Hrvatska se približava proslavi četvrt stoljeća postojanja. Za očekivati je da već tijekom sljedeće godine, ako ne prije, onda sigurno nakon izbora, počne sva sila rasprava u medijima, državnim institucijama i političkim strankama o tome kako na dostojan način obilježiti četvrt stoljeća neovisnosti.

Za usporedbu, vrijeme je to u kojem tek rođena beba završi fakultet i počne prepuna znanja tražiti svoje mjesto pod suncem. Vrijeme je to više nego dovoljno da mlada osoba razvije svoje potencijale, stekne znanje i iskustvo, vještine i sposobnosti i postigne zavidnu karijeru koja će joj jamčiti opstanak u ovom našem kompetitivnom svijetu. I ne samo opstanak nego i dugoročan i permanentan razvoj te postupno unaprjeđenje svih onih znanja, vještina i sposobnosti koje je potrebno stalno poboljšavati da bi se išlo u korak s tim kompetitivnim svijetom.

Čovjek bi pretpostavio da ono što je točno, ili bi trebalo biti točno, za pojedinca mora isto tako biti primjenjivo na društvo i državna tijela. To više što se ona mogu okoristiti suradnjom njihovih pripadnika i kroz međusobnu interakciju i sinergiju postizati i veće rezultate nego što to može skupina usamljenih pojedinaca. Tako bi trebalo biti. Tako obično i jest u sređenim i razvijenim društvima i državama u kojima su sve, ili barem većina društvenih procesa i funkcija organizirana na temelju blagotvornog utjecaja onoga što se obično zove institucionalna memorija. Jer upravo blagotvoran utjecaj te institucionalne memorije i onoga pozitivnog u tzv. korporativnoj kulturi omogućuje vrlo prosječnim ljudima da postižu iznadprosječne rezultate, a sve na dobrobit organizacije i cijelog društva.

Milenij lažne nade

Politički i društveni košmar u kojem živimo na žalost ukazuje na to da ono što u znatnoj mjeri vrijedi u drugim demokratskim i razvijenim zemljama izgleda da ipak ne vrijedi kod nas. Kada sam svojevremeno pohađao različite tečajeve, školovanja i slične aktivnosti, u sklopu poslova koje sam obavljao, vrlo brzo sam došao do zaključka, na vlastitom primjeru kao i na primjeru nekih drugih kolega, poznanika i prijatelja s kojima sam radio ili se samo poznavao, da se nitko od nas ne treba sramiti usporedbe jedan na jedan sa svojim inozemnim istorednicima i kolegama. Ali ako je ta usporedba uključivala bilo kakav oblik sudjelovanja države, njezina sustava, institucija i organizacija, onda je u pravilu bilo – jao i pomagaj!

Kad je nedavno došlo do pada Miga 21 mediji su bili prepuni članaka, komentara i analiza kako i zašto je do toga došlo, tko je kriv i tko treba snositi stručnu i političku odgovornost. Te su me rasprave poput vremeplova vratile natrag u doba prelaska iz prošlog u novi milenij, milenij pun nada i očekivanja i građana i nas, zaposlenika u državnom sektoru. Bilo je to vrijeme smjene vlasti, vrijeme kada smo u razmaku od nekih mjesec dana birali novi sastav Sabora i novu izvršnu vlast nakon desetljeća HDZ-ove vladavine, okrutne pljačke provedene pod firmom privatizacije, i još okrutnijeg guranja društva u rigidnu konzervativnu ideologiju koja je odgovarala zna se kome. Bilo je to vrijeme biranja novog predsjednika države umjesto preminulog „oca domovine“ pod čijom su se autokratskom kapom dogodile sve krive Drine našeg društvenog i političkog razvoja čije nas vode poput zakašnjelih valova tsunamija oplahuju i danas.

U modu je ušlo približavanje NATO-u i EU i sve one krasne riječi koje ništa ili malo znače same za sebe poput tranzicije, transformacije, strukturne reforme… Sve reforme koje je trebalo smisleno i s planom početi raditi odmah nakon završetka rata bile su naravno odgađane jer tadašnjem Predsjedniku i stranki na vlasti nisu išle na račun. Upravo suprotno!

