Katolička crkva napravila je važan iskorak u tretiranju ustaških zločina. Uz dva ‘ali’: to je vjerojatno došlo na poticaj Vatikana, a nedavno zagrebačko pokajničko svjedočenje potomaka ustaša i njemačkih nacista otkriva tužnu činjenicu da ova zemlja, iako prvak evropskog antifašizma, mora takve stvari ‘uvoziti’ izvana
Važnu, zbilja važnu stvar obavili su neki hrvatski mediji, žalibože ni izbliza svi, prenijevši ovih dana jedno fundamentalno svjedočenje iz Hrvatskog novinarskog doma. Ondje su se okupili potomci ustaša i nacista iz Jasenovca i drugih evropskih logora smrti i u neviđenom izljevu kajanja zatražili oprost od preživjelih žrtava, ne izbjegavajući, nego naprotiv inzistirajući na krivici ne samo svojih predaka nego i na vlastitoj. Odgovornost su preuzeli bez obzira što u tim zločinima ne samo što nisu sudjelovali, nego neki tada još nisu bili ni rođeni. Ipak, dalo se razumjeti da se po njima zločin drugi put ponovio kada je ignorirano da se dogodio, a treći put ponovio bi se kada bi i najdalji potomci prešutjeli da je zlo bilo tako duboko i sveobuhvatno. Ukratko, u dvorani Novinarskog doma dogodila se velika katarzična manifestacija suosjećanja s žrtvama nacističkog i ustaškog satiranja židovskog naroda, čemu su ovaj put obol dali, rekosmo, i pripadnici novinarske struke. Ipak, u medijskim izvještajima ne da je prešućeno, ali nije dovoljno naglašeno, da su većinu ovih potresnih svjedočenja izrekli pripadnici ‘Marša za život’, organizacije registrirane u Njemačkoj, i tu onda iskrsava jedno pitanje koje malo drukčije širi kontekst ove priče.
Zašto i kod nas ne postoje slične udruge koje bi okupljale potomke nacifašističkih kolaboranata koji bi osvještavali da se krivnja za njihove zločine ne može suziti i ograničiti samo na njih? Da takve udruge postoje, ne bi se moglo, ne bi se smjelo dogoditi da ovakve manifestacije samopročišćavajućeg kolektivnog kajanja ‘uvozimo’ iz Njemačke ili bilo koje druge zemlje. Čovjeka već dovoljno prođu zloslutni trnci kada vidi, kao što upravo gledamo, da se hrvatska brodogradnja, s višestoljetnom slavnom, svjetski ovjenčanom tradicijom, predaje u ruke stranaca za koje nitko ne zna što namjeravaju s njom napraviti. Ali, to da Hrvatska, s jednim od najvećih i u modernizacijskom smislu najkreativnijih antifašističkih pokreta u Evropi, mora izvana importirati ovakve primjere suosjećanja s žrtvama nacizma i ustaštva, to je, da se ne lažemo, velika, u nebo vapijuća sramota. Ovo je, eto, kontekst u kojem se dogodio onaj nedavni značajni ili samo navodno značajni govor kardinala Josipa Bozanića pred Zagrebačkom katedralom i onim golemim banerom preko njenog pročelja kojim se izražava žalost za židovskim ratnim žrtvama u jasenovačkom i drugim logorima smrti. U govoru je Bozanić osim osude Jasenovca prvi put izrekao i da i iz hrvatske vizure kršćanstvo ne može biti isto što je antisemitizam. Citat nije doslovan, ali to mu je smisao.
