"Na igralištu kojega možete vidjeti s vaše lijeve strane djetinjstvo je proveo Mohamed Abrini, jedan od bombaša-samoubojica koji su 2016. izveli teroristički napad na aerodrom u Bruxellesu. Tamo malo niže nalazi se zgrada u kojoj je živio Ayoub el-Khazzani, terorist koji je godinu ranije planirao napad na brzi vlak Amsterdam-Pariz.
Iza one ograde s vaše desne strane vidite osnovnu školu koju je pohađao Abdelhamid Abaaoud, mastermind terorističkog napada na Pariz studenoga 2015., a u onoj kući na dnu ulice živio je Salah Abdeslam, jedan od pariških napadača. Ako želite, sada možemo napraviti pauzu i popiti piće u kafiću koji je pripadao jednom od pariških terorista-samoubojica. Ne? Dobro, idemo dalje.
S vaše desne strane sada možete vidjeti džamiju u kojoj je sirijski šeik Basam Ayachi regrutirao borce Islamske države, jednu od ukupno dvadeset dvije džamije u ovoj četvrti. Lijevo od nje nalazi se pak kuća u kojoj je islamistički terorist Mehdi Nemmouche svibnja 2014. planirao krvavi napad na Židovski muzej u Bruxellesu. Na dnu ulice nalazi se market Gare du Midi: na toj su braća Chérif and Saïd Kouachi kupili su oružje kojim je 2015. izvršen napad na Charlie Hebdo. Ako želite, možemo tu stati da kupite nekakve zgodne suvenire. Ne? Dobro, idemo dalje.”
Tako otprilike izgleda tura briselskom četvrti Molenbeek, “turistički obilazak užasa”, kako ga je onomad nazvala reporterka Deutsche Wellea Teri Schulz. U nekadašnjoj industrijskoj četvrti koja je samo jednim kanalom odijeljena od Bruxellesa kakvoga znamo s razglednica, danas živi sto hiljada muslimana i najozloglašenija je takva četvrt u Europi, mada ne i jedina. Slične “turističke” obilaske mogle bi se organizirati i u Londonu, Parizu, Marseillesu, Malmöu, Rimu, i gotovo svakom većem gradu u zapadnoj Europi: ako i nisu metropole džihadističkog terorizma poput Molenbeeka, onda su to leprozoriji kriminala i bezakonja u koje ne zalazi ni policija, a kamoli nedjeljni šetači.
Reakcije bijele kršćanske Europe na vijesti iz tih kvartova uglavnom završavaju uskličnicima, a tek iznimno rijetko upitnicima. Jedan od takvih nesigurno stoji na majci svih pitanja – kako se, dovraga, to dogodilo?
Tri su načina da se odgovori. Jedan je da se pitanje čita kao retoričko: taj nudi jednako retoričke, zavodljivo jednostavne odgovore, kojima se umjesto objašnjenja kao cilj ispostavlja tek eksponencijalni rast problema. Drugi je način ozbiljan pristup lišen svih predrasuda, duga i strpljiva potraga za uzrocima potpunog kraha projekta društvenog integriranja razvijenoj Europi očajnički neophodne radne snage, koja u svojoj trećoj generaciji besciljno tumara između droge, alkohola, sitnog kriminala i radikalnog islama.
Najzad, postoji i treći. Treći način da se pronađe odgovor na majku svih pitanja jest uzroke pojave – kako se dakle to, dovraga, dogodilo – gledati u realnom vremenu, ovdje i sada. I gledati pažljivo.
U ovom trenutku, naime, Hrvatska je po prilici tamo gdje je zapadna Europa bila kad je sve počelo, nešto poput vremeplova. Na isti način na koji je trebala poslijeratnoj razmaženoj i demografski poharanoj industrijskoj Europi, jeftina radna snaga danas treba i poslijeratnoj turističkoj Hrvatskoj, koja je u protekle tri decenije izgubila gotovo milijun stanovnika i očajnički treba već i bilo kakve žive ljude, a kamoli one koji će raditi.
Bijeli kršćanski Hrvat, naravno, nije taj: on se školuje i radi još zapadnije, ili pak udobno zavaljen u svom mjehuru od sapunice ima sve što mu treba za nezahtjevnu, lošu simulaciju dobrog života – pametni telefon, automobil na kredit, kvartovski kafić, kladionicu, shopping centar, ženu zaposlenu u županijskoj upravi za opće poslove, stan pokojne babe i ćaćinu vikendicu s razmjerno stabilnim prihodima od AirBnB-a i Bookinga – i ne pada mu na pamet za jebenih soma eura raditi kao konobar, čistač ulica, varilac u škveru, armirač na građevini ili, sakloni Bože, dostavljač brze hrane.
