji jest njezina tvrdnja da se dosadašnja međunacionalna politika sastojala od “jednostranog popuštanja radi mira u kući”. Naime, čovjek stvarno ne može a ne postaviti pitanje - što je to stvarno “većinski narod” popustio? Što je izglasao Ustavni zakon o manjinama, i to zato da uđe u EU? Što je onima malobrojnima koji su to htjeli pustio da se vrate u sela bez struje? Ili što je Pupovcu dao pare za Novosti, pa on ovako nezahvalno vraća? Što je točno u hrvatskoj manjinskoj politici “jednostrano popuštanje”, a ne temeljna demokratska higijena?
Stoga bih - za kraj - hrvatskoj predsjednici ilustrirao kako zaista izgleda “jednostrano popuštanje”, te kako zaista izgleda diskurs “Prošlosti u slikama”u društvima koja su ušla u 21. stoljeće. Ilustrirat ću jednim eksponatom koji sam lani vidio u torontskoj Kraljevskoj galeriji Ontarija. Slika se zove “Smrt generala Wolfea”, naslikao ju je 1770. britanski slikar Benjamin West da proslavi pobjedu engleske vojske u bitci kod Quebeca, kojom su Englezi osvojili današnji Quebec. Slika prikazuje hropac palog heroja, zaplijenjene francuske stjegove, te Indijanca koji kleči pred poginulim u znak poštovanja. Riječ je - ukratko - o onoj vrsti historijskog slikarstva kojih je puno i naše 19. stoljeće. To slikarstvo mapira nacionalnu “istinu” i “slogu”, to jest nacionalističku ideologiju. Ono pripada mentalnom svijetu Mussolinija i Tita, Orbana i Kolinde Kitarović.
Što su - međutim - napravili Kanađani? Kako su oni “jednostrano popustili” manjini? Evo kako: kao dio muzejske postave naručili su po esej trojici istaknutih autora - jednom anglofonom, jednom Kvebečaninu i jednom Indijancu. Svaki od njih je ispričao svoju “istinu” o onom što slika prikazuje. Najpotresnija mi je bila ona kvebečka: priča zajednice koju je događaj na toj slici unizio i politički likvidirao. No, ona se izdigla iz poraza, te sačuvala jezik i identitet.
Tako izgleda društvo bez “sloge”. Tako izgleda društvo u kojem se “jednostrano popušta”. Tako bih volio da mi izgledamo. Tako bih volio da izgleda i novi povijesni muzej koji ministar kulture najavljuje kao prioritet. Tako bih volio da u tom muzeju - recimo - izgleda dio o Oluji.
Bi li predsjednica bila spremna na ovakvu “platforma zajedništva, a ne razdora”? Sumnjam.
jutarnji
Nije ta knjiga bila TAKO različita od udžbenika iz kojeg danas uči moj sin. Hrvati su i u njoj bili stalno žrtve stranih zavojevača, smisao povijesti i u njoj je bio nacionalna sloboda, i tamo je Dubrovnik čašćen kao “slobodni grad”. Postojao je u njoj jedan narativ koji se provlačio od početka do kraja. Hrvati i Slaveni su - učila nas “Prošlost u slikama” - propadali “zato jer nisu bili složni”.
Taj mit o “propasti” zbog “nesloge” nije ni po čemu hrvatska specifičnost. O slozi kao spasu Talijana naći ćete ponešto u D’Amicisovom “Srcu”, a Danilo Kiš stranice je ispisao u mađarskom patriotskom drilu u kojem su susjedi uvijek vjerolomni, a nesloga put u propast. Nacionalizam je kao McDonald’s ili plastična boca: na svakoj točki svijeta je isti, ima iste narativne prakse i jednako je glupav. Nije slučajno stara Jugoslavija 30-ih prevela D’Amicisovo “Srce” tako što je mlade Padovance i Sarde “prevela” u Kranjce i Crnogorce. Od Jeanne d’Arc do Kosova nacionalizam uvijek ima svoje Kosovke djevojke i Vuka Brankovića, Bleiburge i Boške Buhe, te taj jedan, vazda isti mit - a taj je da moramo biti složni. Pritom mi nije nikad bilo jasno, a ni sada mi nije, kako taj kult nadideološke sloge može funkcionirati u društvu koje u sebi ima ugrađenu neslogu. Naime, u demokraciji.
