Umjesto slobodnih izbora i vlasti koja će uvažavati šaroliku etničku i vjersku strukturu zemlje, postoji opasnost da Sirija krene libijskim putem i sklizne u novi građanski rat ili da nova islamistička vlast otpočne progone kršćana i Kurda, kao i alevita, kojima će se osvećivati zbog toga što ih je Asadov režim protežirao

U manje od dva tjedna urušila se diktatura obitelji Asad, koja je vladala Sirijom više od 50 godina, stubokom su promijenjeni odnosi snaga na Bliskom istoku, a preko šest milijuna Sirijaca raseljenih unutar zemlje i isto toliko izvan nje (poglavito u Turskoj, Njemačkoj, Libanonu i Jordanu) obradovalo se skorom povratku svojim domovima. Međutim građanski rat još nije gotov i ostaje nejasno što će biti sa stranom vojnom prisutnošću u zemlji, kao i može li Sirija doista izvesti tranziciju prema političkom sustavu utemeljenom na vlasti izabranoj na slobodnim i poštenim izborima te s ustavnom zaštitom manjinskih zajednica.

S oca na sina

Obitelj Asad došla je na vlast nakon dvaju pučeva, 1966. i 1970. godine, kojima se sirijski ogranak Stranke Baas (Preporod) odvojio od izvorne panarabističke stranačke organizacije koju su još kasnih 1940-ih osnovali kršćanin Michel Aflak i Salah Al Din Al Bitar. Dok je izvorna stranka naglašavala panarabizam (ujedinjenje svih zemalja arapskoga govornog područja u jednu zemlju), progresivizam i protukolonijalizam, kao i sekularizam, neobaasisti u Siriji pretvaraju stranački u vojni režim, snažnije orijentiran Sovjetskom Savezu te kombinaciji socijalizma i arapskog nacionalizma u jednoj zemlji, ali bez sklonosti izvozu revolucije. Hafez Al Asad oblikovao je po preuzimanju vlasti i dolasku na mjesto predsjednika 1971. godine kult ličnosti, a vojni i sigurnosni aparat napunio je lojalistima iz primorskog dijela zemlje, u kojemu žive aleviti, kojima pripada njegova obitelj. Ova sinkretistička i gnostička vjerska skupina službeno je dio šijitskog islama, no mnogi muslimani smatraju je heretičnom.

Hafez je vladao željeznom šakom te je jednostranačku pretvorio u osobnu diktaturu potpomognutu tajnom policijom i vojskom. Nakon što je mlađeg brata poslao u egzil jer je htio izvesti preuzimanje vlasti dok je on bio bolestan te nakon što mu je najstariji sin poginuo u nesreći, kocka je pala na Bašara, oftamologa koji je živio i radio u Londonu. Premda je isprva nevoljko prigrlio vlast, na kraju se pokazao jednako krvavim vladarom kao i otac. Iza Hafeza ostaje pokolj u Hami 1982. godine, kada je u tri tjedna gušenja ustanka Muslimanskog bratstva pobijeno 25 do 40 tisuća ljudi, nestalo je još 15 tisuća, a 100 tisuća ljudi je raseljeno. Otac i sin pozatvarali su tisuće ljudi u tamnice, a Bašar je u ovom ratu, baš kao i Islamska država, koristio kemijsko oružje te doveo do smrti preko pola milijuna ljudi. Pored toga, jedan od glavnih izvora prihoda za režim posljednjih godina bila je proizvodnja fenetilina, droge slične amfetaminu i metamfetaminu. Bašarov mlađi brat Maher, zapovjednik elitne 4. oklopne divizije, bio je na čelu ovoga razgranatog narkobiznisa.

