Karamarko je u pravu kada ronda da je Tuđmanovo ime zaobiđeno u govorima u Saboru i na glavnom zagrebačkom trgu, što se može obrazložiti na više načina, a najjednostavnije je ovako. S Hrvatskom je u EU ušlo i dovoljno ostavštine Franje Tuđmana tako da je i on ušao u Evropu.
Sasvim je u pravu Tomislav Karamarko. Prava je svinjarija što je Hrvatska ušla u Evropsku uniju a da njeni državni čelnici nisu ni slovnuli o tome da je time okrunjeno životno djelo Franje Tuđmana. On, Karamarko, ponio se, naravno, sasvim suprotno i u posljednjih osam mjeseci čak je šest puta pohodio Tuđmanov grob i tamo ostavio toliku hrpetinu vijenaca i svijeća da to nadležne mirogojske službe valjda ni do danas nisu raščistile. To se, istinabog, sasvim slabo uklapa u činjenicu da je on u jednom od svojih predživota bio mican baš od Tuđmanovog režima kada je pokušavao raščistiti neke privatizacijske afere (Kutle, Gradski podrum).
Ali, to je tako. Karamarko ni danas nije u prevelikom prijateljstvu s nekim od ključnih ideja prvog hrvatskog predsjednika, počev od pomirbe ustaša i partizana, otkapanja kostiju žrtava komunističkog terora, sve do ovog najnovijeg gombanja oko izručenja Njemačkoj Josipa Perkovića. No, to nije bila nikakva smetnja da nakon Sanaderove diskretne "detuđmanizacije" s Karamarkom nastupi era "retuđmanizacije", kao zasad jedino po čemu se prepoznaje "novi" HDZ. Istinabog, nitko točno ne zna što stvarno može biti novo u stranci koja se vraća na nešto barem desetljeće i pol staro, ali treba biti pošten pa reći da to nije pitanje samo za Karamarka.
Jer, koliko god izgledalo da se on posljednjih mjeseci nije micao od kosog groba na Mirogoju, jednog važnog datuma tamo se nije pojavio. Bilo je to na nedavni Dan državnosti, kada taj glavni hrvatski "retuđmanizator" nije otišao na grob svoga idola kako se tamo ne bi sreo s trojicom najviših državnih čelnika Hrvatske, Ivom Josipovićem, Zoranom Milanovićem i Josipom Lekom. Oni su položili vijenac na Tuđmanov grob, što se u ovako visokom i reprezentativnom sastavu nikada prije nije dogodilo. Dakle, ako i nisu spomenuli prvog hrvatskog predsjednika nekoliko dana poslije na slavlju hrvatskog ulaska u EU, nikako se ne može reći da je njegov duh prognan iz ove, kako je nazvana, najveće svečanosti od osamostaljenja Hrvatske. Naprotiv.
Zato je, velim, Karamarko u pravu kada ronda da je Tuđmanovo ime zaobiđeno u govorima u Saboru i na glavnom zagrebačkom trgu, što se može obrazložiti na više načina, a najjednostavnije je ovako. S Hrvatskom je u EU ušlo i dovoljno ostavštine Franje Tuđmana da je dozvoljeno reći kako je i on ušao u Evropu. To, priznajem, zvuči gotovo apsurdno, jer iako se na početku političke karijere koncem osamdesetih izjašnjavao kao evrofil, na kraju je toliko okrenuo leđa evroatlantizmu da je umalo s njim i zaratio (Martin Brod). Pa ipak, ne odustajem od teze da je sada i njemu uručena članska iskaznica EU, naprosto zato što po spomenutom kriteriju ostavštine nikakav drugi zaključak ne dolazi u obzir.
