Preuzimanje Agrokora u skladu je s obrascem ruskog ekonomskog prodora prikazanim u ‘Kremaljskom priručniku’ Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona. Radi se o procesu koji autori opisuju kao ‘manipuliranje države dominiranjem i zloupotrebljavanjem strateških gospodarskih sektora’
Rusi najprije dođu i preuzmu poduzeće. Ne treba im potpuna kontrola nad vlasničkim udjelima. Samo onoliko koliko je dovoljno da se ključne odluke bez njih ne mogu donositi. Ne rade to da bi zaradili; profiti i poslovni planovi tu su manje bitni. Ne preuzimaju oni, uostalom, bilo kakva poduzeća. Zanimaju ih tvrtke koje su dovoljno velike da imaju osjetan utjecaj na čitavu nacionalnu ekonomiju. Tako da ih mogu, ako Moskva to procjeni oportunim, i gurnuti u propast.
Opisana situacija dobronamjernog će i za budućnost hrvatskog gospodarstva zabrinutog čitatelja zasigurno asocirati na Agrokor i na blato u kojem se trenutno koprca najveći hrvatski tajkun Ivica Todorić. No radi se zapravo o sažetku nimalo hipotetske priče koja se odigrala nekih 800 kilometara jugoistočno od zagrebačkog poslovnog tornja u kojem je smještena središnjica Todorićevog poslovnog imperija. Poduzeće iz uvodnog paragrafa je bugarska Korporativna trgovačka banka, kolokvijalno zvana Korpbank, koja je bankrotirala 2014. godine. Samo godinu dana ranije u vlasničku strukturu Korpbanka ušla je ruska VTB banka, na čiji se novac zadnjih godina u pokušaju financijskog opstanka oslanjao i vlasnik Agrokora. Dok je još ‘dobro poslovao’, Korpbank je primarno služio kao bankomat za kreditiranje projekata bugarskog tajkuna i medijskog magnata Deljana Peevskog, ujedno zastupnika u bugarskom parlamentu i velikog zagovornika politike ruskog autokrata Vladimira Putina. Za treću najveću bugarsku banku sve je krenulo nizbrdo nakon što su firmama u vlasništvu Peevskog odbili dati već dogovoreni kredit za izgradnju bugarskog kraka ruskog plinovoda Južni tok. Iz praktički sklopljenog posla Korpbank se morao povući zbog pritiska koji je službeni Bruxselles vršio na bugarske vlasti; Europskoj uniji i SAD-u dovršenje Južnog toka nije bilo u interesu. Odgovor je stigao u vidu koordinirane akcije Peevskog i VTB-a. Bugarski tajkun iz Korpbanka je povukao sav svoj novac, a ruska banka je, umjesto očekivane dokapitalizacije kojom bi zaštitila i vlastite financijske interese, neposlušni Korpbank jednostavno pustila da propadne. Kolaps Korpbanka u Bugarskoj je izazvao financijsku krizu i političku nestabilnost. Na idućim izborima za predsjednika je izabran otvoreno proruski kandidat Rumen Radev, koji svoju predsjedničku poziciju sada koristi između ostalog i da bi aktivno ometao istragu koja bi u potpunosti rasvijetlila pozadinu propasti Korpbanka. S obzirom da se, naravno, sumnja da u čitavoj priči ima i elemenata kojima bi se trebali pozabaviti državni tužitelji zaduženi za procesuiranje slučajeva korupcije i organiziranog kriminala.
