Kako je eskalirao sukob Sjedinjenih Država i Kine, po Kissingeru „nove Njemačke“ iz 1914.

Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger je nedavno pozvao na rješenje trgovinskog sukoba između Sjedinjenih Država i Kine. Štoviše, pozvao je na pokretanje velikog političkog dijaloga  između dviju zemalja. Patrijarh američke vanjske politike je te dao izjave uoči susreta s predsjednikom Xi Jinpingom u Pekingu. Prema njegovom mišljenju, sukob između Sjedinjenih Država i Kine može dovesti do gorih posljedica od Prvog svjetskog rata.

U posljednje vrijeme Henry Kissinger (96) gotovo svake godine dolazi u Kinu. Njegov prethodni sastanak sa Xi Jinpingom dogodio se u studenom prošle godine. Tada se trgovinski rat između dviju zemalja već zahuktavao. A sada, kad je bivši državni tajnik stigao na Forum inovacijske ekonomije u Pekingu, pojavili su se znakovi da bi u narednim tjednima mogao biti sklopljen trgovinski sporazum između dviju zemalja.

Ali Kissinger, koji se oduvijek zalagao za strateški dijalog između Sjedinjenih Država i Kine, nije bio smiren, jer su trgovinske i gospodarske suprotnosti zapravo samo dio šireg sukoba dviju sila koji je počeo pod Obaminom administracijom, dok se na trgovinsku sferu proširio pod aktualnom upravom. Ovo je važan detalj koji se ne smije zapostaviti u predviđanju mogućeg sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, tvrdeći da glavni razlozi leže u trgovinskim napetostima.

„Obamina doktrina“

Nakon dva desetljeća zapostavljanja svojih interesa u Središnjoj Aziji, 2011. Obama objavljuje kako je vojnu i političku pozornosti nužno usmjeriti na azijsko-pacifičku regiju, posebno na jugoistok Azije i Kinu. U početnoj fazi realizacije ovog plana, SAD rade na postavljanju proturaketnog štita oko Kine, pravdajući to „predostrožnošću od mogućeg kineskog nuklearnog napada“.

Krajem 2011. Obama je, poučen promašajima u Iraku i Afganistanu, najavio novu obrambenu strategiju. Prilikom putovanja u Australiju u studenom 2011. je predstavio svoju doktrinu, koju će kasnije kolokvijalno nazvati „Obamina doktrina“.

Vrijedi citirati nekoliko detalja iz tog izlaganja: “S najvećim brojem raspoređenih nuklearnih bojevih glava i s više od polovine svjetskog stanovništva, Azija će u XXI stoljeću ostati zapamćena ili po velikim ratnim sukobima ili po najboljoj suradnji među narodima. Kao predsjednik Sjedinjenih Država odlučio sam se za sljedeću strategiju. SAD će igrati važnu ulogu u kojoj će nastojati dugoročno održavati stabilnost u toj regiji. Dao sam zadaću svim našim ekspertima koji rade na nacionalnoj sigurnost da pojačaju našu prisutnost u toj regiji. Azija i Pacifik su nam apsolutni prioritet. Ovdje, u Australiji, radit ćemo na suradnji po pitanju pomorske sigurnosti i obrane zajedničkih interesa u Južnom kineskom moru.” Kao što se može primijetiti, Barack Obama je naglasio ekskluzivno pravo Sjedinjenih Država da čuvaju mir i stabilnost u azijsko-pacifičkoj regiji i Južnom kineskom moru.

The Wall Street Journal poslije prenosi kako se u smislu politike prema Kini Obamina administracija odlučila za postavljanje proturaketnog štita u azijsko-pacifičkoj regiji. Službeni stav Pentagona je kako postavljanje proturaketnog štita služi za obranu Japana, Južne Koreje i drugih američkih saveznika od mogućeg napada Sjeverne Koreje. Vrlo neuvjerljiva argumentacija, jer je svima jasno da je prava meta Kina, jedina sila koja u tom dijelu svijeta posjeduje takvo naoružanje koje bi moglo ugroziti američke vazale i saveznike.

To je utjecalo i na kinesko-japanske odnose, jer japanska vlada provocira Kinu i diže tenzije oko pitanja suvereniteta otočja Diaoyu u Južnom kineskom moru. Nije naodmet reći da to otočje i njegove vode posjeduju bogata nalazišta plina.

