Osim za Zelenskog i njegove sljedbenike, sve je gotovo. Kakva će biti situacija nakon rata?
Prije završetka Drugog svjetskog rata u Europi, Nijemci su često međusobno dijelili mračnu šalu, odražavajući njihov zasluženi strah od mogućnosti poraza: “Uživaj u ratu, mir će biti užasan”. Naravno, usprkos najgorim naporima ukrajinske krajnje desnice ne bi li naštetila i politici i imidžu svoje zemlje, nijedan objektivan promatrač ne bi poistovjetio Ukrajinu s nacističkom Njemačkom. Ipak, taj stari njemački humor ukazuje na pitanje koje je sada relevantno za Ukrajinu. Čak i militantno proturuski Economist uočava “zamor od rata” i kod SAD-a i u EU. Zapadno financiranje, o kojem Kijev ovisi, u opasnosti je od presušivanja, a sadašnja obećanja o većim financijskim paketima više nisu pouzdana.
Kada i kako će rat završiti?
Bloomberg izvještava o “dojmu sivila” u Ukrajini, a Wall Street Journal priznaje da “Moskva ima prednost na vojnom, političkom i gospodarskom planu”. Istaknuti američki vojni komentator Michael Kofman, koji često gazi tanku granicu između profesionalne analize i pro-zapadne pristranosti, blizu je suočavanja sa stvarnošću. Iako i dalje inzistira na tome kako je “netočno ako bismo nalagali da Rusija pobjeđuje u ratu”, priznaje da “ako se iduće godine ne donesu pravi izbori u vezi s pristupom Ukrajine i zapadnim resursima, izgledi Ukrajine za uspjeh bit će nejasni”. On isto tako predlaže da bi Kijev trebao prijeći u obrambeni način ratovanja. Iskreno, već jest i nije da je imao izbora.
Ipak, obrambenom strategijom ne mogu se postići službeni ratni ciljevi Ukrajine, jer oni uključuju ponovno preuzimanje teritorija od Rusije. Za Ukrajinu, Kofmanovi “pravi izbori” podrazumijevaju odustajanje od toga. Bivši ratni huškač i savjetnik Zelenskog,a sada neprijatelj, Aleksej Arestovich, na primjer, ispravno je uočio tu činjenicu. Takav se ishod naziva “gubitak”. Redefinirati to kao oblik “uspjeha”, mijenjanje strana koje je sada popularno na Zapadu, djeluje kao nespretan pokušaj racionalizacije i prodaje poraza.
Što se tiče “pravih izbora” za Zapad, usprkos očajničkim pozivima rekonstrukcije Hladnog rata i ukrajinskog posredničkog poticatelja rata Tima Snydera i američkog ”maitre penseur” velike strategije Waltera Russella Meada, Zapad bi mogao nastaviti financirati Ukrajinu, ali je malo je vjerojatno da će ponovno podići ulog. Zašto bi, kad su sve njegove dosadašnje strategije, gospodarska, vojna, diplomatska i informacijsko vođenje rata, polučile veliki neuspjeh? Umjesto toga, ono što se događa američki je pokušaj prebacivanja većeg dijela odgovornosti za posredničko ratovanje na EU.
Ako Donald Trump pobijedi na američkim izborima koji se trebaju održati za manje od godinu dana, onda će se taj trend sigurno ubrzati, što je čak i britanska državna televizija BBC odavno prepoznala. Vjerojatno su u pravu zapadni promatrači koji smatraju da je to razlog da se Rusiji ne žuri sa sklapanjem mira prije studenog 2024. godine. Ali što ako Zapad i Ukrajina iznenada osmisle cijeli novi paket briljantnih strategija čija je namjena promjena igre? Nakon što “čudesno oružje” ne poluči željeni rezultat, možda ćemo vidjeti “čudesne zamisli”? Nećemo. Jer da su zapadnjački političari imali takve zamisli, već bismo za njih znali.
Što se tiče Ukrajine, Maryana Bezuglaya, zastupnica u parlamentu, upravo je izazvala pomutnju, optuživši vojsku za neuspjeh kreiranja bilo kakvog istinskog plana za iduću godinu. Jasno je da je ovaj napad dio borbe za moć i igre okrivljavanja, između predsjednika Volodimira Zelenskog i vrhovnog zapovjednika Valerija Zalužnog. Ali Bezuglaya ne laže, samo iskorištava činjenice.