Treba se samo sjetiti da je u tadašnju "pretorijansku gardu" po nekim podacima najveći broj vojnika primljen u jednoj kalendarskoj godini, upravo u godini nakon što je rat službeno završio, a da se nitko od domoljubnih branitelja koji danas ilegalno demonstriraju u Savskoj i ruše mrsku im lijevu vlast, kao i njihovih političkih i svjetonazorskih mentora nije zapitao ima li to smisla za jednu ratom unazađenu zemlju sa upropaštenim gospodarstvom.

Isto tako se treba sjetiti novinskih članaka te uvijenih ili neuvijenih najava koje su dolazile neslužbenim kanalima iz samog državnog vrha da bi se moglo dogoditi da vojska, čiji su se tadašnji generali uredno uslikavali na svim stranačkim skupovima HDZ-a, ne prihvati rezultate izbora koji bi doveli na vlast opozicijsku koaliciju. Generalna proba je bila napravljena te bi to bila repriza nepriznavanja lokalnih izbora u Zagrebu samo na nacionalnoj razini i Clausewitzevim drugim sredstvima – čitaj prijetećim zveckanjem oružjem. Doduše, kada čovjek danas gleda količinu retrogradnih stavova koje dolaze s točno određene strane političkog, ideološkog i svjetonazorskog spektra postaje gotovo sigurno da baš i ne bi završilo samo sa zveckanjem.

Nakon smrti autokrata

U takvom okruženju došlo je do smjene vlasti, konzervativni desni radikalizam je smrću "oca domovine" privremeno izgubio fokalnu točku svojeg okupljanja i za nagradu smo primljeni u PfP, iako se realno ništa puno nije promijenilo do onog vremena približno godinu dana prije tog čina kada je tadašnji američki ambasador lansirao manje-više neslužbeni, a opet toliko presudan i obvezujući tzv. non-paper dokument pod nazivom "Roadmap to Partnership for Peace" koji je sadržavao uvjete za pristup ovoj organizaciji.

I tako je počelo ono čije posljedice osjećamo i danas, a osjećat ćemo ih kako izgleda još jako dugo. U ratu smo stvorili vojsku koja je obranila zemlju i vratila najveći dio okupiranog teritorija. Vojsku naravno čine ljudi. I dok je u vrijeme rata trebalo imati što više vojnika, kad dođe mir prioriteti se mijenjaju. Ono što nije napravio "otac domovine", a jedini je to mogao napraviti bez imalo problema jer je vladao autokratski i jer je svaka njegova bila slušana k'o sveto pismo u kamenu zapisano, morala je početi raditi ta mrska komunjarska koalicija. Riječju, trebalo je smanjiti vojsku, smanjiti proračunska izdvajanja za vojsku i još sve to napraviti pod budnim okom onih koji su se u vojsci dobro uhljebili, onih koji su vojsku gledali kao instrument svoje političke i društvene moći i onih koji su bili u svakom trenutku spremni vikati faul tim nepravovjernim Hrvatima i nedovoljnim domoljubima.

Nikome nije bilo ni na kraj pameti da zapita sebe i druge zašto je moralo proći pet godina od rata bez drastičnog rezanja brojnog sastava i pokretanja kvalitetnih programa reorganizacije vojske s ciljem dugoročnog podizanja kvalitete sastava i njegovog prilagođavanja potrebama građanskog društva. Naravno, nije slučajno da su u velikom broju oni koji su bili vrlo skloni zloupotrijebiti vojsku kao instrument sprječavanja dolaska ljevičara na vlast, ili pak u tom pokušaju zdušno sudjelovati, isti oni koji danas logoruju prekršivši sve pravne norme u Savskoj pred Ministarstvom branitelja, obučeni u kojekakve crne kožne hlače i jakne, ukrašeni križevima velikim poput pedlja, oni koji prijete krvavim Božićima i rušenjem vlasti na Markovom trgu, provode milom ili silom ostracizam nad svakim onim tko se usudi kritizirati njihovo ponašanje, najavljuju krvave lustracije da bi se osvetili nasljednicima svojih prapovijesnih ideoloških neprijatelja. Kao što su željeli politički arbitrirati onda tako to isto žele i danas.

