Od 8 milijardi ljudi na ovom svijetu, koliko se procjenjuje da nas ima, Sjedinjene Američke Države prate i strahuju od samo jednog čovjeka, Vladimira Putina, budući da je na svim bojištima novog, sada već izravnog rata, ruski predsjednik izvojevao pobjede nad kolektivnim izazovom Zapada. Strah može učiniti čudne stvari. Magazin Forbes je Putina, prije rata u Ukrajini, već drugu godinu za redom proglasio najmoćnijom osobom na svijetu. Obično se kaže da Rusima treba puno vremena da osedlaju konje, ali kada to jednom učine, trče strahovito brzo.
Nakon postupnog preuzimanja i ozdravljenja propale ruske ekonomije, Putin sada igra na svim frontovima. U Siriji, Ukrajini, koji je Zapad žrtvovao u pokušajima destabilizacijskih procesa, pokrenuo destabilizacijske procese, potom u Africi, gdje je lokalnim narodima doslovno pomogao da otjeraju Francuze, i tako dalje, svugdje je Zapad doživio ponižavajuće poraze.
Usprkos sabotaži Sjevernog toka, najnoviji pokazatelji govore da će svejedno ruski, a ne zapadni, cjevovodi i tankerska flota od sad već stotine brodova, dominirati euroazijskim prostranstvima, ali i u EU. Putin je opet s kineskim predsjednikom potpisao tucet ugovora, koje više ne vrijedi ni tumačiti, jer je nakon posjete kineski ministar obrane rekao da će se Kina, ako netko napadne Rusiju, izravno umiješati na ruskoj strani. To već nije „obična prijateljska suradnja“, već punopravno strateško partnerstvo u svim područjima.
Jača i suradnja zemalja u okviru Šangajske organizacije (SCO), gdje je opet rusko-kineska osovina, uz savezništvo s Iranom, kičma organizacije.
To su još prije nekoliko godina osmislili načelnik Generalštaba Rusije, general Valerij Gearsimov i tada drugi čovjek kineske Centralne vojne komisije, Fan Changlong.
Neki su mediji ove ugovore pokušali prikazati kao potvrdu ekonomskog jačanja Kine, što je potpuno besmisleno, budući da je Kina već izbila na prvo mjesto u globalnoj ekonomiji, tako da je to bio samo posljednji čin „okretanja istoku“ Moskve, koja će se, nakon užurbanih radova na Dalekom istoku, potpuno moći zaboraviti brige o tome što će ili neće činiti Europa, budući da će imati sigurno tržište za energente, a zajedno će raditi na velikim infrastrukturnim, vojnim, hidroeneregetskim i drugim projektima s Kinom i ostalim partnerima.
Da EU ne može bez Rusije svjedoči najnovija odluka Europske komisije da se poveća uvoz ruskog plina preko Turske, jer su bili toliko „pametni“ da su sami sebi minirali Sjeverni tok, a Rusija je sada u raketiranju uništila najveće skladište plina u Europi, ono u Ukrajini, odakle više neće moći teći ništa od bivšeg kapaciteta od 17 milijardi kubnih metara plina. A ovaj što dolazi iz dolazi iz Turske je svejedno ruski plin, samo se po novom zove „turski“, jer jednom kada pređe tursku granicu postaje turski i može se kupovati i pod sankcijama. Ali može biti i azerski, kojeg Alijev kupuje od Gazproma, onda ga prodaje kao azerski kapijski plin. Kako god bilo, Moskva je na dobitku.
Međutim, umjesto rezultata bi bilo dobro, odnosno, vrlo poučno pogledati kako su Putin i Rusija uspjeli pobijediti, što je u kolumni za portal Russia & India Report pojasnio indijski analitičar Rakesh Krishnana Simha.
