Hodamo sestra i ja Sarajevom i pričamo. Najbolje je hodati i pričati – mozak ti radi, misli ti lete i nove ideje naviru. Tokom šetnje, ništa nije zabranjeno, pričamo o stvarima koje nam naumpadnu. To mi je jedna od najdražih aktivnosti na svijetu – kao da se kroz priču stavljamo u kontekst – životni, radni, privatni, feministički, sarajevski, bosanski, svjetski, svemirski. Tu su nekad pohvale, nekad kritike, nekad primjedbe, frustracije, čežnja itd.
I hodamo tako mi i pričamo. Ne znam gdje smo počele, ali mislim da sam joj u jednom trenutku rekla, a što na našem jeziku ne postoji adekvatna riječ za ženski spolni organ? Imamo vaginu, pičku, picu/macu, koku. Hoću riječ koja je moja, koju mogu slobodno da koristim, a da nije niti medicinska, niti vulgarna, niti psovka, niti djetinjasta, niti nastala kroz muški jezik. Specijalno neću riječ koja je nastala kroz muški jezik.
Znači, želim našu riječ. Moju riječ. Razmišlja ona i kaže, stvarno nema. A šta imaju muškarci, velim. Imaju medicinski penis, vulgarni, ali prihvatljivi kurac, po meni najbolju riječ kita i još nekoliko desetina žargonskih riječi. Znači, izbora na pretek. Penis je bezveze, dok je kurac direktan, agresivan, naoružan. Sve žargonske riječi su šaljive, tako da njih odbacujem – hoću imenicu. Kita nam je nekako prihvatljiva sredina. Slažemo se da je dobra riječ. Ni smiješna, ni djetinjasta, ni agresivna, nego baš odmjerena i muška. Kao da slovima prikazuje ono što jeste. Može se koristiti direktno, bez sramote u skoro bilo kojem kontekstu, kako u dnevnom tako i u seksualnom.
S ženske strane je vagina užasna, ali medicinski potrebna, koke imaju male curice, što je sasvim ok, ali je samo riječ za male curice, pička se koristi i ponižavajuće, jer je pička također i kukavica, a pica i maca su pornografske riječi. Pičku bi možda mogli feministički i protestno vratiti sebi, kao što su to sa drugim riječima uradile druge grupe ljudi, ali mi je previše agresivna riječ i ima toliko historije, koja se ne da izbrisati. Tamo šaljemo ljude i stvari koje nevolimo. Ne mogu mi dragu stvar nazvati pičkom.
Sestra je u godinama kada panično čita filozofe da joj ih slučajno ne preporuči neki momak. Svježe naduvana Bergsonovom terijom o sjećanju i tvari predlaže sljedeće: tek smo u skoroj historiji skontali koliko je dobar ovaj neimenovani ženski organ. Dakle, kada stvari nastanu, dugo se pretvaraju da su iste kao slične, druge stvari (npr. tvrdi kurčevi ili mlohave đoke), dok ne postanu dovoljno važne da se imenuju. Tek ih nakon što se malo nažive prepoznamo kao snažne.
Trebalo je dugo dok su žene raširenih nogu proputovale od čiste reprodukcije do prinuđene čednosti, do Jane Austen, Jelene Karleuše i trećeg vala feminizma, pa smo sad napokon na mjestu gdje sve te stvari možemo da posmatramo u istom prostoru. Živimo u savršenom vremenu da ženski spolni organ dobije ime koje će samo da stoji – koje ne mora da podsjeća na ništa, i ničemu da se ravna, jer se dovoljno samo dokazalo.
Šta onda raditi kao žena, kojoj je potrebna riječ, koja će biti i reprezentativna i odrasla i seksualna i nesramotna? Dok se riječ ne izmisli, samo ćemo se definirati kroz riječi koje su nam ponuđene. Hajde da je izmislimo.
Hodamo i pitamo se – koja slova najbolje odgovaraju? Imaju li neka dobra, mekana slova, koja nam prijaju? F? M? Nećemo bocava slova, kao K ili C. Zato pička i jeste agresivna riječ, sigurno izmišljotina nekog muškarca. P, Č i K. Joj. Kita ima direktna slova, koja i izgledaju kao kite. I i T. Znaš tačno šta je. Sviđa li nam se slovo L? A šta sa slovima O i S? Nekako su topla i okrugla, baš kao stvar kojoj pokušavamo dati novo ime. Dobro, onda možda nešto sa O i S. Brzo se složimo da ne dolaze u obzir slova LJ, T, R, Z, B. Ništa ćoškasto, niti bocavo. J je fino. A da li da se završi slovom A, pa da bude prava ženska riječ, ili pak nekim drugim slovom?
Fili? Safi? Sola? Sve zvuči kao nešto poznato, dok nam odjednom ne sinu – pa naravno – FIJA! To nam se objema sviđa. Iskušavamo je u raznim rečenicama, mijenjamo po padežima i pokušavamo se navići na nju. Držimo je malo u ustima, da stvarno vidimo je li to to. Eh to ćemo odsada da korisitmo kao našu riječ! Zdravo fijo, jest mi drago što smo se upoznali.
Jezik nikada nije bio statičan, on se uvijek mijenja i prilagođava društvu. Nepostojanjem riječi koju mogu da koristim u bilo kojem kontekstu znači da mi ne razmišljamo o tim stvarima, ali i da bosanske žene još uvijek taj pojam nisu prilagodile sebi i svojim potrebama. A kao i svi ostali jezici, i bosanski se jezik treba nadograđivati i dopunjavati novim riječima i izrazima, da nas ne bi uskraćivao u postojanju i definiciji. Jezik je moćna alatka kojom se, ako nam je dozvoljeno, možemo izražavati, a ako nije, moramo koristiti revolucionarno.
A ako vam se ne sviđa naša riječ, izmislite si novu.
voxfeminae