Što se tiče Zapada, nakon početnih ruskih grešaka, Moskva ne samo da je prestigla Zapad, nego se i pokazala inteligentnija. Održavajući na životu ustrajno ne-sofisticiranu zapadnjačku tradiciju stereotipiziranja Rusije uz visoku cijenu, analitičari NATO-a poput Constanze Stelzenmüller s Instituta Brookings možda će i dalje podcjenjivati Moskvu kao “ne tako stratešku i ne toliko inteligentnu”, već samo vrlo “odlučnu”. Na temelju te pretpostavke, zapadnjaci, uključujući članove trustova mozgova, spriječeni onim što inzistiraju na zamišljanju ne tako pametne Moskve, nemaju izbora nego im ostaje za zaključiti da su sve samo ne pametni. Ali ako ništa ne uspijeva kao uspjeh, vrijedi i suprotno; ništa ne uspijeva kao neuspjeh: neuspjesi Ukrajine i Zapada već su samo-ojačavajući trend. Stoga je sada relevantno pitanje: kada sadašnji rat završi, najvjerojatnije ukrajinskim i zapadnim porazom, što će uslijediti nakon njega? To je pitanje na koje je i pravovremeno i na koje je teško odgovoriti.
Kao prvo, još uvijek ima previše, u Ukrajini i na Zapadu, koji vjeruju ili se pretvaraju da vjeruju, da se rat treba i može nastaviti, možda i godinama. Njemački kancelar Olaf Scholz, primjerice, upravo je ustvrdio da EU mora nastaviti podržavati Ukrajinu, jer je za blok važno da Rusija izgubi. Takva nepopustljiva stajališta ili retorika odaju nestvarnu procjenu ukrajinskih, zapadnih i ruskih kapaciteta. Oni također ukazuju na žrtvovanje više ukrajinskih života za dobrobit EU.
Scholz, na primjer, govori iz gotovo dirljivo savršene pozicije slabosti. Njegov osobni rejting upravo je pao na rekordno nisku razinu; koalicijska vlada koju pokušava voditi ne ide puno bolje. Nije ni čudo: Međunarodni monetarni fond sada očekuje da će Njemačka ove godine završiti kao najveće svjetsko gospodarstvo s najlošijim rezultatima, dok je vladino protuustavno financijsko prijevare izazvalo ozbiljnu proračunsku krizu koja će uzrokovati bolne rezove u javnoj potrošnji. Scholz možda, naravno laže. Postoje i nepotvrđena izvješća ili curenja o tome da se Berlin planira pridružiti Washingtonu u smjeru prisiljavanja Kijeva na mirovne pregovore.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitrij Kuleba još uvijek može hrabro poricati osjećanje bilo kakvog pritiska od strane zapadnih sponzora na svoju zemlju.
U stvarnosti, višestruki signali pokazuju suprotno: zapadni čelnici barem razmatraju mogućnost smanjenja svojih gubitaka tako što će Ukrajinu natjerati na odricanje od svog teritorija. Nasuprot tome, zapadnjački stavovi o ratu u Ukrajini imaju sve prazniji prizvuk. Ironično je da je prije samo nekoliko mjeseci, ali prije nego što se predvidljivi neuspjeh ukrajinske ljetne ofenzive pretvorio u nepobitnu činjenicu, Foreign Policy pretpostavio da je ukrajinska politika ruskog predsjednika Vladimira Putina postala žrtva zablude o nepovratnim troškovima. Sada je već jasno da je Zapad taj koji doživljava nesklonost bezobzirnog kockara koji ne želi odustati, prije nego što pretrpi još veće gubitke. Cinizam, spremnost za cijeđenje i posljednje kapi krvi iz Ukrajine te tvrdoglavo odbijanje priznavanja pogrješaka iz prošlosti sigurno će također igrati ulogu. Ipak, treba primijetiti da su čak i neki promatrači koji ne pate od takvih zapadnjačkih predrasuda pesimistični glede brzog kraja rata. To je zato što vjeruju da će Washington u konačnici nastaviti raspirivati svoj posrednički rat protiv Rusije u Ukrajini, tko god bio ili se čini da je glavni u Bijeloj kući. Za Ukrajinu i Ukrajince takva bi strategija ipak značila poraz, ali nakon još više gubitaka i patnje.