Putin poznaje DNK globalne politike
Više od bilo kojeg drugog lidera, ruski predsjednik zbog svog iskustva u KGB-u zna kako funkcioniraju Sjedinjene Države. Modus operandi Washingtona, usklađen s Englezima, je organizirati udare, pobune i kontrarevolucije u zemljama gdje su na vlasti nacionalističke vođe. Iran, Čile, Ekvador, Venezuela, Panama i Ukrajina su klasični primjeri. John Perkins u „Ispovijedima ekonomskog ubojice“ piše kako su on i druge „ubojica“ biti poslani u zemlje u razvoju kao konzultanti kako bi podmitili ili prisilili diplomate, ekonomiste, vlasti i političare da učine ono što su zapovijedale Sjedinjene Države. Često su to uspijevali učiniti, ali ako oni ne uspiju, CIA šalje svoje „šakale", profesionalne ubojice koji organiziraju ubojstva onih koji opstruiraju planove američke dominacije.
Ove ekonomske ubojice i stvarne ubojice su bili toliko učinkoviti u stvaranju banana republika da su Sjedinjene Države vrlo rijetko morale posezati za drugim sredstvima. Među, bilo je i rijetkih prilika kada su Amerikanci morali koristiti vojsku da bi ostvarili svoje poslovne ciljeve. Tako je bilo u Iraku i Libiji. Putin zna da Sjedinjene Države pokušavaju sličan plan provesti i u Rusiji. Kao bivši KGB oficir stacioniran u Istočnoj Njemačkoj, on točno zna kada te ubojice traže plijen.
"Jedna od stvari koje treba razumjeti je da je on u prvom redu studirao kontra-obavještajne djelatnosti, što je ključno za razumijevanje zašto je presudan globalni igrač", piše Joaquin Flores iz Centra za sinkretičke studije (Center For Syncretic Studies).
"Kontra-obavještajna djelatnost nije ograničena samo na lociranje neprijateljskih špijuna, nego je stvarni cilj neutralizirati djelovanje stranih agenata koji su već ušli u institucije koje moraju uništiti iznutra", piše Flores
Usporedo s tajnim američkim tajnim operacijama vodi se i otvoreni rat. Sada je jasno vidljivo da je američko gospodarstvo, kao i ono Velike Britanije, ratno gospodarstvo.
Savjetnik ruskog predsjednika Sergej Glazjev, poznat po tome što je blizak nacionalističkoj jezgri Putinove stranke, rekao je na okruglom stolu u Moskvi: "Amerikanci su oduvijek zarađivali na ratovima u Europi: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Hladni rat. Ratovi u Europi su sredstvo za njihovo ekonomsko čuda, njihov napredak."
Rat u Ukrajini, onaj koji je počeo 2014. protiv stanovništva Donbasa, je od početka osmišljen kao povod za uključivanje Rusije u izravni vojni sukob s oružanim snagama Ukrajine, tako da Washington i London imaju „regionalni rat u Europi“.
Ruski odgovor je bio dvostran. Prvo, Rusija je odbila ići u rat s neonacistima iz Ukrajine u vrijeme kada je to moglo Rusiju baciti na koljena i strpljivo je gradila veze u svijetu, da je ovisnost o Zapadu, koja je tada bila još jaka, ne gurne u ambis.
Time je frustrirala Amerikance i oni su dizali ulog. Nakon toga u Washingtonu nisu znali što više činiti, a američko „djelovanje“ u Ukrajini je briljantno je opisao kineski general kao simptom "erektilne disfunkcije američke strategije".
Udar na ekonomsku žilu kucavicu
Drugo, Putin je koristio asimetričnu strategiju da se obuzda, ali i konačno sruši američko carstvo. Primarni cilj je teško pogoditi u samo srce američke hegemonije - američki dolar. Rusija je, uz potporu zemalja skupine BRICS, napustila transakcije u dolarima, korak koji već sad imaozbiljan utjecaj na poljuljano američko gospodarstvo.
Prema financijskom portalu Zero Hedge, "Skup protumjera Glazjeva je usmjeren protiv pokretačke snage američke ratne mašinerije, a to je FED“.