"Tomislav Karamarko u posljednjih osam mjeseci čak je šest puta pohodio Tuđmanov grob i tamo ostavio toliku hrpetinu vijenaca i svijeća da to nadležne mirogojske službe valjda ni do danas nisu raščistile." Foto: Pixsell
Pokazuje to dovoljno primjer pljačke u privatizaciji, koja je glavninom obavljena u Tuđmanovo vrijeme, no nastavila se i kasnije, istina nešto skrupuloznije, ali zato bez ikakvih pravnih posljedica po počinitelje, i ove danas i one prije. Tko je jamio, jamio je - autentično je geslo koje je došlo iz samog srca tame Tuđmanove vladavine, a to srce i dalje živo kuca, bez simptoma aritmije ili tahikardije, a kamoli neke ozbiljnije bolesti. Ovdje je važno reći da se ni u Bruxellesu i Washingtonu nisu pretrgli da se to istraži i sankcionira, što ne čudi jer su i sami prikriveno ali aktivno suučestvovali u spomenutoj pljački, naročito u kasnijim fazama. I zato da se ne pomisli kako kidišem samo na savjest današnjih i prijašnjih hrvatskih vlasti, evo još jednog primjera u kojem su ovi drugi još izravnije uključeni.
Oslobađajućom presudom Anti Gotovni i Mladenu Markaču pale su optužbe i protiv Tuđmana kao kolovođe zločinačkog čina protjerivanja glavnine Srba iz Hrvatske. On je, dakle, rehabilitiran za najteži krimen koji je počinio uz teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, i to rehabilitiran s najautoritativnijih međunarodnih adresa, što, jasno, stavlja u bitno novu poziciju i vlastodršce u Hrvatskoj. Oni nikada nisu pokazali želju da se otvoreno ograde od etničkog čišćenja Srba, kao što nisu pokazali želju ni da se odrede prema privatizacijskoj pljački. Ipak, ovo drugo su na kraju napravili, istina samo simbolički, ustavnom odredbom o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala (što je zakačilo samo Sanadera i nikoga više). U odnosu na progon srpskog življa od sada neće morati napraviti ni toliko.
Ovim spomenute međunarodne adrese izravno pothranjuju kuntaktorstvo lijevo-liberalnih stranaka u Hrvatskoj, koje nikada nisu dale politički i moralni blagoslov na taj progon, ali su protestirale uglavnom samo onoliko koliko je Stepinac protestirao kada je intervenirao kod Pavelića da se Židove ne odvozi u Jasenovac u stočnim vagonima. Dakle u ciničnom ključu alibi-humanizma, iza kojeg je zapravo stajao prešutni pristanak da se čini što se čini, kako bi se bez vlastitog eksponiranja postiglo nepopularni cilj. Netko je to svojedobno pronicljivo opisao tako da je Račan predao Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a deset godina kasnije ju je dobio natrag bez Srba. To je najmanje istražena strana ratnih devedesetih, što ne čudi.
To bi mogla biti najdublja istina o tom vremenu, koja je, evo, dobila logičan epilog u najnovijim zbivanjima. Ako je, naime, Tuđman obavio prljave poslove za postuđmanovsku lijevo-liberalnu Hrvatsku, ona mu je sada uzvratila uslugu tako što je finim političkim menadžeriranjem uvela tuđmanovsku Hrvatsku u Evropu. O, znam da se nekima može od ovoga zavrtjeti u glavi, jer se ringišpil spekulacija brzo vrti, a nekih čvrstih dokaza za ovo, priznajem, nema. Ali, evo nudim test. Ako Tuđman bude, kako se nagađa, u drugostupanjskoj sudskoj presudi šestorki iz Herceg-Bosne oslobođen krivnje i za razbijanje BiH, kao što je praktički oslobođen i Milošević u presudama Perišiću, pa onda i Stanišiću i Simatoviću, ne znam što još može stajati na putu sljedećem zaključku.
Tuđman doista jeste ušao u Evropsku uniju. Istina ne sasvim bezuvjetno, prije toga morali su ga malo umiti i počešljati ovi naši u Zagrebu, pa malo oni u Washingtonu i Bruxellesu, i eno čovjeka tamo. Da nije umro komotno biste ga mogli nazvati da vam kaže što on o svemu ovome misli, bio bi to bez sumnje zanimljiv razgovor.
Izvor: H-alter
