Dok se nekim poslom, ili iz puste znatiželje, vozim po centru Zagreba, ili dok pješačim uz oronule, napuštene i polurazrušene palače donjega grada, osupne me taj tipično balkanski i orijentalni nesklad između javnog i privatnog. Pločnici su, naime, razrovani i uništeni, kolovoz je kao u Tetovu i Podujevu, iz napuštenih haustora vonj mačje mokraće miješa se sa sirotinjskim smradom ljudskog urina, na svakoj trećoj zgradi upozorenje je da tu prolazimo na vlastitu odgovornost, jer prijeti obrušavanje fasade i krova. Ali ispred toga svega, na iscrtanim parkirališnim mjestima ili mimo njih, parkirani blistaju neki od najskupljih modela automobila kakvi se mogu vidjeti u Europi. A pokraj žutog ili već crvenog svjetla lagano mine, vozeći najnoviji model mondenoga električnog bolida, mlada dugonokta djevojka. Između tih automobila, ili cipela, haljina i mobilnih telefona za subotnje špice ili za premijere u HNK, i grada čija prenapučena i prezasrana kanalizacija zaudara pakleno za svake jače južine, i u kojem ne rade muzeji i galerije, jer je prije četiri godine tu bio potres, postoji supstancijalni i u biti nerješivi nesporazum. Zagreb je zacijelo Balkan, ali ovo kao da je još istočnije od Balkana, jer s Turud-kadijom, kao državnim tužiteljem, i HDZ-om čiji način života Turud-kadija zadužen je da štiti, Zagreb katkad već nalikuje na srednjoistočnu orijentalnu despociju, u kojoj neki od najimućnijih ljudi današnjice, čim pređu kućni prag od žeženog zlata, na ulici ispred svoje palače prekoračuju jarak s otvorenom kanalizacijom.
Evo kako to u Zagrebu otprilike izgleda: novine su i novinski portali krajem rujna započeli s izvještajima o kriminalnoj sagi stanovite Marinele B. (50), koja je od 10. kolovoza 2021. do 13. veljače 2024. bila zaposlena kao računovotkinja u Muzeju za umjetnost i obrt, i u tom je vremenu, tako barem u novinama piše, zamračila 1.334.823 eura. Marinela se po Zagrebu vozala u Tesli, a svom je deset godina mlađem zagondžiji, s kojim je u međuvremenu, zamisli čuda, prekinula, darovala Mini Morrisa. Po špici se, pak, šetkala s torbicom od 12.000 eura, a što je još imala i s čime se još pokazivala, to ćemo saznati iz pomnih i upućenih izvještaja u našim crnim kronikama. Problem je, međutim, u tome što ćemo, ako skrolamo malo niže, ili okrenemo stranicu-dvije dalje, u redovitim subotnjim izvještajima sa zagrebačke špice, ispred ugostiteljskih objekata u Bogovićevoj, vidjeti fotografije dama s istom takvom torbicom, koje su, najvjerojatnije protupropisno, po okolnim trotoarima parkirale svoje Tesle, Hummere, Maseratije. Koja je razlika između Marinele B. i njih? One su, je l’ da, do svoje imovine došle legalno? Ili su zaštićene Turud-kadijinim fermanima?
Deset godina mlađi Marinelin partner – u međuvremenu, rekli smo, bivši, jer čim se javno obznani da poslovi nisu legalni, sve ljubavne veze se prekidaju – zagrebački je odvjetnik, kojeg naši mediji, skupa s njihovim izvorima, sumnjiče da je prao novac koji je ona nezakonito skidala s računa. Je li on to radio, ili on to nije radio, nešto je o čemu ne možemo preslobodno govoriti, jer bi nas odvjetnik mogao tužiti, a hrvatski sudovi su po tradiciji na strani razbojnika koji tuže one koji o njihovim razbojništvima preslobodno govore ili pišu. Također, mi ni o onome što je Marinela B. radila ne možemo preslobodno govoriti, jer bi nas i ona mogla tužiti.
