Intervju sa Željkom Brezičevićem-Brezom, nije zamišljen samo kao razgovor o glazbi. On je pokušaj da se sačuva jedno vrijeme, jedan grad i ljudi koji su, često ne znajući koliko je to važno, postavili temelje brodskog rocka. Zato je i opsežan. Naime, takva priča ne može se ispričati u nekoliko kratkih odgovora, pogotovo kada njezin glavni protagonist pamti ljude, mjesta, pjesme, mirise, zvukove, odjeću i sitne zgode koje zajedno čine duh jednog vremena.

Razgovor je nastao i iz moje znatiželje, slušatelja i obožavatelja rocka, Brođanina koji je tada disao sa svojim gradom, njegovim mladim glazbenicima i ljudima koji su predstavljali novu energiju toga vremena. Upravo zato ova pitanja nisu samo novinarsko propitivanje, nego pokušaj da se iz prve ruke čuje kako je izgledao Brod u trenutku kada se njegovim ulicama počeo širiti novi zvuk.

Željko Brezičević nije samo nekadašnji član benda Eggs. On je jedan od živih svjedoka prvih desetljeća brodskog rocka, čovjek koji je taj pokret živio iznutra,  od dječačkog divljenja električnoj gitari i prvih Kristala, preko Eggsa i velikih plesnjaka, gitarijada i turneja, pa sve do današnjih ponovnih susreta sa starim prijateljima na pozornici. Njegova priča istodobno je i priča o generaciji koja je odrastala u Slavonskm Brodu šezdesetih godina. Njegova priča dobro je i uzbudljivo ispričana, puna imena i događaja... kronika koja će se zauvijek čitati.

A taj Brod bio je drukčiji grad. Grad Korza, Poloja, Klasija, Garnizona, „Partizana“, Radničkog doma i plesnjaka, grad dvorišta, tavana i improviziranih pozornica. Grad u kojem se do nove ploče dolazilo teško, Radio Luxembourg slušao gotovo ritualno, a električna gitara činila se poput predmeta iz nekog drugog svijeta. Upravo zato glazba nije bila potrošna roba. Svaka nova pjesma, ploča ili komad opreme imao je svoju značaj i značenje.

Rock je tada u Brod stigao kao glazba, ali nije ostao samo glazba. Donio je dugu kosu, uske hlače, nove plesove, drukčiji odnos prema autoritetima i osjećaj slobode. Mladi nisu nužno imali program ili veliku ideologiju. Jednostavno su osjetili da dolazi nešto novo. I počeli su to novo živjeti.

Posebna vrijednost ovog razgovora je u tome što Breza o svemu tome ne govori iz današnje perspektive čovjeka koji želi sam sebi podići spomenik. Naprotiv, više puta priznaje da tada nije bio svjestan da sudjeluje u stvaranju povijesti. Njima je bilo važno svirati, biti zajedno i biti što bolji. Upravo zato njegovo svjedočanstvo djeluje uvjerljivo i ljudski. Ovaj zanimljivi, posebni intervju želi otrgnuti od zaborava ljude koji nisu uvijek završili u službenim povijestima glazbe, ali bez kojih te povijesti ne bi bilo. Hidrogeni, Kristali, Duxi, Eggsi i brojni drugi sastavi nisu bili samo imena bendova. Iza njih su stajali dječaci i djevojke, roditelji, prijatelji, profesori, entuzijasti, tehničari, menadžeri i publika. Svatko je ugradio svoj mali dio u ono što danas nazivamo brodskom rock scenom.

Brodsku scenu posebno je obilježavalo to što se nije stvarala u velikim institucijama, nego gotovo odozdo, iz kvartova, dvorišta, školskih klupa, tavana i malih dvorana. Bendovi su učili jedni od drugih, posuđivali opremu, razmjenjivali ploče i pjesme, a publika je bila dio istog tog pokreta. To je bila mala, ali živa glazbena zajednica u kojoj se znalo tko svira, tko pjeva, tko zna popraviti pojačalo i tko će sigurno doći na sljedeću svirku. U tom smislu priča o Brezičeviću nadilazi biografiju jednog glazbenika. Ona govori o upornosti jedne generacije koja je od gotovo ničega stvarala nešto svoje. O tome kako se ljubav prema glazbi prenosila prijateljstvom, slušanjem, pokušajima, pogreškama i beskrajnim vježbanjem. I možda je upravo u tome najveća vrijednost njegova svjedočanstva. Ono pokazuje da rock scena nije nastala preko noći niti ju je stvorio jedan čovjek. Stvorila ju je cijela generacija. A Željko Brezičević jedan je od njezinih pionira i čuvara sjećanja. Čovjek koji je bio roker, student, stomatolog, suprug, otac i djed, ali koji nikada nije prestao biti onaj šesnaestogodišnjak koji je prvi put čuo električnu gitaru kroz prozor i shvatio: „Jednoga dana i ja moram imati svoj bend.“

