Gotovo svi ekonomski stručnjaci koji su prošli tjedan javno istupali na temu najnovijeg paketa Vladinih “antiinflacijskih mjera” uglavnom su se složili oko toga da u rečenom paketu ima pomalo svega i svačega, ali da je potpuno promašeno taj skup poteza nazivati ili smatrati primarno protuinflacijskim: iza PR-fasade nalazi se pravi smisao Vladine intervencije, a to je sprječavanje pucanja državnog proračuna i javnih financija.
Ako ostavimo po strani već postojeće ograničavanje cijene energenata, jedina mjera koja bi mogla imati kakav-takav izravan utjecaj na obuzdavanje inflacije – u svibnju je iznosila 5,2 posto – jest moratorij na poskupljenje administrativnih usluga u idućih godinu dana. Svi ostali potezi iz paketa mogu samo posredno ili nikako djelovati na smirivanje cjenovnog rasta, dok neki od njih mogu i dodatno povećati cijene.
Zamrzavanje plaća u državnom i javnom sektoru u jednoj mjeri hoće ohladiti osobnu potrošnju, pa time i ublažiti inflatorne pritiske, ali za time se posegnulo ponajprije zbog toga da se stave pod kontrolu proračunski rashodi. Nejasno je zasad odnosi li se ta mjera na državna i javna poduzeća.
Zamrzavanje plaća, međutim, nosi rizik sindikalnih prosvjeda i štrajkova: sigurno je da Andrej Plenković ne bi upotrijebio taj nepopularni instrument da su javne financije stabilne, odnosno da su javne financije onakve kakvima ih je premijer prikazivao praktički do jučer.
Smisao posebnog poreza na prekomjerne profitne marže, nekog oblika poreza na ekstradobit, sličan je smislu zamrzavanja plaća u državnoj upravi i javnim službama: potaknuti nekoliko stotina srednjih i velikih tvrtki da snize marže, što bi barem zaustavilo rast cijena, a s druge strane ubrati oko 200 milijuna eura, premda još uvijek nema preciznijih procjena o učincima uvođenja ovog poreza na državni proračun.
Nije zgoreg napomenuti da je iz premijerovih istupa praktički do jučer proizlazilo da je 200 milijuna eura sitnica za financijsku moć hrvatske države.
Da, može se reći da je dio malih turističkih iznajmljivača i dio paušalnih obrtnika dosad bio blaže porezno tretiran od zaposlenika u stalnom radnom odnosu, ali to je bila cijena djelomičnog suzbijanja sive ekonomije i ozbiljnog smanjenja broja nezaposlenih
Sljedeće dvije mjere prije bi se mogle okarakterizirati proinflacijskima nego antiinflacijskima. Povećanje minimalnog iznosa paušalnog poreza za privatne turističke iznajmljivače i povećanje poreza za paušalne obrte definitivno neće rezultirati smanjivanjem cijena.
Isključivi cilj je punjenje proračuna. “Ovo je, rekao bih, kombinacija panike i, naravno, onog dobrog starog upravljanja dojmom. Sjetit ću se jednog preminulog nogometnog trenera i reći: ako to smanji inflaciju, ja ću pojesti svoju diplomu. To je doslovno tragikomično”, izjavio je Velibor Mačkić, ekonomski savjetnik predsjednika Zorana Milanovića.
Da, može se reći da je dio malih turističkih iznajmljivača i dio paušalnih obrtnika dosad bio blaže porezno tretiran od zaposlenika u stalnom radnom odnosu, ali to je bila cijena djelomičnog suzbijanja sive ekonomije i ozbiljnog smanjenja broja nezaposlenih, čime se Plenković neprestano hvali.
Osim toga, radi se u velikom broju slučajeva o nesigurnijim i često prekarnim oblicima rada. Nema sumnje da među paušalnim obrtnicima ima i onih kojima je obrt prikriveni radni odnos, jer posluju samo s jednim klijentom, no to bi trebao biti posao poreznih inspekcija a ne stvar porezne politike.
Ako se pak u priču uvodi povećanje poreza s namjerom da sustav bude pravedniji, to je legitimna politička odluka koja, međutim, ni na koji način nije u funkciji borbe protiv inflacije.
Činjenica da se tu poreznu “nepravdu” odlučilo ispravljati baš sad govori o problemima u proračunu i ni o čemu drugom. I mali privatni iznajmljivači i paušalni obrtnici, inače, najavljuju prosvjede i peticije protiv Vladinih nakana.
Tu je, nadalje, i mjera direktnog rezanja proračunske potrošnje za milijardu i 300 milijuna eura, što nije zanemariv zahvat s obzirom na to da je budžet težak ukupno oko 40 milijardi. Taj rez u javnoj potrošnji – čije potankosti, također, još uvijek nisu poznate – dominantno je usmjeren na to da se manjak u budžetu po svaku cijenu zadrži ispod tri posto BDP-a, što je granica iza koje nastupa relativno neugodna europska procedura prekomjernog deficita.
Kresanje javne potrošnje može djelovati i na zaustavljanje inflacije, no to je za kreatore ovih mjera – a glavni među njima bio je ministar financija Tomislav Ćorić – tek dobrodošao popratni efekt, pritom skromnih dometa. Na kraju, ukinut je porez na mirovine: to je socijalna a ne antiinflacijska mjera, mjera koja služi tome da se malo zakamuflira osnovna intencija ove Plenković-Ćorićeve operacije spašavanja državnih financija pod firmom spašavanja standarda hrvatskih građana.
