Nije isto reći da je nešto otrcano i da je ofucano, puno je jadnije kad je nešto šebih, i nema ništa taj ton tuge kao kad konstatirate da je nešto apšisalo; izblijedjelo jednostavno nije to
Već sam dugo htio ovaj prostor ispuniti jednom temom, ali nije bilo povoda, no pred Sisvete sam bio otišao na Mirogoj. Dok sam punio kantu na železnom franceku na južnom ulazu, da operem obiteljski grob, pojavila se postarija gospođa koja je vukla kolica i pitala gdje je tu zahod. Začudio sam se, a začudila se i njena vršnjakinja koja se odmarala na klupi, tog vrućeg dana.
Izvor Šprehajmo po domači - Zagreb Facebook
‒ Pa tu vam je zahod, pred vama, ova plava kabina – rekli smo došljakinji, dok je ona kratkovidno žmirkala.
Ali nastao je problem jer su na kemijski zahod bila naslonjena ista kolica kakva je imala netom pristigla gospođa, i neke vrećice, kao da je netko unutra. Malo smo proučavali kabinu, zvali, kucali, i na koncu otkrili da je prazna.
‒ A tu je vagn neko ostavil – rekla je gospođa i ušla.
Vagn! To su ona kolica koja tipično penzići vuku na tržnicu i u markete. Odmah sam osjetio da me tema probola – to su germanizmi mog djetinjstva. Otkad nisam čuo riječ vagn! Ali kad vas sudbina ulovi, ne pušta. Gospođa se iznutra oglasila zabrinuto, jer je shvatila da se vrata ne mogu zatvoriti.
‒ Bum vam ja stražaril ‒ rekao sam, razoružan okolnostima.
‒ Je, kad nemaju klozetfrau tu ‒ dobacila je ona druga gospođa s klupe.
Problem germanizama pogodio me dok sam još išao u osnovnu školu, dok još nisam ni sanjao da ću jednom studentima predavati o raslojavanju jezika, sociolingvistici i kolokvijalnom stilu, za što im uglavnom puca prsluk. Majka bi me zazvala iz kuhinje i poslala u kvartovski dućan, da joj kupim neku sitnicu za koju je otkrila u zadnji čas da je nema. U pravilu su nedostajali germanizmi – prezli, bakpulver, štaubcukor, vanilincukor ili kohčokolada – što u dućanu nisu razumjeli, tako da sam već u najranijoj dobi morao zbunjenim štokavkama prevoditi svoj materinji jezik na standard. Klincima iz nebodera bilo je silno zabavno kako sam čitao brojeve s tablice očevog auta – šest devet pet nul šest – i nikako nisam mogao shvatiti zašto im je ono nul posebno smiješno. Ali sve me to nije pokolebalo, nego sam i dalje uporno koristio svoj obiteljski idiom, pomiren s tim da će me upitno gledati: na tržnici kumice ne znaju što želim kupiti kad pitam pošto su himberi, dok neki dan prodavačica u Emmezeti nije znala što je širm, a moram priznati da je i meni trebalo vremena da se sjetim kako se to hrvatski kaže sjenilo.
Svojih pet minuta slave, međutim, dočekam kad me najbolja supruga na svijetu povede sa sobom u DM. Jedno od mnoštva mojih beskorisnih znanja odjednom postane praktično pa joj mogu suvereno protumačiti da je Vollwaschmittel Pulver für strahlendes Weiß zapravo Deterdžent za pranje bijelog rublja, i stalno sam joj pri ruci da bacim svjetlo na zagonetne paketiće na kojima piše Schürfwundenpflaster, Wundschutzcreme ili Duftstäbchen Raumduft Abendzauber; sve one godine suza i patnje provedene u učenju njemačkog odjednom postanu poput odmora pod palmom kad mogu najdražoj osobi na svijetu objasniti da je Allzweckreiniger sredstvo za čišćenje svih mogućih ploha. I nikad mi ništa nije bilo zagonetnije od toga da zagrebačke domaćice, i pokoji domaćin, mirno klize među policama te drogerije i s lakoćom trpaju u kolica baš ono što im treba, iako je sve na stranom jeziku, i da se često javno prosvjeduje protiv engleskog (koji svi razumiju), a nikad protiv njemačkog (koji se baš i ne proučava u našim školama).
Ljetos sam u pizzeriji na moru vidio i čuo relikt prošlosti: konobara koji je znao njemački. Nije bio Goethe, ali veselo je čavrljao sa strancima i preporučivao im hranu i piće. Ah, bile su to zlatne sedamdesete, kad ste na jadranskim špajskartama mogli sresti jelo koje se zvalo Tschewaptschitsch, i kad ste mogli u restoranu uz plažu naručiti Serbische Bohnen mit Rippchen, na užas mojih roditelja koji su teško mogli zamisliti nešto nakaradnije. Tada su se stariji ljudi još uvijek pozdravljali sa servus, za ono što ste obavljali s lakoćom rekli biste da to nije nikakav kunst, ako vam se začepi odvod, odštopavate ausgust, otpad je abfal, rolete eslingeri, a kad vam nešto nije važno, možete reći da vam je to vuršt.
Sve su me te riječi napustile, i mogu vam reći da je tužno kad nadživite vlastiti jezik. Najmlađa kći, istina, sa zanimanjem se raspituje za te zaboravljene riječi, ali, na moj užas, u školi nije znala što je to badevana i badecimer, kad su učili pokrajinske i zanemarene dijalekte, jer te riječi nije čula doma. Ne može mi standard pomoći. Nije isto reći da je nešto otrcano i da je ofucano, puno je jadnije kad je nešto šebih, i nema ništa taj ton tuge kao kad konstatirate da je nešto apšisalo; izblijedjelo jednostavno nije to. Pa dok ima zaboravljenih riječi koje se mogu prevesti, pa makar i s gubitkom ekspresivnosti, kao u slučaju hohštaplera, kojega se tek blijedo predočava opisom da se radi o prevarantu koji živi iznad svojih mogućnosti, neki su izrazi potpuno nestali, nema ih čak ni na Googleu. Kad sam bio malen, znali smo prelaziti prugu u Selskoj, dok još nije bilo podvožnjaka, a tamo je bio ranžirni kolodvor, gdje su se kompozicije sporo i dugotrajno preslagivale – to jest, vlakovi su foršibali. Nisam znao o čemu se radilo kad bi moji roditelji zdvojno zavapili da vlakovi opet foršibaju, jer su naletjeli na spuštenu rampu, ali očajavao sam s njima, jer sam znao da me čeka pola sata dosade i cvrljenja na suncu. Eto, sada sve te nestale riječi foršibaju mojim sjećanjem, na prugama koje nikamo ne vode.