Zato ovaj razgovor nije samo pogled unatrag. To je mala vremenska kapsula. Svjedočanstvo o vremenu kada se malo imalo, ali se mnogo sanjalo, kada se glazba teško nabavljala, ali duboko osjećala, i kada je nekoliko mladih Brođana, gotovo slučajno, počelo mijenjati zvuk svoga grada. I možda je upravo zato njegova završna rečenica najbolji smisao cijele priče: ponos, zanos, prijateljstvo, tolerantnost i ljubav.

Breza o sebi sažeto kaže: Rođen u Brodu 12.05.1950.godine. Završio osnovnu školu "Ivo Lola Ribar" pa gimnaziju "Zlatko Šnajder". Prvo upisao Pravni fakultet u Zagrebu a nakon godinu dana prešao na Stomatološki također u Zagrebu na kojem sam diplomirao 1977.god. Iste godine zaposlio se u Stomatološkoj službi OUR Primarne zdravstvene djelatnosti. Radio u Bolničkoj Centralnoj zubnoj ambulanti, dijelom (tri godine) i u Zubnoj ambulanti u Gimnaziji. Od 1987. do 1990.g specijalizirao Bolesti Usta I Zuba u Beogradu. Od 1993.g. do umirovljenja 2020.g. radio u svojoj Privatnoj ordinaciji u Pilarevoj 5.

Od društveno političkih aktivnosti spominjem: član bendova "Kristali", "The Eggs",  "SB Rock And Roll Band", "Grupa Iz Davnine".

Učestvovao u osnivanju i radu Tenis kluba "Brod"

Bio u jednom mandatu Predsjednik Radničkog Savjeta i Sekretar OOSKH Primarne zdravtvene djelatnosti u Bolnici.

Stetno oženjen. Supruga Blanka (bivša Vogrinec, kći poznatog zubara Otmara), Jana kćer, Kasijan unuk, Krešo zet.

_________________________-

Kad zatvoriš oči i vratiš se u Brod šezdesetih godina, koja ti se slika prva pojavi pred očima? Kakav je to grad bio za jednog mladića koji je sanjao glazbu?

Bit ću iskren. Prvo mi je pao na pamet Lunapark (putujući) na našoj Livadici (ostaci prvih travnatih tenis terena koji datiraju od tridesetih godina 20.st.) na mjestu današnjih "Oficirskih zgrada" i prvog "nebodera" u gradu. Tih nekoliko dana mi klinci iz Pilareve (a i ostali klinci u cijelom Brodu) gotovo da nismo spavali od uzbuđenja, blještavilo i autići koji se namjerno sudaraju bili su veliki izazov za nas koji smo na toj livadici igrali nogomet u "opancima" po suncu i snijegu, maltene od prvih samostalnih koraka. No, sve bi to vjerojatno već izblijedilo u sjećanju da nije bilo Paul Anke i njegove Diane koja je treštila iz zvučnika po cijeli dan. Čarolija koja ostavlja trag. To je dakle bio kraj 50-tih!!!

Kada si prvi put osjetio da glazba za tebe nije samo zabava, nego nešto bez čega ne možeš?

