Smisao obrazovanja je promjena ličnosti, zamijeniti praznu glavu otvorenim duhom (The purpose of education is to replace an empty mind with an open one. M. Forbes). Obrazovanje nije stjecanje vještina, već stvaranje načina mišljenja u kojem se cijene činjenice i znanja, ali se o njima kritički razmišlja. Školovanje nije obuka, već izgradnja osobe, prenošenje društvenih vrijednosti, stvaranje identiteta i samopoštovanja.
Sada kada se čini da je ljudi previše, a robota premalo, navike da se u djeci ubije kreativnost i mišljenje, da se odrasle nauči slušanju i monotonom radu prema jednostavnim uputama, to bi trebalo biti očigledno.
Nije škola koja je kao cilj imala prosvjećenje i racionalnost zastarjela i stvarno propala. Onaj tko teži općem znanju izgleda kao zastarjeli snob. U modi su slike i selfiji, a ne misli.
Sjećam se kad je moj prijatelj Paško, tada student elektrotehnike, uz učenje matematike čitao ”Mudrost Zapada” (povijest filozofije B. Russel) i volio raspravljati.
Danas je to čudno. Danas studenti igraju igre na računalu i čitaju (što se tu ima čitati?) Instagram. Zato se on seli po američkim sveučilištima, a vratit će se možda u mirovinu. Tako i drugi, obrazovani, pametni i realistični odlaze. Ostaju ljudi jedne knjige. Pastiri, konobari i frizerke. Molim da se ne uvrede, jer ih podcjenjuju, a ja ih koristim kao sliku.
Pred našim očima propalo je obrazovanje.
Nehotično smo ga uništili svatko dubeći znanje na svom uskom području, umnožavajući vještine i gubeći pojam o cjelini poziva.
Za školovanje ne postoji ekonomski interes. Traže se oni koji poznaju tehnološke protokole, a ne oni koji znaju. To da tako nešto nije dobro za društvo, da se ono dijeli na vulgarnu masu i tanku elitu koja živi hedonistički životom, cijeni bogatstvo i površnu popularnost na dugi i ne baš dugi rok vodi u novi barbarizam.
Budimo otvoreni. U Hrvatskoj ne postoji potreba za obrazovanjem, već potreba za zaglupljivanjem i indoktrinacijom, nacionalističkom indoktrinacijom.
Naša društvena elita nisu menadžeri spremni na rizik i brzo odlučivanje, već poslušnici i kumovi koje je zapala sreća da poznaju moćnika.
Možda sudim prestrogo, jer na samom vrhu gdje, za razliku od svojih stranačkih drugova i kolega, nisu kukavne neznalice, već rezultat Peterovog načela da se u hijerarhiji napreduje do granica svoje nesposobnosti.
Naše obrazovanje stvara jeftinu i poslušnu radnu snagu sklonu mistici, uživanju, navijanju i predrasudama, a ne ljude koji misle. A ako je znanje postalo učenje na tečajevima praktičnih vještina, nije čudo da se diploma smatra komadom papira, mučnom formalnošću. Kada ne treba znanje, lažna diploma je dovoljna.
Zato se u Hrvatskoj znanje svodi na uske vještini usprkos shvaćanju da tehnologije stare, da su znanja uvijek nova, a diplome vrijede cijeli život.
I tu smo došli na jedno škakljivo pitanje. Naše vođe i uzori marljivo završavaju doktorate. Netko bi neoprezno pitao što im to treba, netko bi cinično rekao da su bili loši đaci, da im sve to služi kao ornament statusa. Ja ne mislim tako. Zapravo poštujem sve to kao priznanja znanosti. Jedino se bojim da im to ne lupi u glavu, da ne pomisle da svi prepisuju i plagiraju, da su profesori potkupljivi slabići koji se boje moći, a vole raskošne ručkove.
Ideja da učimo radi sebe je krahirala. Učimo i radi statusa, taštine i vanjske motivacije.
Diploma nije dokaz nečije sposobnosti, ali kad je netko nema, nema ni takav dokaz. Ima pametnih ljudi bez diplome (ja takve poštujem), ali razlika između neukog i učenog dokazuje se i tim papirom.
