Milanka odjednom poče razmišljati kako će uskoro završiti na ulici. "Vidim sebe kao građana na minimalcu", kazala je, "jer ovo je jedina perspektiva iz koje prosječni građanin RH na minimalcu vidi Audi A6". Potom je dotaknula kvaku i izgubila svaki doticaj sa stvarnošću. Toga jutra Milanka je izašla iz sna uobičajeno brutalno. Već mjesecima ima taj običaj da joj gotovo svako buđenje predstavlja borbu za golo preživljavanje. Sklupči se na rubu kreveta i glasno usisava zrak ne bi li ga ugurala u vakumirani prsni koš, ispuštajući potom nerazumljive vapaje koji zvuče poput zadnjih riječi utopljenika, dok grašci znoja na licu boje kreča sustižu suze što se stropoštavaju niz podbuhle podočnjake; svaki jači pokret remeti joj sadržaj želuca, mučnina je sve izraženija, usta su jedino područje tijela koje nije prekriveno vlagom, već vapi za komadom tekućine...
Anksioznost u Milanki traje već mjesecima. Zaboravila je dan kad je zadnji put odspavala više od četiri sata u komadu. Zapravo, kad malo bolje razmisli, sve se promijenilo 4. prosinca 2011. Na poziv prijatelja tog je dana napustila stabilan posao, vjerujući u njegova obećanja da će joj biti bolje ako dođe na novo radno mjesto upravitelja jednog sektora unutar njegove tvrtke. U startu je dobila prosječnu hrvatsku plaću u iznosu od 19 168 kuna, uz obećanje naknadnog rasta.
No, obećanja su opako iznevjerena. Posao se nedugo nakon njezinog dolaska urušio, najvećim dijelom zbog nesposobne politike šefa i prijatelja koji ju je tamo doveo. Plaće su ubrzo srezane za minimalan iznos, a bonuse, božićnice i regrese zadnji put je vidjela koncem davne 2013. godine. Nije, međutim, mogla dati otkaz jer je u međuvremenu nastupila kriza i tržište rada se u potpunosti urušilo. Milanki stoga nije preostalo ništa drugo nego da spusti glavu i ostane raditi u trenutnoj tvrtki za plaću od 18 018 kuna, koliko iznosi minimalac za tu poziciju prema korporativnim pravilnicima.
"Vidim sebe kao građana na minimalcu...", rekla bi gotovo svaki put gledajući odrezak od plaće.
Kao i svakog prosječnog građana na minimalcu, nespremnog na život u globalnoj recesiji, nakon nekoliko mjeseci Milanku je zahvatila privatna dužnička kriza; minimalac nije bio dovoljan za osnovne životne uvjete, a nekmoli za pokrivanje dva kredita za stan i automobil. Nakon što bi platila rate, do kraja mjeseca od plaće bi joj ostajalo samo 13 tisuća kuna za elementarno preživljavnje, zbog čega zadnjih dana ozbiljno razmišlja da se zaduži kod nekakvog kamatara, kao što razmišlja valjda svaki prosječni građanin RH koji je na minimalcu.
Dok je nepovratno sklizavala u okove dužničkog ropstva, situacija joj se dodatno pogoršala na poslu.
Osim što ju je šef tjerao da radi za manje novce, odjednom je morala dolaziti i četvrtkom i petkom na posao. Na početku je, zajedno s kolegama u drugim podružnicama poduzeća, pružala otpor takvim nehumanim postupanjima naređenih, odbijajući gdjekad dolaziti na posao cijeli radni tjedan. No, kako je poduzeće padalo u dubioze, šef je povećavao tempo u gaženju podređenika; ne samo da je Milanka morala dolaziti četvrtkom i petkom, već su uvedeni i takozvani "radni vikendi". Na koncu je šef uveo i svojevrsnu korporativnu mantru da "ako netko ne želi raditi, ima puno ljudi na burzi koji su spremni uskočiti za puno jeftinije pare". Bilo je tu i nezaobilaznog poslovnog cinizma, kakav sve učestalije koriste menadžeri u javnim tvrtkama: kad bi nekog čak i u privatnom razgovoru na hodniku čuo da spominje plaće, sindikate, kontejnere ili plastične ambalaže, šef bi odmah uletio hineći empatiju i razumijevanje, govoreći kako su nažalost rezovi nužni i kako su bivše politike uzrokovale današnje stanje u tvrtki... Ako bi pak bio loše volje, onda je u pravilu koristio one zloslutne orvelijanske kovanice čije je pravo značenje upravo suprotno od izrečene riječi; umjesto otkaza prijetio im je da će ući u "program zbrinjavanja djelatnika" ili da će ih "uputiti u nove životne izazove"...