Ali nad nečim se, ipak, možemo oprezno čuditi: Marinela B. zaposlila se u Muzeju za umjetnost i obrt usred epidemije, i radila je tamo jedva dvije i pol godine. Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko. To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče. Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija.
Te drugo, i možda još važnije: Marinela B. je, sa svojim partnerom, u zanosu jedne grandiozne, istina pomalo i zakašnjele veronske romanse, Muzej za umjetnost i obrt – jednu od brojnih zagrebačkih kulturnih institucija koje ne rade, navodno iz opravdanih, seizmičkih razloga – oštetila za 1.334.823 eura. Nije pravo pitanje kako je moguće maznuti toliku lovu, jer u zemlji kakva je današnja Hrvatska, s ovakvim modelom konfiguriranja društveno-političkih i kulturnih elita, pljačkati javni i zajednički novac je lasno, jer pljačkati nije sramota. Pravo je pitanje ovo: kako je moguće da nikome tih 1.334.823 eura nije nedostajalo. Svatko od nas, naime, tko je u djetinjstvu krao roditeljima novac iz džepova i novčanika, zna da je osnovna stvar prethodno proučiti psihologiju mame i tate, pa precizno ustanoviti koliko je moguće ukrasti, a da oni to ne primijete? Već s deset, dvanaest ili četrnaest godina dobro znaš koji sve elementi u tu procjenu ulaze. Među njima je, recimo, i materijalno bogatstvo. Ali taj element nikako nije presudan.
Koliko bi, međutim, mogao biti bogat jedan zagrebački muzej, pa da nitko ne primijeti da nedostaje 1.334.823 eura? Svakako bi mogao biti bogatiji od njujorškog Metropolitan Museum of Art. Ali još jedan element pripada ovoj vrsti individualne i kolektivne psihologije: to hoće li onima kojima je na brizi muzej usfaliti tih 1.334.823 eura i hoće li tati i mami usfaliti onaj cener što si ga ukrao iz novčanika, ovisi od toga kako je tko uopće došao do tog novca. Ako su ti tata i mama lopovi, vjerojatno ćeš i ti lakše pelješiti njihove novčanike. U priči o muzejima, ili o priči o novcima koji pristižu za hrvatsku kulturu, stvar je samo malo kompleksnija. Tu, naime, nije riječ o izvornom lopovluku, nego o lopovskoj i komesarskoj raspodjeli novca. Osim što se javni novac u kulturi raspodjeljuje uglavnom po principima podobnosti, pa onda turalije kuralije, akademici gavrani i šmizle iz finih zagrebačkih kuća, koje su njihove propale operne karijere kvalificirale za intendantske i ravnateljske položaje, postaju oni koji određuju kanone nacionalne kulture, preko istog tog Ministarstva kulture i srodnih mu ustanova stiže i europski novac. Njega se, pak, opet raspoređuje po istim mentalnim i moralnim kriterijima. Oni koji se kulturom stvarno bave, ili koji stvaraju zbilja vrijedna književna, umjetnička ili znanstvena djela, od tog novca neće vidjeti ništa ili skoro ništa. Jedino njima taj novac zapravo nedostaje. Ali oni su se bez njega navikli. A ovi kojima milijuni za kulturu doista stižu, premda nisu u stanju stvoriti ništa, ali su podložni HDZ-u i dovoljno česti na nedjeljnoj misi, naravno da neće primijetiti da nedostaje 1.334.823 eura.
Konačno, da starom ravnatelju Muzeja za umjetnost i obrt nije došlo vrijeme da ide u mirovinu, i da nije došao novi, koji je, još neprilagođen i vođen početnim entuzijazmom, pri nastupu malo pogledao u papire, Marinela B. i njezin zagondžija i dalje bi gugutali kak taubeka dva, baveći se na kreativan način hrvatskom kulturom.
