Kako je rasizam odjednom postao "krajnje neprihvatljiv"

Kaže Plenković kako je to što je napravila jučer suspendirana diplomatkinja Elizabeta Mađarević »katastrofa«. Pokušavajući biti uvjerljiv, premijer dodaje i da je to »krajnje neprihvatljivo« i da se to u diplomatskom mandatu u zemlji primateljici »ne radi«.

Plenković pritom uopće nije precizirao što je TO točno katastrofa i što se TO točno »ne radi« u diplomaciji. Riječ je, naravno, o rasističkim porukama o »bijeloj, autentičnoj i čistoj Europi«, koje je na svom Facebook profilu objavila prva tajnica veleposlanstva u Berlinu Elizabeta Mađarević.

Diplomatkinja je u tekstovima i rasističkim i ksenofobnim komentarima napadala migrante i izbjeglice, videći u njima prijetnju kršćanskoj Europi, kao i LGBT zajednicu, Istanbulsku konvenciju i premijera Plenkovića, ali i njemačku kancelarku Angelu Merkel, kojoj je spočitnula »nedostatak vlastite kulture«.

Premijer Plenković u ovom slučaju ima problem s vjerodostojnošću. Jer ako su rasističke i fašistoidne izjave odjednom postale takav problem, zašto su ranije bile tolerirane?

Malo je vjerojatno da za njezino otvoreno zagovaranje rasizma na društvenim mrežama i u medijima, pa čak i u jednom »stručnom« članku, nisu znali njezini nadređeni na Zrinjevcu.

Ako nisu, onda nadzorne službe Ministarstva vanjskih i europskih poslova nisu dorasle svojoj zadaći, dopustivši da i ovaj put mediji odrade njihov posao. Kako je moguće da je diplomatkinja čak triput dobivala najviše ocjene za svoj rad, uspinjući se na hijerarhijskoj ljestvici, unatoč rasističkom i ksenofobnom aktivizmu?

Prozvana diplomatkinja pokušala se izvući tvrdnjom da je njezin profil na Facebooku bio hakiran, ali to je od početka bilo neuvjerljivo. Nakon što je priču o tome objavio Index, prozvana je u prvoj je reakciji tvrdila da nije dužnosnik ni političar, nego obična osoba koja ima pravo na privatnost, čime je pokazala temeljno nerazumijevanje diplomatske službe.

Pozvala se i na slobodu govora i pravo na iznošenje »konzervativnih stavova«, da bi se onda odjednom, kukavički, predomislila »otkrivajući« da joj je profil bio hakiran, što je jučer demantirano.

Ovim slučajem postaje očito da se zahvaljujući atmosferi u hrvatskom društvu posljednjih godina tolerancija ekstremizma i radikalizma opasno povećala. Ekstremizam se razmahao, zahvativši političke govornice, medije i propovjedaonice, pa čak i najviše političke institucije. Zašto bi onda diplomacija bila izuzetak?

S ekstremizmom otvoreno koketiraju, i to iz prizemnih, politikantskih razloga, najviši politički čelnici, samo što to sada, zbog skorog preuzimanja predsjedanja EU, postaje problem.

Ponovimo nekoliko drastičnih primjera. Premijer Plenković svoje stranačke skupove zaključuje pjesmama proustaškog pjevača, pokušavajući osnažiti svoj nacionalistički pedigre, dok predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je također licemjerno osudila »izjave koje potiču rasizam i nesnošljivost«, i sama flertuje s ekstremizmom i potiče nesnošljivost.

Svoju predsjedničku kandidaturu objavila je u filoustaškom tjedniku, ne skrivajući svoje simpatije za ustaški pozdrav, opravdavajući Antu Pavelića i hvaleći se, doduše lažno, kako nikada nije »službeno« otišla u Jasenovac.

Predsjednica otvoreno podržava revizionističko osporavanje zločinačkog karaktera najvećeg endehazijskog konc-logora, i to samo zato da bi se umilila filoustaškoj desnici.

U EU ne postoji sličan slučaj da čelnici država otvoreno zagovaraju fašistoidne ideje. Ako je, dakle, u Hrvatskoj to dopušteno i predsjednici i premijeru, zašto bi onda jedna diplomatkinja bila iznimka?

Premijer tvrdi da je njezin postupak neprihvatljiv. Naprotiv, njezin je postupak rezultat užasne činjenice da su u Plenkovićevoj i Kolindinoj Hrvatskoj rasizam i ekstremizam postali itekako prihvatljivi.

novilist