Ovo je samo jedan od primjera koji su istraživači Centra za strateške i međunarodne studije, thinktanka osnovanog u Washingtonu prije 55 godina, prikupili i objavili u studiji nazvanoj ‘The Kremlin Playbook’ (‘Kremaljski priručnik - Razumijevanje ruskih interesa u središnjoj i istočnoj Europi’). Istraživanje je objavljeno u listopadu 2016. godine, a provođeno je kroz period od 16 mjeseci na primjerima iz Mađarske, Bugarske, Latvije, Slovačke i Srbije. Autori studije prihvatili su se zahtjevne zadaće mapiranja modaliteta putem kojih Ruska Federacija širi svoj geopolitički utjecaj u Europi, s krajnjim ciljem tzv. ‘zarobljavanja države’. Identificirali su dva osnovna načina djelovanja: politički i ekonomski. Politički prodor ruskog utjecaja karakteriziraju pokušaji destabilizacije pravne države i urušavanja povjerenja u djelovanje demokratskih institucija, pri čemu ulogu korisnih idiota često igraju lokalne organizacije koje potpadaju pod zajednički nazivnik ekstremnih desničara, bilo da se radi o tvrdokornim nacionalistima (poput Jobbika u Mađarskoj ili Šešeljevih radikala u Srbiji), bilo o religijskim fundamentalistima (što najbolje oslikavaju bliske veze koje pravoslavne crkve u Srbiji i Bugarskoj održavaju s ruskim patrijarhom). A da rečeni ekstremisti pritom najčešće ni ne shvaćaju kako ih je zapalo da vječno igraju sporednu ulogu strašila, ne bi li pri vrhu vlasti ostali naizgled nešto umjereniji, a zapravo iz ruske perspektive dokazano suradljivi političari poput mađarskog premijera Viktora Orbana ili srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.
Konture sličnog plana, sugeriraju autori ‘Kremaljskog priručnika’, nazirale su se i u Hrvatskoj. Iako Hrvatska ovim istraživanjem formalno nije obuhvaćena, autori su ipak istakli recentna događanja u HDZ-u kao eksplicitni primjer ruskog utjecaja koji seže do samog vrha vlasti. Evo citata: ‘Iz studija slučajeva proizlazi slika ekstenzivne ruske mreže koja počiva na korupciji i nepotizmu, a čiji je cilj steći utjecaj ili kontrolu nad državnim kompanijama u strateškim sektorima, tipično kroz unosne megaprojekte. Ove investicije mogu se koristiti da se pospješi - ako ne i stvori - ekonomska ili politička nestabilnost. U nekim slučajevima, ruske mreže utjecaja naizgled sežu do vrhunca vlasti koja o tome donosi odluke. Posebno živopisan primjer može se pronaći u članici NATO-a i Europske unije Hrvatskoj, gdje je na ljeto 2016. vlada bila prisiljena na ostavku zbog niza štetnih korupcijskih skandala. Lokalni mediji objavili su da je Tomislav Karamarko, zamjenik premijera iz redova HDZ-a, osigurao 350.000 dolara donacije od Zaklade Nova pokoljenja, koja je povezana s nekoliko kompanija financiranih iz Rusije, a za troškove povezane s parlamentarnim izborima održanim u studenom 2015. godine’.
Kada spominju ‘kompanije financirane iz Rusije’, autori istraživanja referiraju se na firmu Migrit energija i s njom povezana društva, redom registrirana na istoj zagrebačkoj adresi. Direktorica Migrita, ujedno i upraviteljica Zaklade Nova pokoljenja, je poduzetnica Oksana Dvinskykh, obiteljska prijateljica Tomislava i Ane Karamarko, nekad rado viđena gošća na HDZ-ovim stranačkim skupovima i donatorica najveće hrvatske političke stranke. Tvrdnja da je Migrit zapravo firma u prikrivenom ruskom vlasništvu zaključak je istrage koju su provele finske vlasti, nakon što su Oksana Dvinskykh i njena kompanija u Finskoj pokušali uložiti 158 milijuna eura u izgradnju nuklearne elektrane zajedno s ruskim Rosatomom. Dvinskykh i bračni par Karamarko taman u to vrijeme su ulovljeni kako istim avionom putuju u Helsinki. Iz HDZ-a su tvrdili da nisu putovali zajedno, već su samo išli na isto odredište.