Putinov savjetnik je predložio stvaranje "širokog antidolarskog saveza“ među zemljama koje su voljne i sposobne izbaciti dolar u svojoj vanjskoj trgovini. Članice tog saveza bi se također trebale suzdržati od držanja deviznih rezervi u dolarima. Stvaranje takve koalicije bi io prvi korak u stvaranju antiratne koalicije, koja će zaustaviti agresiju Sjedinjenih Američkih Država“.
Od tog je poziva sve više zemalja koje pristaju na prijedlog skupine BRICS, a među njima su i američki saveznici, pa tako ni Arapi više ne koriste dolar u vanjskoj trgovini, nego izravno trguju u nacionalnim valutama. Iako za sada na Wall Streetu govore o „manjem padu u postotku na globalnoj razini“, svaka zemlja koja se pridruži ovoj inicijativi izravno potkopava moć dolara, a tako i američkog ratnog stroja.
I ne zaboravimo da je Kina u ovih nekoliko godina porftelj američki državnih obveznica, koje su temelj dolara kao valute, smanjila s 1150 milijardi na aktualnih 745 milijardi i dalje ih prodaje.
Ali Glazjev je smatrao da glavna uloga u stvaranju te političke koalicije mora pripasti europskim poslovnim krugovima, budući da je SAD pokušavaju izazvati rat u Europi i Hladni rat protiv Rusije, a to će uvelike ugroziti interese europske poduzetničke elite. No Europljani su se pokazali idioti i radije ispunjavaju zahtjeve hegemona, čak i ako to znači propast i pad standarda za sve europske narode. Bolje rečeno za narode Europske unije, jer se oni izvan mogu i spasiti, posebno ako se kao Srbija, Mađarska i Turska ne zamjeraju Rusiji i Kini i s njima održavaju prijateljske veze.
Iako je bilo napora da se zaustave sankcije protiv Rusije, te pritiska i negodovanja poduzetnika iz Njemačke, Francuske, Italije i Austrije, to nije urodilo plodom i političko vodstvo se i dalje drži kursa kakav vidimo iz Njemačke, Nizozemske, Češke i sličnih zemalja, blago rečeno, „ograničenog suvereniteta“.
Glazjev se pogrešno nadao da bi moglo doći do iznenađenja za Washington i da rat za Ukrajinu može postati rat za neovisnosti Europe od SAD-a i rat protiv američkog dolara.
Rusija također podržava i institucionalne promjene. BRICS banka i Azijska infrastrukturna investicijska banka u Kini ne samo da ograničavaju utjecaj zapadnih banaka, nego će zaustaviti protok novca iz zemalja u razvoju prema Zapadu. Trenutni kreditni sustav ide u prilog zapadnih zemalja, jer kada Svjetska banka i MMF nude kredite, nameću niz uvjeta. Na primjer, novac se može koristiti samo za kupnju roba i usluga sa Zapada. Potom, novac se može koristiti samo za izgradnju brana, ali ne i za poboljšanje distribucije pitke vode. Naravno, tehnologija i materijal za izgradnju tih brana opet moraju doći sa Zapada. Onog trenutka kada opskrba pitkom vodom postane nedovoljna, stvara se potražnja za mineralnom vodom koja se puni na Zapadu.
Dakle, na globalnoj razini će se sve to, kao i mnoge druge stvari, morati mijenjati, što to su ruski predsjednik, ali i Xi Jinping, Narendra Modi, tada Dilma Rosseff, a sada Lula i svi lideri Južne Afrike u više navrata isticali.
Treba pogoditi Zapad tamo gdje najviše boli, a to je po njihovim džepovima. Čak ne ni na bojnom polju u Ukrajini, jer su Ukrajinci i gomila starog i koji komad novog oklopa potrošna roba.
Dok Putin vuče samo prave poteze na geopolitičkoj šahovskoj tabli, njegovi protivnici gledaju kako nestaje njihovo carstvo. Prateći što se govori i radi u Moskvi, za sada nema razloga za uzbunu i sve kao da teče po planu.
