Umirovljeni 51-godišnji vojni policajac izvršio je smrtni pohod na daruvarski Dom za starije i nemoćne. Ubio je šest osoba, među kojima se nalazi i njegova majka, a isto toliko osoba je ranio.
Mediji donose podatak da je policija do sada prema njemu imala tri postupanja: jedno zbog obiteljskog nasilja, a dva zbog remećenja javnog reda i mira. Ovaj ubojica je, dakle, već otprije evidentiran kao nasilnik i pravo pitanje je sljedeće: je li se ovaj monstruozni čin mogao spriječiti?
To ne znamo, ali zasigurno znamo da to nitko nije pokušao napraviti. Odgovornost države, a tu prije svega mislim na one koji su izabrani na političke funkcije, kao i na one koji su te iste birali, sastoji se u tome što nasilje ne doživljava kao ozbiljan problem. Ako nasilje nije problem za naše društvo, a nije jer ne postoji nasilje koje će nas toliko traumatizirati da ga trajno ili makar trajnije zapamtimo, jasno je u kakvoj državi živimo – u državi nasilja.
Ne čudi me eskaliranje i različiti manifestativni oblici nasilja u državi koja trideset godina nakon rata svakodnevno uvjerava građane kako je rat vrijednost.
Ako društvo nije u stanju dokinuti rat, mora biti svjesno da će se ovaj i ovom slični događaji neprestano ponavljati.
Rat (sukob, nasilje, prijetnje, vrijeđanje) nikada nije rješenje, a mnoge generacije odgojene su u duhu veličanja rata, one su odgojene u zlokobnoj svijesti glorificiranja nasilja.
Nema potrebe da navodim ime ovog daruvarskog nasilnika, ono je nebitno, uskoro će se pojaviti nasilnik nekog drugog imena ali iste svijesti. I on će iza sebe ostaviti žrtve, i prema njemu je policija nekoliko puta postupala, ali ga to neće spriječiti da u budućnosti nekoga ubije. Evidentiranje nasilja ne sprječava nasilje.
Stvorili smo, dakle, sustav koji, na razini puke statistike, evidentira nasilnike. Samo to i ništa više. Zbog toga sam zagovornik da sve dok se kao društvo ne razvijemo, kada je riječ o najtežim kaznenim djelima, javnost upoznamo s informacijama o spolu, dobi, nacionalnoj i religijskoj pripadnosti počinitelja kaznenih djela.
Tako ćemo se suočiti s time da nam prava opasnost ne prijeti od onih koji, legalno ili ilegalno, prelaze granice, ali ni od onih s kojima smo u prošlosti ratovali, za nas su opasni oni čije smo identitete i identitetske prakse postavili kao vrijednosti na kojima počiva ova nesretna država.
Zašto nitko od vrlih političara, toliko obuzetih domoljubljem, koji strahuju i javno nariču zbog budućnosti ove zemlje ako u nju useli veći broj stranog stanovništva, ne ustane protiv ove neliječene infekcije koja nas ubija iznutra? Pa zato što ti političari s počiniteljima nasilja dijele isti pogled na svijet, a to je svijet vrijednosti rata, neprijateljstva, uništenja, ubijanja i osvajanja. Kada je rat vrijednost, svakidašnjica je bojište.
Ponavljam, trajni rat nikad i ni u kojoj varijanti ne može biti vrijednost. Rat ima vrijednost samo ako je mirom dokinut.
Rat dakle može imati i ima vrijednost ako dovodi do mira.
Za mnoge narode takav rat predstavlja utemeljujući čin mira u državi, i to je posve legitimno jer proizlazi iz ljudske naravi. Legitiman ili, riječima Marka Marulića, dobar rat je isključivo obrambeni rat kojim se napadnuti suprotstavljaju nekom osvajaču. Nakon takvog rata nužno slijedi mir i institucionalno podržavana pravda. Tek tada rat ima vrijednost utemeljujućeg čina oko kojega se okuplja neka zajednica.
Zrela zajednica obilježava bitne datume iz prošlosti, a pobjeda u ratu jest bitan datum. Pobjeda u Domovinskom ratu je bitan datum baš kao što je pobjeda u Drugom svjetskom ratu bitan datum. Oni koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu neće dopustiti da Domovinski rat prestane sve dok ne revidiraju povijest i vlastito povijesno gubitništvo ne prikažu kao pobjedu.
Nema veze što oni u tom, u povijesti udaljenom ratu, nisu sudjelovali, oni su odgojeni u priči da se bore za tu neistinu, baš kao i da zbog te neistine izazivaju sukobe u sadašnjosti.
