Internetom i mobilnom telefonijom kruži kratki video u kojem prvo Donald Trump tvrdi da ”nitko nije znao da će se dogoditi pandemija ovakvih razmjera”, da bi na to netko nadoštukao govor Trumpovog prethodnika, Baracka Obame, koji pred pet godina zagovara izgradnju jedne efikasne zdravstvene strukture koja će biti u stanju suprotstaviti se budućim pandemijama koje bi mogle biti smrtonosne i koje su gotovo neizbježne u ovom globaliziranom svijetu.
Obama je imao pravo i pokušao je uvjeriti Amerikance, a i cijeli svijet da su pandemije pred vratima, ali ga nitko nije poslušao. Trump je prvo negirao da je ta pandemija išta više od obične gripe, a sada, da bi skrenuo pozornost sa svojih neodgovornih izjava, huška svjetsku javnost protiv Kine i Svjetske zdravstvene organizacije, a usput i protiv Europske unije.
Pandemija jest globalna pošast, i ona se proširila svijetom brže od španjolske gripe jer je u međuvremenu globalizacija pridonijela brzom transgraničnom širenju virusa.
Ali za nju nije kriva sama globalizacija, već nedostatak kontraglobalizacije, dakle reakcije na negativne aspekte te globalizacije.
Globalnim izazovima može se odgovoriti samo globalnom akcijom svih aktera, svih nacija i svih država, kao i cijele mreže međunarodnih organizacija, koje su se u međuvremenu zarazile pandemijom uhljebništva – množenjem neproduktivnog i suvišnog činovništva.
U jednoj organizaciji kao što je to FAO – Svjetska poljoprivredna organizacija – više se troši na plaće 4.000 zaposlenih i njihove urede nego na programe pomoći u razvoju poljoprivrede i hrane u nerazvijenim zemljama svijeta.
Slično je i sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, koja zapošljava 7.000 ljudi. Ali rješenje nije u tome da se jednostavno prekine financiranje tih organizacija, kao što to čini američki predsjednik Trump.
Stvar je u tome da se racionaliziraju uhljebničke pozicije u tim organizacijama, koje su plod ”nacionalnog ključa”, onih koji se zapošljavaju po nacionalnim kvotama, a da se težište stavi na stručnjake.
Slično je i s Europskom unijom koja zapošljava 55.000 ljudi, od kojih je većina onih koji su se zaposlili još i prije uvođenja nacionalnih kvota.
A što je s Hrvatskom? Hrvatska ima, prema statistici EU-a, čak 293.000 zaposlenih, što sama EU ocjenjuje kao ”relativno brojnom” i ”otpornom” javnom upravom, koja čini 18% ukupne zaposlene radne snage u zemlji.
A kada kaže ”relativno brojna”, jezikom EU-a, tada to znači ”vrlo brojna”, a ”otporna” znači da se s uspjehom protivi svakoj promjeni, i stalno raste.
Profesor Ivan Koprić koji nije samo naš, hrvatski, ekspert za javnu upravu, već i međunarodno priznati znanstvenik, s pravom upozorava nedavno u razgovoru sa Slavicom Lukić za Jutarnji list na besmislenost ogromnog broja jedinica lokalne samouprave.
Dok je u vrijeme bivše Jugoslavije bilo samo stotinu općina s pripadajućim birokratskim aparatom, sada ih ima 428, uz 127 gradova i 20 županija.
Koprić već godinama, štoviše desetljećima, upozorava na neodrživost ovakvog kaosa, koji generira birokraciju i množi uhljebe mimo svake logike struke, štoviše, čak i mimo logike zdravog razuma.
Sada je to postalo vidljivo s ovim famoznim ”propusnicama”, kada iz izmišljenih općina, bivših mjesnih zajednica, umirovljenici i bolesni moraju odlaziti u drugu općinu ili grad koji ima banku, apoteku ili zdravstvenu ustanovu.