Ne postoji takav poseban trenutak u mom životu. Glazba se postepeno "ugrađuje" u tvoju podsvijest, počev od brojnih obiteljskih okupljanja i slavlja jer sam imao puno rodbine i sa očeve i sa majčine strane (svatovi, rođendani, berbe, kolinja). Pa kod kuće, u zornom sjećanju mi je ostao naš mali crni (kao da je bio od karbona) radio. Moja deset godina starija sestra Štefica vječno je tražila šlagere na našim postajama koje su se mogle čuti. Zatim bi kupovala pjesmarice sa tekstovima i pokušavala otpjevati te popularne "hitove". Naravno da sam ih ja upijao uz nju. Tu već moram spomenuti i "susjede", pod navodnicima jer smo u stvarnosti bili braća, Rajko i Duško Svilari. Od rođenja zajedno na prvom katu Pilareve 5, dva stana ali kao jedan. Rajko i ja smo stalno nastojali jedan drugome pokazati tko zna bolje otpjevati neku pjesmu. Onda je sa osnovnom došla i glazbena škola. Moj otac, koji je radio u Sindikalnom Vijeću u Mesićevoj pokraj tadašnje Muzičke škole, me jednog dana odveo kod prof. Franje Pokaza koji me ukratko preispitao zadajući mi klavirom da otpjevam sve duže fraze. Moj stari je bio ponosan kad je Šanjo (nadimak prof. ) rekao da se odmah mogu upisati. Kod kuće je mama odredila da moram učiti violinu i da moram postati novi Paganini. No to se nije ostvarilo jer je, nakon što je izdržao dvije godine, Rajko stavio veto na moje vježbanje jer smo morali svakodnevno nabijati loptu, on na golu a ja mu pucam penale (u našem dvorištu). Istina, laknulo mi je, spasio me.

Kako je bilo odrastati u vrijeme kada je rock tek osvajao svijet i stizao u Brod? Što je ta glazba značila tvojoj generaciji?

U početku je rock, i sve ono što ide s njim, stizao do nas polagano. Nismo odmah bili svjesni snage te kulture koju on donosi sa sobom. Na radiju, u novinama, Filmskim novostima (ono prije početka prikazivanja filma u kinima). TV prijemnika je u gradu bilo tek nekoliko. Poneki poznanici ili rođaci koji dođu izvana. Postepeno su počele stizati "rifle" (farmerke) i gramofonske ploče. Eskaliralo je pojavom Beatlesa. Rajko i ja smo odmah počeli puštati kosu. Ubrzo se u gradu počelo osjećati "nešto u zraku", nije nas bilo puno u početku niti smo se mi specijalno negdje sastajali i družili ali smo se prepoznavali. Nosio nas je taj novi osjećaj u nama da pripadamo nečemu što nas čini različitima od ostalih. Nije samo glazba bila u pitanju no ona je pokrenula sve. Naravno, odmah ćete pomisliti da smo vjerojatno bili neuredni, neugleudni, nadrogirani. Naravno da to nema veze sa istinom. Istina je bila da smo zbog frizura bili stalne mete u školi i na ulici no kasnije se to smirilo jer nas je bilo sve više te su se ljudi privikli na novo stanje.

Tko su bili ljudi bez kojih ne bi bilo ni tvog glazbenog puta? Koliko su prijateljstva iz tog vremena oblikovala čovjeka kakav si danas?

Pa svakako prvo Profesorica Matković u glazbenoj (violina), ja sam sigurno zaslužan za barem jedan sjedi pramen u njenoj kosi. Nije odustajala od mene do kraja. Isto tako Prof. Pokaz koji nas je drilao na zbornom pjevanju.

Za Rock and roll je "odgovoran" pokojni Mirko Sečić koji je bio osam godina stariji od mene, to naglašavam zato jer sam bio još dijete a on klinac koji je kao pratnja svirao harmaoniku uz čika Vesu Gradića (otac Marine i Pege) u odmaralištu "Đure Đakovića" u kojem sam ljetovao s roditeljima, a koje s tada nalazilo u Sumpetru pokraj Omiša. Slijedeći puta, kad je ostavio veći dojam na mene, bio je u Brodskom ferijalnom odmaralištu na Korčuli negdje 1963.g. gdje sam bio na "ekskurziji" kao učenik šestog razreda osnovne. On je tamo radio u tako zvanom "Repetašu" (elitni momci koji su pomagali u radu i održavanju reda u kampu) i znao je doći sa gitarom među nas klince. Svirao je stvari od Elvis Presleya, Fats Domina, Chuck Berrya... Ja sam (a tek cure iz razreda) slušao i gledao, pomalo ljubomoran ali očaran. U sebi sam se zakleo da ću jednoga dana i ja moći tako. No. Najznačajniji naš susret se dogodio vrlo skoro nakon ovoga i bio je odlučujući za moju rock karijeru. Naime, jedno poslijepodne, vraćajući se sa Stadiona u Klasiji ( gdje smo visili po cijeli dan,svaki dan), Rajko i ja zastali smo zatečeni čarobnim zvukom koji je dopirao do nas iz jedne od prostorija sa južne strane nebodera na uglu Pilareve i Vukovarske (tadašnje Aleje Đure Salaja). Morali smo jedan drugom dati "lopovske" da bismo zavirili kroz prozorčiće postavljene prilično visoko. Prizor je za nas bio zapanjujuć. Bila je to proba (jedna od prvih) VIS-a Hidrogeni, legendarnog, prvog pravog "električnog" sastava iz našeg grada. Mirko je "komandirao" ostalim članovima a spomenut ću one kojih se sjećam: Cici, Perla, Lave (Rista), Peternel...Poanta je da smo tada prvi puta u životu čuli u živo zvuk električne gitare. Njeno veličanstvo! Nismo ništa morali reći jedan drugome. Samo smo se pogledali. Od tada smo Rajko i ja imali samo jedan cilj. Imati svoj bend.

