Amerikanci se polako, protiv svoje volje i protiv svoje prirodne sklonosti da gledaju nogomet i jedu pizzu, sve češće bude u stvarnosti totalitarnog sustava, sa svojim pipcima omotanim oko svakog aspekta njihovog postojanja. Nažalost, prava priroda ove tiranije još uvijek izmiče razumijevanju većine građana, dijelom i zato što je proces kojim je Amerika potpuno transformirana bio spor, dijelom i zato što nas komercijalni mediji usmjeravaju dalje od pravih uzroka ovog klizanja i navode na sasvim pogrešna mjesta.
Oni koji su ušli u progresivnu političku tradiciju osjetili su radikalni gubitak pravde i transparentnosti pod upravom Georgea W. Busha, trend koji se ubrzao samo pod Trumpovom administracijom, s opaženom odgodom pod Obamom i mogućnošću pozitivnog zaokreta pod Bidenom.
Oni koji su marinirani u sokovima konzervativne politike primijetili su kraj slobode i širenje lažne “ljevičarske” ideologije, koja tlači građanina pod Clintonom i Obamom.
Obje se interpretativne zajednice pozivaju na iste društvene i političke trendove, na rat protiv slobode koji nas čini žrtvenim janjcima, okrutnim bogovima globalnog kapitala. Retorika koju su koristile te dvije skupine toliko se radikalno razlikuje, a povijest Sjedinjenih Država koju su prihvatile toliko se razlikuje, da se gubi u intenzivnim ideološkim sukobima, iako opisuju isti puzajući totalitarizam.
Taj sukob nije slučajan. Ta ideološka bitka oko beznačajnog upravo je ono što je liječnik naložio u interesu visokih financija. Ili kako je to rekao J. P. Morgan:
“Dijeleći ljude, možemo ih natjerati da troše energiju na borbu oko pitanja koja za nas nisu važna osim kao za učitelje zajedničkog krda.”
Super-bogati su već imali konzultante s detaljnim studijama o tome kako podijeliti građane prema vjeri, etničkom identitetu, kulturnim označiteljima i klasi, tako da nisu sposobni za jedinstvo čak i pred punim preuzimanjem vlasti.
“Naprednjaci” pristaše Trumpa u ruralnim područjima nazivaju “glupima”, a fundamentalistički kršćani sljedbenike Demokratske stranke “zlima”.
Kako djeluje manipulacija?
Taj duboki nesporazum vjerojatno je pojačan brojnim klasificiranim operacijama u kojima se potiču i plaćaju pojedinci, koji promiču razdvajajuće ljevičarske ili desničarske položaje, čineći to onima koji bi trebali imati zajednički cilj da završe kao neprijatelji. Postoji još jedan razlog zašto tako teško razumijemo transformaciju našeg društva. Priroda ovog totalitarizma protivi se pretpostavkama koje su nas učili iz filmova, romana i vijesti. Naš um je pretrpan arhetipovima za diktaturu i zlo koji su u suprotnosti sa stvarnošću.
Najveći zločin Hollywooda uvjeravao nas je da zlo poprima oblik čudovišta s očnjacima i kandžama, zlog vođe sa zlokobnim osmijehom. Korumpirani novinari šire ovu fikciju na javnu sferu, objašnjavajući kako se zlo utjelovljuje u stranim čelnicima poput Kim Jong-una, Xi Jinpinga ili Vladimira Putina, ili u domaćim zlostavljačima poput Hillary Clinton (za desničare) ili Donalda Trumpa (za ljevičare).
Kao rezultat toga, ne možemo otkriti ili razumjeti preuzimanje našeg društva koje se dogodilo. To će reći da smo suočeni s “obrnutim totalitarizmom”, kako bismo posudili pojam filozofa Sheldona Wolina, kulturne i političke države u kojoj multinacionalne korporacije kontroliraju sve aspekte našeg svakodnevnog života, a mi gubimo svaku slobodu.
Kao rezultat toga, naše su akcije duboko ograničene; neprestano nas tuče željezna šaka prekrivena mekom rukavicom kamata, studentskih zajmova i stalnog nadzora.
Totalitarizam s kojim se suočavamo je “obrnut” u smislu da očekujemo da neki diktator stoji na vrhu i upravlja nama, ugnjetavajući nas iz osobne pohlepe, taštine ili okrutnosti. Ali istinski izvor naše bijede prije je način na koji multinacionalne korporacije koriste superračunala za izračunavanje dobiti, a zatim od nas izvlače što više novca, onemogućavajući nam da sami uzgajamo hranu, liječimo vlastite bolesti i podučavamo sebe, ili da se zabavljamo. Umjesto toga, moramo kupovati proizvode putem interneta ili u supermarketima, u transakcijama u kojima će multinacionalne korporacije i banke neizbježno poduzimati velike mjere. Jedino priznato i akreditirano učenje skupo je i njime upravljaju korporacije.