Najgori su oni bahati pjetlići koji imaju diplomu, ali ne i znanje. Od njih su gori samo oni koji taje, lažiraju i kupuju diplome iza kojih ne stoji nikakav napor, pročitane knjige, sumnje i ispiti. Lažne diplome su simptom ozbiljne bolesti društva, krize obrazovanja i napora da obrazovanje bude zaglupljivanje.
Lažne diplome su veliko zlo.
Iza njih ne stoji nikakav napor da se nešto nauči, razviju profesionalne sposobnosti i etika.
Onaj koji je takvom podvalom dobio posao jednostavno je lijena budala. Može se sramiti, može ostati bez posla, ali stvarno će ostatak svog jadnog života proklinjati samog sebe za propuštene prilike da sve legalizira kasnijim polaganjem ispita, drugom diplomom ili postupkom zamjene dokumenata.
Oni koji su uhvaćeni kukavni su diletanti, a ne ugledni učitelji, medicinske sestre ili službenici. Za mrvicu truda koju su uložili u prikrivanje svog grijeha mogli su završiti škole.
Kada je više desetaka nositelja u Zagrebačkom holdingu, među njima najviše vozača, uhvaćeno u tom nedjelu, to nisu bili samo radnici za šalterima, već vozači i majstori. Kako je netko mogao preuzeti na sebe odgovornost vozača putnika bez diplome i vještine? Kako ga je netko mogao zaposliti i ne primijetiti njegovo neznanje i nekompetentnost?
Štrecnula me je pomisao da se takvi neotkriveni prevaranti predstavljaju kao liječnici, suci ili policajci. Bilo je takvih. Jedan od takvih upravo je otkriven – radio je u tajnim službama.
Ne traži se naročita diploma za jednostavne i rutinske poslove, uostalom, to se valjda i ne uči u školama. No kako uspješno varaju i ljudi bez ikakve škole, kakvo je stvarno znanje onih koji ih nadziru i vode?
Još je najgore to što ih sudovi vraćaju na posao, dosuđuju naknade štete i izmakle plaće.
Prije nekoliko godina u Zagrebačkom holdingu otkrivene su 263 lažne diplome. Ljudi su dobili otkaz, podnesene su kaznene prijave, no neki su vraćeni na posao. Najčešće se radilo o svjedodžbama, ali i fakultetskim diplomama. No budući da ionako taj posao nije dobiven temeljem uspjeha u školi već veze u zapošljavanju, pokrovitelji su smanjili muku i sramotu krivaca. Moglo bi se reći da je pobijedila solidarnost.
Nažalost, i svima na štetu. Hrvatska i jest zemlja loših đaka, roditelja koji brane svoje potomke i šerifa koji obračune zovu pravdom.
Šteta, ali postoje i prave diplome iza kojih ne stoji znanje i vještina. One koje se kupuju na terasama kafića, uredima administracije ili birtijama kraj autobusne stanice. Nikakva provjera tu ne pomaže.
U papirima sve je čisto, indeks je ovjeren, diplomska radnja uredno prepisana. Neke škole i fakulteti su i osnovani zato da bi se dijelile diplome, a to se opravdavalo time da djeca ostaju u svojim mjestima. Roditeljima se to činilo uspješnije, nekada bi i profesori dobili šunku za Uskrs i bocu rakije.
Lokalni građevinski poduzetnici dobivali su trajno posao farbanja, a ravnateljima su postajali i oni kojima se radi stranačke ispravnosti zaboravljalo da piju, da im košulje pucaju u struku i da ništa ne znaju.
Supekova ideja o hrvatskom sveučilištu kao dijelu univerzalne zajednice izvrsnosti potpuno je razorena. Ideal je promjena table pri čemu narodni dom i pučko učilište postaju tvornice diploma. To su zapravo lažne diplome.
Mnogo puta sam se susretao s neuspješnim studentima koji su tvrdili da već rade, imaju posao, ali im nedostaje diploma, pa mole za razumijevanje. Tvrdili su da imaju iskustvo, da znaju posao, ali da im tek treba diploma.
