Šezdesetak godina od nastanka kultnoga Fellinijevog filma ”La dolce vita”, po kojemu su senzacionalistički fotoreporteri koji vrebaju poznate ličnosti u za njih kompromitirajućim situacijama dobili naziv – paparazzi ta bi ”vrsta fotića” mogla (i hoće vjerojatno), izumrijeti kao dinosauri vremena u kojemu je postojalo nešto što se zvalo stid, moral, privatnost.
Danas su to izumrle kategorije, a većina onih koje celebrityjima i kvazi ”društvenom elitom” zovu sami su svoji paparazzi.
Nije potrebno da se itko šunja po grmlju bazena otmjenih vila, gubi noći ispred skupih restorana, prži se na suncu mondenih ljetovališta, vere s kamerom po stablima ne bi li zavirio u nečiji budoar i poznatu ličnost snimio u negližeu kojim će opčiniti svoju zabranjenu ljubav.
Današnji celebrityji su sami svoji majstori. Njihovi profili vrve golišavim, vrhunski fotošopiranim fotkama i filmićima u kupaćim kostimima, pidžamama, dekoltiranim haljinama, ali i bivšim i sadašnjim ljubavima na svim mogućim proslavama i proslavicama.
Oni koje to zanima mogu do u tančine biti upoznati s time što predmet njihove pažnje, divljenja, obožavanja radi – ne iz dana u dan – nego gotovo iz sata u sat. Od buđenja pa sve do počinka. Od kavice do gašenja noćne lampice.
Poznatima je to poprilično isplativ biznis, jer tako reklamiraju ne samo sebe već i kavicu, i lampicu, i pidžamicu za ne baš mali novac proizvođača svih predmeta, što se u njihovim objavama po raznoraznim profilima pojavljuju.
Sve ima cijenu. Uživo možemo pratiti dolaske na duhovne obnove, ali i sudske procese i razvode, znati sve o novim do jučer tajnim ljubavima zbog kojih bi paparazzi prije pojave reality shoowa, Big Brothera, Kardashiansa lomili vratove da ih uhvate in flagranti. Danas kao da smo gosti iz prvih redova crkava i matičnih ureda. ”Svjedočimo” sudbonosnom ”da” iste osobe, nekada i po tri, četiri puta u tri, četiri godine
Što prestižnija marka to veći novac objavljivaču. U trci za na brzinu stečenom popularnošću i lovom ništa više nije sveto. Ni posao, ni djela, ni bivši i sadašnji partneri i muževi. Sve ima cijenu.
Uživo možemo pratiti dolaske na duhovne obnove, ali i sudske procese i razvode, znati sve o novim do jučer tajnim ljubavima zbog kojih bi paparazzi prije pojave reality shoowa, Big Brothera, Kardashiansa lomili vratove da ih uhvate in flagranti.
Danas kao da smo gosti iz prvih redova crkava i matičnih ureda. ”Svjedočimo” sudbonosnom ”da” iste osobe, nekada i po tri, četiri puta u tri, četiri godine.
Raznježeni virimo u rađaonice i kirurške sale (sada su in carski rezovi), iza kojih mame s umjetnim trepavicama i hijaluronskim filerima u do granice pucanja napumpanim usnicama, mogu odmah po buđenju iz narkoze odaslati u virtualni svijet fotografiju s neodoljivim zgužvanim smotuljkom, koji je takav zdrav i crven najbolja reklama za privatnu kliniku što ju je potencijalna mama, po preporuci drugih poznatih mama, odabrala za svog prvijenca.
Bebač, kao i sva druga manja i veća djeca poznatih stiliziranih roditelja, već kroz nekoliko mjeseci bit će reklama za kolijevke, krevetce, posteljinu, kolica ili klokanice, a kasnije i za garderobu, privatne škole, glazbene tečajeve, škole jahanja i glume, ma za sve ono što moraju proći ne bi li sutra bili sami svoji paparazzi poput roditelja.