Migritov pokušaj investicije u finsku nuklearku neslavno je propao, što Karamarkov HDZ nije omelo u namjeri da nakon dolaska na vlast krajem 2015. ipak pokuša ostvariti poslovnu suradnju s Rosatomom. Karamarkov čovjek od povjerenja Darko Horvat s pozicije ministra poduzetništva i obrta otvoreno je gurao Hrvatsku u posao proširenja mađarske nuklearke Paks, za koji je mađarski premijer Orban angažirao upravo Rosatom. I to pod krajnje sumnjivim okolnostima. Nije jasno po kojim kriterijima je Rosatom uopće izabran da preuzme proširenje nuklearke, a sva dokumentacija vezana za ovu investiciju proglašena je tajnom te će ostati zapečaćena narednih 30 godina, iako sve to skupa košta čak 12,2 milijarde eura. Mogućnosti da su mu se u stranku infiltrirali ‘ruski agenti’ bolno je svjestan aktualni premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. U tom ključu treba iščitavati njegov skoro pa prvi premijerski potez, službeni posjet Ukrajini tijekom kojeg se založio za mirnu reintegraciju Krima i ostalih okupiranih područja. Teško je povjerovati da Plenković kao karijerni diplomat nije znao da će takvom izjavom isprovocirati bijesne reakcije iz Rusije. Bila je to poruka Rusima da bi se, kad je upliv u hrvatsku politiku u pitanju, trebali povući na rezervne položaje.
No, ako politički utjecaj Kremlja u Hrvatskoj trenutno i jeste ograničen, to samo znači da su se Rusi u ostvarivanju svojih geopolitičkih i geostrateških ciljeva primorani fokusirati na razorniji dio svog arsenala – ekonomski pritisak. Radi se o procesu koji autori ‘Kremaljskog priručnika’ opisuju kao ‘manipuliranje države dominiranjem i zloupotrebljavanjem strateških gospodarskih sektora’. Upravo takav pristup korišten je u Bugarskoj, gdje trenutno oko trećine BDP-a ovisi o ruskom kapitalu. Preuzimanje Agrokora utoliko je potez koji je sasvim usuglašen s načinom djelovanja Putinove Rusije opisanim u ‘Kremaljskom priručniku’. Radi se o kompaniji čiji su godišnji prihodi ravni 15 posto BDP-a, a koja ujedno ostvaruje relativno niske profite, što znači da se veći dio zarađenog novca koji ostane nakon plaćanja visokih kamata na dug vraća u opticaj kroz porez, plaće radnicima, ugovore s dobavljačima… Za hrvatsko je gospodarstvo od Agrokora zapravo važniji samo turizam, još jedan sektor koji zadnjih godina privlači velike ruske investicije. Najizdašnija dosad stigla je na Lošinj, gdje su ruski milijarderi Aleksej i Dmitrij Ananiev preuzeli turističku tvrtku Jadranka. U turističke kapacitete na Lošinju već su uložili stotinjak milijuna eura, planiraju potrošiti do 300 milijuna, a logističku podršku u tom poduzetničkom poduhvatu dobili su od lokalnih vlasti na čelu s bivšim gradonačelnikom Malog Lošinja, danas HDZ-ovim ministrom turizma Garijem Cappellijem.