Problem tih zakašnjelih, revizionističkih ratova je što ih vode nasilnici bez dovoljno razumske refleksije. Takvi nisu u stanju uvidjeti uzaludnost vlastite pozicije i razinu toksičnosti kojom uništavaju narod koji navodno vole i domovinu za koju su navodno bili u stanju život dati.
Kako vode zakašnjele ratove, više se ne mogu obračunavati s izvanjskim neprijateljima, jer njih naprosto nema, njihovim neprijateljima je rat završio, stoga su prisiljeni ratovati s unutarnjim neprijateljima. Njihovi sadašnji neprijatelji su oni koji ih okružuju.
Neprijatelji su im, dakle, oni koje su metodom projiciranja pretvorili u neprijatelje – jer su Jugoslaveni, komunisti, izrodi, nevjernici. Zbog svega navedenog oni vode, u prenesenom smislu, građanski, obiteljski rat. Njihove žrtve su njihovi sunarodnjaci koji ne pristaju uz krive koncepte povijesti i rata, ali i članovi njihovih obitelji koji ih ne žele podržavati u njihovoj patologiji.
Ljude skučene, neizvježbane, rahitične spoznaje lako je zavesti, s njima je lako manipulirati. Manipulacija s polusvjesnim subjektima odgovara tzv. moćnim entitetima koji tim subjektima tumače i određuju njihov položaj u svijetu.
Riječ je uvijek o nekim predatorsko-političkim i religijskim entitetima. Oni se bogate na neukim ljudima reduciranima ne nešto od onoga što bi mogli i trebali biti.
Izvjesno je da ovaj umirovljeni vojni policajac sebe nije promatrao kao umirovljenika nego kao vojnog policajca identificiranog s državom. I to je problem. Umirovljenik bi trebao biti umirovljenik, ma kako i po kojim odredbama se našao u mirovini. Građani neke države su građani, ma koje nacionalnosti bili i uz koji svjetonazor pristali.
Da je umirovljeni vojni policajac bio u stanju biti građanin i umirovljenik, danas bi šest osoba bilo živo, danas bi on bio sin, a ne ubojica.
Ovaj ubojica ne bi bio ubojica da je znao kako ne postoji bitna razlika između umirovljenog liječnika i umirovljenog vojnika ili branitelja – i jedan i drugi su umirovljenici. To im je zajedničko, to ih povezuje. Ono što ih dijeli je stupanj naobrazbe, životno iskustvo i sjećanje, a to, kao što je poznato, pripada osobnoj ili individualnoj dimenziji.
U mirovini ne postoji ratnik a ni liječnik, postoji umirovljenik, sličan svim ostalim umirovljenicima, s jednom razlikom, a to je razlika koja proizlazi isključivo iz individualnog sjećanja na ono što su radili u prošlosti. Umirovljeni ratnik se sjeća ratovanja, a umirovljeni liječnik se sjeća liječenja. Umirovljeni ratnik ne ratuje, on uživa u miru. Umirovljeni liječnik ne liječi, i on uživa u miru.
Za izgradnju mirnodopskog svijeta zadužena je država, a pod državom mislim i na akademsku zajednicu, posebno ona humanistički orijentiranu. Ona ima obvezu dizati razinu javnog uma.
Za izgradnju mirnodopskog društva zadužene su i religijske zajednice, one imaju obveze vjernicima posredovati kategoriju svetosti i nepovredivosti božjeg stvorenja.
U državi rata akademska zajednica podilazi političarima, a religijske zajednice proglašavaju neprijateljima države, društva, morala i boga one koji nisu vjernici i koji razvijaju sekularno društvo.
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax o štetnosti Rodnih studija svježi je primjer patologizirane religije koja se, nelegitimno i invazivno, postavila prema sekularnom društvu oduzimajući mu pravo na sekularnost. Iustitia et pax uporno ratuje protiv sekularne države.
Zašto patologiziranim političarima i vjernicima odgovara neprestano stanje rata? Isključivo zbog plijena. Ako jednom ljudski životi postanu bitniji od plijena, završit ćemo s ratovima, ubojstva nevinih će nas potresti i potaknuti da izgradimo državu koja će znati na vrijeme zaustaviti nasilnike, akademska zajednica će podizati razinu javnog uma, a religijske zajednice će voditi računa vjeri vjernika.
Dok se to ne dogodi, radit ćemo isto ono što radimo i sada: evidentirat ćemo pretučene, ubijene, opljačkane, potjerane i, što je iznimno poražavajuće, prakticirat ćemo šutnju.
Država ne nastaje iz šutnje, posluha, pasivnosti i kukavičluka. Država nije proizvod bogova nego angažiranih građana.