Jedan dobrano ostarjeli političar koji se za ručice drži s bitno mlađom ženom nakon dva braka iza sebe i jedno nedavno, treće vjenčanje poznate ličnosti i fešta s jednako poznatim uzvanicima iz svijeta glazbe, mode, glume u botaničkome vrtu u kojemu su svi zbog zvizdana vezali, poput bauštelaca (nimalo glamurozno), platnene ubruse na usijane glave, inspiriralo je pretpostavljam riječku performericu, bivšu novinarku, a sadašnju književnicu i blogericu, da napiše priču u ich formi.
Priča o trećem razvodu jedne sedamdesetogodišnjakinje i skoroj udaji te iste junakinje za šesnaest godina mlađeg muškarca…
Tekst Vedrane Rudan vrvi duhovitostima – apsurdima ionescovskoga tipa, očiglednim netočnostima.
Hoću reći tkogod je u drugom ili trećem razredu osnovne škole dobro svladao čitanje s razumijevanjem, a u višim razredima naučio razlučiti jezik literature, njegovu fikcionalnu namjenu za razliku od jezika stvarnosti, čak i onda kad Rudan odabere ”prvo lice”, morao je uočiti kako je riječ o parodiji. A nije.
Pobogu nije prvi put u svojim kratkim pričama, onima što izlaze kao blog na njezinoj službenoj Facebook stranici koje redovito prate na tisuće ljudi s područja bivše države, spominjala ljubavnike, bivše muževe (mada je samo jedan bivši), nepostojećeg unuka Krešu i ine druge fiktivne likove i kroz njih na samo njoj svojstven način dala kritiku društva.
Unuk Krešo progovarao je o seksualnom zlostavljanju svećenika, pa nitko od novinara portala nije krenuo u potragu za vjeroučiteljem zlostavljačem, jer su mada aktualni i problemi i likovi fiktivni.
Ne bi me začudilo da kakav ovovjeki paparazzo nasjedne na Vedraninu fikciju i skrije se na Dan antifašizma u grmlje pored crkvice, čekajući da vidi kako izgleda dolce vita Vedrane i ”njezina plaćenog odabranika u ljubičastim cipelama…”. Ne znam za druge, ali u usporedbi s postojećim influenserima Rudan je sebi najbolji paparazzo. Ni dobri stari Federico Fellini ne bi to bolje izrežirao
No kad je junakinja objavila da se rastaje od ”trećeg supruga ostarjeloga hipohondra” i udaje za šesnaest godina mlađega ljubitelja novca ostarjelih dama i ljubičastih cipela, krenula je ”resavska škola” i besramno prepisivanje bloga, pa i senzacionalistički naslovi o rastavi i udaji spisateljice.
Naravno da je i ona, kakvom ju je Bog dao, dodatnim apsurdima podgrijala prepisivačinu objavivši čak i datum vjenčanja u crkvici, u opatijskome parku među kamelijama. Ni više ni manje nego na Dan antifašizma. Kum će joj biti kaže urednik nove knjige ”Puding od vanilije” Drago Glamuzina, a ona rođena u prekrasnoj Mošćeničkoj Dragi, školovana u još ljepšoj Opatiji na medeni mjesec će u luku Ploče!?
…I portali sve to nekritički prenose. Čak su u Nikici Petkoviću, našli kao krivca za ”njezin razvod” – jer ju grli na jednoj od starih fotografija. Portalima su bitni samo klikovi.
Obični ljudi, njih na stotine i komentiraju. Neki se zgražaju nad četvrtom udajom u tim godinama i odriču se budućeg čitanja njezinih knjiga. Drugi žale onog ”prekrasnog muža” kojeg ostavlja i kojeg je do jučer na sva usta hvalila, a treći čestitaju i vesele se zagrebačkoj promociji knjige početkom srpnja na kojoj će upoznati ”novog” odabranika…
Ne bi me začudilo da kakav ovovjeki paparazzo nasjedne na Vedraninu fikciju i skrije se na Dan antifašizma u grmlje pored crkvice, čekajući da vidi kako izgleda dolce vita Vedrane i ”njezina plaćenog odabranika u ljubičastim cipelama…”.
Ne znam za druge, ali u usporedbi s postojećim influenserima Rudan je sebi najbolji paparazzo. Ni dobri stari Federico Fellini ne bi to bolje izrežirao.
autograf
