„O, kako je lepo biti glup
Kako je lepo biti glup
Bolje mozak sakrivati
Pa ćutati i plivati
Kako je lepo biti glup“
Borisav Đorđević
Izvanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba
Zaista nije najgore biti glup. Posve je u redu. Svakome se može dogoditi. Ima ljudi koji nisu osobito pametni, no sasvim pristojno prođu kroz život. Odgoje djecu, rade svoj posao i nikome ne načine štetu. Problem nastaje kad se glupost spoji s novcem, položajem, slavom, publikom. Onda joj, iz nekog razloga, počnemo pridavati važnost. A čovjek više nije samo glup. Postane glup i bitan. A glupo i bitno, važan glupan, rijetko može izaći na dobro.
Iva Alilović javno je poželjela da Vedranu Rudan ne pokopaju u Hrvatskoj. Vedranu Rudan nije se, naravno, moralo voljeti. Još manje se s njom moralo slagati. Ni za života ni nakon smrti. Smrt nije sakrament kojim pokojnik retroaktivno mora biti dobar čovjek ili veliki pisac. Ono „o mrtvima sve najbolje“ dobro zvuči samo dok se o tom previše ne razmišlja. Ipak postoji razlika između kritike nečijeg života i potrebe da mu, kad više ne može odgovoriti, odrediš i zemlju u kojoj ne smije ležati. Naravno, uz prigodnu dozu povraćanja po osobi. Ne djelu. Osobi.
Dug je put iz dupeta u glavu. A još je i uzbrdo. Možda je upravo sposobnost da se taj put povremeno prijeđe jedan od skromnijih znakova civilizacije. Ne zato što pristojan čovjek nema ružnih i zlih misli. Ima. No naprosto ne smatra svaku od njih toliko dragocjenom da je mora istom podijeliti s ostatkom čovječanstva.
Vedrana Rudan, nažalost, nije bila prva pokojna žena kojoj smo posljednjih mjeseci uzimali „nacionalni bris“, pregledavali domoljubni pedigre. Kad je umrla Slavenka Drakulić, iz ormara su ponovno izašle „vještice iz Rija“, stare „optužnice“, rasprave o tome koliko je bila hrvatska, koliko disidentica, koliko je voljela zemlju iz koje je potekla. Kao da je zemlja, hrpa kamena i blata sa sve „krasnim“ ljudima, nužan predmet čežnje. U nas, čini se, čak ni smrt nije dovoljna da zaustavi postupak zbog „nedovoljnog hrvatstva“. Bilo bi, međutim, nepravedno sve to pripisati Facebooku, desnim portalima i dokonim bogatašima. Hrvatska ima instituciju u kojoj se baš taj stil profesionalno usavršava. Zove se Hrvatski sabor.
Na saborskom odboru čovjek govori o Gospiću, opasnom otpadu, strahu za vlastito i zdravlje svoje djece. Možda u svemu što govori i nije u pravu. Neke tvrdnje moguće nisu epidemiološki dokazane. I svaki zastupnik ima pravo to reći. No kamera tad snimi Hrvoja Zekanovića kako se keseri. Nije problem u tom što Zekanović čovjeku ne vjeruje. Smije mu kazati da govori potpune gluposti. No potreba da mu pokaže kako ga ne smatra vrijednim ni ozbiljnog lica, taj prijezir je problem.
Kod Zekanovića to odavno nije incident. Već politički stil. Jednom „govnari s ljevice“, drugi put pitanje hoće li nekoga „zviznuti“, treći put krevet Dalije Orešković ili dosjetka koja pokazuje koliko je neopterećen običnom pristojnošću. U nekom drugom poslu takvo bi ponašanje otežalo karijeru. U hrvatskoj politici upravo mu pomaže. Pa možda Zekanovićev problem uopće i nije to što ne zna gdje je granica. Što ako je samo prepoznao što u toj septičkoj Lijepoj našoj prolazi? I zaključio da mu se isplati stalno stajati s druge strane etike i estetike? Neugodno saznanje. Glupo i bitno ne može na dobro izaći, rekoh. Glupo, bitno i politički nagrađeno još je i gore.
Problem nije jedan Zekanović u Saboru, već što nekad izgleda kao da ih ima sto pedeset. Da smo najgluplji, takvu poziciju i opoziciju nismo zaslužili
Nakon izvanredne sjednice o Gospiću nepravedno je izdvajati samo Zekanovića. Problem nije jedan Zekanović u Saboru, već što povremeno izgleda kao da ih ima sto pedeset. Ne zato što su svi isti. Nisu. Već stoga što gotovo svi, prije ili kasnije, pokažu potrebu za spuštanjem na razinu na kojoj se on udomaćio. Ovo što smo u Saboru gledali bilo je bijedno. Da smo najgluplji i najpokvareniji narod na svijetu, takvu poziciju i takvu opoziciju nismo zaslužili. S jedne strane vlast koja već toliko dugo vlada da je počela brkati parlamentarnu većinu s vlasništvom nad državom. Ako prijedlog dolazi s „krive“ strane, nije važno je li razuman. Odbiješ ga. Ako se potom pokaže da nešto od njega ipak treba, napišeš svoj zaključak koji kaže otprilike isto pa ga izglasaš. Bitno je da ideja u međuvremenu promijeni vlasnika.