Za Rusiju je međutim ipak najvažnije, što se potvrdilo i u zemljama u kojima je provedeno istraživanje uoči objave ‘Kremaljskog priručnika’, ostvariti snažnu prisutnost u sektoru energetike. Posebno na tržištu prirodnog plina, najvažnijeg ruskog energenta. Obrazac je dobro razrađen i više puta isproban. Gazprom posredno ulazi na tržište plina putem lokalnog partnera. Istovremeno se zakulisnim igrama i koruptivnim mehanizmima slabi tržišna pozicija glavnog nacionalnog opskrbljivača plina. Kad gospodarstvo postane ovisno o uvozu ruskog plina, Kremlj može početi postavljati uvjete. Pod prijetnjom da će, ako se ne izađe u susret, zatvoriti ventile. Kako bi iz teorije prešli u praksu, red je da se osvrnemo i na tržište plina u Hrvatskoj, gdje je glavni igrač do 2013. godine bila INA-ina tvrtka kćer Prirodni plin, sve dok Gazpromov plin u Hrvatskoj nije počelo prodavati Prvo plinarsko društvo (PPD) u vlasništvu Pavla Vujnovca. Slijede citati iz zaključka analize koju je u listopadu prošle godine objavio zagrebački Institut za javne financije: ‘Usporedno s procesom postupne ekspanzije poduzeća Prvo plinarsko društvo, postupno je slabilo poslovanje poduzeća Prirodni plin. Prvo plinarsko društvo postalo je dominantan tržišni sudionik koji kontrolira više od trećine ukupnog tržišta opskrbe plinom u RH. (…) Naime, partnerstvo tog poduzeća i Gazproma od 2013. koincidira s rastom te tvrtke i postupnim gašenjem tvrtke Prirodni plin’. Kad je Vujnovac 2010. godine kupio PPD, radilo se o firmi koja je imala 50-ak milijuna kuna prihoda. Prihodi PPD-a danas prelaze četiri milijarde kuna, a dobit se broji u stotinama milijuna. I na tome ne namjeravaju stati. PPD je kupio udio u Luci Ploče, gdje gradi terminale za uvoz plina morskim putem, a nedavno je iskazao interes i za kupnju Petrokemije. Gazprom je, zanimljivo je spomenuti, djelomično preuzeo i petrokemijski biznis u Srbiji, nakon što je 2009. kupio tamošnju nacionalnu naftnu kompaniju NIS.
Hrvatsku naftnu kompaniju INA-u Rusi nisu još uspjeli kupiti. A nije da nisu probali. Ali nema veze, i dalje su zainteresirani.
portalnovosti
Rusi najprije dođu i preuzmu poduzeće. Ne treba im potpuna kontrola nad vlasničkim udjelima. Samo onoliko koliko je dovoljno da se ključne odluke bez njih ne mogu donositi. Ne rade to da bi zaradili; profiti i poslovni planovi tu su manje bitni. Ne preuzimaju oni, uostalom, bilo kakva poduzeća. Zanimaju ih tvrtke koje su dovoljno velike da imaju osjetan utjecaj na čitavu nacionalnu ekonomiju. Tako da ih mogu, ako Moskva to procjeni oportunim, i gurnuti u propast.
Opisana situacija dobronamjernog će i za budućnost hrvatskog gospodarstva zabrinutog čitatelja zasigurno asocirati na Agrokor i na blato u kojem se trenutno koprca najveći hrvatski tajkun Ivica Todorić. No radi se zapravo o sažetku nimalo hipotetske priče koja se odigrala nekih 800 kilometara jugoistočno od zagrebačkog poslovnog tornja u kojem je smještena središnjica Todorićevog poslovnog imperija. Poduzeće iz uvodnog paragrafa je bugarska Korporativna trgovačka banka, kolokvijalno zvana Korpbank, koja je bankrotirala 2014. godine. Samo godinu dana ranije u vlasničku strukturu Korpbanka ušla je ruska VTB banka, na čiji se novac zadnjih godina u pokušaju financijskog opstanka oslanjao i vlasnik Agrokora. Dok je još ‘dobro poslovao’, Korpbank je primarno služio kao bankomat za kreditiranje projekata bugarskog tajkuna i medijskog magnata Deljana Peevskog, ujedno zastupnika u bugarskom parlamentu i velikog zagovornika politike ruskog autokrata Vladimira Putina. Za treću najveću bugarsku banku sve je krenulo nizbrdo nakon što su firmama u vlasništvu Peevskog odbili dati već dogovoreni kredit za izgradnju bugarskog kraka ruskog plinovoda Južni tok. Iz praktički sklopljenog posla Korpbank se morao povući zbog pritiska koji je službeni Bruxselles vršio na bugarske vlasti; Europskoj uniji i SAD-u dovršenje Južnog toka nije bilo u interesu. Odgovor je stigao u vidu koordinirane akcije Peevskog i VTB-a. Bugarski tajkun iz Korpbanka je povukao sav svoj novac, a ruska banka je, umjesto očekivane dokapitalizacije kojom bi zaštitila i vlastite financijske interese, neposlušni Korpbank jednostavno pustila da propadne. Kolaps Korpbanka u Bugarskoj je izazvao financijsku krizu i političku nestabilnost. Na idućim izborima za predsjednika je izabran otvoreno proruski kandidat Rumen Radev, koji svoju predsjedničku poziciju sada koristi između ostalog i da bi aktivno ometao istragu koja bi u potpunosti rasvijetlila pozadinu propasti Korpbanka. S obzirom da se, naravno, sumnja da u čitavoj priči ima i elemenata kojima bi se trebali pozabaviti državni tužitelji zaduženi za procesuiranje slučajeva korupcije i organiziranog kriminala.