Koronavirus je demaskirao cijeli taj kaos izmišljenih poslodavaca za uhljebe vladajuće stranke, HDZ-a, koja je taktički vrlo vješto isparcelizirala hrvatski prostor da bi namjestila što više svojih pristaša, uhljeba, ulizica i karijerista koji su joj pristupili iz vlastitog interesa za plaćom i karijerom, a to zamaskirali pseudo-domoljubnom retorikom.
Koprić na samom početku navedena razgovora iznosi svoju prvoaprilsku šalu – da mu je ministar uprave Ivan Malenica naložio da u što kraćem vremenu pripremi reformu hrvatske uprave.
Naravno, to je samo šala, jer u biti nitko od vlastodržaca ne želi redukciju uprave, jer bi to značilo izgubiti ogroman broj uhljeba koji su danas potporni stup HDZ-ove vlasti, poput onoga ravnatelja doma za starije u Splitu koji je izjavio da i on mora negdje raditi, zar ne?
Koprić već desetljećima, također, zagovara reduciranje hrvatskih županija sa 20 na pet, a zasniva svoj prijedlog i na studiji zagrebačkih istraživača Aleksandra Toksića i Dražena Njegača.
Sada u javnosti tu ideju podržavaju i brojni mediji i autori, od Borisa Rašete do Boška Picule. Svi oni upozoravaju na besmislenu situaciju stvorenu koronavirusom i propusnicama za nužno kretanje izvan granica svoje općine.
Sada je vrijeme da se sve političke snage u zemlji o ovome izjasne, da plan reforme Ivana Koprića proglase svojim, pa da se s time pripreme za izbore.
Ako ikada ima šansi da takva reforma javne uprave prođe to može biti upravo sada, kada su mnogi stekli loše iskustvo s funkcioniranjem te uprave u doba koronavirusa.
No ne treba, istovremeno, imati i mnogo iluzija: i broj uhljeba čini kritičnu masu javne uprave koja se opire svakoj promjeni. Kao što su gubitnici tranzicije tek nakon što su svoje glasove dali nacionalistima, a poslije se našli bez posla i s mizernim penzijama, postali naknadno svjesni prijevare, tako je moguće da i sada prevagu odnese populistička retorika nad zdravim razumom.
Jer pandemija koronavirusa pokazala je da ne treba samo to mijenjati, već treba mijenjati štošta: od globalne politike prema zdravstvu i prema klimatskim promjenama, do nacionalnih prioriteta u područjima znanosti i odgoja i obrazovanja, socijalne politike i preraspodjele bogatstava progresivnim porezima.
Europska unija ima posljednju šansu da na predstojećem summitu donese toliko očekivane mjere solidarnosti za koju se zalažu najpogođenije europske zemlje – Španjolska, Italija i Francuska.
Europska unija ima, nadalje, veliku šansu da zdravstvo pretvori u svoju zajedničku politiku, kao što je to odavno Zajednička poljoprivredna politika, koju također treba Zelenim planom pretvoriti u održivu politiku u kojoj će svaka zemlja članica naći svoje pravo mjesto, a ne biti prirepak velikih igrača.
Današnja Zajednička poljoprivredna politika EU financira poljoprivrednu industriju i intenzivne uzgoje koji zagađuju atmosferu, a malim poljoprivrednim proizvođačima dijeli samo mrvice dok ništa ne čini za ilegalnu radnu snagu, mahom migrante.
Globalni karakter ove pandemije, kao i globalno zatopljenje, potpuno ogoljuje zastarjeli sustav nacionalnih država u međusobnom nadmetanju, kad već nisu u međusobnom ratnom sukobu.
Naša fragilna zajednička sudbina zahtijeva danas jednu novu logiku upravljanja svijetom, zasnovanu na suradnji da bi se zajednički nosili s izazovima koje očekuje cijelo čovječanstvo.
A za prvi korak – možemo već početi s reformom teritorijalnog ustroja, ukidanjem prekobrojnih općina, gradova i županija i rasterećenjem lokalnih i središnjeg budžeta od nepotrebnih uhljeba.
autograf
Obama je imao pravo i pokušao je uvjeriti Amerikance, a i cijeli svijet da su pandemije pred vratima, ali ga nitko nije poslušao. Trump je prvo negirao da je ta pandemija išta više od obične gripe, a sada, da bi skrenuo pozornost sa svojih neodgovornih izjava, huška svjetsku javnost protiv Kine i Svjetske zdravstvene organizacije, a usput i protiv Europske unije.