U eri u kojoj je moderno za svaku glupost tražiti raspisivanje referenduma i donošenje ustavnih zakona kojima će se prisvojiti i zacementirati sva moguća prava za sve vijeke vjekova bilo bi možda najbolje i najpoštenije da metastazirano braniteljsko vodstvo i skupina koji ih podržava i potiče okupljena oko Kaptola i Crnog Marka kažu zapravo jasno i glasno da žele ustavni zakon kojim će se osigurati da rezultati svih budućih parlamentarnih i predsjedničkih izbora idu prvo na stol njima na uvid i odobrenje i tek tada postaju punovažni. No, ova je mala digresija ovdje samo u cilju oslikavanja situacije u kojoj se ta ista grupacija nikada nije zapitala je li vojska predugo bila predimenzionirana i koliko to šteti svima nama, kao što, u onom trenutku kada je smanjivanje vojske započelo, nikada nije dala svoj prilog stvaranju stručnih, pametnih kriterija kojima bi se osiguralo da ta njihovom srcu tako privržena vojska dobije zdrave temelje za razvoj i ispunjavanje zadaća u budućnosti.

Zbrini, odnosno odbaci

I tako su početkom 2001. – znači nakon što je koalicijska vlast sjedila u stolici već godinu dana – u vojsci bile skoro 42 tisuće osoba na platnom spisku, od čega približno 33 tisuće djelatnih vojnih osoba, a skoro 70 posto vojnog proračuna je išlo na personalne troškove. Još 1997. – dvije godine nakon završetka ratnih operacija - trošili smo nešto manje od 3 posto BDP za vojsku ali je i tada kao i danas najveći dio tih troškova išao na hladni pogon, tj. plaće zaposlenih. Razvoja, pogotovo dugoročnog i smislenog nije bilo ni u tragovima. Bez obzira na relativno visoka izdvajanja za vojsku imali smo krajem prošlog milenija među najnižim izdvajanjima po glavi vojnika u Europi, što je logična posljedica predimenzionirane vojske, i jasno ukazuje na razvojni i modernizacijski problem.

Konačno, nakon skoro godine i pol dana u kojima je nerealizirani predsjednički kandidat koji je silom htio postati Tuđman nakon Tuđmana, putem svog ministra u Vladi efikasno sprječavao bilo kakvu ozbiljnu i smislenu reorganizaciju vojske, gledajući u vojnicima i njihovim obiteljima svoju biračku bazu koju će on dobrohotno zakriliti i privinuti na grud, a oni njemu zauzvrat dati političku i svaku drugu, pa ako treba i vaninstitucionalnu podršku, u i oko vojske počelo se nešto dešavati.

Postalo je jasno da su brojke prevelike i neodržive, a i članstvo u Partnerstvu za mir, kao i želja da postanemo punopravni član NATO-a, nosili su svoje obaveze. U takvom je okruženju u Ministarstvu započela izrada famoznog programa zbrinjavanja osoblja. Treba obratiti pažnju na riječ "zbrinjavanje", eufemističku tvorevinu kojom se na svaki način nastojalo izbjeći već i samo spominjanje da se zapravo radi o smanjenju broja vojnika i otpuštanju viška, da se ne bi netko uvrijedio kako pobjednička vojska može biti smanjivana i njeni vojnici otpušteni, dok se s druge strane slala tako gorda poruka da će svi oni koji budu na ovaj ili onaj način otišli iz aktivnog sastava biti dobro zbrinuti. I tako se nakon nekog vremena pojavio na mom stolu nacrt prijedloga programa smanjenja s pripadajućim pravnim aktima koje je trebalo proučiti i informirati tadašnjeg Predsjednika Republike što to jest, koliko je kvalitetno napravljeno i ima li šanse za uspješnu provedbu. Bacih se na čitanje i analiziranje, jednom, dva puta, tri puta, i sa svakim čitanjem količina upitnika i uskličnika te glosa na marginama i pratećim papirima postajala je sve veća i veća, a isto takvima su postajali moje čuđenje i zbunjenost.

Predloženo je na primjer da osoba koja je primljena na probni rad može biti raspoređena na časničko mjesto bez da završi temeljnu časničku izobrazbu, što je naravno postavilo široko polje za arbitrarna postavljenja. Dozvoljene godine starosti za ostanak u pojedinim činovima su bile upravo tragično visoke. Recimo za poručnika – što je najniži časnički čin - čak 36, a satnika 48 godina čime se samo sankcioniralo postojeće loše stanje, a nije se stvaralo temelj za podizanje kvalitete kadra. Zatim je bilo predviđeno da se oni koji se jave dobrovoljno za otpuštanje dobiju 50 posto uvećanu otpremninu (sic!), a da se istovremeno nije ni na koji način osiguralo stimuliranje da kvalitetni ljudi ostanu, te je čak uveden institut kojim se djelatna vojna osoba praktično sama deklarirala kao neperspektivna bez obzira na sve objektivne kriterije i mjerila.

