U jezgri Slavonskog Broda, na uglu Horvatove i Basaričekove ulice, izložena suosjećajnim, ali i prezrivim, pogledima prolaznika, nalazi se ruševina, kuća opustošena iz neznanih razloga. Godinama neodržavana, napuštena, poprimila je sablastan izgled.
Možda bih nekog drugog dana, iz nekog drugog razloga, pisao o nemaru vlasnika parcele, o kolosalnoj neodgovornosti gradskih vlasti koja je bezbroj puta pala na detaljima, ljutito konstatirao kako je zapuštena kuća mjesni simbol propadanja i prolaznosti, sloma i neuspjeha, ali njena otužna ruševnost snažno me je podsjetila upravo na suprotno, na to kako je nekada bila nečiji dom, da je bila nova, topla, važna, vrijedna.
Prolaznici gledaju polusrušenu kuću kao nešto što je nekada bilo živo, a sada nosi bezglasnu tugu u svojim pukotinama. Kuća koja je bila pitomi svijet za njene stanovnike, danas je samo nečujna, podivljala ruševina, svjedok vremena i nestalih dana. Za namjernike, ona nije preostala lomljena cigla, razbijena stakla i urušeni krov – to je priča o odjecima proteklog smijeha, o prohujalim sudbinama ispunjenih nadom, o obiteljima koje su hodale njenim hodnicima, o prozorima koji su nekada gledali na sunčane zore. To je mjesto nostalgije, tek uništeni dio zaboravljenog postojanja, nešto što se, nažalost, uklapa u sliku pesimističnu propadanja i napuštenosti. Ipak, svi vide u njoj istu stvar – prostor koji je bio svjedok nečije ljubavi, radosti, tuge, straha, nadanja, ali koji sada čeka na svoj kraj, u tišini, poražen i oronuo.
Kuća nije samo cigla,crijep i beton – to je šapat vremena, sigurno gnijezdo duše, luka u kojoj srce sidri svoje tišine. Ipak, kuća je kao prazna ljuštura, ali dom je onaj osjećaj unutrašnje ispunjenosti koji tu ljušturu čini našim. Kuća je kao aritektonski produkt građevina, fizičko mjesto. To su zidovi, krov, prozori, vrata, struktura koju možemo vidjeti i dodirnuti, koji su puni značenja. Kuća je mjesto gdje se živi, ali ona sama po sebi ne nosi nužno emocije. To je prostor koji nam može biti ugodan ili hladan, prostran ili skroman, ovisno o tome što smo u njega unijeli. Dom, s druge strane, nije samo mjesto i kvadratura, kreveti, stolovi i zavjese. Dom je osjećaj pripadnosti, to je kuća koja je oplemenjena ljubavlju, smijehom, tugom, uspomenama i vezama. Dom je mjesto koje pruža sigurnost i utočište, gdje se osjećamo voljeno, prihvaćeno i gdje srce nalazi mir. Dom je ono što čini kuću živom, toplom, spremnom da nas dočeka nakon napornog dana, mjesto gdje se osjećamo kao da mu zaista pripadamo. Bit ću potpuno lirski raspušten, pa ću reći da je dom organizam koje diše mirisima djetinjstva, zidovi koji pamte smijeh i tihe uzdahe noći. To je krov pod kojim snovi rastu, gdje kiše pjevaju uspavanke, a sunce boji zidove zlatnim dodirom jutra. Dom je zagrljaj nevidljivih ruku, mjesto gdje umor odlaže teret dana, gdje se svjetlost lomi o prozore kao tiha molitva. To su vrata koja uvijek čekaju poznate korake, staze od soba do snova, od tuge do utočišta.
Ulica ispred ove kuće, i kuća, dva su svijeta koji se dotiču, a nikad ne pripadaju jedno drugome. Kuća je šapat intime, dok ulica nosi buku nepoznatih koraka, ritam života koji prolazi, žuri, nestaje iza ugla. Ulica je vjetar što šapuće kroz prozore, priča tuđe priče, ali nikad ne ulazi unutra. U kući je toplina doma, dok ulica ostaje hladna, promjenjiva, bez lica, bez korijena.
Dvorište kuće, i kuća, bliži su jedno drugome. Oni su kao dlan i nebo, kao dah i vjetar. Kuća diše kroz prozor, a dvorište je njen odjek, njena duša pod vedrim nebom. U dvorištu sunce ljubi pragove, trava pamti bose korake, drveće šapuće tajne krovu pod kojim snovi spavaju. Kuća čuva mir, a dvorište mu daje krila, da leti s mirisima proljeća, da pleše s lišćem jeseni.
I dok sam gledao neumitno fizičko propadanje kuće, smještenoj na jednom križanju u mreži ulica svog grada, s mislima na prethodni nestanak nečijeg doma, sve me je to asociralo na one žive kuće u obliku ljudskih spodoba, koje promiču pored nas, na ljude koji propadaju, na njihov osamljenički kraj koji se teško može zaustaviti. A bili su i sebi i drugima i kuća i dom.
______________________