Nakon toga, 2012. godine, tadašnji američki ministar obrane Leon Panetta izjavljuje kako su SAD i Japan potpisali ugovor o postavljanju radarskog sustava na teritoriju Japana, koji je nužan kako bi proturaketni štit funkcionirao. Panetta je tad izjavio: “Cilj ovog sustava je da ojača obrambenu moć Japana, te da pomogne američkim vojnim snagama kako bi se SAD uspješno mogle obraniti od mogućeg nuklearnog napada iz Sjeverne Koreje”.

Ali čak i letimični pogled na zemljopisnu kartu ukazuje na nelogičnosti u Panettinoj izjavi. Kineski lanseri projektila su na samoj granici sa Sjevernom Korejom ina dometu su američkog “proturaketnog štita” u Japanu.

Odluka Washingtona da postavi sofisticiranu vojnu infrastrukturu u Japanu je donesena mnogo ranije i ona je bila dio strategije globalne vojne dominacije Sjedinjenih Država.

Suradnja Pentagona ove razine s Japanom je počela još 2003. godine, kada je japanska vlada usvojila dekret o “postavljanju balističkog obrambenog sustava” i druge mjere. Od tada je spomenuti sustav postao prioritet za „japansku nacionalnu sigurnost“. Bilo je i onih koji tvrde da je ta odluka u suprotnosti s japanskim ustavom, jer članak 9. jasno govori “Sudjelovanje Japana u zajedničkom sustavu obrane je zabranjeno”, a ovaj je članak usvojen zbog uloge Japana u Drugom svjetskom ratu. Japanski pobornici “proturaketnog štita” su se pravdali kako Japan ne sudjeluje u vojnim aktivnostima, nego samo „pruža pomoć Sjedinjenim Državama“.

Osim Japana, Washington je tada u azijski projekt pozvao i Južnu Koreju i Australiju. Ali kineski dnevni list na engleskom jeziku Global Times tada piše: “Kina je zemlja s najmanje nuklearnih balističkih projektila od svih nuklearnih sila i jedina zemlja koja promiče doktrinu “nenapadanja” tim oružjem. Postavljanje ovakvog sustava u Aziji ne poštuje kinesku politiku. Ako Japan, Južna Koreja i Australija pristupe tom američkom projektu, iznova će započeti utrka u naoružanju. To je zadnje što Kina želi, ali se neće moći drugačije ponašati. Regija bi u budućnosti mogla postati konfliktna zona i Kina mora učiniti sve da to spriječi, a svakako se mora pripremati na najgore”.

Kratki osvrt u povijest prije Obame

Za vrijeme Reaganove i Busheve administracije je započeo projekt pod imenom „Strategic Defense Initiative Organization“ (SDIO). Za vrijeme Billa Clintona je projekt dobio ime postao „Ballistic Missile Defense Organization (BMDO). Potom je Bush mlađi oformio agenciju „Missile Defense Agency“ (MDA), koja je dobila svu slobodu nadzora nad “crnim vojnim programima”, onim neslužbenim, te onima kojima se zna ime, ali su tajni. Ova neovisna agencija je mogla trošiti sredstva bez znanja Kongresa, čak i na oružja o kojima se ništa nije moglo znati do trenutka kad su već u svemiru. I ovdje imamo jasan kontinuitet od Reagana do Trumpa, budući da je aktualni predsjednik prošle godine u lipnju tražio da Pentagon da formira „SpaceCom“, odnosno zapovjedništvo koje će upravljati vojnim postrojbama za“galaktičke misije”. Iako se prošle godine činilo da Kongres to neće prihvatiti, „SpaceCom“ je ovog ljeta postao stvarnost.

Američki predsjednik Donald Trump je osnovao novo zapovjedništvo Pentagona usmjereno na ratovanje u svemiru. Odluka je donesena zato što su američki vojni zapovjednici vidjeli kako Kina i Rusija ostvaruju veliki napredak u vojnoj sferu tom području, izvijestili su američki mediji, iako su se upravo Rusija i Kina u Ujedinjenim narodima zalagali za potpunu i bezuvjetnu demilitarizaciju svemira.

„SpaceCom će osigurati da američka dominacija u svemiru nikada ne bude ugrožena. Ovo je značajan dan”, rekao je Trump na dan službenog utemeljenja ovog zapovjedništva.

Teoretski, “svemirski ratnici“ bi mogli uništiti bilo koji cilj na Zemlji, bez ikakve najave. Kako će ta nova superoružja jamčiti sigurnost američkom narodu? Nitko ne zna.

