Mjesec se dana nisam mogao natjerati napisati prikaz. U ovakvim situacijama uvijek nanovo poželim prebaciti se s pisanja na videoprikaze jer mi je nekoliko minuta dovoljno da izrazim zadovoljstvo, bjesnilo ili razočarenje i odem dalje životom. Ovako kada sjednem i sjetim se kroz koje sve elemente filma moram proći da bih pokušao dokazati koliko je grozan, poput ovog Jurassic Worlda, radije mi se ide vaditi umnjake. Nisam točno siguran kako je ovaj film pogodio plafon milijarde, svaka čast promotorima i organiziranom odvođenju milijuna djece u kina, ali sam siguran da je, barem kad su u pitanju kinofilmovi u 2015., ovo najgori film do sada. Pokušavao sam u ovih mjesec dana, također, shvatiti opće mjesto kritike na internetu, ali nije mi pošlo za rukom. Čini mi se da se s Jurassic World ponavlja sindrom Prometheus (2012). Naslov iza sebe ima toliko moćan asortiman fenomena da ljudi naprosto bleje za povremeno izvirućim fragmentima nečega što im grije jedan sakriveni mentalni klitoris, a sve ostalo ostavljaju po strani. Žudnja za Gigerovim teksturama ili dinosaurima, na primjer.
U suštini ta su dva filma ista. Tko je gledao jedan ili drugi, ne mora njegov parnjak. Oba se bave legendarnim bićima na koja će ljudske generacije svršavati do kraja čovječanstva, s time da Prometheus eksploatira uopće ih ne imajući u filmu, iako je sve o njima, dok Jurassic World eksploatira do stanja indiferentnosti: Parasaurolophus, Velociraptor, Stegosaurus, Triceratops, Apatosaur, Pteranodon, Mosasaurus, Brachiosaurus, you name it – they have it. Jer Jurassic World je potpuno isključio iz ideje pokušaj približavanja njihove veličanstvenosti i stvaranje osjećaja avanture koji se još danas može pronaći u izvornom filmu, ma kako mi pripremni bili za nešto što je 20 godina staro. Klinci u kinu nisu se osjećali ni ugroženim niti prestravljenim, niti ih u bitnom smatrali opasnima: kada dinosaure (Dinosauria) pred kraj filma specijalci gađaju bazukom, klinci se klade kojeg će zdrmati idućeg. Efekt njihove kultnosti uspješno je poništen kao i Alienov u onom bezobrazluku od serijala Alien vs Predator. Kada ono što izaziva strahopoštovanje postane topovsko meso, jurski svijet postaje običan svijet čovjeka, još jedan u nizu nemaštovitih produkcija ljudske obijesti.
Ponešto od toga sam je film pokušao obznaniti, to jest, tobože reći nam da je svijet danas naprosto takav. Kada film radnju stavlja izravno kao nastavak na prve filmove, onda stvara zabavni park s beskonačnim brojem dinosaura koje posjećuju milijuni ljudi godišnje i bacaju im smokiće kao nekad našoj slonici u zagrebačkom zoološkom vrtu, sa zadnjim urlikom tehno-mode genskog upravljanja i sferičnih vozila koja omogućuju samostalno surfanje stepama umjetnog svijeta. Park je vrhunac znanstvenog istraživanja i korporativnog kapitalizma, vode ga ekscentrični multi-trilijarderi (Irrfan Khan kao Masrani) i voditelji bez života (Bryce Dallas-Howard kao Claire, neprepoznatljiva u filmu i dobra kao i uvijek), ali klincima su već Velociraptor i Diplodocus dosadni, pa su se biotehnolozi igrali kreacionizma i stvorili novu igračku koju su, poradi prodaje, nazvali Indominus Rex. S obzirom da je animacija manje uvjerljivija od Spielbergovog mehaničko-gumenog T-Rexa iz devedesetih, razumijem kako su postali dosadni. Slatki Chris Pratt kao Pokémon trener Owen jednom se prilikom posprdno nasmije imenu, kao što sam se i ja bio čuvši ga, čime je film pokazao određenu kritičku izbrušenost – cijela projekcija zapravo je sasvim realističan prikaz onoga što će se u budućnosti dogoditi jednom kada neki Japanci, Norvežani i Amerikanci zajedno stvore prvog pravog dinosaura spremnog na egzistencijalnu krizu 21. stoljeća, kao i što sasvim precizno preko Indominus Rexa pokazuje na mogućnosti suvremenih umova. Budući da su koze koje umjesto mlijeka proizvode paukovu mrežu već stvorene, žive i ugodno uhranjene, onda je dinosaur s posebnim moćima sasvim normalna činjenica budućnosti. Moram priznati da sam razočaran što su brbljali o „nevjerojatno velikom dinosauru“ predatoru koji je još uvijek manji od stvarnog Giganotosaurusa, ali mi je posebno smiješno bilo, s obzirom kakav je scenarij, što nisu pokušali ubaciti zmaja u priču. Stvoriti zmaja, e to bi bila atrakcija! Ali ok je i kad se Indominus Rex oslobodi. Ah, ti milijardu dolara skupi kavezi.