Sirijska opozicija

Godine 2011. Arapsko proljeće stiglo je i na ulice sirijskih gradova, a Asadov režim izrazito je nasilno krenuo gušiti prosvjede. Do sredine iduće godine dio prosvjednika krenut će u oružanu borbu, a u nju se uključuje niz vanjskih aktera. Pobunjeničkim snagama, kolektivno nazvanim sirijskom oporbom, podršku će pružiti Amerikanci (posredno i mnoge države EU-a) i zaljevske arapske monarhije, a Rusija i Iran snažnijim uključenjem 2014. i 2015. uspijevaju spasiti Asadov režim i preokrenuti ratnu sreću u njegovu korist. Uspostava Islamske države Iraka i Levanta 2014. godine potaknula je Amerikance na formiranje široke koalicije koja je do 2017. godine suzbila ovu džihadističku tvorevinu, a Turska od 2016. pojačano djeluje na sjeveru zemlje kako bi djelovala protiv autonomne kurdske regije Rožava (Zapadni Kurdistan), a koju povezuje s terorističkim djelovanjem PKK u Turskoj. Nakon združenog napada Rusije, Irana, Hezbolaha i sirijskih vladinih snaga na sjeveru zemlje, od 2020. godine ratovanje se svelo na lokalne čarke te su bojišnice više-manje bile zamrznute.

Odbor za oslobođenje Levanta (Hajat Tahrir al Šam, HTS), koji je posljednjih dana osvojio Alep, a potom Hamu i Homs te naposljetku došao do Damaska, nastao je preoblikovanjem i preustrojem bivših pripadnika Al Kaide i Al Nusre, među kojima se ističe Abu Muhamed al Džulani. Ovaj nekadašnji džihadistički emir sada pegla svoj imidž i odmjerenim riječima pokušava uvjeriti zapadne medije da mu je cilj izgradnja slobodne i pluralističke Sirije. HTS je imao posrednu pomoć Turske, poglavito prilikom opskrbe strujom u pokrajini Idlib, u kojoj je Al Džulani organizirao civilnu vlast pod okriljem Sirijske vlade spasa, no glavnina financiranja stiže iz Katra. Nasuprot HTS-u, Slobodna sirijska vojska (FSA), sada pod nazivom Sirijska nacionalna vojska (SNA), izravno je povezana s turskom vojnom prisutnošću na sjeveru zemlje te su u njoj snažno prisutni sirijski Turkmeni, a mnogo je i stranih plaćenika i dragovoljaca iz Čečenije, ali i srednje Azije. Južni operativni stožer nastao je iz opozicijskih snaga na jugu zemlje, mahom Druza, te je s HTS-om ušao u Damask.

Na sjeveroistoku zemlje, poglavito istočno od Eufrata, pod vodstvom Kurda, osnovana je Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije (AANES), odnosno Rožava, kojom vladaju Sirijske demokratske snage (SDF). SDF je jedini akter među sirijskom opozicijom koji se jasno bori za jednakopravnost žena i zaštitu svih vjerskih manjina. Među SDF-om glavnu riječ vode marksistički orijentirane organizacije, a značajnu pomoć pružaju im Amerikanci.

Strani akteri

Moskva, kada je postalo jasno da će Asad pasti, nije pokušala spasiti svojega dojučerašnjeg saveznika, a dio ruskih snaga ostao je izoliran u džepovima diljem zemlje. Za Rusiju je sada presudno pokušati sačuvati vojne luke u Latakiji i Tartusu te zračnu luku Hmeimim. Potonja je ključna za rusko opskrbljivanje plaćeničkih i paravojnih snaga (Wagnerova grupa) koje djeluju u sahelskoj Africi. Irancima je padom Asada odsječen put opskrbe prema Hezbolahu te je njihova mogućnost ugrožavanja Izraela posredničkim snagama gotovo u potpunosti dokinuta. Upravo kako bi se spriječilo vezu preko Iraka (kojim nakon pada Sadama dominiraju šijiti) i Sirije (Asadov alevitski režim) do Hezbolaha u južnom Libanonu, na jugu Sirijske pustinje, u području Al Tanf, Amerikanci su uspostavili uporište i suradnju s lokalnim opozicijskim snagama.