Uz to je bio predložen i proveden nakaradan sustav bodovanja koji je trebao odrediti kvalitetu pojedine vojne osobe, a po njemu je recimo onaj tko ima doktorat bio vrjedniji samo 20 posto više od onoga s višom školom (45 naprama 54 boda), Ratna škola u trajanju od godinu dana je vrijedila kao cijeli fakultet, a zapovjedno stožerna škola u trajanju od šest mjeseci je vrijedila samo deset bodova manje od fakulteta, dok se sudjelovanjem u Domovinskom ratu moglo skupiti dvostruko više bodova od fakulteta. Pa onda odlikovanja koja su se dijelila šakom i kapom po stranačkim, zemljačkim i rodjačkim afinitetima.

Ukratko, bio je to čušpajz s jedinim ciljem da oni dragi srcu, krvi i ideologiji ostanu, a da se svima drugima olakša odlazak i stimulira ih se za "samozbrinjavanje". A vojska je u svemu tome poslužila kao jedna velika socijalna ustanova i ništa više.

Kadrovi bez uvjeta

Ključni su podaci međutim za razumijevanje ovog programa "zbrinjavanja" i ciljeva skrivenih iza njega, oni koji ukazuju da je u to doba u vojsci bilo skoro 50 posto djelatnih vojnih osoba koje nisu zadovoljavale uvjete za obnašanje dužnosti po kriteriju stručne spreme, a program zbrinjavanja je napravljen namjerno fluidno da omogući zadržavanje personala po van sistemskim kriterijima i istovremeno stimulira one koji te kriterije zadovoljavaju da odu iz vojske, ne bi li napravili mjesta za produljeno zadržavanje neperspektivnog kadra koji je u pravilu po onim istim zemljačkim, rodjačkim i stranačkim kriterijima bio puno bliže vatri da se ogrije.

Jer ne treba zaboraviti da iako je program nominalno rađen pod koalicijskom vladom, oni koji su u vojsci davali okus, boju i miris bili su daleko bliži desnim političkim preferencijama i postavljani su na odgovorna mjesta u pravilu za vrijeme vladavine HDZ-a i „oca domovine“. Konačno, ne malu podršku gore spomenutim nastojanjima davali su i zapovjednici te civilna upravljačka struktura koja se mnogim slučajevima – treba biti pošten, pa reći da ipak ne svim – ponašala upravo prema stručnim ljudima maćehinski jer su oni predstavljali daleko veću prijetnju za njihova mjesta i položaje.

Efekte famoznog programa "zbrinjavanja" osoblja bilo bi moguće procijeniti kroz primjerice podatak o broju i profilu osoba sa znanstvenim stupnjevima. Točno je da se od prosječnog časnika ili dočasnika ne očekuje visoka razina znanstvene osposobljenosti, ali to nikako nije slučaj za vrh, vodstvo zapovjedno i upravljačko, a osim toga to jasno pokazuje razvojne i istraživačke kapacitete organizacije. Ti su podaci međutim u pravilu uspješno zatamnjeni tijekom proteklih desetljeća, iako bi po svim uzusima i standardima drugih sličnih sustava demokratskog svijeta trebali javnosti biti poznati. Konačno, temeljem takvih podataka i njihovog redovnog objavljivanja vojni i obrambeni sustav bi ostvarivao pred građanima jedan važan dio svojeg kredibiliteta.

U to vrijeme, dakle na prijelazu milenija, bilo je nešto više od 3000 osoba s visokom stručnom spremom u obrambenom sustavu. Ako je točna informacija, koja se sramežljivo provlači kroz sustav informiranja, da je u pet godina skoro tisuću osoba s VSS-om napustilo vojsku, onda je jasno da bi po tom stupnju odlazaka u nekih trideset godina, koliko je realno očekivati da visoko obrazovani časnik ostane u sustavu, vojska "zbrinula" 6 tisuća časnika s VSS-om i  da bi ih manje-više isto toliko, ovisno u kretanju brojnog stanja, morala primiti. Ali sadašnji broj visoko obrazovanih osoba je znatno manji od ove projicirane brojke, i kreće se oko tri i pol tisuće časnika, što ukazuje na to da vojska ovim programom „zbrinjavanja“ zapravo jede svoju vlastitu personalnu supstancu. Tome treba dodati da su nekih 12 posto sastava činili obični vojnici sa radnim stažem duljim od 20 godina koji su naravno već zbog svojih godina potpuno neprikladni za obične profesionalne vojnike. Naime, to bi značilo da obični vojnik može biti star i preko 40 godina. Vojnik koji u pravilu do svoje tridesete godine, pa i prije, nije preveden u dočasnika za vojsku je gotovo potpuno neupotrebljiv i nema mu mjesta u sustavu.