Dakle, nakon uvodnog dijela, koji baš pravo bezukusno potroši lajtmotiv originalnog filma, u kojem se upoznamo s parom djece do koje nam tijekom filma nije stalo ni koliko je crno pod noktom – prvo zato jer su bezlični likovi lišeni karakternog razvoja, drugo zato jer glume kao pod prijetnjom zabrane izlaska s frendovima, a treće zato jer nam film pokuša u nasrtljivoj sceni na silu nabiti da im se roditelji rastaju i očekuje od nas samoinduciranje suosjećanja i konstruiranje obiteljskih odnosa (otprilike kao što Bethesda od gejmera očekuje da si sami kreiraju sadržaj igre, ako ovdje u prikazu filma mogu takvu analogiju povući) – nespretnim se čuvarima i trenerima, i voditeljima i nadzornicima Indominus Rex sakrije, a potom i pobjegne, našika se i širi haos. Ali pa, dok se još prva trećina filma može podnijeti, u nekoj mjeri i zato što se čini kao da će film možda iskrojiti i kakvu bioetičku kritiku, jednom kad se stvar krene rasplitati pretvara se u lanac potpuno iracionalnih scena i odluka, u gensku vrpcu gluposti. Toga ima zaista puno i diferencira se u različite slojeve ili detalje, ali navest ću nekoliko primjera: ovaj ultra-bogat park ima specijalce koji nisu opremljeni i nemaju vozila, pa nakon što prvu grupu Indominus Rex pojede, drugu do mjesta nesreće odvozi multi-trilijarder Masrani koji se nedavno počeo učiti pilotirati. Ako vam već to nije dovoljno da prekrižite film, onda ću dodati da Masrani, krajnje neočekivano, sruši helikopter ravno u kupolu s Pteranodonima, koji se potom našikaju i šire haos među gostima. U međuvremenu Pokémon trener Owen, koji se praši s Claire koja cijeli film protrči u štiklama, nalazi ove klince s početka, njene razmažene nećake koji su se izgubili u parku tražeći čime se to dinosauri šikaju, i dovodi ih na sigurno, da bi ih potom utrpali u kamion i s njima krenuli u lov na Indominus Rexa. Okej?
Paralelno, glavni čovjekoliki, zločesti Hoskins (Vincent D’Onofrio), nekakav probisvijet američke vojske opsjednut manjinom svoga kurca, smatra dvije značajne stvari: da američke vojnike treba zamijeniti istreniranim Velociraptorima koji će uništavati protivničku vojsku pedeset puta bolje nego li ljudi te da Indominus Rexa treba zaustaviti tako da se na njega pošalju tri istrenirana Velociraptora (otprilike kao da pošaljete jazavčare na mamuta ili nešto) – što oni na kraju i naprave. Ovaj središnji splet događaja, dakle nešto od čega glava uistinu mora zaboljeti i baš sve što može pokvariti kokice i kolu, na kraju ishodi razbacano, nefokusirano mlaćenje s dotičnim gušterolikim gospodinom i ostavlja malo prostora za dostojanstven zaključak. Nešto najgluplje u filmu što sam vidio zasigurno je morala biti ljudska komunikacija između jednog od Velociraptora i Owena. Pobogu, to nije čak bio ni onaj tip komunikacije kakav simuliraju između ovčara Rexa i njemačkog inspektora Mosera, tu se doslovno činilo kao da su zaboravili staviti titlove. Stoga nakon što se Mosasaurus, Velociraptor i Tyrannosaurus Rex ujedine protiv Indominus Rexa, a film hitro završi wrap-up scenom grljenja sretno-nesretne obitelji, ostavljeni smo još jednoj roli stotine ljudi koji su radili na nepromišljenom akciću infantilnih uzroka i razloga, u kojem sve ono što dinosaure čini kul ne postoji, a sve ono što čini loš film postaje egzemplarnim. Neinspirativna, pretjerano naglašena glazba, glupe ideje za setting i još gluplja egzekucija natopljena bezidejnim rješenjima scenarističkih rupa, izgubljen osjećaj za strukturno pripovijedanje, loša gluma, grozno plasiran humor (još gore nego u Bayevim Ninjama ili Transformersima), ogromne rupe u beskrajno jednostavnoj priči i prokockana kritika otjerale su me iz kina na dva mjeseca.