Što im reći u njihovoj nervozi u kojoj iščekuju društveni napredak, status i veću plaću, ali samo im nedostaje neki formalni komadić papira. Takvi su sada došli na svoje jer kad zapnu, odu u drugi grad, promijene školu, polože s manje muke šireći dalje glas da je škola samo smetnja, neprekidno bubanje definicija i da ništa ne znači za praksu.
Uzalud im citiram Kanta:
Onda to nije nedostatak teorije kada ona još malo vrijedi za praksu, nego je nedostatak u tome što tu teorije nije bilo dovoljno, a nju bi dotíčni čovjek trebao naučiti iz iskustva; pritom teorija može biti istinita i kada on ne bi bio u stanju da je od sebe preda dalje i da je kao učitelj sustavno žu općim stavovima, i kada prema tome ne bi mogao polagati nikakvo pravo na ime liječnika – teoretičara, agronoma – teoretičara itsl.
Ne može se, dakle, nitko u jednoj znanosti izdavati za praktično upućenog i ipak teoriju prezirati a da se time samo ne razotkrije kako je on u svojoj oblastí ignorant; po tome se vidi da on vjeruje kako bi dalje, nego što bi ga teorija mogla odvesti, mogao otići tapkanjem unaokolo u pokušajima i iskustvima, bez stjecanja stanovitih načela (koja zapravo čine ono što se naziva teorijom), i bez promišljanja svoje aktivnosti prema jednoj cjelini (koja se, ako se pritom u njoj metodički postupa, naziva sustavom. (Kant: ”Über den Gemeinspruch: Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die Praxis”, 1793.)
Takvi su došli na vlast. Sva ona frustracija koja nastaje kad piješ, a ne učiš, kad drugi znaju više od tebe, kad dolaziš kući s isprikama i lažima nestaje kad se domogneš položaja, kad podređeni znaju više od tebe, ali iz straha povlađuju ili pak šute, kad je tvoja riječ odlučna, a njihova ideja bezvezna.
Još najbolje ako si još mlad, pa uživaš i u tome da su stariji pametniji no umorni i zadovoljni da ih se ne dira pred mirovinu.
Država plaća magisterije, doktorate koji su manja muka od studija i više koštaju, može se dobiti ili primiti kao znak priznanja tvoje moći. Firma plaća učenje jezika, a organiziraju se i stručne ekskurzije, odlasci na kongres ili u delegaciji grada, regije ili države.
Dojam kozmopolitske otvorenosti pojačavaju odlasci na sportske priredbe i prigodni šoping. Takvi, oni nisu ni lijeni ni glupi, oni su samo shvatili da je diploma papir, a moć i bogatstvo opipljiva nagrada talentu.
Shvatili su da sistem cijeni poslušne i površne, da napreduju laskavci i opsjenari, da javnost voli dizajnerske trepavice i lažne torbice (ili obratno), da će njima sve oprostiti, a ništa boljima od prosjeka. Važno je imati svog novinara, ako ne i novine. To je društvena elita.
Naša ministrica pak ulovi 14 lažnih diploma u sustavu i to zove antikorupcijskom akcijom! I nisu uhvaćeni jer ne znaju predavati, jer poklanjaju ocjene i primaju mito, već zato što su izmislili da imaju diplomu.
A oni koji imaju diplome učilišta u susjednoj zemlji s indignacijom pričaju o svom blistavom obrazovanju. Oni koji su studirali ONO i DSZ tvrde da bi predavali na Harvardu i Yaleu jer misle da je to isto kao i njihov studij. I imaju diplomu. Našu i priznatu. Njima zapravo nikad i nije trebala, jer nisu ništa ozbiljno učili.
Lažne diplome su veliko zlo. Lažni ljudi još i veće.
autograf
Sada kada se čini da je ljudi previše, a robota premalo, navike da se u djeci ubije kreativnost i mišljenje, da se odrasle nauči slušanju i monotonom radu prema jednostavnim uputama, to bi trebalo biti očigledno.
Nije škola koja je kao cilj imala prosvjećenje i racionalnost zastarjela i stvarno propala. Onaj tko teži općem znanju izgleda kao zastarjeli snob. U modi su slike i selfiji, a ne misli.
