Prošloga tjedna osvrnuo sam se na skandaloznu hrvatsku varijantu Wikipedije koja je potpuno prešutjela jednu od najpoznatijih naših i svjetskih feministkinja i filozofkinja, Radu Iveković koja živi već duže vrijeme u Parizu.
Nema ništa ni o njenom bratu, Ivanu Ivekoviću koji je nedavno preminuo, jednom od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih diplomata i svjetski poznatog afrikanista.
Ovoga tjedna pojavila su se dva teksta baš o toj hrvatskoj varijanti Wikipedije, inače prilično cijenjene slobodne i otvorene enciklopedije na internetu, koju je skupina eksperata 2005. godine ocijenila pouzdanijom čak i od popularne Encyclopediae Britannicae.
Ali to vrijedi samo za izdanje na engleskom jeziku, gdje čitatelji s čak pet kontinenata – tamo gdje je u službenoj uporabi engleski jezik – sudjeluju ne samo u čitanju, već i u kontroli sadržaja da bi se izbjegle dezinformacije i fake news koje danas bujaju baš zahvaljujući neselektivnosti interneta koji svašta prenosi.
Žrtve takvih dezinformacija i lažnih vijesti su, nažalost, nove generacije koje su brzo usvojile instant-informacije s interneta ne raspolažući, istovremeno, alatima za kritičko čitanje i recepciju onoga što se pojavljuje na malim ekranima njihovih računala.
Ta dva spomenuta teksta do kraja su ogolila narav hrvatske verzije Wikipedije, ne samo nepouzdane, nego i tendenciozno nacionalističke, revizionističke i profašističke na hrvatski način – što znači proustaške.
Jedan je tekst što ga potpisuje Lovro Krnić u tjedniku Novosti, koji govori o ”početku kraja Endehapedije”, kako autor s pravom naziva hrvatsku verziju Wikipedije. U tekstu nas Krnić obavještava o tome da je, izgleda, prekipjelo i centralnim administratorima i urednicima svjetske fondacije Wikipedije, jer su preplavljeni pritužbama na pristranost hrvatske Wikipedije, a to traje već godinama.
I sam sam u više navrata uputio administratorima Wikipedije kritike na račun širenja revizionističke mitomanije, profašističke propagande i netolerancije prema svemu što nije ekstremističko, desničarsko, klerikalno i fašistoidno.
Sada su, napokon, administratorima hrvatske Wikipedije oduzeli od 1. ožujka ovlasti da uređuju ovakvu karikaturu enciklopedije.
O tome piše i britko pero Nenada Jarića Dauenhauera, koji se već godinama bavio stanjem na stranicama hrvatske Wikipedije i o tome objavljivao ozbiljna upozorenja.
No to je, sjećam se, i tema o kojoj smo često govorili u uredništvu ”Opće i nacionalne enciklopedije” koju je pokrenuo 2005. naš najveći živući enciklopedist Antun Vujić, s ekipom entuzijasta među kojima sam bio i ja, kao urednik i autor za područje pravno-političkih znanosti.
Vujićeva ideja bila je napraviti jednu modernu enciklopediju, inkluzivnu a ne ekskluzivnu, otvorenu prema suvremenom svijetu, ali pluralističku i tolerantnu.
Uspjeh tog pothvata odveo je Vujića na čelo Leksikografskog zavoda ”Miroslav Krleža”, gdje je nastavio, na istim načelima, rad na izradi ”Hrvatske enciklopedije”.
No problem je što će dekontaminacija hrvatske Wikipedije potrajati, a u međuvremenu će skandalozni sadržaji i dalje trovati mlade generacije, koje će, fascinirane popularnošću Wikipedije u globalnim okvirima, povjerovati da im i hrvatska Wikipedija pruža objektivne i provjerene činjenice koje će oni usvajati kao znanje.
Na taj način, uz redovitu indoktrinaciju jednim retrogradnim, konzervativnim pogledom na svijet koji se širi kroz školski sistem, uz fundamentalističku religioznu indoktrinaciju jednog dijela hrvatskog katoličkog klera, i kroz državom kontrolirane medije, nove generacije stječu sasvim pogrešnu sliku o svijetu, o svojoj zemlji, a na kraju i o samima sebi.