Mislim, naravno da je u nekoj mjeri – tehničkoj mjeri – film ok snimljen. Snimljen je standardnim kodom američkog kino-filma, nema se tu što analizirati osim repetitivnosti scena (tri, četiri puta Indominus Rex njuška oko likova koji su skriveni iza auta, iza drva, iza motora, iza budžeta …) i aplikacije elemetarnih vještina montaže, gdje im uspijeva izgubiti osjećaj za prostor i vrijeme. Jedina kul stvar u filmu, jedini moment pravog gušta, jedina zbilja dobro napravljena scena jest tih sedam sekundi kad se podižu vrata kaveza broj 19 (ili nešto) – iscrpljena, očajna Claire u zraku drži signalnu baklju, crveni plam iskri se u dva sitna oka hladnih zjenica, one izranjaju iz tame u kojoj se iscrtavaju ljeskajući nizovi zuba i prepoznatljiva njuška natopljena kišom istupa na scenu. Kao Ashov Charizard iz plavog horizonta, stara mrcina sijeva pored nje i obrušava se na Indominus Rexa, na nakazu prirode, na čovjekovu grešku koja je svoju sestru proždrla prije njena rođenja. Šteta što onda Indominus Rex porazi njega, pa dotrči Velociraptor koji se s njim i Owenom udruži, pa onda i njih porazi pa skoči Mosasaur i pojede ga. Mislim … zar vam ništa nije sveto?
Stoga ne, ne slažem se s generalnim stavom anglosaksonskog svijeta i njegovih kolonija, film je crkotina kreativnosti, kup kostiju neuhranjene ideje koji se jedva drži na koncu gledljivosti i koju se, uz dužno poštovanje, nije nikad trebalo ni snimiti. Film je ispodprosječan prema svim kriterijima, iznimno tupast, a tu i tamo mu se dogodi da ponešto pogodi, otprilike kao fishing u klubu. Baciš li dovoljno puta udicu, nešto i zapne. Gledljivo kad se isključi mozak. I izgubi dostojanstvo.
fak
U suštini ta su dva filma ista. Tko je gledao jedan ili drugi, ne mora njegov parnjak. Oba se bave legendarnim bićima na koja će ljudske generacije svršavati do kraja čovječanstva, s time da Prometheus eksploatira uopće ih ne imajući u filmu, iako je sve o njima, dok Jurassic World eksploatira do stanja indiferentnosti: Parasaurolophus, Velociraptor, Stegosaurus, Triceratops, Apatosaur, Pteranodon, Mosasaurus, Brachiosaurus, you name it – they have it. Jer Jurassic World je potpuno isključio iz ideje pokušaj približavanja njihove veličanstvenosti i stvaranje osjećaja avanture koji se još danas može pronaći u izvornom filmu, ma kako mi pripremni bili za nešto što je 20 godina staro. Klinci u kinu nisu se osjećali ni ugroženim niti prestravljenim, niti ih u bitnom smatrali opasnima: kada dinosaure (Dinosauria) pred kraj filma specijalci gađaju bazukom, klinci se klade kojeg će zdrmati idućeg. Efekt njihove kultnosti uspješno je poništen kao i Alienov u onom bezobrazluku od serijala Alien vs Predator. Kada ono što izaziva strahopoštovanje postane topovsko meso, jurski svijet postaje običan svijet čovjeka, još jedan u nizu nemaštovitih produkcija ljudske obijesti.