Vraćajući se na Obaminu odluku o raspoređivanju američkog sustava BMD u Aziji, po nekima je to bio glavni razlog kašnjenja XVIII Kongresa KP Kine, kako bi Kinezi vidjeli tko će im biti “suparnik” nakon izbora u studenom 2012. godine, Obama ili Romney. Iz ovoga se vidjelo da je Kina bila sve “nervoznija” zbog činjenice da je postala prioritet američke vanjske politike i strategije, kao što je potvrđeno u “Obaminoj doktrini”.

Kissinger i predviđanja o mogućem ratu Sjedinjenih Država s Kinom

U tom kontekstu je Kissingerovo predviđanje o mogućem ratu samo nastavak svih sličnih upozorenja takve vrste, ali bivši američki državni tajnik u trgovinskom sukobu vidi veću opasnost od proaktivnih vojnih aktivnosti Obame, koji je u ekonomskom smislu Kinu namjeravao ugušiti sporazumom o Trans-pacifičkom partnerstvu (TPP).

Donald Trump je odbacio taj multilateralni trgovinski sporazum i sve napore usmjerio na otvoreni trgovinski rat protiv Kine. No, mijenja se samo forma, ali ne i sadržaj antikineske politike Washingtona.

Za Kissingera sve može završiti katastrofom, kako je bivši državni tajnik upozorio u svom govoru na forumu u Pekingu.

„Rasprava o našim zajedničkim ciljevima i pokušaj ograničavanja utjecaja sukoba čini mi se izuzetno važnim. Ako dopustimo da se sukob nesmetano razvija, posljedice će biti gore nego u Europi. Prvi svjetski rat se dogodio zbog relativno manje krize koja se nije mogla riješiti”, rekao je Henry Kissinger.

U Kissingerovim riječima nema alarma. Teoretski, sukob između Sjedinjenih Država i Kine zaista može dovesti do svjetskog rata. Druga je stvar što sada nijedna strana nije zainteresirana čak ni za ograničeni nuklearni sukob, jer su čak i njegovi troškovi preveliki.

Naravno, Kissinger preko toga olako prelazi kada govori o „slučajnoj prirodi“ Prvog svjetskog rata, koji je bio posljedica sve većeg sukoba između Velike Britanije i Njemačke, a suština je bila u tome da su Nijemci brzo dobivali na snazi, a Velika Britanija, koja je u to vrijeme bila najmoćnija svjetska sila, tražila je način da zaustavi ubrzano njemačko napredovanje.

London je tada uložio sve napore da doprinese izazivanju straha od njemačke prijetnje među svojim kontinentalnim saveznicima, Francuskom i Rusijom.

Činjenica da su lokalna balkanska proturječja između Rusije i Austro-Ugarske, saveznice Nijemaca i zapravo druge njemačke države, postale povod za svjetski rat, doista je bila nesretna slučajnost.

„S obzirom na očita proturječja između tadašnjeg vladara svijeta Velike Britanije i Njemačke, koja je imala za cilj proširiti svoj životni prostor, ne samo u Europi, nego i svijetu, sam rat bio je gotovo neizbježan, a paralele s aktualnim trenutkom su očite“, tvrdi Kissinger.

U tom kontekstu bi SAD danas bile ono što je Velika Britanija bila uoči Prvog svjetskog rata, a Kina je „nova Njemačka“. Prilično nategnuta teza, prije svega zbog činjenice da Kini ne treba „životni prostor“, iako ima nekih podudarnosti, ako ćemo stvar gledati iz ugla da nova sila s trona uklanja oslabljenog hegemona.

Kao ćemo povući paralelu, logičnija je ona koja naglašava razočaravajuće posljedice Prvog svjetskog rata po Ujedinjeno Kraljevstvo, bez obzira na to što je dobilo rat.

Umjesto Velike Britanije su Sjedinjene Države, usko povezane s Londonom, nakon 30 godina i Dva svjetska rata postale najmoćnija svjetska sila, toliko moćne da su nakon raspada Sovjetskog Saveza svi potvrdili svjetsku hegemoniju Washingtona, neki čak i „kraj povijesti“.

S druge strane, Kina nije Njemačka.  „Azijski div“ stalno jača, ne skrivajući više svoje globalne ambicije.

U isto vrijeme, Kina se, poput Njemačke prije sto godina, ne pretvara da želi postati novi hegemon, iako bez teritorijalnih pretenzija. Ovdje u očitim sličnostima moramo tražiti važne razlike.