Danas studenti igraju igre na računalu i čitaju (što se tu ima čitati?) Instagram. Zato se on seli po američkim sveučilištima, a vratit će se možda u mirovinu. Tako i drugi, obrazovani, pametni i realistični odlaze. Ostaju ljudi jedne knjige. Pastiri, konobari i frizerke. Molim da se ne uvrede, jer ih podcjenjuju, a ja ih koristim kao sliku
Sjećam se kad je moj prijatelj Paško, tada student elektrotehnike, uz učenje matematike čitao ”Mudrost Zapada” (povijest filozofije B. Russel) i volio raspravljati.
Danas je to čudno. Danas studenti igraju igre na računalu i čitaju (što se tu ima čitati?) Instagram. Zato se on seli po američkim sveučilištima, a vratit će se možda u mirovinu. Tako i drugi, obrazovani, pametni i realistični odlaze. Ostaju ljudi jedne knjige. Pastiri, konobari i frizerke. Molim da se ne uvrede, jer ih podcjenjuju, a ja ih koristim kao sliku.
Pred našim očima propalo je obrazovanje.
Nehotično smo ga uništili svatko dubeći znanje na svom uskom području, umnožavajući vještine i gubeći pojam o cjelini poziva.
Za školovanje ne postoji ekonomski interes. Traže se oni koji poznaju tehnološke protokole, a ne oni koji znaju. To da tako nešto nije dobro za društvo, da se ono dijeli na vulgarnu masu i tanku elitu koja živi hedonistički životom, cijeni bogatstvo i površnu popularnost na dugi i ne baš dugi rok vodi u novi barbarizam.
Budimo otvoreni. U Hrvatskoj ne postoji potreba za obrazovanjem, već potreba za zaglupljivanjem i indoktrinacijom, nacionalističkom indoktrinacijom.
Naša društvena elita nisu menadžeri spremni na rizik i brzo odlučivanje, već poslušnici i kumovi koje je zapala sreća da poznaju moćnika.
Možda sudim prestrogo, jer na samom vrhu gdje, za razliku od svojih stranačkih drugova i kolega, nisu kukavne neznalice, već rezultat Peterovog načela da se u hijerarhiji napreduje do granica svoje nesposobnosti.
Naše obrazovanje stvara jeftinu i poslušnu radnu snagu sklonu mistici, uživanju, navijanju i predrasudama, a ne ljude koji misle. A ako je znanje postalo učenje na tečajevima praktičnih vještina, nije čudo da se diploma smatra komadom papira, mučnom formalnošću. Kada ne treba znanje, lažna diploma je dovoljna.
Zato se u Hrvatskoj znanje svodi na uske vještini usprkos shvaćanju da tehnologije stare, da su znanja uvijek nova, a diplome vrijede cijeli život.
Smisao obrazovanja je promjena ličnosti, zamijeniti praznu glavu otvorenim duhom (The purpose of education is to replace an empty mind with an open one. M. Forbes). Obrazovanje nije stjecanje vještina, već stvaranje načina mišljenja u kojem se cijene činjenice i znanja, ali se o njima kritički razmišlja. Školovanje nije obuka, već izgradnja osobe, prenošenje društvenih vrijednosti, stvaranje identiteta i samopoštovanja
I tu smo došli na jedno škakljivo pitanje. Naše vođe i uzori marljivo završavaju doktorate. Netko bi neoprezno pitao što im to treba, netko bi cinično rekao da su bili loši đaci, da im sve to služi kao ornament statusa. Ja ne mislim tako. Zapravo poštujem sve to kao priznanja znanosti. Jedino se bojim da im to ne lupi u glavu, da ne pomisle da svi prepisuju i plagiraju, da su profesori potkupljivi slabići koji se boje moći, a vole raskošne ručkove.
Ideja da učimo radi sebe je krahirala. Učimo i radi statusa, taštine i vanjske motivacije.
Diploma nije dokaz nečije sposobnosti, ali kad je netko nema, nema ni takav dokaz. Ima pametnih ljudi bez diplome (ja takve poštujem), ali razlika između neukog i učenog dokazuje se i tim papirom.
Najgori su oni bahati pjetlići koji imaju diplomu, ali ne i znanje. Od njih su gori samo oni koji taje, lažiraju i kupuju diplome iza kojih ne stoji nikakav napor, pročitane knjige, sumnje i ispiti. Lažne diplome su simptom ozbiljne bolesti društva, krize obrazovanja i napora da obrazovanje bude zaglupljivanje.