Ima li duhovne snage i odvažnosti u ovim kardinalovim riječima? O, svakako ima, jer je on dosad Jasenovac spominjao samo kada ga je gurao u istu rečenicu s Bleiburgom ili ga je, još gore, predstavljao kao dio antihrvatske propagande. Ali ima, bogami, i debelog preuveličavanja tih riječi, kojima se, biva, brišu sva koketiranja Katoličke crkve s ustaštvom, kako se čulo i iz nekih židovskih usta. Čak se moglo čuti otprilike i tako nešto da je Bozanić ovim završio put do Kamenog cvijeta, kojeg je prekinuo napola za svojedobnog abortiranog posjeta Jasenovcu. Čekaj malo! Kamenom cvijetu imaju moralno pravo pristupiti samo oni koji su čista srca oko toga da on simbolizira zločine NDH i ustaša, a njih Bozanić pred katedralom nije ni spomenuo, kamoli osudio. Doduše, može se i gore, pa Goran Jandroković u Saboru nije spomenuo ni Jasenovac, ali može i bolje pa je Plenkovićeva vlada stavila u kontekst holokausta i NDH i ustaške zločine nad Židovima i drugima u Jasenovcu i drugdje. Očito je da se u državnom i crkvenom vrhu pokrenulo nešto s mjesta i da se traže, možda i koordinirano, neki novi modaliteti gledanja na ratne zločine. No dvije stvari ostaju pod upitnikom. Prvu smo već spomenuli u vezi ‘Marša života’, a to je da je ovoj zemlji i dalje potrebna međunarodna pomoć u percepciji fašističkih zločina, iako je ona puno kvalificiranija i pozvanija da tu pomoć daje drugima, nego oni njoj.
Ali da bi bilo tako nije dovoljno samo promijeniti stav o hrvatskom i drugim fašizmima. Nego treba barem početi mijenjati stav i o hrvatskom antifašizmu, kojeg se sada opservira isključivo u dozlaboga izglodanoj i mrtvorođenoj optici antikomunizma, umjesto u optici da je on jedini donio slobodu i napredak Hrvatskoj i susjednim zemljama. E, tu se gospodo popovi i političari isprsite, bez toga nećete napraviti ništa. Štono se kaže – ili kuj, ili ne mrči gaća. I dobro se kaže, jer i među hrvatskim katoličkim svećenicima postoji značajna tradicija, danas grobno prešućena, onih koji tako misle. Drugo što je ovdje potrebno spomenuti jednako je važno. Pranje ustašonostalgičarskog crnila nije moguće bez uvažavanja sljedeće činjenice. Ratna stradanja Židova u Hrvatskoj bila su doista više nego strašna i vjerojatno su relativno uzevši, kao i u slučaju Roma, usporediva s najgorim primjerima u Evropi. Ali antisemitizam je u ustaškoj ideologiji ipak bio, ako se tako smije reći, metafora krunskog zla koje je prožimalo Pavelićevu državu, a to je antisrpstvo i antipravoslavstvo. Povijesni dokazi za to postoje i prepuštam ih historičarima jer se refleksija toga i bez posebnih ekspertnih analiza vidi i danas. Antisemitizam je u današnjoj Hrvatskoj više rubno prisutan, očito i zbog međunarodnog nadzora koji je tu puno rigorozniji, ali je zato antisrpstvo toliko veliko i umreženo da je moglo ovako žilavo opstati samo zato što je postalo dio državnog, još gore društvenog sistema.
To se najbolje vidi kroz pravu poplavu mrzilaštva na društvenim mrežama i na uličnim grafitima, ali to ne bi bilo dovoljno da se govori, kako rekoh, o sistemu da i značajni dio državnih i naročito crkvenih institucija i crkvenih medija ne gaca po istome mulju. Prvenstveno tako što financijski i drukčije podupiru ustašonostalgičarske i otvoreno proustaške udruge i inicijative. Primjera je toliko da doslovce preplavljuju javnu scenu, a sve donedavno u tom mraku gotovo da nije bilo nijedne svijetle pukotine. Ipak, javila se prije nekoliko tjedana u Požegi, na ekumenskom skupu koji nadvisuje Bozanićeve riječ pred katedralom. Na njemu su visoki predstavnici Katoličke i Srpsko-pravoslavne crkve, očito potaknuti i najnovijim inicijativama pape Franje, napokon progovorili o žrtvama ratova 1941.-‘45. i 1991.-‘95. ne, baš nimalo ne u kategorijama ultimativne krivnje i ultimativne žrtve. Naprotiv, u ‘bratskom’ duhu, kako su sami rekli, izrazili su zajedničko suosjećanje za sve nevine žrtve u srpskom i hrvatskom narodu i zauzeli se za to da se one činjenično utvrde, bez predrasuda i mržnje koje sada prevladavaju na objema stranama.