Pandemija jest globalna pošast, i ona se proširila svijetom brže od španjolske gripe jer je u međuvremenu globalizacija pridonijela brzom transgraničnom širenju virusa. Ali za nju nije kriva sama globalizacija, već nedostatak kontraglobalizacije, dakle reakcije na negativne aspekte te globalizacije
Pandemija jest globalna pošast, i ona se proširila svijetom brže od španjolske gripe jer je u međuvremenu globalizacija pridonijela brzom transgraničnom širenju virusa.
Ali za nju nije kriva sama globalizacija, već nedostatak kontraglobalizacije, dakle reakcije na negativne aspekte te globalizacije.
Globalnim izazovima može se odgovoriti samo globalnom akcijom svih aktera, svih nacija i svih država, kao i cijele mreže međunarodnih organizacija, koje su se u međuvremenu zarazile pandemijom uhljebništva – množenjem neproduktivnog i suvišnog činovništva.
U jednoj organizaciji kao što je to FAO – Svjetska poljoprivredna organizacija – više se troši na plaće 4.000 zaposlenih i njihove urede nego na programe pomoći u razvoju poljoprivrede i hrane u nerazvijenim zemljama svijeta.
Slično je i sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, koja zapošljava 7.000 ljudi. Ali rješenje nije u tome da se jednostavno prekine financiranje tih organizacija, kao što to čini američki predsjednik Trump.
Stvar je u tome da se racionaliziraju uhljebničke pozicije u tim organizacijama, koje su plod ”nacionalnog ključa”, onih koji se zapošljavaju po nacionalnim kvotama, a da se težište stavi na stručnjake.
Slično je i s Europskom unijom koja zapošljava 55.000 ljudi, od kojih je većina onih koji su se zaposlili još i prije uvođenja nacionalnih kvota.
A što je s Hrvatskom? Hrvatska ima, prema statistici EU-a, čak 293.000 zaposlenih, što sama EU ocjenjuje kao ”relativno brojnom” i ”otpornom” javnom upravom, koja čini 18% ukupne zaposlene radne snage u zemlji.
A kada kaže ”relativno brojna”, jezikom EU-a, tada to znači ”vrlo brojna”, a ”otporna” znači da se s uspjehom protivi svakoj promjeni, i stalno raste.
Profesor Ivan Koprić koji nije samo naš, hrvatski, ekspert za javnu upravu, već i međunarodno priznati znanstvenik, s pravom upozorava nedavno u razgovoru sa Slavicom Lukić za Jutarnji list na besmislenost ogromnog broja jedinica lokalne samouprave.
Dok je u vrijeme bivše Jugoslavije bilo samo stotinu općina s pripadajućim birokratskim aparatom, sada ih ima 428, uz 127 gradova i 20 županija.
Koprić već godinama, štoviše desetljećima, upozorava na neodrživost ovakvog kaosa, koji generira birokraciju i množi uhljebe mimo svake logike struke, štoviše, čak i mimo logike zdravog razuma.
Koronavirus je demaskirao cijeli taj kaos izmišljenih poslodavaca za uhljebe vladajuće stranke, HDZ-a, koja je taktički vrlo vješto isparcelizirala hrvatski prostor da bi namjestila što više svojih pristaša, uhljeba, ulizica i karijerista koji su joj pristupili iz vlastitog interesa za plaćom i karijerom, a to zamaskirali pseudo-domoljubnom retorikom
Sada je to postalo vidljivo s ovim famoznim ”propusnicama”, kada iz izmišljenih općina, bivših mjesnih zajednica, umirovljenici i bolesni moraju odlaziti u drugu općinu ili grad koji ima banku, apoteku ili zdravstvenu ustanovu.