Poslodavci su stoga prisiljeni okrenuti se stranim onim, kako se zovu, tržištima radne snage. U Hrvatskoj tako radnike traži više od četiri stotine registriranih agencija za zapošljavanje, a prošle godine izdano je već sto dvadeset pet hiljada radnih dozvola. Govorimo, shvatili ste, samo o legalnim radnicima, ne računajući prošvercano ljudsko meso s golemog crnog tržišta radne snage. “Okrećemo se prema Uzbekistanu, to je tržište odakle dolaze fizički jači ljudi i dobri su radnici u građevini”, rekla je nekidan direktorica jedne kutinske agencije. “Okrećemo se i prema Turskoj, a sada pregovaramo i s jednom agencijom u Peruu.”
I eto odjednom u Hrvatskoj prvih tamnoputih “čudnih ljudi čudnog imena” iz Perua, Uzbekistana, Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša i ostalih nekih nesretnih i egzotičnih azijskih, afričkih i južnoameričkih zemalja iz kojih čak i Hrvatska izgleda poput eldorada. Par stotina eura koje će zaraditi u hotelskoj kuhinji, na baušteli ili Woltovu biciklu – pare koje bijeli kršćanski Hrvat ima samo od ćaćine ratne invalidske penzije – nekom nesretniku iz Bangladeša dovoljne su da preživi i višak pošalje obitelji, ili im čak tamo sagradi kuću. Taj nesretnik tajanstveni je junak one stare reklame, hrvatski Mister Muscolo: on “voli poslove koje vi mrzite”.
Svakako, azijski Mister Muscolo nije prvi neobični stranac kojega vidi bijeli kršćanin iz turističke Hrvatske – mnogima je on već za dvadeset pet eura iznajmio apartman ili prodao pijat patagonijskih liganja – ali je prvi koji nije došao potrošiti novac, već ga zaraditi. Odnosno, jezikom hrvatskih domorodaca, uzeti njegovoj djeci. Normalno je onda da njegova djeca popizde kad vide kako im Nepalci i Filipinci uzimaju posao.
“Nekolicina dječaka od nekih deset do dvanaest godina već danima kraj igrališta glasno razglabaju kako kradu Glovo i Wolt, grohotom se smiju i kuju planove za dalje. Nisam mogla skužit o čemu se radi dok igrom slučaja nisam išla po dite nekidan i vidila o čemu se radi. Kad vide da dostavljač Glova, stranac – uglavnom sam par puta vidila Filipinca – traži neku adresu, oni ga dobro izvriđaju na svom materinjem jeziku. Onda glume majmune i smiju mu se u facu, a riči koje koriste su ‘crnčugo, šporčugo, kosooki, odakle si doša, ko te posla ode, vrati se u džunglu!’.”
Priča jedne Splićanke ovih je dana obišla hrvatski Facebook, ali pojava nije ograničena samo na šareni, mediteranski Split. Nedavno je, recimo, zvijezda hrvatskih medija bio onaj troglodit iz Ivanić Grada, što se snimao kako po ulici zaustavlja prestravljene tamnopute dostavljače Wolta, unosi im se u lice, diže desnicu u zrak i urla “Sieg heil!”.
Mislite li da su te dvije sličice iz Hrvatske 2023. ružan izuzetak, napustite ovaj tekst i posvetite se Životu na vagi, Plesu sa zvijezdama i konferencijama za novinare Andreja Plenkovića. Vi ostali zaustavite se na tom trenutku: zbunjeni dostavljač Glova iz Filipina – ili, štajaznam, Uzbekistana – zaustavlja se u jednom splitskom kvartu da pita adresu, a dječaci od desetak godina glume majmune i urlaju na njega, “crnčugo, šporčugo, kosooki, odakle si doša, vrati se u džunglu!”. Jeste? Odlično. Sad ponovite pitanje s početka priče o Molenbeeku: kako se, dovraga, to dogodilo?
Imamo, eto, rijetku privilegiju tu stvar – kako se dakle to, dovraga, dogodilo – gledati u realnom vremenu, ovdje i sada. I gledati pažljivo.
Odatle dalje sada znate i sami. Onih stotinu dvadeset pet hiljada crnčuga i kosookih već sutra će biti pola milijuna, idemo na milijun: uplašeni i sjebani okupljat će se jedni oko drugih u zatvorene zajednice, prvi među njima uskoro će iz Uzbekistana ili Pakistana dovesti i obitelj, Splićani će prodavati svoje stanove jer su im u zgradi već tri familije šporčuga iz džungle, i prije nego završi ova rečenica već će Barutana ili Visoka biti kvartovi u koji neće zalaziti ni policija – nedjeljni šetači tamo ionako nikad nisu ni zalazili – a gledatelji Plesa sa zvijezdama i Plenkovićevih press-konferencija pitat će se: kako se, dovraga, to dogodilo?
Mislite li pak da je ovo vulgarno pojednostavljen odgovor na tako složeno pitanje, naravno da ste u pravu.
Molenbeek i nastaje tek kad ga se zakomplicira.