S druge strane, s obzirom na teško stanje ljudstva i drugih resursa Ukrajine, ne može se isključiti nagla promjena situacije na terenu. Rat bi mogao ući u novu fazu koju će obilježiti, barem u početku, lokalni slomovi ukrajinskih snaga i značajni ruski prodori da bi Kijev morao prihvatiti poraz u ovom ili onom obliku, bilo pod režimom Zelenskog ili njegovim nasljednikom.
Strah nekih zapadnih dužnosnika da bi se situacija u Ukrajini mogla ”raspasti” već ove zime nije bez osnove. U tom bi scenariju borbe završile relativno brzo, tj. najkasnije u nekom trenutku sljedeće godine, čak i ako bi moglo biti potrebno mnogo više vremena; usporedite korejski slučaj, da se formalno ratno stanje zamijeni mirom u punom smislu riječi. . Kao što je upozorio John Mearsheimer, istinski ili inherentno stabilan mir može biti nemoguć, ali de facto prekid neprijateljstava, nazovite to zamrznutim sukobom, ako želite, može mu prethoditi. Možda nije idealno, ali bi svejedno napravilo veliku razliku.
Sve navedeno za sobom povlači paradoks. Ne možemo još reći je li kraj rata blizu, ali nije prerano razmišljati o poraću. Nepoznanice sadašnje situacije kompliciraju i pitanje kakav će točno oblik poprimiti to poslijeratno doba.
Sudbina ukrajinskih oružanih snaga i ambicije NATO-a
Pretpostavimo sljedeće: prvo, iako se formalno ratno stanje može nastaviti, važnije je pitanje što će biti potrebno da se okončaju stvarne borbe. Kijev bi izgubio teritorij i općenito, morao bi učiniti dodatne ustupke Rusiji. Ono što je najlakše predvidjeti je povratak Ukrajine na neutralnost i posebice, odustajanje od ambicija pridruživanja NATO-u te naravno, trenutne de facto integracije u savez. Drugi ishod kojem Rusija mora težiti je ograničenje vojnog potencijala Kijeva. Treći rezultat kojeg će Moskva htjeti jest potpuno neutraliziranje, što je vjerojatno nemoguće ili snažno umanjiti utjecaj ukrajinske krajnje desnice. Tako će poslijeratna Ukrajina biti manja, neutralna, vojno slaba, a njezina službena politika i institucije, osobito one s oružjem, poput policije i vojske, morat će otpustiti kadrove i utjecaj krajnje desnice, barem na površina. Nema više ‘Crnih sunaca’ na izložbi, osim možda na privatnim zabavama. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, borbe mogu privremeno prestati, ali ne zadugo.
Što se tiče NATO-a, odnosno SAD-a, temeljno pitanje ovdje je hoće li Rusija uopće ponovno tražiti veliko rješenje, principijelno resetiranje, ali ovaj put s pozicije više sile ili će, umjesto toga, iskoristiti svoju prednost za postizanje manjeg cilja: ostvarivanja svojih sigurnosnih interesa oblikovanjem “samo” rješenja u vezi Ukrajine. Rusija može ili ne mora htjeti ili moći također natjerati NATO na izričito odustajanje od Ukrajine i šire gledano, od svoje pogrešno zamišljene strategije širenja. Štoviše, Moskva može ili ne mora pokušati još jednom inzistirati na temeljnoj reviziji europske sigurnosne arhitekture i njezinog odnosa sa SAD-om i NATO-om, kao u svojim predratnim prijedlozima s kraja 2021.
Ono što je sigurno jest da će, kada Moskva stvori činjenice na terenu u Ukrajini i Kijev se bude morao vratiti neutralnosti, riječima i djelima, NATO-ovo držanje izgubiti velik dio svoje važnosti. Postoje neslužbeni signali da bi blok možda razmatrao primanje samo dijela Ukrajine; ni Kijev ni njegovi zapadni podupiratelji neće priznati Krim ili ostali teritorij koji je pod kontrolom Moskve kao ruske i vjerojatno će ih nazivati ‘okupiranim’. Ako je takav plan B ozbiljan, unatoč činjenici da bi prekršio tradiciju NATO-a i bio sulud, Ukrajina ga odbija. I opet, bilo kakvi znakovi njegove provedbe vjerojatno bi brzo obnovili borbe. Istina je da su neki pametni promatrači nagađali da bi Moskva mogla biti spremna živjeti s time da je smanjena Ukrajina dio NATO-a. Ali u ovome su vjerojatno u krivu.