Poput Nijemaca nekoć, Kinezi kažu samo da žele uspostaviti pravdu i zauzeti svoje dostojno mjesto u svijetu. Njemačka je objektivno tvrdila da je prva violina u kontinentalnoj Europi i da su se Britanci preselili na druge kontinente. Njemačka je tada tražila ono što joj je bilo uskraćeno zbog njenog kasnog ujedinjenja u jednu nacionalnu državu, što se dogodilo tek za vrijeme Otta von Bismarcka u drugoj polovici XIX stoljeća. Moglo bi se reći da su Nijemci relativno mlada nacija, baš kao Talijani, koji su proces ujedinjenja kraju priveli tek prije oko 150 godina. Zbog toga je bio primjetan i kompleks „neiživljene nacije“, što se za Kinu nikako ne može reći.

Kina je stoljećima i tisućljećima bila velika sila i tek onda je proživjela „stoljeće pada“, uzrokovano velikim dijelom vanjskom ekspanzijom. Kina danas ponovo želi biti ono što je oduvijek bila, respektabilna sila među najmoćnijim zemljama svijeta koja više nikada neće biti ono što je bila u zlatno vrijeme britanskog imperijalizma.

Ovdje se otvara pitanje je li u sadašnjem je svijetu to moguće a da Peking ne napusti  prethodni model kineskih odnosa sa svijetom, kada je Kina bila toliko samozatajna da joj nije trebala nikakva vanjska trgovina, koju je prepustila „stranim barbarima“, a rezultat je bio uništena Kina, kad je postalo jasno da barbari posjeduju oružje kakvo „Azijski div“ nema.

„Sada Kina danas želi proširiti svoj utjecaj na cijeli svijet“, tvrdi Kissinger, što je točno, ali bivši državni tajnik priznaje kako Peking nema namjeru provoditi vojnu ekspanziju, pogotovo ne ideološku, niti izvoziti „socijalističku revoluciju“ po svijetu.

Kineski ekspanzionizam je, dakle, čisto trgovačke i ekonomske prirode. Američki državni tajnik kaže kako Peking želi da svi u svijetu trebaju Kinu, da nitko ne razmišlja o napadu na nju, niti da je pokušava potkopati iznutra. Pa zar to nije san svake velike zemlje? Pitanje je samo što nudi zauzvrat i kako to želi postići? Kako se čini, strategije i taktike Kine još nikome nisu naškodile, niti se ijedna zemlja, ne samo vodstvo, već i široke narodne mase, nisu požalili zbog suradnje s Kinom, partnerom koji jamči radna mjesta, viši stupanj obrazovanja šire populacije, veći državni i osobne proračune potrošača kineske robe.

Xi Jinping je usput govorio o tome na sastanku sa sudionicima foruma, ali i zasebno s Kissingerom.

“Kina ne namjerava zamijeniti nijednu veliku silu. Njezin je cilj jednostavno vratiti dostojanstvo i status našoj zemlji kakav zaslužuje. Ponižavajuća povijest Kine, kao polukolonijalne i polufeudalne zemlje, nikada se neće ponoviti”, rekao je Xi Jinping.

Treba li mu zamjeriti na tome i radije čuti kako kineski predsjednik govori da bi volio vidjeti Kinu s ulicama punim opijumskih ovisnika, sirotinje, zemlju bez državnih institucija, vojske i identiteta?

U tom smislu, povlačenje paralele s Njemačkom, koja je 1914. bila mlada  država u usponu, puna nacionalnog romantizma i štovanja mitova, je bespredmetno.

Bolje bi bilo reći da je sličnost između situacije s Velikoj Britanijom, Njemačkom i Sjedinjenim Državama i Kinom u tome da stari hegemon ne želi dijeliti vlast s rastućom silom i ne želi se odreći svojih stavova prema njoj.

Ali ako je Velika Britanija svojevremeno uspjela zaustaviti Njemačku pomoću „sofisticiranih“ diplomatskih manevara i guranja Europljana u međusobni sukob, SAD ne mogu zaustaviti Kinu.

Ni vlastitom vojnom silom, niti guranjem susjeda u sukob protiv Kine, od kojih nijedna po snazi nije usporediva s Kinom, dok je Rusija gotovo prešna na razinu savezničkih odnosa s Pekingom. Dakle, sve što SAD mogu učiniti je pokušati zadržati Kinu na sadašnjem stupnju razvoja i utjecaja, a to je nemoguće.

Odnosno, moguće je samo na ograničeno vrijeme. Ubrzo će Kina dobiti takvu snagu da će to postati nemoguće. Zato pametniji američki stratezi, a Kissinger je sigurno glavni među njima, smatraju da je neophodno po svaku cijenu postići dogovor s Kinom. To jest, ako se u svijetu ne uspostavi ravnoteža utjecaja i prihvate pravila igre, tada se razvijaju pravila suparništva i zakoni po kojima dolazi do sukoba. Zbog toga je, neovisno što je Henry Kissinger napravio pogrešnu usporedbu s Njemačkom, proturječnosti potrebno postaviti u određeni okvir kako im se ne bi omogućilo da se razvijaju u beskonačnost, sve do izbijanja sukoba.