Lažne diplome su veliko zlo.
Iza njih ne stoji nikakav napor da se nešto nauči, razviju profesionalne sposobnosti i etika.
Onaj koji je takvom podvalom dobio posao jednostavno je lijena budala. Može se sramiti, može ostati bez posla, ali stvarno će ostatak svog jadnog života proklinjati samog sebe za propuštene prilike da sve legalizira kasnijim polaganjem ispita, drugom diplomom ili postupkom zamjene dokumenata.
Oni koji su uhvaćeni kukavni su diletanti, a ne ugledni učitelji, medicinske sestre ili službenici. Za mrvicu truda koju su uložili u prikrivanje svog grijeha mogli su završiti škole.
Kada je više desetaka nositelja u Zagrebačkom holdingu, među njima najviše vozača, uhvaćeno u tom nedjelu, to nisu bili samo radnici za šalterima, već vozači i majstori. Kako je netko mogao preuzeti na sebe odgovornost vozača putnika bez diplome i vještine? Kako ga je netko mogao zaposliti i ne primijetiti njegovo neznanje i nekompetentnost?
Štrecnula me je pomisao da se takvi neotkriveni prevaranti predstavljaju kao liječnici, suci ili policajci. Bilo je takvih. Jedan od takvih upravo je otkriven – radio je u tajnim službama.
Budimo otvoreni. U Hrvatskoj ne postoji potreba za obrazovanjem, već potreba za zaglupljivanjem i indoktrinacijom, nacionalističkom indoktrinacijom
Ne traži se naročita diploma za jednostavne i rutinske poslove, uostalom, to se valjda i ne uči u školama. No kako uspješno varaju i ljudi bez ikakve škole, kakvo je stvarno znanje onih koji ih nadziru i vode?
Još je najgore to što ih sudovi vraćaju na posao, dosuđuju naknade štete i izmakle plaće.
Prije nekoliko godina u Zagrebačkom holdingu otkrivene su 263 lažne diplome. Ljudi su dobili otkaz, podnesene su kaznene prijave, no neki su vraćeni na posao. Najčešće se radilo o svjedodžbama, ali i fakultetskim diplomama. No budući da ionako taj posao nije dobiven temeljem uspjeha u školi već veze u zapošljavanju, pokrovitelji su smanjili muku i sramotu krivaca. Moglo bi se reći da je pobijedila solidarnost.
Nažalost, i svima na štetu. Hrvatska i jest zemlja loših đaka, roditelja koji brane svoje potomke i šerifa koji obračune zovu pravdom.
Šteta, ali postoje i prave diplome iza kojih ne stoji znanje i vještina. One koje se kupuju na terasama kafića, uredima administracije ili birtijama kraj autobusne stanice. Nikakva provjera tu ne pomaže.
U papirima sve je čisto, indeks je ovjeren, diplomska radnja uredno prepisana. Neke škole i fakulteti su i osnovani zato da bi se dijelile diplome, a to se opravdavalo time da djeca ostaju u svojim mjestima. Roditeljima se to činilo uspješnije, nekada bi i profesori dobili šunku za Uskrs i bocu rakije.
Lokalni građevinski poduzetnici dobivali su trajno posao farbanja, a ravnateljima su postajali i oni kojima se radi stranačke ispravnosti zaboravljalo da piju, da im košulje pucaju u struku i da ništa ne znaju.
Supekova ideja o hrvatskom sveučilištu kao dijelu univerzalne zajednice izvrsnosti potpuno je razorena. Ideal je promjena table pri čemu narodni dom i pučko učilište postaju tvornice diploma. To su zapravo lažne diplome.
Naše obrazovanje stvara jeftinu i poslušnu radnu snagu sklonu mistici, uživanju, navijanju i predrasudama, a ne ljude koji misle. A ako je znanje postalo učenje na tečajevima praktičnih vještina, nije čudo da se diploma smatra komadom papira, mučnom formalnošću. Kada ne treba znanje, lažna diploma je dovoljna
Mnogo puta sam se susretao s neuspješnim studentima koji su tvrdili da već rade, imaju posao, ali im nedostaje diploma, pa mole za razumijevanje. Tvrdili su da imaju iskustvo, da znaju posao, ali da im tek treba diploma.