Kakav god pristup Rusija izabrala, ključna stvar je da sada ima inicijativu. To se, dragi NATO, događa kada izgubite rat: Zapad neće postavljati dnevni red.
Budućnost Kijeva i članstvo za EU
Što je s EU? Uostalom, jedan od ključnih uzroka sadašnjeg rata i prethodne krize bila je promjena režima u Kijevu 2014. godine, koja je bila potaknuta sukobom oko ulaska Ukrajine u posebnu asocijaciju s blokom. U ovom trenutku EU ne pokazuje namjeru promjene smjera. Doista, čini se da će se otvoriti formalni proces koji vodi do punopravnog članstva. Međutim, postoji otpor nekih država članica. Otvoreni otpor dolazi iz Mađarske, čiji premijer Viktor Orban prijeti blokiranjem ovakve politike i blokiranjem pokušaja slanja više novca za Kijev. Ondje gdje Orban pruža svoj vrat, možda nije jedini koji se boji u vezi integracije velike, siromašne, vrlo korumpirane, razorene i revoluciji sklone nove države članice sa sigurnosnim problemom koji je jako težak.
U svakom slučaju, pretpostavimo da će, za sada, elita EU-a postići svoje: na primjer, oslobađanjem više zamrznutih sredstava za Mađarsku i Ukrajina će ući u službene pregovore o članstvu. Kao što je već dugo istaknuto, početak pregovora o pristupanju nije isto što i dobivanje članstva. Najmanje godine, možda i desetljeća, mogu odvojiti jednu točku od druge, a proces može zapeti. Štoviše, kao što su nedavni izborni uspjesi Slovaka Roberta Fica i Nizozemca Geerta Wildersa ponovno pokazali, tlo se mijenja i unutar EU-a. Dodajte val AfD-a u Njemačkoj i vrlo je upitna sposobnost držanja ovog plana EU.
Poslijeratna Ukrajina vjerojatno neće biti punopravna članica Europske unije; možda neće biti na duže vrijeme a možda neće biti uopće.
Hoće li režim Zelenskog preživjeti?
Što je sa situacijom u samoj Ukrajini? Teško je zamisliti politički opstanak sadašnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog u Ukrajini nakon poraza. Čak i sada, interna ukrajinska vladina anketa, koju citira The Economist, pokazuje drastičan pad njegovog rejtinga. Što je još gore, dok je Zelenski pao na 32%, vrhovni zapovjednik Zalužni i dalje ima 70%, a posebno zlokobni šef ukrajinske vojne obavještajne službe, Kirill Budanov, koji ponosno vodi programe ubojstava, ima solidnih 45%.
Naravno, objavljivanje takvih brojki u The Economistu još je jedan znak da Zelenski gubi podršku Zapada. U početku intenzivan kult ličnosti koji je Zelenski uživao na Zapadu kao gotovo čudesan vođa možda ga je prevario u lažni osjećaj sigurnosti i nezamjenjivosti. U stvarnosti, on je zapravo idealan žrtveni jarac. Kao što znamo iz klasične tragedije, s velikim usponom dolazi potencijal za veliki pad u dubine.
Što će doći nakon režima Zelenskog? Sada je vrijeme za prestanak pokušaja prorokovanja, jer stvari postaju jednostavno previše nejasne. Jedna stvar kojoj bi se pravi prijatelji Ukrajine trebali nadati je da će ono što bude sljedeće zapravo još uvijek biti neki oblik koherentne i minimalno učinkovite vlade. Oni s loše zamišljenim fantazijama o “južnokorejskom čudu” u onome što će ostati od Ukrajine, možda će se htjeti ponovno usredotočiti na elementarnija, hobbesovska pitanja: u zemlji punoj razočaranih građana i veterana i preplavljenih oružjem, s krajnjom desnicom bez premca na svijetu, stvari bi doista mogle postati jako gadne.