Pa Ernest Petry. Nije problem što se župan večer prije sjednice ljubio u kafiću. Odrasli ljudi, čak i župani, imaju na to pravo. Problem je kad se ljude koji traže odgovornost zbog opasnog otpada naziva lešinarima. Ili kad se na pitanje tko je što znao i tko je dopustio da problem godinama buja, odgovara tvrdnjom da je onaj tko to pita ideološki istomišljenik onih koji su prije sedamdeset ili osamdeset godina nekoga ubijali. U Hrvatskoj je Drugi svjetski rat neobično praktična stvar. Osamdeset godina poslije još uvijek može poslužiti kao mjesto odlaganja političke odgovornosti. E, moj župane. Ajd se svojim životom bavi. Bolje nego politikom.
Ni pogled na drugu stranu sabornice ne popravlja raspoloženje. Opozicija je imala i konkretnih prijedloga. Rokove, mjerenja, nadzor, objavu podataka, sanaciju. Problem počinje kad „opasan otpad“, „institucionalni propust“ i „mogući kriminal“ zazvuče preslabo pa se podigne ton. „Bioterorizam“. Tad i drugi mora odgovoriti dosjetkom, treći osobnom diskvalifikacijom, četvrti pita gdje je obraz ili objasni kog „boli đon“. Vlast i opozicija nemaju jednaku odgovornost jer im ni moć nije jednaka. Vlast upravlja institucijama, ima većinu, donosi odluke. Njena bahatost zato ima veću težinu od oporbene galame. No u degradaciji političkog govora mogu biti sasvim dobri partneri. Gadljiv politički tango. Jedni se ponašaju kao da im nitko ništa ne može. Drugi kao da će ih pobijediti ako dovoljno glasno urliču da su to primijetili. Negdje između ostaju građani, otpad i pitanje tko će ga konačno maknuti. Ozbiljni birači to vide. Stranački navijači plješću.
No bahatost ima još jednu prednost. Živ čovjek vam ponekad odgovori. Mrtav ne može. Zato možda može i gore: bahatost prema mrtvima i prema povijesti. Umrli ne mogu ispraviti biografiju koju im naknadno pišu ni objasniti pod kojom su uniformom bili i što su činili. Tako nadbiskup Kutleša, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, govori kako je Europa osudila nacizam i fašizam, ali da nad petokrakom vlada „grobna tišina“, bez stvarne osude komunizma. Neobičan pothvat. Dan koji je Europski parlament uspostavio upravo u sklopu osude staljinizma, nacizma i drugih totalitarnih režima, pretvoriti u dokaz da jedan od njih nije osuđen. Bože pomozi.
Još je problematičnije što se iz nedvojbenih zločina s kraja rata klizi u preuređivanje čitave povijesti. Petokraka postaje gotovo isključivo znak jama, likvidacija i zabrane istine. A bila je i jest znak partizanskog pokreta koji je ratovao protiv fašizma, nacizma i NDH. Pod njom su nakon rata počinjeni zločini. Ali brisati njen antifašistički sadržaj kako bi ostale samo jame, nije potraga za istinom. To je revizionizam. Žrtvama se duguju ime, grob, istina. Upravo stoga im se ne duguje nova propaganda. Tu se vidi nešto šire od jedne homilije. Sve više nalikuje klerikalnoj rekonkvisti, pokušaju da se nacionalni identitet ne definira prvenstveno građanski i ustavno, već sakralno, etnički i konfesionalno. I vrlo isključivo. Ne samo nacionalizam države, već i nacionalizam oltara. Politička desnica taj je jezik vrlo rado prihvatila.
Onda i Jandroković odlazi na Goli otok. I treba tamo ići. Jer žrtva ne prestaje biti žrtva zato što je bila komunist, staljinist, Srbin ili Crnogorac. No zanimljivo je kako ljudi koje se inače prezire kao komuniste, jednom godišnje postanu korisne žrtve komunizma. U istom tonalitetu pokopali smo petsto posmrtnih ostataka iz slovenskih grobnica kao hrvatske žrtve, iako individualna identifikacija nije bila moguća. Možda postoji čvrsta arhivska osnova. No mrtvi su kod nas neobično podatna politička populacija. Ne mogu demantirati priopćenje ni objasniti u kojoj su uniformi poginuli. Imena ne znamo, komemorativni identitet imamo. I jasno, ustaška uniforma ne oduzima zarobljeniku pravo da ga se ne strijelja bez suda. No ni činjenica da je netko poslije rata strijeljan ne pretvara ustašku uniformu u uniformu slobode. Nekima, Rudanici i Drakulićki, hrvatstvo poslije smrti oduzimamo. Drugima ga kolektivno dodjeljujemo. Mrtvi su korisni. Šute dok ih živi raspoređuju u vlastite političke rovove.
Kakav narod, takva vlast, kaže se. Zgodna rečenica koja vlast oslobađa krivnje. Nije ona kriva, narod je takav. No vlast nije samo ogledalo društva. Ona je i učitelj. Pokazuje što prolazi, što se nagrađuje, čega se više ne treba sramiti. Zekanović nije sam sebi dao mikrofon, Petry funkciju, naši javni nasilnici publiku. Ali kad mikrofon i funkciju dobiju, svaki dan pokazuju kakvo se ponašanje isplati. Možda smo cijelo vrijeme krivo postavljali uzročnost.