Jer, demokracija u osnovi nije ništa drugo nego - legitimiranje nesloge. Iskreno priznanje da ne živimo u ružičnjaku ni u mravinjaku crvenih mrava, nego u “zamišljenoj zajednici” (kako bi rekao Benedict Anderson), provizornom konstruktu unutar kojeg se svađamo i dogovaramo. Pritom je načelo demokracije legitimna sebičnost: ja imam svoje interese, ti svoje. Drugo je načelo demokracije da će nam svima biti bolje ako jedni drugima ne radimo dišpete. To nije sloga. To nije ni suživot. To je nešto više: pristojno uvažavanje.
Cijela ta priča o ideologemu sloge pada mi napamet zato što smo ovog tjedna svjedočili jednoj prepisci koja je kao središnju temu (opet) uvela ideologem sloge. Prošlog tjedna, lider manjinske srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac poslao je predsjednici Republike pismo u kojoj je upozorava na alarmantno zatrovan odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Kolinda Grabar-Kitarović odgovorila mu je pismom koje je po tonu izuzetno pristojno, gotovo baršunasto. No, upravo zbog tog tona kurtoazne dobronamjernosti još više strše pojedine nedemokratske, pa i prijeteće teze koje iz tog pisma proizlaze. Premda naglašeno neborbeno po tonu, to pismo u sebi nosi kudikamo više antidemokratskih prijetnji nego izjave novog ministra kulture Hasanbegovića, izjave oko kojih leti perje već mjesec dana.
Hrvatska predsjednica u svom pismu brani tri teze. Prva je ta da u Hrvatskoj doista vlada ozračje nesnošljivosti, no da je to svojom bantam-retorikom skrivio Zoran Milanović. Druga je teza da Srbi u Hrvatskoj možda doista jesu izloženi verbalnom i političkom pritisku, ali da je tako i na drugoj strani, pa su tako - veli predsjednica - i njenog rođaka pljunuli na Korzu i rekli mu da je “ustaša”. Grabar-Kitarović tvrdi da postoje “očite provokacije i vrijeđanja nacionalnih osjećaja goleme većine hrvatskih državljana”, pri čemu izrijekom spominje i manjinski srpski list kojem je Pupovac nakladnik. Na koncu, Grabar-Kitarović poantira da je njena politička platforma “zajedništvo, a ne razdor”, te da je “izgradnja suživota stvar uzajamnog uvažavanja, a ne beskrajnog jednostranog ‘popuštanja radi mira u kući’” (navodnici autorice).
Otvarajući pitanje kad točno počinje nesnošljivost, nažalost, hrvatska predsjednica kao da funkcionira po istim onim principima koje su već 70 godina kavanski specijalizirali Hrvati i Srbi. Jedni spomenu Oluju, drugi Vukovar. Prvi Vukovar, drugi Jasenovac. Prvi Jasenovac, drugi Punišu Račića. Jedna se krivnja uvijek kontekstualizira i pravda drugom/ranijom krivnjom, a to je upravo onaj diskurs koji ovdje prakticira KGK. Kad je “točno” počela nesnošljivost? Od “novinskog” uratka stanovitog Juriča? Od časa kad je Milanović spomenuo “pakao” i “kriminalnu zadrugu”? Ili onda kad je Karamarko najavio čišćenje povijesnih udžbenika? Ili onda kad su se razbijale čekićem ploče? Ili onda kad je Ivo Banac pisao da sve hadezeovce treba lustrirati? Ili od Tuđmanovih trobojnih vragova?
Činjenica je da je današnje političko ozračje autogeno. Njega su stvorili oni kojima ono koristi, a to su dvije velike stranke. Dva testosteronska alfa - mužjaka (Karamarko i Milanović) kreirali su ovo ozračje u dobroj mjeri za svoj politički probitak - a jedino što su dobili je to da danas obojicu u džepiću drži furbasti metkovski politički apaurin. No, Kolinda Grabar-Kitarović posljednja je koja smije nad tim ozračjem isprazno zdvajati. Ona je, naime, na tom ozračju dobila izbore. Ona je profiter tog ozračja. Ona ni jednom stvarnom gestom nije krenula u gašenje tog požara. Nije stala pred čekiće na table. Identificirala se s krajnje sektaškim i borbeno nesnošljivim ideološkim projektima kao što je Savski šator. Ona dan danas pušta da joj rođendan organizira čovjek koji esencijalno razjedinjuje Hrvate. Intimizira se s čovjekom koji će sam osobno biti najzaslužniji ako se za 30 godina Hrvatska raspadne, a u Dalmaciji bukne separatizam: a to je Zdravko Mamić.