To barem na prvu izgleda kao dobro polazište za novi početak. Ali već na drugu jasno je da je ludilo novog fašizma otišlo toliko daleko da će ga možda, ne znam, trebati liječiti jednako dugo, desetljećima, koliko je bolest i trajala. Uostalom, baš bih volio čuti nekoga tko vjeruje da se mrak može – naprosto oprati.
portalnovosti
Važnu, zbilja važnu stvar obavili su neki hrvatski mediji, žalibože ni izbliza svi, prenijevši ovih dana jedno fundamentalno svjedočenje iz Hrvatskog novinarskog doma. Ondje su se okupili potomci ustaša i nacista iz Jasenovca i drugih evropskih logora smrti i u neviđenom izljevu kajanja zatražili oprost od preživjelih žrtava, ne izbjegavajući, nego naprotiv inzistirajući na krivici ne samo svojih predaka nego i na vlastitoj. Odgovornost su preuzeli bez obzira što u tim zločinima ne samo što nisu sudjelovali, nego neki tada još nisu bili ni rođeni. Ipak, dalo se razumjeti da se po njima zločin drugi put ponovio kada je ignorirano da se dogodio, a treći put ponovio bi se kada bi i najdalji potomci prešutjeli da je zlo bilo tako duboko i sveobuhvatno. Ukratko, u dvorani Novinarskog doma dogodila se velika katarzična manifestacija suosjećanja s žrtvama nacističkog i ustaškog satiranja židovskog naroda, čemu su ovaj put obol dali, rekosmo, i pripadnici novinarske struke. Ipak, u medijskim izvještajima ne da je prešućeno, ali nije dovoljno naglašeno, da su većinu ovih potresnih svjedočenja izrekli pripadnici ‘Marša za život’, organizacije registrirane u Njemačkoj, i tu onda iskrsava jedno pitanje koje malo drukčije širi kontekst ove priče.
Kamenom cvijetu imaju moralno pravo pristupiti samo oni koji su čista srca oko toga da on simbolizira zločine ndh i ustaša, a njih Bozanić pred katedralom nije ni spomenuo, kamoli osudio
Zašto i kod nas ne postoje slične udruge koje bi okupljale potomke nacifašističkih kolaboranata koji bi osvještavali da se krivnja za njihove zločine ne može suziti i ograničiti samo na njih? Da takve udruge postoje, ne bi se moglo, ne bi se smjelo dogoditi da ovakve manifestacije samopročišćavajućeg kolektivnog kajanja ‘uvozimo’ iz Njemačke ili bilo koje druge zemlje. Čovjeka već dovoljno prođu zloslutni trnci kada vidi, kao što upravo gledamo, da se hrvatska brodogradnja, s višestoljetnom slavnom, svjetski ovjenčanom tradicijom, predaje u ruke stranaca za koje nitko ne zna što namjeravaju s njom napraviti. Ali, to da Hrvatska, s jednim od najvećih i u modernizacijskom smislu najkreativnijih antifašističkih pokreta u Evropi, mora izvana importirati ovakve primjere suosjećanja s žrtvama nacizma i ustaštva, to je, da se ne lažemo, velika, u nebo vapijuća sramota. Ovo je, eto, kontekst u kojem se dogodio onaj nedavni značajni ili samo navodno značajni govor kardinala Josipa Bozanića pred Zagrebačkom katedralom i onim golemim banerom preko njenog pročelja kojim se izražava žalost za židovskim ratnim žrtvama u jasenovačkom i drugim logorima smrti. U govoru je Bozanić osim osude Jasenovca prvi put izrekao i da i iz hrvatske vizure kršćanstvo ne može biti isto što je antisemitizam. Citat nije doslovan, ali to mu je smisao.
Ima li duhovne snage i odvažnosti u ovim kardinalovim riječima? O, svakako ima, jer je on dosad Jasenovac spominjao samo kada ga je gurao u istu rečenicu s Bleiburgom ili ga je, još gore, predstavljao kao dio antihrvatske propagande. Ali ima, bogami, i debelog preuveličavanja tih riječi, kojima se, biva, brišu sva koketiranja Katoličke crkve s ustaštvom, kako se čulo i iz nekih židovskih usta. Čak se moglo čuti otprilike i tako nešto da je Bozanić ovim završio put do Kamenog cvijeta, kojeg je prekinuo napola za svojedobnog abortiranog posjeta Jasenovcu. Čekaj malo! Kamenom cvijetu imaju moralno pravo pristupiti samo oni koji su čista srca oko toga da on simbolizira zločine NDH i ustaša, a njih Bozanić pred katedralom nije ni spomenuo, kamoli osudio. Doduše, može se i gore, pa Goran Jandroković u Saboru nije spomenuo ni Jasenovac, ali može i bolje pa je Plenkovićeva vlada stavila u kontekst holokausta i NDH i ustaške zločine nad Židovima i drugima u Jasenovcu i drugdje. Očito je da se u državnom i crkvenom vrhu pokrenulo nešto s mjesta i da se traže, možda i koordinirano, neki novi modaliteti gledanja na ratne zločine. No dvije stvari ostaju pod upitnikom. Prvu smo već spomenuli u vezi ‘Marša života’, a to je da je ovoj zemlji i dalje potrebna međunarodna pomoć u percepciji fašističkih zločina, iako je ona puno kvalificiranija i pozvanija da tu pomoć daje drugima, nego oni njoj.
