Kako je Ivica srušio Schengen

Svi su oni za nas isti a već se tada proširila i informacija, kako su puni novaca te da plaćaju 500-600 eura po čovjeku za vožnju od Tovarnika prema Zagrebu. U jednom trenutku više nisam mogao slušati sve te gluposti, a nisam niti htio donositi vlastite zaključke bez da o svemu što se zbiva, nekako ne sudjelujem, i zato sam odlučio otići prema Velesajmu i Hotelu Porin, da vidim te ljude i da čujem njihovu stranu priče.

Zajedno s prijateljem, profesionalnim borcem koji svoj kruh zarađuje u ringu, stigao sam na Velesajam i tamo se predstavio kao novinar SEEbiz potrala. Susretljiva službenica grada mi je odmah dala broj glasnogovornice ureda za krizne situacije Kristine Martinović, koju ću nazvati tek sljedeći dan. Objasnila mi je trenutnu situaciju. Po onome što sam čuo ali i uživo se uvjerio, mogu reći kako sam bio ugodno iznenađen. Zbog specifične prehrane, za imigrante su pripremljeni suhi obroci, sve je bilo osigurano i prije nego što su stigli, a poduzimale su se i mjere za prihvat i brigu, nad još većim brojem ljudi.

Nakon što sam saznao osnovne službene informacije prišao sam grupi izbjeglica te im se obratio riječima: Welcome to Croatia! Pričali smo o svemu, ali više od onog što su rekli, bilo je važnije ono što su prešutjeli a to je opravdana sumnja kako su organizirano poslani da destabiliziraju Europu. Neovisno o tome, jesu li toga svjesni ili ne, ti ljudi su oružje u rukama onih koji imaju interes da na našem kontinentu proizvedu kaotično stanje i nesigurnost. To je ono što bi Ameri rekli Big picture ili velika slika, daleko veća od svakog nas pojedinačno, kao i od same Hrvatske, i zato me zapravo toliko ni ne zanima.

Ono što me zanimalo jučer, i što me opterećuje i danas, jesu sudbine ljudi koje sam upoznao. Poslije razgovora s ljudima na Velesajmu, otišli smo do Hotela Porin. Tamo je vladala napeta atmosfera. Dvije skupine „taksista“ su se odmjeravale. U pitanju je bio sukob oko teritorija, na kojem su jedino bogatstvo ti nesretni ljudi s navodno velikim buntevima eura i dolara u džepu. U središtu njihove trenutne pozornosti našla se skupina od 7-8 Sirijica koji su htjeli što prije u Sloveniju. Prišao sam im i obratio se na engleskom, a onda mi je jedan od njih odgovorio na Hrvatskom. Gospodin, nazovimo ga Husein već trideset godina živi u Zagrebu, a tu se sada našao kako bi pomogao ovim ljudima. „Taksisti“ su dali svoje ponude, i sad su već postali nervozni a kada su shvatili kako ćemo mi nakon zamolbe Huseina prevesti izbjeglice bez da profitiramo, gotovo su nas napali. U automobil se utrpalo mnogo više ljudi nego što smo ih realno mogli primiti, ali kad su se već ugurali, nismo ih imali srca tjerati van. Krenuli smo prema Sloveniji. Ti ljudi su bili u strahu, pričali su o ratu u Siriji i rukama imitirali mitraljeze.

Došli su iz Alepa, najmnogoljudnijeg grada u Siriji koji je nekoliko puta veći od Zagreba te ima povijest staru tisućama godina. Nudili su nam novac da ih prebacimo u samu Sloveniju, ali sam im objasnio kako to nije moguće te da ih možemo odvesti do Bregane. Kad smo ušli u Breganu, vozili smo se neko vrijeme sve dok nismo nabasali na mali prijelaz, mostić koji se nalazi usred sela, kod kojeg se nalazi tabla na kojoj piše državna granica. Izašli smo iz automobila i rekli šestorici Sirijica kako dalje moraju sami. Dao sam ruku jedinom koji je govorio engleski, on mi ju je snažno stisnuo i rekao mi: "You are a good man."

Njegove riječi nisam shvatio toliko kao kompliment koliko kao životnu obvezu. I onda, kada sam mislio da smo uspješno izvršili misiju s druge strane mosta pojavio se komunalni radnik kojeg su se Sirijci odmah propali. Neću vas lagati. Htio sam tada što prije otići s mjesta događaja ali onda je moj prijatelj, profesionalni borac, nazovimo ga Ivica, odlučno krenuo voditi izbjeglice prema mostu. Odnekud su se stvorili slovenski drotovi u civilu, ali on je i dalje koračao a Sirijci su ga počeli slijediti. Bio je to prizor koji ću pamtiti čitav život. Viknuo sam Ivice, što to radiš a on je i dalje hodao, kao da je to nešto što se mora odraditi do kraja, iako mu zasigurno nije bilo svejedno.

Ivica je toga dana razbio Schengen i sve barijere koji dijele ljude iz sretnih i manje sretnih dijelova svijeta, a ja sam bio počašćen što sam  bio svjedok tog povijesnog trenutka. Ipak, Sirijci su pred sam cilj pobjegli u automobil u strahu od nepostojećih mitraljeza i onda smo ih prebacili na drugu točku, nekoliko stotina metara prije. Oni su, danas sam siguran, jedni od onih koji su uspjeli ući u Sloveniju prije nego što su Slovenci do kraja zatvorili sve granice i prilaze. Krenuli smo kući. Nismo bili umorni, ali nas je cijela avantura psihički i emocionalno iscrpila. A onda je Husein opet zvao. Ovoga puta odvezli smo Iračane, klince od 18-19 godina, djecu koja sanjaju o boljem životu u Njemačkoj, Švedskoj i Finskoj. Navečer kad sam legao u krevet i htio zaspati, nisam brojao ovce već izbjeglice. Vidio sam njihova lica, torbe i plastične vreće i pitao se gdje je tih desetak sada kojima smo ovog petka pokušali pomoći. Neki moji prijatelji, potaknuti mojom pričom krenuli su danas da i sami dožive kakvu avanturu  i pomognu nekome, ali dok pišem ove retke, Zagreb je uglavnom prazan i sada se tek čeka novi val. Ne znam što da vam na kraju napišem osim da vas sve zamolim da se na bilo koji način uključite u ono što se zbiva, i da ne generalizirate, već da date ruku tim ljudima i upoznate ih.

Kao što je svatko od nas različit, tako su i svi oni različiti. To razumije Ivica koji u ring ulazi uz Thompsonovu pjesmu, dakle netko bi rekao za njega kako je klerofašist a opet taj bi za Sirijce nakon što mu prirasli srcu i poginuo, dok bi neki ljevičar samo pisao statuse o tome kako smo mi zaostala i ksenofobna nacija, dok bi od pravog Sirijca ili Iračanina, pobjegao glavom bez obzira.

Jednom kad shvatimo kako čovjeka ne čini glazba koju sluša ili svjetonazor kojem deklarativno pripada već djela i ljudske vrline, pa i greške, mane, bit ćemo bliži svim nesretnicima koji prođu kroz našu zemlju, ali što je također bitno, ako ne i važnije, bit ćemo bliži i jedni drugima, te ćemo konačno moći živjeti u zemlji stvarne tolerancije i razumijevanja.