Ponešto od toga sam je film pokušao obznaniti, to jest, tobože reći nam da je svijet danas naprosto takav. Kada film radnju stavlja izravno kao nastavak na prve filmove, onda stvara zabavni park s beskonačnim brojem dinosaura koje posjećuju milijuni ljudi godišnje i bacaju im smokiće kao nekad našoj slonici u zagrebačkom zoološkom vrtu, sa zadnjim urlikom tehno-mode genskog upravljanja i sferičnih vozila koja omogućuju samostalno surfanje stepama umjetnog svijeta. Park je vrhunac znanstvenog istraživanja i korporativnog kapitalizma, vode ga ekscentrični multi-trilijarderi (Irrfan Khan kao Masrani) i voditelji bez života (Bryce Dallas-Howard kao Claire, neprepoznatljiva u filmu i dobra kao i uvijek), ali klincima su već Velociraptor i Diplodocus dosadni, pa su se biotehnolozi igrali kreacionizma i stvorili novu igračku koju su, poradi prodaje, nazvali Indominus Rex. S obzirom da je animacija manje uvjerljivija od Spielbergovog mehaničko-gumenog T-Rexa iz devedesetih, razumijem kako su postali dosadni. Slatki Chris Pratt kao Pokémon trener Owen jednom se prilikom posprdno nasmije imenu, kao što sam se i ja bio čuvši ga, čime je film pokazao određenu kritičku izbrušenost – cijela projekcija zapravo je sasvim realističan prikaz onoga što će se u budućnosti dogoditi jednom kada neki Japanci, Norvežani i Amerikanci zajedno stvore prvog pravog dinosaura spremnog na egzistencijalnu krizu 21. stoljeća, kao i što sasvim precizno preko Indominus Rexa pokazuje na mogućnosti suvremenih umova. Budući da su koze koje umjesto mlijeka proizvode paukovu mrežu već stvorene, žive i ugodno uhranjene, onda je dinosaur s posebnim moćima sasvim normalna činjenica budućnosti. Moram priznati da sam razočaran što su brbljali o „nevjerojatno velikom dinosauru“ predatoru koji je još uvijek manji od stvarnog Giganotosaurusa, ali mi je posebno smiješno bilo, s obzirom kakav je scenarij, što nisu pokušali ubaciti zmaja u priču. Stvoriti zmaja, e to bi bila atrakcija! Ali ok je i kad se Indominus Rex oslobodi. Ah, ti milijardu dolara skupi kavezi.
Dakle, nakon uvodnog dijela, koji baš pravo bezukusno potroši lajtmotiv originalnog filma, u kojem se upoznamo s parom djece do koje nam tijekom filma nije stalo ni koliko je crno pod noktom – prvo zato jer su bezlični likovi lišeni karakternog razvoja, drugo zato jer glume kao pod prijetnjom zabrane izlaska s frendovima, a treće zato jer nam film pokuša u nasrtljivoj sceni na silu nabiti da im se roditelji rastaju i očekuje od nas samoinduciranje suosjećanja i konstruiranje obiteljskih odnosa (otprilike kao što Bethesda od gejmera očekuje da si sami kreiraju sadržaj igre, ako ovdje u prikazu filma mogu takvu analogiju povući) – nespretnim se čuvarima i trenerima, i voditeljima i nadzornicima Indominus Rex sakrije, a potom i pobjegne, našika se i širi haos. Ali pa, dok se još prva trećina filma može podnijeti, u nekoj mjeri i zato što se čini kao da će film možda iskrojiti i kakvu bioetičku kritiku, jednom kad se stvar krene rasplitati pretvara se u lanac potpuno iracionalnih scena i odluka, u gensku vrpcu gluposti. Toga ima zaista puno i diferencira se u različite slojeve ili detalje, ali navest ću nekoliko primjera: ovaj ultra-bogat park ima specijalce koji nisu opremljeni i nemaju vozila, pa nakon što prvu grupu Indominus Rex pojede, drugu do mjesta nesreće odvozi multi-trilijarder Masrani koji se nedavno počeo učiti pilotirati. Ako vam već to nije dovoljno da prekrižite film, onda ću dodati da Masrani, krajnje neočekivano, sruši helikopter ravno u kupolu s Pteranodonima, koji se potom našikaju i šire haos među gostima. U međuvremenu Pokémon trener Owen, koji se praši s Claire koja cijeli film protrči u štiklama, nalazi ove klince s početka, njene razmažene nećake koji su se izgubili u parku tražeći čime se to dinosauri šikaju, i dovodi ih na sigurno, da bi ih potom utrpali u kamion i s njima krenuli u lov na Indominus Rexa. Okej?