A koji je zapravo vas cilj?

Sve mi se, dakle, nakon čitanja prijedloga, činilo jasnim, a opet sve u meni se bunilo protiv preliminarnog zaključka koji mi se htio-ne htio stvorio u glavi. Na kraju, kad sam osjetio da sam lupio glavom u zid i da dalje ne ide odlučih ja sebi lijepo organizirati sastanak s glavnim vunderkindom Ministarstva koji je, uz još nekolicinu njegovih pobočnika, bio majka i maćeha tog prijedloga. Bila je to u svakom pogledu živopisna skupina umova s kojim čovjek nikad nije bio siguran misle li ozbiljno sve ono što govore i predlažu ili se samo zezaju. Ili da upotrijebim drugu prispodobu, ako je točno da genijalnost na jednom kraju nekog zamišljenog kruga graniči s glupošću i neznanjem na početku tog kruga, bilo je otvoreno pitanje s koje strane te zamišljene linije se nalaze njihovi prijedlozi. Ne budi lijen, pokupih ja svoje papire i bilješke i put pod noge na sastanak u Ministarstvo.

Čovjek me lijepo dočekao i nakon kurtoaznih obvezatnosti krenusmo na posao. Izrazio je veliko zadovoljstvo što se eto netko s Brda spustio k njemu na brifing. Umjesto da postavljam pitanja pa da se cijeli razgovor raspline u seriju prebacivanja loptice s jednog kraja stola na drugi, ja sam ga zamolio da mi priča o programu smanjenja brojčanog stanja i reforme OSRH, stavio sam pred sebe službeni dokument ukrašen grafičkim izrazima mojih dilema i odslušao njegovu priču bez nekog većeg prekidanja otprilike sat vremena. Cijelo to vrijeme šarao sam s jedne na drugu stranicu prijedloga i sve one dileme koje mi je njegovo izlaganje razriješilo sam označavao. Iskreno, nije to bio moj stil jer u nekoj drugoj situaciji vjerojatno bih prilično vehementno reagirao na neka "objašnjenja" i "argumente" koje sam čuo, ali ovaj put sam se koncentrirao samo na mirno slušanje.

Kada je sve bilo gotovo dobio sam zapravo sve odgovore koje sam tražio, ali da stvar ne prođe bez još jedne dodatne provjere i davanja prilike da eventualno korigiram utisak koji sam stekao upitah ga: "Dobro kolega recite vi meni koji je zapravo cilj koji želite postići provedbom ovog programa?" On me pogledao, osmijeh mu se razvukao od uha do uha te je najprije izrazio svoje ushićenje što ga to pitam. I zatim mi je s velikim značajem i važnošću ispalio kao iz topa: "Kolega naš cilj je da približno pet tisuća najboljih pripadnika OSRH otiđu iz vojske!!!"

Lagao bih kad bih rekao da me sadržaj odgovora iznenadio, jer taj i takav odgovor je bio potpuno u skladu s mojim dilemama zbog kojih sam i otišao na taj sastanak, te je bio potpuno u skladu sa svim onim što je u prvih sat vremena sastanka moj sugovornik izgovorio. Ono što me je, međutim, nemalo iznenadilo bio je potpuni nedostatak bilo kakvog pokušaja pretvaranja, zamagljivanja ove namjere. Očekivao sam svu moguću verbalnu ekvilibristiku, ali ne i jasan i nedvosmislen odgovor ovog tipa.