Da završim priču o Mirku Sečiću. 1968.godine pridružio se nama u Eggsima, lijepe uspomene na to jer smo cijelo ljeto svirali u prekrasnom ambijentu Najlon Bašće.

Slijedeći, bez kojega bi sigurno moj put u R&R bio puno teži i nesigurniji, je Valentin Golembioski-Učo, za mene doslovce učitelj. Nisam ulazio u to odakle njemu toliko znanje o akordima i sviranju ritam gitare, uglavnom, sa mojim skromnim predznanjem iz glazbene (violina i poznavanje nota), vrlo brzo mi je omogućio da "zaplovimo" zajedno u VIS-u Kristali. To je bio prvi bend trojca iz Pilareve 5 (Dule,Rajko i ja). Da ne nabrajam sve članove i postave svih sastava sa kojima sam svirao nabrojat ću one koji su me "oblikovali", svaki na svoj način: Miškiv Berislav, Miroslav Ćiro Mahovlić, Đukica Štimac, Marko Kern, Tvrtko Exle, Blanka Vogrinec,Vesna Pezelj, Leo Špicer, Dubravko Šef, Želimir Ivković-Žika, Kruno Seletković, Josip Opačak, Hrvoje Mihić, Mladen Alinjak-Sin, Miljenko Bogdanović-Miki, Zlatko Burić-Paja, Kruno Martinac, Tomislav Brezičević-Toco, Dragan Konstantinović.

Kako su nastajali prvi bendovi? Je li sve bilo stvar mladenačkog zanosa ili ste osjećali da gradite nešto potpuno novo?

Nisam uopće bio svjestan toga da se u tim trenucima stvara nešto novo i značajno. Jednostavno, nešto nas je ponijelo, neka neobjašnjiva snaga. Nisu bendovi nastajali zato da ne zaostanu u tom "modnom trendu" već zbog toga što ih je zahvatio taj val. Znate ono: "There's something in the air."

Što je EGGS činio posebnim i po čemu je taj bend ostavio trag u brodskoj rock priči?

"The Egggs Group" je nastao 1967. godine. Rajko i ja smo uvijek željeli usvojiti sve novo i sve najbolje što se pojavljivalo u Rock glazbi. Pošto smo osjetili da smo mi, "Kristali", dosegli nivo sa kojeg nismo mogli dalje, rekli smo Duletu da je neophodno izvršiti "kadrovske" promjene u bendu. I on je (bio je rođen za takve menadžerske poslove) prvo nagovorio "malu zubarevu kći", Blanku Vogrinec, da nam se pridruži sa svojim Teisco orguljama (do tada je bila sa Marsonima). Isto tako je iz Duxa uspio vrbovati (zajedno sa njihovom opremom) Lea Špicera (tada najboljeg solo gitaristu), Vesnu Pezelj (vokalna solistica sa specifičnom bojom glasa) i Ivana Zlatka Šofića (ritam gitara). Vježbali smo poletno i puni samopouzdanja u dnevnoj sobi stana Obitelji Vogrinec gdje je bila i zubna ordinacija (na Trgu pobjede). Dobro smo zvučali, pogotovo sa hitovima grupe Mamas&Papas. Nakon godinu dana Blanka se pomalo zasitila svirke, došao nam je sa svojim Farfisa orguljama Mirko Sečić. Već sam prije spomenuo nezaboravne svirke u Najlon Bašči.

