Brod je vezao za tamaris s dvije čvrste cime, prepriječio prilaz maloj plaži, oštećujući stablo koje dugo raste, krhko po svojoj strukturi i svakako nije predviđeno za vezivanje brodova. Nitko međutim nije reagirao, nitko upozorio, samo skriveni pogledi i šutnja. Očekivano, jer svatko od nas zna da će u pokušaju zaštite jednog tamarisa i jedne plaže zauzvrat vrlo, vrlo vjerojatno dobiti agresivnu prijetnju i mantru da znamo li mi tko je on, a on je dakako branitelj bez kojega ne bi bilo ni Hrvatske, ni tamarisa, a boga mi ni nas. Zato je šutnjom ispraćen odlazak viteza u vjerojatno jedan od njegovih apartmana na obližnjem brdu, a tamaris je ostao mučno nagnut pod pritiskom jakih konopaca. Tek crtica je ovo za pitanje što se dogodilo s Hrvatskom koja ni ranije nije bila raj za one malobrojne koji preziru itekako unosnu braniteljsku manipulaciju ratom, mitomaniju herojstva i ustašku propagandu?
Pa, dogodilo se da je, nipošto slučajno, zloćudni duh posve pušten iz boce, da zastupnici u parlamentu, mahom zadnje moralne protuhe i polupismeni provincijski nasilnici svoja izlaganja završavaju s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, a da posilni parlamenta to sa smiješkom odobrava, dogodilo se da je jedna decenijama privilegirana skupina, izdašno plaćena iz državnog proračuna, ta bulumenta takozvanih branitelja doslovce preuzela državu, zatrovala većinu i gurnula sve koji drukčije misle u okove trajnog, tjeskobnog mrcvarenja, baš poput onoga nemoćnog, silovanog tamarisa.
Povratak u 90-te neće biti lagan i neće biti bez posljedica za društvo već ogrezlo u kleronacionalizam, s ozbiljnim natruhama fašizma. Ali tko da u školsku lektiru stavi recimo „Konclogor na Savi“, autentične zapise zatočenika ustaških logora, Ilije Jakovljevića, književnika i novinara, precizan dokument o nevjerojatnom zlu što mu je mjesecima svjedočio, i to kao Hrvat koji samo nije bio po volji ustaškoj vlasti? Zločini i okrutnost, brutalno ubijanje noževima i maljevima od strane uzora današnjim promicateljima ustaštva, uz sam su bok zlu u nacističkim logorima, da bi se danas virus te bestijalnosti proširio Hrvatskom, iniciran od branitelja, vlasti i Crkve.
Svatko tko zine, a to je uvijek ista, nevelika skupina, može očekivati samo najgore, jer prešlo se preko ruba, skoro u provaliju, jer sankcija za promociju fašizma nema, jer poznati aktivist i borac za ljudska prava, Zoran Pusić u nekoliko navrata dobiva ozbiljne prijetnje smrću, a da policija ne reagira, jer smo došli do točke kada hrpa nikogovića pod egidom branitelja prijeteći zahtjeva zabrane muzičkih, kulturnih događanja; ponovo je na redu Bajaga i koncert u mjestu blizu Zagreba, a nakon niza drugih zabrana njegovih nastupa, jer da je to pjevač koji je ratne 93. u Kninu „humanitarno pevao u čast četnika“. Smeta im što se u blizini mjesta Bajaginog koncerta nalaze njihove prostorije, te „spomen soba za 20 poginulih Dugoselaca u Domovinskom ratu“, jer da će se „arlaukanje na ekavici itekako čuti u memorijalnoj sobi poginulih hrvatskih junaka gdje će za vrijeme derneka majke i djeca moliti krunicu za one kojih nema“.
Drobe dalje, posprdno na ekavici – ti „bez kojih ne bi bilo Hrvatske“, krcati mržnje prema srpskim građanima – kako „mi ne kuhamo JNA pasulj sa šargarepom, ne pečemo praseća bedra na roštilju…“; ispisuje svoje vulgarne prijetnje ta grupa intelektualaca koja, eto, ne kuha fažol nego priprema samo suši i istovremeno čita Šekspira, i to na Engleskom.
Sad kad je čizma fašizma umarširala u institucije, za one preostale džepove nezavisne kulture ima se tko pobrinuti, pošto takozvani branitelji ne stižu baš sve sami očistiti. I eto biskupa, još luđih u očuvanju naših, kršćanskih vrijednosti s kojima zločin ustaštva niti je bio, niti jest ni u kakvoj koliziji. Štoviše! Uglavnom, ostrvili su se crkveni vođe na rijetku oazu ljevičara, zagrebački klub Močvara kojega nazivaju „sotonističkim, dekadentnim“, traže zabranu svih događanja i obustavu financiranja kluba, jer da su „s jedne strane umotani u kulturu, a s druge ističu matricu kojom se promiče sotonizam, smrt, besramnost, ništavilo…, nude sadržaji koji obezvrjeđuju kršćanstvo, vrijeđaju osjećaje kršćanstva i kršćane, unoseći nemir u samo društvo“.
Pazi: unoseći nemir u društvo! Kakvo društvo? Društvo po mjeri Crkve, te halapljive priležnice režima, mjeri agresivnih desničara, mjeri revizionizma i ustaških insignija, a ne tamo nekog „Sjemenište party“ u Močvari, ili koncerta satirične najave „Ovo nije bend, ovo je pakleni obred, krvava misa crnog black metala…“, na što su biskupi s pravom zavapili kako „njihove pjesme nisu glazba, već kletva i izopačene mantre upućene krvavim idolima Andske Tame“ – kultnog peruanskog benda.
Zbog tog pakla traže biskupi i sam metropolit – kao paralelna vlast – da se zaustavi financiranje „bogohuljenja, pogotovo zbog odgoja djece i mladih“. He, odgoja mladih! I jest, strašno je da se dio mladih odgaja u Močvari, uz sarajevski Kultur Shock bend, njihovu emociju, sevdah i romsku glazbu, ili na punku meksičke grupe Descartes A Kant. Umjesto čoporativno na opojnoj pedagogiji „jedan narod, jedan vođa…“ iz neugaslih, dražesnih fašističkih poema.