Druga teza koju predsjednica brani je ta da postoji simetrija vrijeđanja između “desnih” i “lijevih”. Ta je teza sporna. Jer, na jednoj strani te tezulje mi imamo iskaze rasističkih ideologija, te vrijeđanje etnosa kao etnosa, u čemu Jurič nije jedini. Na drugoj strani imate kritiku ili dekonstrukciju nacionalne ideologije. Mogu li Hrvati kao Hrvati u Hrvatskoj biti ugroženi? Mislim da je i samoj predsjednici jasno da ne. Izložena kritici, poruzi ili ironiji može biti samo hrvatska nacionalistička ideologija. Problem je gospođe Grabar-Kitarović što ona tu ideologiju podrazumijeva kao istoznačnicu za Hrvate (ili građane Hrvatske). Što je ta ideologija za nju objedinjujući faktor, platformu sloge, izvorište jedinstva “državljana” (kako piše, izbjegavajući njoj nemilu riječ “građani”). No, potrebno je da joj netko otkrije tajnu istinu: naime, ona to nije. Ona to nije ne samo za Srbe, nego i za solidan broj Hrvata, među kojima sam na primjer ja. Pa onda takav “ja” moram sjediti uz sina dok uči povijest i objašnjavati mu da stvari nisu baš takve kakve pišu u knjizi te da se nauči uočavati nelogičnosti u nacionalističkom narativu.
Dio predsjedničina pisma koji mi se - međutim - čini potencijalno najjezovitiji jest njezina tvrdnja da se dosadašnja međunacionalna politika sastojala od “jednostranog popuštanja radi mira u kući”. Naime, čovjek stvarno ne može a ne postaviti pitanje - što je to stvarno “većinski narod” popustio? Što je izglasao Ustavni zakon o manjinama, i to zato da uđe u EU? Što je onima malobrojnima koji su to htjeli pustio da se vrate u sela bez struje? Ili što je Pupovcu dao pare za Novosti, pa on ovako nezahvalno vraća? Što je točno u hrvatskoj manjinskoj politici “jednostrano popuštanje”, a ne temeljna demokratska higijena?
Stoga bih - za kraj - hrvatskoj predsjednici ilustrirao kako zaista izgleda “jednostrano popuštanje”, te kako zaista izgleda diskurs “Prošlosti u slikama”u društvima koja su ušla u 21. stoljeće. Ilustrirat ću jednim eksponatom koji sam lani vidio u torontskoj Kraljevskoj galeriji Ontarija. Slika se zove “Smrt generala Wolfea”, naslikao ju je 1770. britanski slikar Benjamin West da proslavi pobjedu engleske vojske u bitci kod Quebeca, kojom su Englezi osvojili današnji Quebec. Slika prikazuje hropac palog heroja, zaplijenjene francuske stjegove, te Indijanca koji kleči pred poginulim u znak poštovanja. Riječ je - ukratko - o onoj vrsti historijskog slikarstva kojih je puno i naše 19. stoljeće. To slikarstvo mapira nacionalnu “istinu” i “slogu”, to jest nacionalističku ideologiju. Ono pripada mentalnom svijetu Mussolinija i Tita, Orbana i Kolinde Kitarović.
Što su - međutim - napravili Kanađani? Kako su oni “jednostrano popustili” manjini? Evo kako: kao dio muzejske postave naručili su po esej trojici istaknutih autora - jednom anglofonom, jednom Kvebečaninu i jednom Indijancu. Svaki od njih je ispričao svoju “istinu” o onom što slika prikazuje. Najpotresnija mi je bila ona kvebečka: priča zajednice koju je događaj na toj slici unizio i politički likvidirao. No, ona se izdigla iz poraza, te sačuvala jezik i identitet.
Tako izgleda društvo bez “sloge”. Tako izgleda društvo u kojem se “jednostrano popušta”. Tako bih volio da mi izgledamo. Tako bih volio da izgleda i novi povijesni muzej koji ministar kulture najavljuje kao prioritet. Tako bih volio da u tom muzeju - recimo - izgleda dio o Oluji.
Bi li predsjednica bila spremna na ovakvu “platforma zajedništva, a ne razdora”? Sumnjam.
jutarnji
