Sve nam mogu uzeti, ukrasti i oteti, ali sjećanja nikada. Od svih prizora iz dana ponosa i slave ljeta 1995. najviše mi se u pamćenje urezao lik onog mladića s tradicionalnom šibenskom kapom na glavi koji je plakao nasred Trga bana Josipa Jelačića.
Nikad ranije, i nikad poslije, nije čin jednog čovjeka, razumio čitav naš narod. U tim suzama i uzvicima, u toj radosti, kao u nekom vjerskom čudu, isprala se sva muka i nemoć Hrvatske u ranim devedesetima, i svi poginuli, svi ranjeni, sva porušena sela i gradovi, sve se to stopilo u iskreno plakanje jednog mladića, koji je bio i sretan i euforičan, ali i prepun rana na duši. Kažu da dušu više liječe suze nego smijeh, i u tome ima istine. Tih dana 1995. Hrvati su više plakali nego 1991. Za vrijeme četničke agresije, suze su bile znak slabosti, a nakon Oluje, postale su simbol oslobođenja.
Gdje je danas taj mladić, pitam se ovih dana? Je li živ, ili je poginuo kasnije u ratnim operacijama u Bosni? Ako je živ, kako živi, i što misli o današnjoj Hrvatskoj i o tome kako se u njoj živi? Kad se sjetim njega i drugih junaka, čini mi se neshvatljivo da su imali toliku snagu u sebi. Iz današnje perspektive, u Hrvatskoj je sve moguće osim čuda. Većina nas je izgubila nadu, a kad ostaneš bez nade, onda je smrt samo formalnost.
Muka je tako živjeti, i za većinu Hrvata danas, život nije ništa drugo nego patnja, tiha i polagana eutanazija te mirenje s nestankom svih snova. Suze mladog Šibenčanina, su i dokaz da je naš rat bio pravedan. Dok je neprijatelj svoje pobjede slavio uz rakiju i pjesme o klanju Hrvata, Hrvati su se za svoju najveću pobjedu pošteno isplakali. Kad se sjetim, odnosno kad se umom i dušom vratim u devedesete, onda nema tog čovjeka na ovome svijetu koji će me uvjeriti da je Hrvatska propala. Točno, treba nam poštena vlast, treba nam novac, trebaju nam projekti, investicije, bolji zakoni, i još bolja primjena tih zakona ali više od svega, ponovo nam trebaju heroji.
Vjerujem da ih i dalje ima, iako se o njima slabo govori i piše. Bit će da su se i povukli jer vide da je sada vrijeme za neke nove „junake“. Ipak, narod koji je preživio i pobijedio u devedesetima, negdje duboko u sebi, ima snage i da sebi osigura bolju budućnost. Nemojte me pitati kako, jer za to pitanje ne postoji kratak i jednostavan odgovor. Uostalom, ne pišem sada o rješenjima i idejama, već o energiji, o nadljuskoj volji koja je sposobna i spremna da izvrši nadljudska djela i nadljudske napore.
Čitao sam nedavno o tome kako se biraju vojnici za najelitniju vojnu postrojbu Hrvatske vojske. Danima žive u divljini. To je svakako teško, ali devedesetih mladići su mjesecima a neki i godinama živjeli i ratovali u takvim uvjetima po Dinari i Velebitu. Ono što je danas nevjerojatno, tada je bilo normalno jer je svakom od tih momaka bilo sasvim normalno da svoj život daju za domovinu. Najgore od svega što nam se dogodilo nakon rata nije to što nas sustavno pljačkaju, već to što su nas svojim radom i ponašanjem doveli do toga da su mnogi od nas prestali voljeti Hrvatsku. Narod je ispunjen gorčinom.
Neću reći građani, jer imam osjećaj da smo od kada smo postali građani, prestali biti narod. Samim time, kao da smo izgubili dio snage. Da me ne bi krivo razumjeli, kad kažem narod, ne mislim samo hrvatski narod, već na sve nacije, vjere i rase koje ovdje žive, na svaku skupinu i svakog pojedinca koji ovu zemlju smatra svojom domovinom. Ne mogu reći kad će u Hrvatskoj stvari krenuti nabolje, ali kad mi sjećanja odlutaju u ljeto 1995. onda sam uvjeren, da će jednog dana i taj dan svanuti.
Ima jedna pjesma od Miroslava Škore koja glasi „Heroji ne plaču“. Ne bih se s tim stihom složio. Mislim da heroji plaču kao i svi drugi ljudi, samo što oni plaču kad pobijede, dok ostali plaču kad izgube. I zato, kao što Ante Gotovina kaže, trebamo svi raditi i čekati neke bolje dane, a oni stižu, kad prvi heroji zaplaču.
Izvor: seebiz