Koronavirus je demaskirao cijeli taj kaos izmišljenih poslodavaca za uhljebe vladajuće stranke, HDZ-a, koja je taktički vrlo vješto isparcelizirala hrvatski prostor da bi namjestila što više svojih pristaša, uhljeba, ulizica i karijerista koji su joj pristupili iz vlastitog interesa za plaćom i karijerom, a to zamaskirali pseudo-domoljubnom retorikom.
Koprić na samom početku navedena razgovora iznosi svoju prvoaprilsku šalu – da mu je ministar uprave Ivan Malenica naložio da u što kraćem vremenu pripremi reformu hrvatske uprave.
Naravno, to je samo šala, jer u biti nitko od vlastodržaca ne želi redukciju uprave, jer bi to značilo izgubiti ogroman broj uhljeba koji su danas potporni stup HDZ-ove vlasti, poput onoga ravnatelja doma za starije u Splitu koji je izjavio da i on mora negdje raditi, zar ne?
Koprić već desetljećima, također, zagovara reduciranje hrvatskih županija sa 20 na pet, a zasniva svoj prijedlog i na studiji zagrebačkih istraživača Aleksandra Toksića i Dražena Njegača.
Sada u javnosti tu ideju podržavaju i brojni mediji i autori, od Borisa Rašete do Boška Picule. Svi oni upozoravaju na besmislenu situaciju stvorenu koronavirusom i propusnicama za nužno kretanje izvan granica svoje općine.
Sada je vrijeme da se sve političke snage u zemlji o ovome izjasne, da plan reforme Ivana Koprića proglase svojim, pa da se s time pripreme za izbore.
Ako ikada ima šansi da takva reforma javne uprave prođe to može biti upravo sada, kada su mnogi stekli loše iskustvo s funkcioniranjem te uprave u doba koronavirusa.
No ne treba, istovremeno, imati i mnogo iluzija: i broj uhljeba čini kritičnu masu javne uprave koja se opire svakoj promjeni. Kao što su gubitnici tranzicije tek nakon što su svoje glasove dali nacionalistima, a poslije se našli bez posla i s mizernim penzijama, postali naknadno svjesni prijevare, tako je moguće da i sada prevagu odnese populistička retorika nad zdravim razumom.
Jer pandemija koronavirusa pokazala je da ne treba samo to mijenjati, već treba mijenjati štošta: od globalne politike prema zdravstvu i prema klimatskim promjenama, do nacionalnih prioriteta u područjima znanosti i odgoja i obrazovanja, socijalne politike i preraspodjele bogatstava progresivnim porezima.
Europska unija ima posljednju šansu da na predstojećem summitu donese toliko očekivane mjere solidarnosti za koju se zalažu najpogođenije europske zemlje – Španjolska, Italija i Francuska.
Europska unija ima, nadalje, veliku šansu da zdravstvo pretvori u svoju zajedničku politiku, kao što je to odavno Zajednička poljoprivredna politika, koju također treba Zelenim planom pretvoriti u održivu politiku u kojoj će svaka zemlja članica naći svoje pravo mjesto, a ne biti prirepak velikih igrača.
Valja hitno krenuti ukidanjem prekobrojnih općina, gradova i županija
Današnja Zajednička poljoprivredna politika EU financira poljoprivrednu industriju i intenzivne uzgoje koji zagađuju atmosferu, a malim poljoprivrednim proizvođačima dijeli samo mrvice dok ništa ne čini za ilegalnu radnu snagu, mahom migrante.
Globalni karakter ove pandemije, kao i globalno zatopljenje, potpuno ogoljuje zastarjeli sustav nacionalnih država u međusobnom nadmetanju, kad već nisu u međusobnom ratnom sukobu.
Naša fragilna zajednička sudbina zahtijeva danas jednu novu logiku upravljanja svijetom, zasnovanu na suradnji da bi se zajednički nosili s izazovima koje očekuje cijelo čovječanstvo.
A za prvi korak – možemo već početi s reformom teritorijalnog ustroja, ukidanjem prekobrojnih općina, gradova i županija i rasterećenjem lokalnih i središnjeg budžeta od nepotrebnih uhljeba.
autograf