Paralelno, glavni čovjekoliki, zločesti Hoskins (Vincent D’Onofrio), nekakav probisvijet američke vojske opsjednut manjinom svoga kurca, smatra dvije značajne stvari: da američke vojnike treba zamijeniti istreniranim Velociraptorima koji će uništavati protivničku vojsku pedeset puta bolje nego li ljudi te da Indominus Rexa treba zaustaviti tako da se na njega pošalju tri istrenirana Velociraptora (otprilike kao da pošaljete jazavčare na mamuta ili nešto) – što oni na kraju i naprave. Ovaj središnji splet događaja, dakle nešto od čega glava uistinu mora zaboljeti i baš sve što može pokvariti kokice i kolu, na kraju ishodi razbacano, nefokusirano mlaćenje s dotičnim gušterolikim gospodinom i ostavlja malo prostora za dostojanstven zaključak. Nešto najgluplje u filmu što sam vidio zasigurno je morala biti ljudska komunikacija između jednog od Velociraptora i Owena. Pobogu, to nije čak bio ni onaj tip komunikacije kakav simuliraju između ovčara Rexa i njemačkog inspektora Mosera, tu se doslovno činilo kao da su zaboravili staviti titlove. Stoga nakon što se Mosasaurus, Velociraptor i Tyrannosaurus Rex ujedine protiv Indominus Rexa, a film hitro završi wrap-up scenom grljenja sretno-nesretne obitelji, ostavljeni smo još jednoj roli stotine ljudi koji su radili na nepromišljenom akciću infantilnih uzroka i razloga, u kojem sve ono što dinosaure čini kul ne postoji, a sve ono što čini loš film postaje egzemplarnim. Neinspirativna, pretjerano naglašena glazba, glupe ideje za setting i još gluplja egzekucija natopljena bezidejnim rješenjima scenarističkih rupa, izgubljen osjećaj za strukturno pripovijedanje, loša gluma, grozno plasiran humor (još gore nego u Bayevim Ninjama ili Transformersima), ogromne rupe u beskrajno jednostavnoj priči i prokockana kritika otjerale su me iz kina na dva mjeseca.
Mislim, naravno da je u nekoj mjeri – tehničkoj mjeri – film ok snimljen. Snimljen je standardnim kodom američkog kino-filma, nema se tu što analizirati osim repetitivnosti scena (tri, četiri puta Indominus Rex njuška oko likova koji su skriveni iza auta, iza drva, iza motora, iza budžeta …) i aplikacije elemetarnih vještina montaže, gdje im uspijeva izgubiti osjećaj za prostor i vrijeme. Jedina kul stvar u filmu, jedini moment pravog gušta, jedina zbilja dobro napravljena scena jest tih sedam sekundi kad se podižu vrata kaveza broj 19 (ili nešto) – iscrpljena, očajna Claire u zraku drži signalnu baklju, crveni plam iskri se u dva sitna oka hladnih zjenica, one izranjaju iz tame u kojoj se iscrtavaju ljeskajući nizovi zuba i prepoznatljiva njuška natopljena kišom istupa na scenu. Kao Ashov Charizard iz plavog horizonta, stara mrcina sijeva pored nje i obrušava se na Indominus Rexa, na nakazu prirode, na čovjekovu grešku koja je svoju sestru proždrla prije njena rođenja. Šteta što onda Indominus Rex porazi njega, pa dotrči Velociraptor koji se s njim i Owenom udruži, pa onda i njih porazi pa skoči Mosasaur i pojede ga. Mislim … zar vam ništa nije sveto?
Stoga ne, ne slažem se s generalnim stavom anglosaksonskog svijeta i njegovih kolonija, film je crkotina kreativnosti, kup kostiju neuhranjene ideje koji se jedva drži na koncu gledljivosti i koju se, uz dužno poštovanje, nije nikad trebalo ni snimiti. Film je ispodprosječan prema svim kriterijima, iznimno tupast, a tu i tamo mu se dogodi da ponešto pogodi, otprilike kao fishing u klubu. Baciš li dovoljno puta udicu, nešto i zapne. Gledljivo kad se isključi mozak. I izgubi dostojanstvo.
fak