Slijedeće godine u proljeće, ponovo promjene. Dubravko Šef je odjednom "pao s Marsa" kao solo gitarista koji je mogao odsvirati sve, čak i Hendrixa. Dule je ponovo bio u akciji. Sa Šefom u paketu u bend se vratila Blanka, bili smo mladi i progresivni u svemu (oblačenje, ponašanje na bini, oprema). Još jedno nezaboravno ljeto. Dule nam je pronašao novog menadžera (Ante Ećimović) koji nas je poveo na turneju u Rijeku i Kvarner. Nakon tri nastupa (Čavle, Dražice i Bakar) trebali smo zasvirati na čuvenim Pećinama u Rijeci. No nismo izdržali, nedostajao nam je naš Brod, Korzo, Poloj...Vratili smo se sa novom opremom, puni samopouzdanja. Sjećam se da je Ante plakao, nije mogao vjerovati, imao je viziju da bismo, sa Blankom na orguljama, medijski trebali zamjeniti riječke Uragane kojima je iz benda otišla Ira Kraljić (koju je zamjenio naš Tvrtko Exle). U jesen smo pobjedili na 1. Slavonskoj gitarijadi (redom se održavala u N.Gradišci, Požegi, Vinkovcima pa u Brodu).

Slijedeće godine, naravno, opet promjena. Blanku je na orguljema zamjenio Kruno Seletković. Vježbali smo kod njega u D. Andrijevcima tri tjedna, novi repertoar, novi naboj. "Strašni" smo bili, svirka u DTO Partizanu, ljeto, osamsto ljudi se nagura unutra, mokri do gole kože. Kad bismo zasvirali, onako iz štosa, Lili The Pink (We'll drinka drinka drinka drink...) stvarno smo imali osjećaj da pod neće izdržati koliko se skakalo.

Slijedeće godine, nakon što sam cijelu prošlu, kao student prava, pomalo učio za prijemni na Stomatologiji, položio sam ga. Morao sam u Zagreb. Jedno smo vrijeme pokušavali uskladiti i prelazak benda u Zg. ali nije išlo. Rajko je završio u Hadu, Šef u Novim Akordima, Kruno u Profesionalcima Drage Diklića a Dule i ja na Trešnjvci u iznajmljenoj sobici probavali studiranje.

Mislim da je odgovor na ovo pitanje: Eggsi su stalno "grebali" da budu sve bolji i bolji i još bolji. Uglavnom nam je to i uspijevalo, do samog kraja.

Kako ste dolazili do gitara, pojačala, ploča i novih pjesama u vrijeme kada je sve bilo teško dostupno? Je li upravo to glazbi davalo veću vrijednost?

Ispočetka smo maštali. Rajko je lupao po loncima. Činela mu je bila jedna velika mjedena tacna (one za kafu sa Bašćaršije) na koju je stavio jednu metalnu polugicu iz Mehanotehnike (igra slagalica za "konstruiranje" bagera i dizalica koju mu je donijela teta Elza iz Njemačke). Zvečalo jena sve strane. Dule i ja smo nalijepili na prednju stranu tambure i brača, od debelog kartona izrezanu, siluetu električne gitare. Ćiro i Miškiv su imali prave akustične gitare i nabadali najpoznatije rock stvari koje smo čuli na radiju. Tako smo u našem dvorištu u Pilarevoj 5 održavali "koncerte". Bina nam je bila stari bunar koji se izdizao na sredini dvorišta. Iako je to za današnje pojmove smješno, naši prijatelji i ostali klinci izcijelog kvarta bili su u deliriju.

Uskoro smo skupili nešto para od džeparca pa smo u knjižari "Đuro Salaj" (tamo gdje je danas Hotel Savus) kupili dvije prave električne gitare. Osnovali smo svoj prvi sastav Kristali (Dule je doveo u bend Đukicu Štimca koji je doneo svoju gitaru i pojačalo). Na prvoj našoj svirci za Novu Godinu u Starom Petrovom Selu, Dule je bas gitaru svirao na mom Tesla magnetofonu koji su mi starci kupili jer sam osmi razred završio sa odličnim (na uređaju se pokrene mod snimanja ali sa pauzom, tako da se čuje zvuk "uštekane" gitare). U slijedećem periodu svirke sva zarada se se skupljala za kupovinu instrumenata. Naravno, usput je bilo puno improvizacije, smalaženja. Puno su nam i rado pomagali oni kojisu se dosta "kužili" u problematiku elektrike i elektronike. Najviše Dinko Barbarić-Kuštro (zvali smo ga Tehniko). U sjećanju mi ostalo jedno staro razglasno pojačalo, otpisano, koje je on stalno morao popravljati. Kućište i ručke metalne. Puno puta me zdrmala struja kad sam ukapčao gitaru ili kad sam u zanosu jače pritisao žice koje na momenat dodirnu pikap na gitari.