Ali da bi bilo tako nije dovoljno samo promijeniti stav o hrvatskom i drugim fašizmima. Nego treba barem početi mijenjati stav i o hrvatskom antifašizmu, kojeg se sada opservira isključivo u dozlaboga izglodanoj i mrtvorođenoj optici antikomunizma, umjesto u optici da je on jedini donio slobodu i napredak Hrvatskoj i susjednim zemljama. E, tu se gospodo popovi i političari isprsite, bez toga nećete napraviti ništa. Štono se kaže – ili kuj, ili ne mrči gaća. I dobro se kaže, jer i među hrvatskim katoličkim svećenicima postoji značajna tradicija, danas grobno prešućena, onih koji tako misle. Drugo što je ovdje potrebno spomenuti jednako je važno. Pranje ustašonostalgičarskog crnila nije moguće bez uvažavanja sljedeće činjenice. Ratna stradanja Židova u Hrvatskoj bila su doista više nego strašna i vjerojatno su relativno uzevši, kao i u slučaju Roma, usporediva s najgorim primjerima u Evropi. Ali antisemitizam je u ustaškoj ideologiji ipak bio, ako se tako smije reći, metafora krunskog zla koje je prožimalo Pavelićevu državu, a to je antisrpstvo i antipravoslavstvo. Povijesni dokazi za to postoje i prepuštam ih historičarima jer se refleksija toga i bez posebnih ekspertnih analiza vidi i danas. Antisemitizam je u današnjoj Hrvatskoj više rubno prisutan, očito i zbog međunarodnog nadzora koji je tu puno rigorozniji, ali je zato antisrpstvo toliko veliko i umreženo da je moglo ovako žilavo opstati samo zato što je postalo dio državnog, još gore društvenog sistema.
To se najbolje vidi kroz pravu poplavu mrzilaštva na društvenim mrežama i na uličnim grafitima, ali to ne bi bilo dovoljno da se govori, kako rekoh, o sistemu da i značajni dio državnih i naročito crkvenih institucija i crkvenih medija ne gaca po istome mulju. Prvenstveno tako što financijski i drukčije podupiru ustašonostalgičarske i otvoreno proustaške udruge i inicijative. Primjera je toliko da doslovce preplavljuju javnu scenu, a sve donedavno u tom mraku gotovo da nije bilo nijedne svijetle pukotine. Ipak, javila se prije nekoliko tjedana u Požegi, na ekumenskom skupu koji nadvisuje Bozanićeve riječ pred katedralom. Na njemu su visoki predstavnici Katoličke i Srpsko-pravoslavne crkve, očito potaknuti i najnovijim inicijativama pape Franje, napokon progovorili o žrtvama ratova 1941.-‘45. i 1991.-‘95. ne, baš nimalo ne u kategorijama ultimativne krivnje i ultimativne žrtve. Naprotiv, u ‘bratskom’ duhu, kako su sami rekli, izrazili su zajedničko suosjećanje za sve nevine žrtve u srpskom i hrvatskom narodu i zauzeli se za to da se one činjenično utvrde, bez predrasuda i mržnje koje sada prevladavaju na objema stranama.
To barem na prvu izgleda kao dobro polazište za novi početak. Ali već na drugu jasno je da je ludilo novog fašizma otišlo toliko daleko da će ga možda, ne znam, trebati liječiti jednako dugo, desetljećima, koliko je bolest i trajala. Uostalom, baš bih volio čuti nekoga tko vjeruje da se mrak može – naprosto oprati.
portalnovosti