To je vjerojatno imao na umu Kissinger kada je govorio o potrebi da se “pokuša umanjiti negativni utjecaj sukoba”. Ne uklanjati sukob, što je, naravno, nemoguće, već ga učiniti manjim ili više upravljivim.

„Po mom mišljenju, vrlo je važno da nakon razdoblja relativne napetosti ulože jasni napori za razumijevanje njegovih političkih uzroka, kao i zalaganje obje strane da se s njima suoče. Još smo daleko od toga da je kasno, jer smo u embrionalnoj fazi Hladnog rata“, uvjeren je bivši američki državni tajnik, promatrajući sukob Washingtona i Pekinga samo kroz prizmu trgovinskog sukoba, zaboravljajući vojnu komponentu koja eskalira od 2011. To se vidi i po njegovoj sljedećoj izjavi koji je dao u Pekingu.

„Svi znaju da će trgovinski pregovori, za koje se nadam da će uspjeti i čiji uspjeh podržavam, biti samo mali početak velike političke rasprave za koju se nadam da će se dogoditi”, rekao je Kissinger.

Kissinger jeste naglasio da je trgovinski rat samo dio šireg sukoba, koji čak i nije najvažniji, jer se u njemu često sve svodi na ekonomske, trgovinske i financijske sukobe i suprotnosti između dvije najveće svjetske ekonomije. Ali s geopolitičkog stajališta, ekonomija je ipak oružje sukoba koji se temelji na dubokim civilizacijskim kontradikcijama.

I ovdje opet dolazimo do Samuela Huntingtona, jer se u tom kontekstu sukob između Kine i Sjedinjenih Država tumači kao sukob Atlantskog i Tihog oceana, zapadne i istočne, angloameričke i kineske civilizacije, a taj je sukob „po prirodi globalni i pogađa cijeli svijet“.

Istovremeno bi bilo pogrešno reći da Kissinger za sve okrivljuje Trumpa, jer aktualni predsjednik uopće nije započeo sukob s Kinom. Nije započeo ni trgovinski rat protiv Pekinga, samo mu je dao drugi oblik, jer je za SAD to dio cjelokupne strategije zadržavanja Kine i očuvanja američke hegemonije.

Trump želi ojačati Sjedinjene Države, ali ih hegemona u obliku jake nacionalne države i tako, u biti, radi ono što Kinezima itekako odgovara. Točno je da je trgovinski rat neugodan i za Kinu, ali ne izlazi iz okvira kineskog  svjetonazora. Dvije zemlje se natječu za svjetska tržišta i brane svoja, ali se polako krše pravila igre.

Kinezi, kao ni Rusi, ne prihvaćaju da ih drugi okružuju vojnim bazama, da ih pokušavaju posvađati sa susjedima, miješanje u njihove unutarnje poslove i pokušaje unutarnje destabilizacije.

To je upravo ono što pozivaju Ameriku da ne radi. I ne samo Xi Jinping, već u osnovi i Kissinger. Bivši državni tajnik kao da želi drugi put u životu pregovarati s Kinom. Ali prvi put, 1971. godine, to je bilo lakše, unatoč činjenici da su prije toga protekla dva desetljeća neprijateljstva između dvije zemlje. Tada je i sam Peking bio zainteresiran za igru s Amerikancima, jer se bojao sukoba sa Sovjetskim Savezom.

Sada je Kina izgradila strateške odnose s Rusijom, a njezina ekonomska međuovisnost sa Sjedinjenim Državama omogućava joj da bude sigurna, toliko da ni sami Amerikanci nisu zainteresirani za njezino propadanje. Osim toga, Peking vidi kako Sjedinjene Države stvarno gube utjecaj u svijetu, stoga su Amerikanci to koji trebaju žuriti, a ne Kinezi.

Vrijeme bježi prema Istoku, a ako se Zapad želi voditi za prihvatljivim „pravilima borbe“ i poštivati „zakonite granice sukoba“, onda treba biti spreman na iskren razgovor, na odbacivanje argumenata poput „podržati branitelje slobode u Hong Kongu“ i „poslati oružje na Tajvan“. Takav dijalog, naizgled, nudi Kissinger, ali za početak na njegovu nužnost ne treba uvjeravati Kineze, već Amerikance.

logično