Za Rusiju je ipak najvažnije, što se potvrdilo i u zemljama u kojima je provedeno istraživanje uoči objave ‘Kremaljskog priručnika’, ostvariti snažnu prisutnost u sektoru energetike
Ovo je samo jedan od primjera koji su istraživači Centra za strateške i međunarodne studije, thinktanka osnovanog u Washingtonu prije 55 godina, prikupili i objavili u studiji nazvanoj ‘The Kremlin Playbook’ (‘Kremaljski priručnik - Razumijevanje ruskih interesa u središnjoj i istočnoj Europi’). Istraživanje je objavljeno u listopadu 2016. godine, a provođeno je kroz period od 16 mjeseci na primjerima iz Mađarske, Bugarske, Latvije, Slovačke i Srbije. Autori studije prihvatili su se zahtjevne zadaće mapiranja modaliteta putem kojih Ruska Federacija širi svoj geopolitički utjecaj u Europi, s krajnjim ciljem tzv. ‘zarobljavanja države’. Identificirali su dva osnovna načina djelovanja: politički i ekonomski. Politički prodor ruskog utjecaja karakteriziraju pokušaji destabilizacije pravne države i urušavanja povjerenja u djelovanje demokratskih institucija, pri čemu ulogu korisnih idiota često igraju lokalne organizacije koje potpadaju pod zajednički nazivnik ekstremnih desničara, bilo da se radi o tvrdokornim nacionalistima (poput Jobbika u Mađarskoj ili Šešeljevih radikala u Srbiji), bilo o religijskim fundamentalistima (što najbolje oslikavaju bliske veze koje pravoslavne crkve u Srbiji i Bugarskoj održavaju s ruskim patrijarhom). A da rečeni ekstremisti pritom najčešće ni ne shvaćaju kako ih je zapalo da vječno igraju sporednu ulogu strašila, ne bi li pri vrhu vlasti ostali naizgled nešto umjereniji, a zapravo iz ruske perspektive dokazano suradljivi političari poput mađarskog premijera Viktora Orbana ili srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.
Konture sličnog plana, sugeriraju autori ‘Kremaljskog priručnika’, nazirale su se i u Hrvatskoj. Iako Hrvatska ovim istraživanjem formalno nije obuhvaćena, autori su ipak istakli recentna događanja u HDZ-u kao eksplicitni primjer ruskog utjecaja koji seže do samog vrha vlasti. Evo citata: ‘Iz studija slučajeva proizlazi slika ekstenzivne ruske mreže koja počiva na korupciji i nepotizmu, a čiji je cilj steći utjecaj ili kontrolu nad državnim kompanijama u strateškim sektorima, tipično kroz unosne megaprojekte. Ove investicije mogu se koristiti da se pospješi - ako ne i stvori - ekonomska ili politička nestabilnost. U nekim slučajevima, ruske mreže utjecaja naizgled sežu do vrhunca vlasti koja o tome donosi odluke. Posebno živopisan primjer može se pronaći u članici NATO-a i Europske unije Hrvatskoj, gdje je na ljeto 2016. vlada bila prisiljena na ostavku zbog niza štetnih korupcijskih skandala. Lokalni mediji objavili su da je Tomislav Karamarko, zamjenik premijera iz redova HDZ-a, osigurao 350.000 dolara donacije od Zaklade Nova pokoljenja, koja je povezana s nekoliko kompanija financiranih iz Rusije, a za troškove povezane s parlamentarnim izborima održanim u studenom 2015. godine’.