Dok sam se borio s iznenađenjem i kroz glavu mi prolazile hrpe pitanja odlučio sam se za još malo utvrđivanja gradiva. I stoga upitah kolegu, s obzirom da su mjesecima radili na tom planu i programu, koji su argumenti koji potvrđuju da je upravo to najbolji put za "tranziciju" vojske? Opet sam bio pohvaljen za pitanje i iskazano mi je beskrajno zadovoljstvo što sam postavio upravo to pitanje. A odgovor je mrtvački ozbiljno glasio: "Znate kolega, mi smo o tome dobro razmislili i imamo dva vrlo jaka argumenta za prethodno spomenuti cilj. Prvi, vi vidite da ekonomska situacija u zemlji nije dobra. Kad mi pošaljemo van iz vojske nekoliko tisuća naših najboljih pripadnika oni će pokrenuti vlastite biznise, zaposlit će se u privatnom sektoru i pomoći će svojim znanjima da se naša ekonomija oporavi! A drugi, znate i sami da je ugled vojske u društvu pao u odnosu na ono ratno doba pa će tih nekoliko tisuća naših najboljih vojnika, kada se rašire po privatnom sektoru i državnoj upravi, gdje će ostvarivati svoje druge karijere, ljudima koji u tim strukturama rade pokazati kakve smo mi dobre ljude u vojsci imali, cijenit će nas više i ugled vojske će biti popravljen!"

Zamjena kadrova u hodu

Malo je reći da mi se nakon ovih "argumenata" propisno zavrtjelo u glavi. Procijedio sam još samo jedno pitanje, imajući na umu budućnost te naše jadne vojske, koje je glasilo: "A tko će zamijeniti tih naših nekoliko tisuća najboljih vojnika koje ćemo mi poslati da šire poslanje o kvaliteti vojske?"

Sugovornik mi je kao iz topa odgovorio: "O svemu smo razmišljali, mi ćemo odmah idući dan s burze uzeti dvije-tri tisuće mladih završenih studenata i zaposliti ih u vojsci."

Kako to moji dragi kolege mudraci misle da će najbolje pripadnike vojske, koji ako su zaista najbolji moraju biti ljudi sa zavidnim školovanjem, još većim iskustvom i akumuliranim institucionalnim znanjem, što će reći ljudi s barem dvadesetak godina radnog staža, zamijeniti mladci tek izašli ispod čekića neke obrazovne institucije, i tko će uopće te mladce voditi dugi niz godina da dorastu do one razine iskustva i ekspertize potrebnih jednom sustavu koji u slučaju nužde mora obraniti zemlju i osigurati svoj razvoj na temeljima visoke razine struke i tehnologije, ostalo je u mojoj glavi kao neizgovoreno pitanje jer jednostavno više nisam imao želuca za nastavak te agonije. Ne treba naravno ni spominjati da je memorandum koji sam nakon toga napisao ostao bez ikakvog odjeka jer se nikome od formata nije s takvim tričarijama dalo baviti!

I zato, kada danas padne avion ili se svako malo dogodi neko prinudno slijetanje srećom bez fatalnih posljedica, ili dođe do nesreća na vojnim poligonima ili u mirovnim operacijama, trebalo bi, prije nego krenemo prozivati sve redom institucije već prema političkim preferencijama, da se sjetimo da ovakvo stanje nije nastalo zaslugom ili krivnjom jedne osobe, jednog dužnosnika, jedne političke stranke ili jedne državne institucije. Umjesto toga trebamo se zapitati, svi skupa koliko nas ima, nekoliko pitanja i po mogućnosti naći odgovore koji će barem u buduće korigirati stvari.

Kako se uopće moglo dogoditi da se na neke od ključnih mjesta u sustavu obrane dovedu ljudi koji bi po svojim stručnim i intelektualnim dosezima prije odgovarali glavnim ulogama u onim sjajnim hladnoratovskim crtićima Lolek i Bolek ili, ako me sjećanje ne vara, ona dva slatka češka bedačeka Pat i Mat?

Ali da se razumijemo, nije krivica na njima. Oni su radili posao koji im je netko dao, po političkim uputama i smjernicama koje jesu ili nisu dobili ili po onome što su oni u svojim glavama zamislili da im je zadaća i kakva očekivanja od njih imaju njihovi nadređeni obavljajući posao koji je daleko prelazio njihove kapacitete.