Rezultat toga je gleichschaltung, stvaranje novog ali zapravo vrlo starog jednoumlja, ovoga puta umotanog u plašt kvazi patriotizma, odnosno domoljublja, a zapravo u nacionalističke i nazadnjačke stereotipe dostojne autoritarnog društva koje pomalo klizi prema prirodnoj implikaciji svakog nacionalizma – fašizmu.
Vratimo se osobi s početka ove priče. Rada Iveković je dobila po tri stranice na engleskom, francuskom i njemačkom izdanju Wikipedije gdje se precizno navode i njena djela i njeni doprinosi indologiji, filozofiji, ženskim studijima, pa čak i njen književni uradak. Čak i albanska inačica Wikipedije ima stranicu njoj posvećenu.
I, naravno, ona se situira u kontekst europske kulture, što bi svakom normalnom trebao biti razlog za nacionalni ponos.
Ali u tom grmu i leži zec. Rada Iveković nije nacionalist, i to je istočni grijeh za domaće hiper-patriote, one koji ljubavlju za svojom domovinom dave sve one kojima nije ovladao isti intenzitet osjećaja, onaj ”kakav se nosi” danas, kao da je riječ o nekom modnom artiklu.
Rada Iveković nije sama koja je prešućena. Ako znamo da je Rada Iveković svojevremeno bila proglašena jednom od ”vještica iz Rija”, zato što je upozorila na ono što se događa u Hrvatskoj i na nacionalističku euforiju koja se odonda vraća u valovima, sve većim, i davi ovu zemlju i njene ljude, onda ćemo vidjeti da je od pet ”vještica” iz one nesretne i kriminalne proskripcije, objavljene u Globusu iza kojeg se anonimata krio sociolog i neiživljeni političar Slaven Letica, čak troje njih prešućeno u hrvatskoj Wikipediji.
Nema ništa o još dvije značajne osobe, o dvije značajne žene naše kulture i javnosti.
Jedna je pokojna Vesna Kesić, oštro novinarsko pero, jedna od osnivačica portala H-Alter i aktivistica mnogih nevladinih udruga, a druga je Jelena Lovrić, zasigurno prvo pero hrvatskog novinarstva, kritična prema nacionalizmu i korupciji koju on rađa, kao što je bila svojevremeno i protiv komunističkog dogmatizma i jednoumlja onog tipa.
Samo su dvije ”vještice” spomenute u toj Wikipediji, a to su međunarodno poznate i popularne Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, kojoj je sve donedavno na tim istim stranicama bilo zamjereno što je kritična prema hrvatskoj politici, ali je u međuvremenu to netko obrisao s njene stranice.
I jedna i druga su obilno bile ”šamarane” u nacionalističkim i režimskim medijima, iako su obje višestruko nagrađivane u inozemstvu za svoj doprinos novinarstvu i literaturi, a Dubravki Ugrešić bi se s pravom mogla osmjehnuti i Nobelova nagrada za književnost.
Sve to govori o toksičnoj kontaminaciji Hrvatske i zato nije na odmet pomišljati o potrebi za detoksikacijom, dekontaminacijom obrazovanja, informacija, kulture, znanosti i politike u ovoj zemlji.
Svojevremeno je u Beogradu, u Srbiji, neumorna aktivistica i svestrana ličnost kakva je bila, pokojna Borka Pavićević, osnovala baš Centar za kulturnu dekontaminaciju.
Dekontaminaciju od partijskog jednoumlja, od tiranije države i njene manipulacije duhovima i dušama mlade generacije.
Takva dekontaminacija Hrvatskoj je hitno potrebna, prije nego što ju do kraja ne raščerupaju razni Mamići, Todorići, Horvatinčići, Kutle i njihovi jarani u sudskim togama i marionete u političkim institucijama ove države. Prije nego što bude prekasno.
autograf
Nema ništa ni o njenom bratu, Ivanu Ivekoviću koji je nedavno preminuo, jednom od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih diplomata i svjetski poznatog afrikanista.