Istina, postoje i oni koji tvrde da u Rusiji nacionalizam i podrška Putinu rastu u onoj mjeri koliko raste standard građana, a to je sve do sada bilo neupitno i u konstantnom porastu. Međutim, nadati se kako će sankcije ruski narod, ili bolje rečeno - narode, baciti na koljena i da će Rusi krenuti u juriš na Kremlj, kao što se dogodilo u Kijevu, za sve one koji poznaju povijest i mentalni sklop te euroazijske nacije je znanstvena fantastika, i što Zapad više bude vršio pritisak, više će rasti podrška Vladimiru Putinu.
Amerikanci i dalje sanjaju da će srušiti Rusiju, prve velike i moćne zemlje koja se ispriječila između Sjedinjenih Američkih Državama i svjetske hegemonije. Međutim, kao što to mnogi upozoravaju, Putin je džudo borac koji zna kako protivnikovu snagu iskoristiti protiv njega samog. U svakom slučaju, ono što mora učiniti je zaustaviti barbare na vratima. I zato je 2022. morao pokrenuti Specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini.
Sada je dobio još jedan mandat i to je rok da se počisti svo smeće oko kuće, pa i ono u samom domu. Vladimir Putin je i ideja i čovjek, a sebi je osigurao je sigurno mjesto u sustavu ruske vladavine. Putin će ostati na političkoj vlasti jer je stvorio strog stil vladanja i ogromnu mrežu političara i dužnosnika koji ga podržavaju, a nad kojima vjerojatno ima i punu kontrolu. S točke gledišta blagostanja, društvene reforme u Rusiji su mnogima osigurale najbolje stanovanje, zdravstvo i obrazovanje, te u mnogim slučajevima ljudi prihvaćaju predsjednika Putina kao snažnog lidera.
Iz kulturnog gledišta, Putin ljude podsjeća na Sovjetski Savez, kada je narod bio jak i nije se bojao protivnika. Oduvijek je Putinov cilj bio vratiti ponos ruskim građanima, kojeg tako dugo nisu imali. On ne sumnja u postizanje tog cilja. Dakle, čak i pored kontroverznog stila vladanja, po mišljenju Zapada, naravno, Putin će i dalje imati široku i neupitnu podršku naroda. Naravno, tu su i neki Rusi koji ga ne žele u ulozi autoritarnog lidera, pa čak i na bilo kojoj drugoj funkciji. Međutim, ruska vlast ne želi da pojedinci dovode u pitanje solidarnost, sigurnost i integritet države.
U Ruskoj Federaciji postoji sinteza između pojedinaca vjernih Putinu i onih koji ga prihvaćaju, jer ne žele neku goru opciju. Mnogi su zahvalni na onome što im je pružila Putinova vladavina, dok su neki prisiljeni da se potpuno se podčine državi. Za opoziciju su ove okolnosti u Rusiji poražavajuće, ali je ona je takoreći zanemariva manjina, kao što pokazuje indeks popularnosti Putina koji godinama iznosi preko 80%.
Čak i zapadni stručnjaci, koji nisu pristali na ulogu propagandista, razumiju ono što ne razumiju za sada još uvijek potpuno nevažan Hodorkovski ili „aktivist za ljudska prava“ Gari Kasparov, koji neumorno krče put za Obojenu revoluciju u Moskvi, ali i svi drugi koji traže "znake slabosti" Kremlja, a kojih, na njihovu veliku žalost, nema, a sve ide u prilog tome da ih neće ni biti.
A Ukrajina, koju sam ovdje uglavnom zanemario? Pa tamo je ishod svima jasan. Treba samo definirati što će biti ono što od nje ostane nakon završetka ratnih operacija. A to će morati pregovarati tim iz Moskve i njihovi kolege iz Washingtona. Sigurno neće biti Zelenski taj koji će o ičemu odlučivati.