Kada spominju ‘kompanije financirane iz Rusije’, autori istraživanja referiraju se na firmu Migrit energija i s njom povezana društva, redom registrirana na istoj zagrebačkoj adresi. Direktorica Migrita, ujedno i upraviteljica Zaklade Nova pokoljenja, je poduzetnica Oksana Dvinskykh, obiteljska prijateljica Tomislava i Ane Karamarko, nekad rado viđena gošća na HDZ-ovim stranačkim skupovima i donatorica najveće hrvatske političke stranke. Tvrdnja da je Migrit zapravo firma u prikrivenom ruskom vlasništvu zaključak je istrage koju su provele finske vlasti, nakon što su Oksana Dvinskykh i njena kompanija u Finskoj pokušali uložiti 158 milijuna eura u izgradnju nuklearne elektrane zajedno s ruskim Rosatomom. Dvinskykh i bračni par Karamarko taman u to vrijeme su ulovljeni kako istim avionom putuju u Helsinki. Iz HDZ-a su tvrdili da nisu putovali zajedno, već su samo išli na isto odredište.
Iako Hrvatska ovim istraživanjem formalno nije obuhvaćena, autori su ipak istakli recentna događanja u HDZ-u kao eksplicitni primjer ruskog utjecaja koji seže do samog vrha vlasti
Migritov pokušaj investicije u finsku nuklearku neslavno je propao, što Karamarkov HDZ nije omelo u namjeri da nakon dolaska na vlast krajem 2015. ipak pokuša ostvariti poslovnu suradnju s Rosatomom. Karamarkov čovjek od povjerenja Darko Horvat s pozicije ministra poduzetništva i obrta otvoreno je gurao Hrvatsku u posao proširenja mađarske nuklearke Paks, za koji je mađarski premijer Orban angažirao upravo Rosatom. I to pod krajnje sumnjivim okolnostima. Nije jasno po kojim kriterijima je Rosatom uopće izabran da preuzme proširenje nuklearke, a sva dokumentacija vezana za ovu investiciju proglašena je tajnom te će ostati zapečaćena narednih 30 godina, iako sve to skupa košta čak 12,2 milijarde eura. Mogućnosti da su mu se u stranku infiltrirali ‘ruski agenti’ bolno je svjestan aktualni premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. U tom ključu treba iščitavati njegov skoro pa prvi premijerski potez, službeni posjet Ukrajini tijekom kojeg se založio za mirnu reintegraciju Krima i ostalih okupiranih područja. Teško je povjerovati da Plenković kao karijerni diplomat nije znao da će takvom izjavom isprovocirati bijesne reakcije iz Rusije. Bila je to poruka Rusima da bi se, kad je upliv u hrvatsku politiku u pitanju, trebali povući na rezervne položaje.