Ovoga tjedna pojavila su se dva teksta baš o toj hrvatskoj varijanti Wikipedije, inače prilično cijenjene slobodne i otvorene enciklopedije na internetu, koju je skupina eksperata 2005. godine ocijenila pouzdanijom čak i od popularne Encyclopediae Britannicae.
Ali to vrijedi samo za izdanje na engleskom jeziku, gdje čitatelji s čak pet kontinenata – tamo gdje je u službenoj uporabi engleski jezik – sudjeluju ne samo u čitanju, već i u kontroli sadržaja da bi se izbjegle dezinformacije i fake news koje danas bujaju baš zahvaljujući neselektivnosti interneta koji svašta prenosi.
Žrtve takvih dezinformacija i lažnih vijesti su, nažalost, nove generacije koje su brzo usvojile instant-informacije s interneta ne raspolažući, istovremeno, alatima za kritičko čitanje i recepciju onoga što se pojavljuje na malim ekranima njihovih računala.
Ta dva spomenuta teksta do kraja su ogolila narav hrvatske verzije Wikipedije, ne samo nepouzdane, nego i tendenciozno nacionalističke, revizionističke i profašističke na hrvatski način – što znači proustaške.
Jedan je tekst što ga potpisuje Lovro Krnić u tjedniku Novosti, koji govori o ”početku kraja Endehapedije”, kako autor s pravom naziva hrvatsku verziju Wikipedije. U tekstu nas Krnić obavještava o tome da je, izgleda, prekipjelo i centralnim administratorima i urednicima svjetske fondacije Wikipedije, jer su preplavljeni pritužbama na pristranost hrvatske Wikipedije, a to traje već godinama.
Prošlog tjedna pojavila su se u medijima dva teksta koja su do kraja ogolila narav hrvatske verzije Wikipedije, ne samo nepouzdane, nego i tendenciozno nacionalističke, revizionističke i profašističke na hrvatski način – što znači proustaške
I sam sam u više navrata uputio administratorima Wikipedije kritike na račun širenja revizionističke mitomanije, profašističke propagande i netolerancije prema svemu što nije ekstremističko, desničarsko, klerikalno i fašistoidno.
Sada su, napokon, administratorima hrvatske Wikipedije oduzeli od 1. ožujka ovlasti da uređuju ovakvu karikaturu enciklopedije.
O tome piše i britko pero Nenada Jarića Dauenhauera, koji se već godinama bavio stanjem na stranicama hrvatske Wikipedije i o tome objavljivao ozbiljna upozorenja.
No to je, sjećam se, i tema o kojoj smo često govorili u uredništvu ”Opće i nacionalne enciklopedije” koju je pokrenuo 2005. naš najveći živući enciklopedist Antun Vujić, s ekipom entuzijasta među kojima sam bio i ja, kao urednik i autor za područje pravno-političkih znanosti.
Vujićeva ideja bila je napraviti jednu modernu enciklopediju, inkluzivnu a ne ekskluzivnu, otvorenu prema suvremenom svijetu, ali pluralističku i tolerantnu.
Uspjeh tog pothvata odveo je Vujića na čelo Leksikografskog zavoda ”Miroslav Krleža”, gdje je nastavio, na istim načelima, rad na izradi ”Hrvatske enciklopedije”.
No problem je što će dekontaminacija hrvatske Wikipedije potrajati, a u međuvremenu će skandalozni sadržaji i dalje trovati mlade generacije, koje će, fascinirane popularnošću Wikipedije u globalnim okvirima, povjerovati da im i hrvatska Wikipedija pruža objektivne i provjerene činjenice koje će oni usvajati kao znanje.
Na taj način, uz redovitu indoktrinaciju jednim retrogradnim, konzervativnim pogledom na svijet koji se širi kroz školski sistem, uz fundamentalističku religioznu indoktrinaciju jednog dijela hrvatskog katoličkog klera, i kroz državom kontrolirane medije, nove generacije stječu sasvim pogrešnu sliku o svijetu, o svojoj zemlji, a na kraju i o samima sebi.