U takvom ambijentu, život je iščezavao iz Milanke, u simboličkom i doslovnom smislu, otprilike onako kako iščezava iz svakog prosječnog građanina RH koji je na minimalcu. Već mjesecima nije vidjela ljetni godišnji odmor, a izlizana odjeća joj je bila iz davno zaboravljene kolekcije proljeće-ljeto 2014.
"Vidim sebe kao građana na minimalcu...", rekla bi gotovo svaki put kad bi zamijetila svoj odraz u izlogu prije ulaska u luksuzni butik Marija store.
"Više se ne može živjeti na dug", dodala bi u sebi, probirući po kolekciji Alexandra McQueena, u pokušaju da barem na kratko zaustaviti napadaje panike. "Doista mogu reći da živimo negdje na rubu onoga što je izdržljivost svakog od sustava, ali naprosto nema druge", tješila se kupujući torbicu Louisa Vuittona, u nastojanju da eskivira ono repriziranje inferna koji progoni valjda svakog prosječnog građanina RH na minimalcu, praćenog znojem, utopljeničkim uzdasima, ubrzanim tiktakanjem srca i mučninom u želucu.
U tom trenutku se pokušava smiriti. No, smirenje uzrokuje slaganje misli, a svako razmišljanje navodi na novo povraćanje, kao što navodi valjda svakog prosječnog građanina RH na minimalcu.
Tvrtka mi nije uplatila minimalac zadnjih devet mjeseci. Odakle početi sa štednjom? Da bi čovjek štedio mora imati nešto nad čime će provoditi štednju... Kako štedjeti ništa? Kako stezati remen ako ga nemaš? Da bi se objesio, čovjeku je valjda potrebno uže...
Nalet depresije dodatno se povećava s mišlju da će za dvadeset minuta morati ući u taj stroj za mljevenje radničkog mesa - instituciju za socijalne slučajeve. To, dakako, nije pravi naziv tvrtke u kojoj radi Milanka, ali je djelatnici tako zovu otkad im je šef minimalno srezao plaće i kružnim dopisom zapovjedio strogu štednju u svim sektorima.
"Vidim sebe kao građana na minimalcu...", stalno bi Milanka ponavljala ljudima za koje je bila sektorski nadležna u tvrtki, zbog čega su je ovi između sebe, sasma orvelijanski inverzivno, prozvali ministricom socijalne skrbi, jer je u zadnje vrijeme, umjesto posla zbog kojeg je dovedena, odrađivala ulogu policajca sa socijalnim defektom, pomno listajući njihove prikazane putne troškove i broj nekretnina koje posjeduju, ne bi li utvrdila kakvu prijevaru. Zbog toga su je ljudi, kad ne bi bila u prostoriji, zafrkavali da će, kako je krenula, uskoro početi provjeravati kradu li boce koje je ostavila u smeću.
Za pet minuta doista završava na ulici, gdje je, parkiran pored ulaza, dočekuje kolega Željko, kojemu je uslijed teške financijske situacije prije par dana oduzet auto...
Sve joj je to padalo na pamet dok je uz pomoć tableta za smirenje vršila zadnje pripreme za odlazak na posao, u stanu čijih skučenih 120 metara kvadratnih nikako ne pomaže klaustrofobiji nastaloj kao posljedica života na minimalcu.
"Vidim sebe kao građana na minimalcu...!", vikala je gledajući vlastiti odraz na ekranu LCD televizora od 117 centimetara, na podnevnom Dnevniku HTV-a. No, ni taj joj vapaj nije pomogao previše."O, Bože, da me barem netko može čuti!", dodala je u sebi riječi koje u napadu nemoći izgovara valjda svaki prosječni građanin RH na minimalcu.
Baš poput takvog građanina, Milanka odjednom počne razmišljati kako će uskorozavršiti na ulici.
Za pet minuta doista završava na ulici, gdje je, parkiran pored ulaza, dočekuje kolega Željko, kojemu je uslijed teške financijske situacije prije par dana oduzet auto.
Milanka dolazi do auta kojeg je Željko privremeno posudio od poreznih obveznika. Prije ulaska u automobil, pogled joj je zastao na vlastitom odrazu što se jasno nazirao na tamnom, neprozirnom staklu. "Vidim sebe kao građana na minimalcu...", kazala je Milanka. "...jer ovo je jedina perspektiva iz koje prosječni građanin RH na minimalcu vidi Audi A6". Potom je dotaknula kvaku i izgubila svaki doticaj sa stvarnošću.
Izvor: h-alter