Polako se i postepeno kupovala oprema. Pamtim sve, od prvog Echolet pojačala, pa Rajkov Ludwig, moja Elite gitara, Meazzi razglas...A onda je Dule genijalno pronašao sponzora, rafineriju nafte u Bosanskom Brodu HENA. Rajko i ja smo napisali svaki svoju verziju kratke zvučne reklame, njegove se ne sjećam, moja mi je ostala u glavi:

"U Bosanskom Brodu, na obali Save

Rodio se gigant, iz tvornice male.

HENA, HENA ime povjerenja".

Snimili smo to u Radio Brodu (čika Franjo Herceg) i to se puštalo. Ne znam detaljno koliko smo za to dobili novčanih sredstava i na koji način to realiziralo samo znam da smo za vrijeme naše Kvarnerske turneje "skoknuli" u Trst po opremu, sa autom i kombijem. Carinu smo prošli tako što je menadžer Ante u autu privi prešao granicu a Dule i ja u kombiju (umirao sam od straha) zanjim. Šef carine (to smo saznali kasnije) mahnuo je rukom da stanemo sa strane i umjesto detaljnog pregleda popili smo s njim kavu (on je častio) i sretni se vratili u Bakar gdje smo obitavali tih dana. Sutradan smo, uzbuđeni kao mala djeca kad dobiju darove, sklapali opremu una bini u nekoj ljetnoj bašči gdje su inače nastupala Braća Bajić. Znam da smo se skoro potukli oko toga tko će montirati Binsonov razglas, pa Voxova pojačala. Sam vrh tada. Time smo postali konkurentni svim "pravim" bendovim u to vrijeme.

Koji su te izvođači i albumi najviše oblikovali? Sjećaš li se ploče koja ti je promijenila pogled na glazbu?

Naravno tu su Beatlesi i Rolling Stonesi neprikosnoveni. Stari Ratko Svilar, kao direktor ĐĐ često je putovao "na zapad" i svaki puta nam je donosio njhove, uglavnom singlice. Kako smo žurno nastojali ući u taj čarobni svijet, tako smo otkrivali sve više bendova koji nam se sviđaju, posebno oni malo progresivniji. Mogao bih dugo nabrajati i svajedno bih neke zaboravio spomenuti. Zato ću se bazirati na ovaj drugi dio pitanja, kad se mlad čovjek koji je prepun dojmova i podataka o svim glazbenicima i grupama koje trenutno postoje, u jednom trenutku "zamrzne" kad čuje neku novu stvar. Desilo mi se to tri puta. Prvi Procol Harum sa Whiter Shade Of Pale, i danas se sav naježim kad ju čujem ili kad ju zasviramo mi sami. Drugi je Jimy Hendrix sa svojim Hey Joe. Za mene je on najbolji gitarist, čovjek sa druge planete. Treći su Led Zeppelin sa svojim Good Times Bad Times. Oni su pali s Marsa. I danas kad sam u nekom posebnom raspoloženju i puštam si glazbu na svojoj hi-fi opremi, kad dođem do Zeppelina nema dalje. To je za mene vrh.

Kako su tvoji roditelji i okolina gledali na rockere? Je li bilo više razumijevanja ili sumnje?

Moram reći da sam dijete odgojeno sa puno roditeljske ljubavi i razumijevanja. Moji "starci" su u početku bili neutralni a kasnije mi pružili punu podršku. Na kraju su bili i ponosni onim što sam postigao prije studija. Kada sam nakon svirke kasno (ili rano) dolazio kući, počesto pomalo "šampanjiziran", mama me je dočekivala brižno nudeći kamilicu, juhicu ili aspirin. Jednom smo došli u manji sukob jer je iz škole dobila informaciju da se moram ošišati inače ću dobiti ukor pred isključenje. No ja sam ipak popustio i malo sam se podšišao pa se stvar smirila.

Općenito, nas nekolicina je krenula sa puštanjem kose, uskim hlačama, malo slobodnijim javnim ponašanjem. Moram tu spomenuti i hrabre djevoke koje su pratile modu, mini suknje, čak i šorcevi, bikini itd.

Mi smo podnijeli taj najteži prvi udar uštogljene javnosti. Agresivniji su nas vrijeđali i tražili kavgu a oni umjereniji su se zgražali i gledali nas sa gađenjem. Kasnije je bilo puno lakše onima koji su nas slijedili, sve se brže širio taj novi val.

- nastavit će se -