Što im reći u njihovoj nervozi u kojoj iščekuju društveni napredak, status i veću plaću, ali samo im nedostaje neki formalni komadić papira. Takvi su sada došli na svoje jer kad zapnu, odu u drugi grad, promijene školu, polože s manje muke šireći dalje glas da je škola samo smetnja, neprekidno bubanje definicija i da ništa ne znači za praksu.
Uzalud im citiram Kanta:
Onda to nije nedostatak teorije kada ona još malo vrijedi za praksu, nego je nedostatak u tome što tu teorije nije bilo dovoljno, a nju bi dotíčni čovjek trebao naučiti iz iskustva; pritom teorija može biti istinita i kada on ne bi bio u stanju da je od sebe preda dalje i da je kao učitelj sustavno žu općim stavovima, i kada prema tome ne bi mogao polagati nikakvo pravo na ime liječnika – teoretičara, agronoma – teoretičara itsl.
Ne može se, dakle, nitko u jednoj znanosti izdavati za praktično upućenog i ipak teoriju prezirati a da se time samo ne razotkrije kako je on u svojoj oblastí ignorant; po tome se vidi da on vjeruje kako bi dalje, nego što bi ga teorija mogla odvesti, mogao otići tapkanjem unaokolo u pokušajima i iskustvima, bez stjecanja stanovitih načela (koja zapravo čine ono što se naziva teorijom), i bez promišljanja svoje aktivnosti prema jednoj cjelini (koja se, ako se pritom u njoj metodički postupa, naziva sustavom. (Kant: ”Über den Gemeinspruch: Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die Praxis”, 1793.)
Takvi su došli na vlast. Sva ona frustracija koja nastaje kad piješ, a ne učiš, kad drugi znaju više od tebe, kad dolaziš kući s isprikama i lažima nestaje kad se domogneš položaja, kad podređeni znaju više od tebe, ali iz straha povlađuju ili pak šute, kad je tvoja riječ odlučna, a njihova ideja bezvezna.
Još najbolje ako si još mlad, pa uživaš i u tome da su stariji pametniji no umorni i zadovoljni da ih se ne dira pred mirovinu.
Država plaća magisterije, doktorate koji su manja muka od studija i više koštaju, može se dobiti ili primiti kao znak priznanja tvoje moći. Firma plaća učenje jezika, a organiziraju se i stručne ekskurzije, odlasci na kongres ili u delegaciji grada, regije ili države.
Naša ministrica pak ulovi 14 lažnih diploma u sustavu i to zove antikorupcijskom akcijom! I nisu uhvaćeni jer ne znaju predavati, jer poklanjaju ocjene i primaju mito, već zato što su izmislili da imaju diplomu
Dojam kozmopolitske otvorenosti pojačavaju odlasci na sportske priredbe i prigodni šoping. Takvi, oni nisu ni lijeni ni glupi, oni su samo shvatili da je diploma papir, a moć i bogatstvo opipljiva nagrada talentu.
Shvatili su da sistem cijeni poslušne i površne, da napreduju laskavci i opsjenari, da javnost voli dizajnerske trepavice i lažne torbice (ili obratno), da će njima sve oprostiti, a ništa boljima od prosjeka. Važno je imati svog novinara, ako ne i novine. To je društvena elita.
Naša ministrica pak ulovi 14 lažnih diploma u sustavu i to zove antikorupcijskom akcijom! I nisu uhvaćeni jer ne znaju predavati, jer poklanjaju ocjene i primaju mito, već zato što su izmislili da imaju diplomu.
A oni koji imaju diplome učilišta u susjednoj zemlji s indignacijom pričaju o svom blistavom obrazovanju. Oni koji su studirali ONO i DSZ tvrde da bi predavali na Harvardu i Yaleu jer misle da je to isto kao i njihov studij. I imaju diplomu. Našu i priznatu. Njima zapravo nikad i nije trebala, jer nisu ništa ozbiljno učili.
Lažne diplome su veliko zlo. Lažni ljudi još i veće.
autograf