No, ako politički utjecaj Kremlja u Hrvatskoj trenutno i jeste ograničen, to samo znači da su se Rusi u ostvarivanju svojih geopolitičkih i geostrateških ciljeva primorani fokusirati na razorniji dio svog arsenala – ekonomski pritisak. Radi se o procesu koji autori ‘Kremaljskog priručnika’ opisuju kao ‘manipuliranje države dominiranjem i zloupotrebljavanjem strateških gospodarskih sektora’. Upravo takav pristup korišten je u Bugarskoj, gdje trenutno oko trećine BDP-a ovisi o ruskom kapitalu. Preuzimanje Agrokora utoliko je potez koji je sasvim usuglašen s načinom djelovanja Putinove Rusije opisanim u ‘Kremaljskom priručniku’. Radi se o kompaniji čiji su godišnji prihodi ravni 15 posto BDP-a, a koja ujedno ostvaruje relativno niske profite, što znači da se veći dio zarađenog novca koji ostane nakon plaćanja visokih kamata na dug vraća u opticaj kroz porez, plaće radnicima, ugovore s dobavljačima… Za hrvatsko je gospodarstvo od Agrokora zapravo važniji samo turizam, još jedan sektor koji zadnjih godina privlači velike ruske investicije. Najizdašnija dosad stigla je na Lošinj, gdje su ruski milijarderi Aleksej i Dmitrij Ananiev preuzeli turističku tvrtku Jadranka. U turističke kapacitete na Lošinju već su uložili stotinjak milijuna eura, planiraju potrošiti do 300 milijuna, a logističku podršku u tom poduzetničkom poduhvatu dobili su od lokalnih vlasti na čelu s bivšim gradonačelnikom Malog Lošinja, danas HDZ-ovim ministrom turizma Garijem Cappellijem.
Za Rusiju je međutim ipak najvažnije, što se potvrdilo i u zemljama u kojima je provedeno istraživanje uoči objave ‘Kremaljskog priručnika’, ostvariti snažnu prisutnost u sektoru energetike. Posebno na tržištu prirodnog plina, najvažnijeg ruskog energenta. Obrazac je dobro razrađen i više puta isproban. Gazprom posredno ulazi na tržište plina putem lokalnog partnera. Istovremeno se zakulisnim igrama i koruptivnim mehanizmima slabi tržišna pozicija glavnog nacionalnog opskrbljivača plina. Kad gospodarstvo postane ovisno o uvozu ruskog plina, Kremlj može početi postavljati uvjete. Pod prijetnjom da će, ako se ne izađe u susret, zatvoriti ventile. Kako bi iz teorije prešli u praksu, red je da se osvrnemo i na tržište plina u Hrvatskoj, gdje je glavni igrač do 2013. godine bila INA-ina tvrtka kćer Prirodni plin, sve dok Gazpromov plin u Hrvatskoj nije počelo prodavati Prvo plinarsko društvo (PPD) u vlasništvu Pavla Vujnovca. Slijede citati iz zaključka analize koju je u listopadu prošle godine objavio zagrebački Institut za javne financije: ‘Usporedno s procesom postupne ekspanzije poduzeća Prvo plinarsko društvo, postupno je slabilo poslovanje poduzeća Prirodni plin. Prvo plinarsko društvo postalo je dominantan tržišni sudionik koji kontrolira više od trećine ukupnog tržišta opskrbe plinom u RH. (…) Naime, partnerstvo tog poduzeća i Gazproma od 2013. koincidira s rastom te tvrtke i postupnim gašenjem tvrtke Prirodni plin’. Kad je Vujnovac 2010. godine kupio PPD, radilo se o firmi koja je imala 50-ak milijuna kuna prihoda. Prihodi PPD-a danas prelaze četiri milijarde kuna, a dobit se broji u stotinama milijuna. I na tome ne namjeravaju stati. PPD je kupio udio u Luci Ploče, gdje gradi terminale za uvoz plina morskim putem, a nedavno je iskazao interes i za kupnju Petrokemije. Gazprom je, zanimljivo je spomenuti, djelomično preuzeo i petrokemijski biznis u Srbiji, nakon što je 2009. kupio tamošnju nacionalnu naftnu kompaniju NIS.
Hrvatsku naftnu kompaniju INA-u Rusi nisu još uspjeli kupiti. A nije da nisu probali. Ali nema veze, i dalje su zainteresirani.
portalnovosti