Turska ne planira tako skoro povući svoje snage sa sjevera zemlje, već želi uz pomoć sebi vjernih snaga SNA razbiti kurdski SDF. Ako se ostvare Trumpove namjere da, kako on tvrdi, 'popravi sve što je Biden pokvario' tako da krene povlačiti američku prisutnost iz svih područja u kojima ne prepoznaje jasan američki interes, Rožava bi mogla biti ostavljena na cjedilu.

Kamen spoticanja između postasadovske Sirije i Izraela je Golanska visoravan. Izraelci još od Šestodnevnog rata kontroliraju dvije trećine ovog područja, gotovo sve sirijsko stanovništvo je raseljeno, a sada tamo živi oko 25 tisuća lokalnih Druza te isto toliko židovskih naseljenika. Golan je strateški važan kako bi se zadobilo stratešku prednost zbog visinske razlike, a od 2015. godine tamo su potvrđeni i nemali izvori nafte. Nakon što su opozicijske snage krenule djelovati prema crti razgraničenja, koju kontroliraju mirovne snage UN-a, izraelska vojska zauzela je i sirijsku stranu vrha Hermon, planine visoke preko 2800 metara, te krenula izgrađivati fortifikacije u pojasu ničije zemlje, tj. tampon-zoni u kojoj su smještene plave kacige.

Budućnost Sirije

Muhamed Gazi al Džalali, dosadašnji sirijski premijer, stavio se na raspolaganje opozicijskim snagama te su one načelno prihvatile njegovu ulogu u tranzicijskom razdoblju. Hadi al Bahra, vođa Sirijske nacionalne koalicije, krovne organizacije oporbenih organizacija u egzilu, sa sjedištem u Istanbulu, pozvao je na 18 mjeseci prijelaznog razdoblja prije raspisivanja prvih slobodnih izbora. Al Džulani ističe potrebu izgradnje institucija kako bi profunkcionirala civilna vlast. Pojavile su se i izjave koje pružaju ruku Izraelu i ističu Hezbolah kao zajednički problem, odnosno poveznicu između značajnog izraelskog slabljenja Hezbolaha i brzog napredovanja oporbenih snaga iz Idliba prema Alepu i naposljetku Damasku. Usprkos ovakvim najavama i izjavama, budućnost Sirije ustvari je izrazito neizvjesna te ne sluti na dobro.

Teško je vjerovati da bi Al Džulani, čiji nadimak znači Golanac jer mu je obitelj izvorno s Golana te je bivši pripadnik Al Kaide, doista bio spreman sklopiti mir s Izraelom, a i teško je zamisliti da bi jastrebovi u Netanyahuovoj vladi, poput ekstremista Ben Gvira i Smotricha, odabrali povratak politici 'zemlja za mir', kojom su u prošlosti izraelske vlade povlačenjem sa zauzetog teritorija uspijevale postići potpisivanje mira (primjerice, s Egiptom). U Idlibu, gdje je HTS imao prilike obnašati civilnu vlast, žene nisu imale pravo glasa za privremeno vijeće, a studentice i studenti su bili segregirani. Sirijska vlada spasa pod kontrolom HTS-a u Idlibu uvela je i moralnu policiju pod nazivom Hisba, što podsjeća na iranske basidže. HTS zasigurno želi islamistički tip vlasti, samo je pitanje koliko će biti radikalni (na početku) i namjeravaju li izvoziti islamističku revoluciju u inozemstvo. SNA je pak produžena ruka Ankare te, osim što također sadrži dobrim dijelom islamističke elemente, ima jasan cilj uništiti bilo kakve ideje o federalizaciji zemlje koju predlažu kurdske snage. SNA već provodi ofenzivu u Manbidžu te tjera Kurde na povlačenje istočno od Eufrata, a širi se i narativ da je SDF neiskrena oporba koja je surađivala sa Asadom. Umjesto slobodnih izbora i vlasti koja će uvažavati šaroliku etničku i vjersku strukturu zemlje, postoji opasnost da Sirija krene libijskim putem i sklizne u novi građanski rat ili da nova islamistička vlast otpočne progone kršćana i Kurda, kao i alevita, kojima će se osvećivati zbog toga što ih je Asadov režim protežirao.

tportal