Nudi nam se samo lažni izbor između Pepsija ili Cole, između Taco Bella ili Wendyja, između akcijskih filmova ili romantičnih komedija i između Demokratske ili Republikanske stranke.
Proces kojim su građani izgubili samopouzdanje, samodostatnost u proizvodnji hrane i proizvodnji energije te osnovne vještine šivanja, pletenja i stolarije, rastući ovisno o proizvodima koje dostavljaju korporacije, započeo je prije 100 godina. Trenutnu krizu možemo pratiti natrag do kampanja Johna D. Rockefellera kako bi natjerao građane da ovise o nafti kroz promociju automobila i trgovine, rezanje proračuna za javni prijevoz i masovna financiranja autocesta, poticaj za mehanizaciju poljodjelstva i popularizacije plastike.
Rockefeller je također isplatio stručnjake kako bi marginalizirao homeopatsku medicinu i tradicionalno liječenje i stvorio ovisnost o preskupim bolnicama koje su vezane uz korporacije, dok je sveučilišta i istraživačke institute učinio ovisnima o dobrohotnosti bogatih, čineći tako sustavnu kritiku izvora bogatstva tabu tema.
Točnije, nevidljivi obrnuti totalitarizam koji je preuzeo kontrolu nad našim svakodnevnim iskustvima može se pratiti od pokretanja Windowsa kao operativnog sustava 1985. Microsoft Word, pod vlašću Billa Gatesa (gorljivi student Johna D. Rockefellera), postavljen za kontrolu načina na koji građani koriste svoja računala, a kasnije i za kontrolu međusobne interakcije putem interneta.
Svakako, predsjednički izbori održavali su se svake četiri godine, a javnost je dobila priliku da se izrazi. Tajna policija nije zaobišla one koji su kritizirali vladu – zapravo se kritika vlade ohrabrivala kao način da se odvrati od utjecaja deregulacije banaka.
Većina građana jedva je bila svjesna da to što jedna korporacija kontrolira sistemski softver za sva računala koja su navodno “dugovali” znači da su izgubili slobodu.
Pomak je bio temeljan. Dok je pojedinac prethodno mogao sam odlučiti gdje će smjestiti datoteke u svoj ured, kako organizirati dokumente i rasporediti svoje papire oko pisaće stroja, način na koji su informacije organizirane u sustavu Windows izuzetno je ograničen, unaprijed određen neodgovornim silama i formatom, a izgled korisnik ne može mijenjati.
Nepotrebno je reći da je ovaj prvi korak na putu ka tiraniji, ovaj kobni gubitak osnovne autonomije, bio pažljivo zataškan retorikom praktičnosti i učinkovitosti, uzbudljivim inovacijama i tehnološkim napretkom, tako da je malo tko prepoznao gubitak.
Mitove o važnosti pogodnosti, povezanosti i globalizacije progutala je cijela populacija. Kritične teme poput znanstvene metode, kontrole sredstava za proizvodnju i procesa donošenja odluka u vladi i drugim institucijama bile su zaboravljene.
Sljedeći korak u ovoj skrivenoj tiraniji u našem svakodnevnom životu došao je u obliku tražilica poput Googlea, društvenih mreža poput Facebooka i drugih masivnih, međusobno povezanih korporacija koje su posredovale u interakciji pojedinca sa zajednicom, često preuzimajući ključne funkcije koje su prethodno pripadale zajednici ili neprofitnim institucijama poput škola ili istraživačkih centara.
Pod krinkom veće pogodnosti za pojedinca, gospodarstvenici s neograničenim financiranjem od investicijskih banaka uspjeli su otkupiti suparnike, blokirati alternative koje su tražilice nudile kao zadruge i time stvorili tražilice koje se predstavljaju kao transparentne institucije, ali novac donose putem sofisticirane manipulacije ljudskim interakcijama pomoću algoritama.
Budući da su Google i Facebook imali takve resurse da su godinama mogli gubiti novac, način na koji su izbjegavali autonomiju građana bio je gotovo neotkriven. Jednako je važna bila strategija korištenja kratkotrajne stimulacije mozga objavljivanjem poruka, trenutnih poruka i groznih vijesti, kako bi se preslikale veze između sinapsi, kako bi se učinilo najsposobnijim za složeno, trodimenzionalno razmišljanje. Ta usluga, stvaranje priglupe, pasivne populacije, bio je istinski proizvod koji internetski divovi nude svojim stvarnim klijentima.
Google kontrolira kojim informacijama pristupamo, kojim redoslijedom imamo pristup, a on iznosi hijerarhiju važnosti u rezultatima pretraživanja koja zapravo ima neku osnovu, ali je prvenstveno politički čin za prodaju ponuđaču s najvišom ponudom.
Rezultati Google pretraživanja mijenjaju se, od slučaja do slučaja, kao odgovor na potrebe korporacija u promociji njihovih stavova krajnje određenoj publici.