Plenković, Ćorić i ostali iz vodstva HDZ-a čak se i ne trude opovrgnuti karakter najnovijih mjera. Šute i ne odgovaraju na ključno pitanje: kako je Vladi uspjelo da dovede državne financije na rub održivosti u okolnostima nikad izdašnijeg priljeva redovnih i izvanrednih milijardi iz fondova Europske unije, u okolnostima kontinuiranog porasta BDP-a i investicijskog kreditnog rejtinga?
Veliko povećanje plaća u državnoj upravi i javnim službama uoči parlamentarnih izbora 2024. znatno je doprinijelo propuhu u blagajni, kao i panično upuštanje u ogromne vojne nabave, vrlo ambiciozno planiranje infrastrukturnih i demografskih ulaganja, dodatno zapošljavanje u ionako glomaznoj administraciji, benevolentan odnos spram korupcije, klijentelizma, netransparentnosti, sive ekonomije…
Postoje naznake prema kojima izvanredni izbori nisu sasvim nerealna opcija: premijer je na turneji diljem Hrvatske; iz redova HDZ-a traje kontinuirani udar na Možemo!; Plenković najednom izlazi s idejom o povećanju broja zastupnika bosanskohercegovačkih Hrvata i dijaspore; svjedočimo koškanju između HDZ-a i DP-a
No ustvari, radi se o tome da je postojeći hrvatski ekonomski koncept dosegnuo plafon, čime je premijer vidno iznenađen.
Plenkoviću je bilo važno samo to da raste BDP, da je nezaposlenost vrlo niska i da međunarodne agencije podižu hrvatski kreditni rejting: to mu je bilo važno jer se najlakše moglo pretočiti u političku propagandu. Ti ciljevi bili su relativno jednostavno dohvatljivi zahvaljujući velikoj količini besplatnog ili jeftinog novca iz europskih fondova i tržišnih izvora, stabilno rastućim turističkim prihodima te snažnoj državnoj i osobnoj potrošnji.
U dosadašnjih nepunih deset godina vladavine, Plenkovića nije zanimalo da ekonomski zaore malo dublje, odnosno da se pozabavi suštinom, a suština je u produktivnosti i konkurentnosti gospodarstva: politički pragmatično i društveno neodgovorno procijenio je da mu je za očuvanje vlasti uputnije ne talasati i odbaciti razmišljanja o dugoročnom modificiranju strukture hrvatske ekonomije; procijenio je da suštinske reforme mogu ugroziti popularnost HDZ-a u biračkom tijelu, a brojevi su ionako pozitivni i jedino je važno da takvi i ostanu do izbora.
Prepuštanje ekonomskog rasta inerciji, autopilotu i europskom novcu ima, međutim, svoje granice: u slučaju Hrvatske, ta granica već neko vrijeme stoji na 78 posto prosjeka EU-a u pogledu životnog standarda i kupovne moći, i manifestira se, između ostalog, u tome što se potražnja za radnom snagom pretežno tiče poslova plaćenih najviše tisuću eura mjesečno, kao i u činjenici da od deset najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj tek jedno podrazumijeva visoku stručnu spremu.
Nacionalni plan oporavka i otpornosti, financiran bespovratnim europskim novcem i povoljnim zajmovima, u proteklih pet godina nije nimalo ublažio ovisnost Hrvatske o uvozu hrane i energenata, dviju komponenti presudnih za standard građana, a dobrim dijelom i za konkurentnost privrede. NPOO najveća je hrvatska propuštena prilika unatrag 35 godina, a na Plenkoviću je sva odgovornost za taj epski neuspjeh.
Sredina mandata najgore je vrijeme za suočavanje s ekonomskim ćorsokakom. Prekasno je za poduzimanje strukturnih zahvata, čak kad bi i postajale volja i ideja, jer se eventualni pozitivni učinci ne mogu vidjeti do izbora; s druge strane, dvije godine su preduge ako se cijelo vrijeme moraš nositi s nedaćama, koje više ne možeš rješavati grabljenjem u proračun i kupovanjem naklonosti biračkih masa.
Jesu li mogući prijevremeni parlamentarni izbori u ranu jesen ove godine kao Plenkovićev izlaz iz ćorsokaka? Je li slučajno da nepopularne mjere iz “antiinflacijskog” paketa stupaju na snagu 1. siječnja 2027.? Dosadašnje iskustvo s Plenkovićem kaže da dotični nije ljubitelj svojevoljnog skraćivanja vlastitog mandata iz taktičkih razloga, ali za sve ima prvi put.
Postoje naznake prema kojima izvanredni izbori nisu sasvim nerealna opcija: premijer je na turneji po gradovima diljem Hrvatske te im donosi investicije i dobre vijesti; iz redova HDZ-a traje kontinuirani udar na Možemo! jer je procijenjeno da se tako udara i na SDP, a izgledna je predizborna koalicija tih dviju stranaka; Plenković najednom izlazi s idejom o povećanju broja zastupnika bosanskohercegovačkih Hrvata i dijaspore u Hrvatskom saboru…
Svjedočimo, usto, i višetjednom koškanju između HDZ-a i Domovinskog pokreta, ključnog HDZ-ova koalicijskog partnera. Ako je Plenković zaključio da mu je politički isplativo ići na izvanredne izbore ujesen, sukob s DP-om mogao bi mu poslužiti kao formalni povod za realizaciju tog manevra.