No važnije je pitanje kako je bilo moguće da pored svih načelnika odjela, uprava, pomoćnika ministra i ratnom slavom ovjenčanih generala u Glavnom stožeru takvi prijedlozi prođu bez da bilo tko digne glas i postavi neka ključna pitanja? Ili su oni svi uredno odrađivali svoje radno vrijeme ne zamarajući se previše i čuvajući ipak na kraju prvo i najviše svoje pozicije. No, kad se malo bolje poznaje situacija i zna kakvu smo „kvalitetu“ personala imali na tim ključnim pozicijama potpuno je jasno kako i zašto se dogodilo to što se dogodilo. Problem Ministarstva obrane i Glavnog stožera nije nikada bio u tome što se na određenim mjestima pojave padobranci koji ne ispunjavaju ni elementarne pretpostavke za obavljanje odgovornih i razvojno ključnih dužnosti. To se dogodi u svakom sustavu. Problem je taj što je sustav postavljen na taj način da padobranci nisu izuzetak nego pravilo i, kako to kaže le Carreov George Smiley, što se to događa s upravo zapanjujućom regularnošću!

I to nas dovodi do temeljnog problema, a to su najviše razine vođenja, upravljanja i zapovijedanja u i oko vojske, ljudi koji su puno prečesto svoje sudjelovanje u ratu ili pak svoj habitus političara izjednačili sa svojom sposobnošću za dugoročno i sistemsko promišljanje, a ne znaju razmišljati ni dugoročno ni sistemski.

Ovoga nema ni u Zanzibaru

Problem nije u nekome tko je uvjeren da je njegova ideja da iz vojske odu najpametniji najbolja moguća stvar za dugoročno planiranje i razvoj vojnog sustava, već problem čine oni koji nisu čak niti u stanju prepoznati o kakvom se nakaradnom prijedlogu radi. Prijedlogu koji od strukture koja je obranila zemlju čini socijalnu ustanovu koja stimulira zadržavanje onih koji se nigdje drugdje ne mogu prodati, a one koji to mogu stimulira da odu. Problem je u onima koji nas svakodnevno zatupljuju nekakvim politički izlizanim pojmovima reforme, tranzicije i interoperabilnosti, a nisu interoperabilni ni sami sa sobom. Normalan čovjek s uobičajenom razinom znanja zapitao bi se postoji li i u Zanzibaru institucija koja se toliko svjesno i promišljeno želi riješiti kvalitetnog kadra i to čini sama bez prisile, ali to je pitanje na misteriozan način promaknulo kreatorima naše obrambene i sigurnosne politike.

Problem je konačno u tome što ovaj primjer vojske i sustava obrane nije jedini i usamljen, jer se po manje-više istim šprancama stvari odvijaju i dan-danas u svim ostalim tijelima državne i lokalne uprave, policiji, sigurnosnim i obavještajnim službama.

I konačno, da ne bi bilo zabune, ne radi se ovdje o programu koji su osmislili mrzitelji Hrvatske i njene vojske, a protiv njega se vehementno zauzeli desno orijentirani konzervativno političari i časni vojnici i branitelji. Nije to pitanje samo, pa čak ni pretežno SDP-a i njegove koalicije, jer je ovaj «pametan» program amenovala koalicijska Vlade na kraju treće godine mandata i provodila ga tek godinu dana prije nego je pospremljena u ropotarnicu povijesti. Ovaj je program s punim elanom preuzeo i nastavio provoditi, s tek kozmetičkim promjenama i modifikacijama idućih osam godina, vojnicima, braniteljima i pravim hrvatskim domoljubima toliko omiljeni HDZ, stranka koja se uvijek hvalila brigom za nacionalne interese hrvatskog društva i države i iz toga izvlačila političku kilometražu.

Što god mislili ili htjeli misliti o stanju u kojem su danas Oružane snage i općenito sustav nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske moramo znati da su u njegovom degradiranju sudjelovale sve strukture ove zemlje u zadnjih petnaestak godina, a nitko od onih koji danas dovode u pitanje stručnost i domoljubnost ovih ili onih dužnosnika, ove ili one političke orijentacije, nije se zapitao što to radimo onda kad je za to bilo vrijeme i kada se eventualno nešto moglo promijeniti.

I zato ako te pitaju tko je kriv za propadanje nekad pobjedničke vojne organizacije, odgovori: i ti, i ja, svi smo krivi jer smo šutjeli i bili pasivni, ali ipak najviše su krivi oni koji su tu istu vojnu organizaciju, zaklanjajući se s rukom na srcu iza bezgraničnog domoljublja, zloupotrijebili za svoje vlastite uskogrudne interese.