Kako je došlo do toga da farmaceutske kompanije odlučuju o sudbini svijeta?

Europski patentni ured (European Patent Office – EPO) 16. ožujka objavio je Statističko izvješće za 2020. godinu – broj podnesenih prijava europskih patenata u 2020. bio je gotovo isti kao ranijih godina, uz blagi pad od 0,7 %.

EPO je u 2020. ukupno zaprimio 180.250 prijava, što je neznatno manje od rekordnog broja prijava zaprimljenih 2019. godine (181.532). Broj registriranih europskih patenata također bilježi pad od 3%, te je ukupan broj priznatih patenata 133.715.

Tehničko područje u kojem je podneseno najviše prijava ove godine je područje farmaceutskih proizvoda (porast od 10,2%) i biotehnologije (porast od 6,3%).

Izumi iz područja medicinske tehnologije, s rastom od 2,6% u odnosu na prethodnu godinu preuzeli su vodeću poziciju od izuma u području digitalne komunikacije koji su bili najzastupljeniji u 2019. godini.

Zakazali javni istraživači

Vodeći prijavitelji su Samsung, sa 3276 prijava, i Huawei sa 3113 prijave. Od ukupnog broja prijava patenata 74% čine prijave velikih poduzeća, 21% malih i srednjih poduzeća i pojedinačnih izumitelja, dok 5% čine prijave sveučilišta i javnih istraživačkih organizacija, stoji ukratko u objavi Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo.

I nema u tom izvješću EOP-a ničeg spornog jer porast prijavljenih patenata iz područja farmaceutskih proizvoda i biotehnologije bio je očekivan u pandemiji. Naravno da su istraživanja iz područja medicine dominirala prošlom pandemijskoj godinom i čak s trona svrgnula neprikosnovenu tehnologiju poput telekomunikacija ili 5G tehnologija.

Međutim, u svjetlu nedavno započetih prijepora na svjetskoj razini oko odricanja od patentnih prava na cjepivo za Covid-19 zanimljiva postaje činjenica kako je lani svega 5 posto patenata došlo od sveučilišta i javnih istraživačkih organizacija. Jer samo po sebi nameće se pitanje je li svijet zaista ostao osuđen jedino na inovacije iz privatnog sektora i koliko je u svjetlu te spoznaje država ostala stisnuta između običnog birokratskog servisa i nemoćne tvorevine ovisne o velikim korporacijama.

Naime, država kao takva jedini je izravni korisnik javnih sredstava koje građani, kako gdje na Zapadu, u mjesečnim ili nekim drugim intervalima ustupaju kako bi imali zajamčena neka važna infrastrukturna dobra poput pitke vode ili osnovne zdravstvene zaštite – ili bi barem tako trebalo biti.

Ali ako građani uz odricanje dijela svojih dobara dobivaju sveučilišta ili javne istraživačke centre koji u godinu dana proizvedu svega 5 posto patenata onda u cijeloj jednadžbi nešto jako ne valja.

A to nije privatni ili korporativni sektor već su to odluke onih koje biramo da upravljaju našim novcem kojeg se svi građani zapadnog svijet odriču ponajprije sigurnosti radi – a bez inovacija i istraživanja, kako smo doznali u ovih 400 dana pandemije, sigurnosti nema.

Zbog toga i stoji zahtjev država, koji više sliči na nemoćnu molbu, prema velikim farmaceutskim kompanijama da se odreknu patenta na cjepivo. I to na nemoćnu molbu onih koji su novac ustupljen od građana dali upravo tim istim farmaceutima kako bi razvili cjepivo.

I tu počinje najveći apsurd vremena u kojem živimo. To je tihi, možda posljednjih dana i malo glasniji rat privatnog sektora i država, a pritom to nije jedna država već veliki dio zapadne civilizacije. Postavlja se pitanje plaća li sada Zapad nešto započeto prije gotovo 100 godina – deregulaciju tržišta.

Naime, pravilno smatrajući gospodarstvo i privatni sektor osnovnim pokretačem inovacija, Zapad je učinio jednu fatalnu pogrešku. Zaboravio je onu osnovnu kartu – ljudsku pohlepu. Stavljanje profita na prvo mjesto, pod idejom da će glad za dobiti biti najsnažniji poticaj gladi za stvaranjem, istraživanjem i inoviranjem doveo je Zapad u slijepu ulicu u kojoj jedan ili više farmaceuta u jeku pandemije može odlučivati o sudbini svijeta.

Ne Ujedinjeni narodi, Sjedinjene Američke Države, Europska unija, nego nekoliko korporacija kojima u prilog ide teza kako bez patenata ne mogu financirati svoje poslovanje niti ulagati u nova istraživanja. A ako oni neće, prema onih 5% javnih istraživanja, ustvari nema tko.

Slična logika može se primijeniti na bilo koji dio korporativnog svijeta ili privatnog sektora – i drži vodu. Puno velikih inovacija i sada već svima poznatih stvari koje svakodnevno koristimo ne bi postajalo bez privatnih istraživanja i ponekad suludih i smionih pothvata.

Virus razotkrio uljuljkanost

Međutim ovdje, iako se na prvu tako čini, pitanje nije što treba ili mora privatni sektor, već što trebaju ili moraju oni kojima svi od korporacija do građana ustupaju dio svog profita.

Lako je dokaziva stvar kako je država iz godine u godinu na Zapadu sve skuplja, udjeli BDP-a koji odlaze u razvijenim državama za financiranje javne aparature iz godine u godinu sve su viši – a u ovom trenutku teza kako je tome tako jer građani dobivaju kvalitetu života za svoj novac nikada nije bila na većoj kušnji.

Jer ako država nije u vrijema pandemije u stanju osigurati cjepivo za sve u neograničenim količinama onda građani zasigurno ne dobivaju bolji život, već kako vidimo na primjeru članica Unije, dobivaju život pod ograničenjima koja postaju sve rigoroznija.

Nešto je krenulo izrazito krivo i nije počelo lani, pandemija je samo razotrila uljuljkanost u kojoj živimo već dugo. Države su farmaceutskim kompanijama platila na početku pandemije milijarde eura, a izravna posljedica je to da su farmaceuti lani registrirali 10,2% posto više patenata, dok su javne istraživačke institucije registrirale svega 5 posto patenata.

Tko god može reći da je to u redu ima problem s percepcijom jer ne smijemo zaboraviti da je slika na svjetskoj razini još poraznija, čak 49% dosad proizvedenih doza cjepiva aplicirano je na Zapadu, gdje živi samo 16 posto svjetske populacije.

Stoga bi inicijativa pokrenuta od strane država trebala biti prihvaćena od strane farmaceuta, ali ne zbog činjenice što su građani veliki dio tih istraživanja platili kroz nažalost nesposobne države koje nisu u stanju zaštititi svoja ulaganja već zbog povijesti koja se danas piše – ili će biti spasitelji svijeta ili će biti prve žrtve onoga što je Financial Times zazvao prije dvije godine – Capitalisam time to reset.

poslovni