Rezultat toga je gleichschaltung, stvaranje novog ali zapravo vrlo starog jednoumlja, ovoga puta umotanog u plašt kvazi patriotizma, odnosno domoljublja, a zapravo u nacionalističke i nazadnjačke stereotipe dostojne autoritarnog društva koje pomalo klizi prema prirodnoj implikaciji svakog nacionalizma – fašizmu.
Vratimo se osobi s početka ove priče. Rada Iveković je dobila po tri stranice na engleskom, francuskom i njemačkom izdanju Wikipedije gdje se precizno navode i njena djela i njeni doprinosi indologiji, filozofiji, ženskim studijima, pa čak i njen književni uradak. Čak i albanska inačica Wikipedije ima stranicu njoj posvećenu.
I, naravno, ona se situira u kontekst europske kulture, što bi svakom normalnom trebao biti razlog za nacionalni ponos.
Ali u tom grmu i leži zec. Rada Iveković nije nacionalist, i to je istočni grijeh za domaće hiper-patriote, one koji ljubavlju za svojom domovinom dave sve one kojima nije ovladao isti intenzitet osjećaja, onaj ”kakav se nosi” danas, kao da je riječ o nekom modnom artiklu.
Rada Iveković nije sama koja je prešućena. Ako znamo da je Rada Iveković svojevremeno bila proglašena jednom od ”vještica iz Rija”, zato što je upozorila na ono što se događa u Hrvatskoj i na nacionalističku euforiju koja se odonda vraća u valovima, sve većim, i davi ovu zemlju i njene ljude, onda ćemo vidjeti da je od pet ”vještica” iz one nesretne i kriminalne proskripcije, objavljene u Globusu iza kojeg se anonimata krio sociolog i neiživljeni političar Slaven Letica, čak troje njih prešućeno u hrvatskoj Wikipediji.
Nema ništa o još dvije značajne osobe, o dvije značajne žene naše kulture i javnosti.
Jedna je pokojna Vesna Kesić, oštro novinarsko pero, jedna od osnivačica portala H-Alter i aktivistica mnogih nevladinih udruga, a druga je Jelena Lovrić, zasigurno prvo pero hrvatskog novinarstva, kritična prema nacionalizmu i korupciji koju on rađa, kao što je bila svojevremeno i protiv komunističkog dogmatizma i jednoumlja onog tipa.
Uz redovitu indoktrinaciju jednim retrogradnim, konzervativnim pogledom na svijet koji se širi kroz školski sistem, uz fundamentalističku religioznu indoktrinaciju jednog dijela hrvatskog katoličkog klera, i kroz državom kontrolirane medije, nove generacije stječu sasvim pogrešnu sliku o svijetu, o svojoj zemlji, a na kraju i o samima sebi
Samo su dvije ”vještice” spomenute u toj Wikipediji, a to su međunarodno poznate i popularne Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, kojoj je sve donedavno na tim istim stranicama bilo zamjereno što je kritična prema hrvatskoj politici, ali je u međuvremenu to netko obrisao s njene stranice.
I jedna i druga su obilno bile ”šamarane” u nacionalističkim i režimskim medijima, iako su obje višestruko nagrađivane u inozemstvu za svoj doprinos novinarstvu i literaturi, a Dubravki Ugrešić bi se s pravom mogla osmjehnuti i Nobelova nagrada za književnost.
Sve to govori o toksičnoj kontaminaciji Hrvatske i zato nije na odmet pomišljati o potrebi za detoksikacijom, dekontaminacijom obrazovanja, informacija, kulture, znanosti i politike u ovoj zemlji.
Svojevremeno je u Beogradu, u Srbiji, neumorna aktivistica i svestrana ličnost kakva je bila, pokojna Borka Pavićević, osnovala baš Centar za kulturnu dekontaminaciju.
Dekontaminaciju od partijskog jednoumlja, od tiranije države i njene manipulacije duhovima i dušama mlade generacije.
Takva dekontaminacija Hrvatskoj je hitno potrebna, prije nego što ju do kraja ne raščerupaju razni Mamići, Todorići, Horvatinčići, Kutle i njihovi jarani u sudskim togama i marionete u političkim institucijama ove države. Prije nego što bude prekasno.
autograf