Iako smo obučeni da o Googleu mislimo kao o javnoj usluzi, njegove laži, kojima sve više daju autoritet paralelni unosi na Wikipediji, koje su kreirale tvrtke za odnose s javnošću, ne podliježu vanjskoj provjeri. Googleovim korisnicima nikada nije dopušteno sudjelovanje u procesu formuliranja pravila ili u pregledu sadržaja. To će reći, Sjedinjene Države sebe nazivaju demokracijom, ali primarni alat na koji se građani oslanjaju u informacijama vodi se kao diktatura.
Još jedan popularni način za klizanje u tiraniju je oblikovanje “mišljenja” kao sadržaja u vijestima. Znanstvena činjenica prestala je biti središnja u izvještavanju od 1990-ih. Umjesto toga, ankete skupina koje su odabrale anketne tvrtke održavaju se kao potvrda istine.
Ispitivanja javnog mnijenja propagandni su ekvivalent otkupa dionica. Milijarderi, radikalno deregulirajući gospodarstvo i zatrpavši stanovništvo, samo prisiljavaju svoja mišljenja javnosti putem medija koje kontroliraju, a zatim tvrde da javnost traži politike koje oni promoviraju.
Facebook daje dojam da se građanin može slobodno izraziti i može se sprijateljiti s bilo kime. Ipak, budući da Facebook Inc. kontrolira koga građanin može lako pronaći putem svoje mreže i tko vidi što, a korisnicima ne dopušta upotrebu vlastitog softvera, dizajniranje vlastite stranice ili posjedovanje mreža koje kreiraju na Facebooku, ili da ima bilo kakve riječi o načinu na koji se administrira Facebook, sloboda je fikcija.
Pravni koncepti poput ugovora izokrenuli su se do neprepoznatljivosti u totalitarnom cyber prostoru koji nas okružuje.
Ugovor je ugovorni sporazum dviju strana. Međutim, online, bez obzira je li odluka o prihvaćanju kolačića ili poštivanju pravila za komercijalnu aplikaciju, korisnik nema pravo postavljati zahtjeve korporaciji. Daje se lažni izbor hoće li se složiti sa svim ponuđenim uvjetima ili neće imati pristup usluzi. Ugovor je prazan ritual.
Navikli smo dopuštati Facebooku, Twitteru, Snapchatu ili Instagramu da odrede što će postati s informacijama koje dijelimo, a nismo svjesni ni milijarde dobiti koje te korporacije ostvaruju prodajom informacija, sadržaja i kreativnih ideja koje pružamo a da nam ne daju nikakvu naknadu. U određenom smislu, ove su društvene mreže oblik virtualnog ropstva.
Covid-19 totalitarizam
Budući da je razmišljanje građana desetljećima degradirano, a građani se za osnovne informacije oslanjaju na korporativne izvore, po prvi puta je postalo moguće stvoriti virtualnu pandemiju, koju planiraju super-bogati, a promoviraju izvori vijesti koje posjeduju, ovlastili su ih stručnjaci u institutima i sveučilištima koja financiraju, a legitimirale su ih državne agencije (i međunarodne institucije poput Svjetske zdravstvene organizacije), koje su radikalno privatizirane.
Prije je značajan broj građana mogao samostalno procijeniti točnost podataka. Istraživački instituti poput Sveučilišta Harvard još su uvijek imali etičku predanost znanstvenoj metodi i akademskom integritetu.
Sve je to sada onemogućeno. Fasade NIH-a i Harvarda ostaju iste, možda su čak i bolje održavane, ali intelektualna unutrašnjost je istrunula. Ugledni profesori lako se okupljaju kako bi svjedočili smiješnim teorijama o COVID19.
Opasnosti od cjepiva COVID19 nisu primarna prijetnja. Opasnost prije leži u pomicanju procesa donošenja odluka o politici sa znanosti i daleko od transparentne rasprave o politici. COVID19 služi uspješnom presedanu da nevidljive snage, u fondovima privatnog kapitala, u tajnosti odlučuju o medicinskoj politici, a zatim nam je dostavljaju putem državnih tijela.
Te nevidljive sile sada osjećaju da od nas mogu zahtijevati, bez ikakve odgovornosti prema znanosti, da svaku tvar i kemikaliju, koje nam oni ponude, ubrizgamo u naša tijela kao uvjet za pravo pohađanja škola, pronalaska zaposlenja ili liječenja.
Proces je omogućen interakcijom društvenih mreža, pretraživača, komercijalnih medija i drugih kritičnih komponenti svakodnevnog iskustva, koje određuju mišljenja o pouzdanim i autoritativnim glasovima. Taj se postupak vodi kao nevidljiva diktatura koja kontrolira rastrojenu, zbunjenu i rastresenu populaciju, koja se utapa u povezanosti.
Ništa neće biti bolje dok građani ne prepoznaju da uzrok ove noćne more nije nasljeđe Busheva, Clintonovih, Obaminih ili Trumpovih, iako su svi oni igrali svoju ulogu, već kraj samozatajnog i informiranog građanina s pristupom na radove stručnjaka, koji su duboko predani prema znanstvenoj metodi i etičkim načelima.
Autor: Emanuel Pastreich