Moramo priznati da se Ukrajina kao protivnik pokazala mnogo jačom nego što se mnogima činilo prije ofanzive. Ipak, razlog koji je ruska strana dala za početak operacije (prijetnja ukrajinske invazije na Donbas) izgubio je na važnosti već u prvim danima, ako ne i satima: masivnim udarima ukrajinska vojska je neutralizirana i lišena sposobnost izvođenja ofanzivnih akcija.
Da, u roku od nekoliko sedmica bilo je moguće zauzeti teritorije nekoliko regija bez ozbiljnih borbi. Međutim, nije došlo do kolapsa ukrajinske države, zadržana je kontrola trupa, izvršena je mobilizacija, a zalihe su osigurane. Vidjevši da se Ukrajina drži i da se može boriti, Zapad je konačno odlučio isporučiti opsežne vojne zalihe.
Kijev je uspio da izgradi prilično efikasnu vojnu propagandu. Partijska linija je: “Napadnuti smo, cijeli Zapad nas podržava, zajedno smo stali i natjerali neprijatelja na povlačenje, zajedno ćemo se boriti do pobjede.” Ideološko pumpanje zasad funkcioniše, ali će se vremenom početi pojavljivati slabe tačke odabranog narativa – činjenice će postati očigledne ili, jednostavno rečeno, višak laži će biti razotkriven.
Mariupoljski garnizon, koji je bio opkoljen dva i po mjeseca, je ilustrativan primjer u tom pogledu. Kijev je sve vreme insistirao da će biti spasen vojnim putem, a zatim prebačen u neutralnu zemlju.
Međutim, završilo se redovnom “evakuacijom” u rusko zarobljeništvo, a ukrajinski vojnici i borci nacionalnih bataljona
(u ovom slučaju azovski neonacisti) su jasno vidjeli kako se koriste kao topovsko meso u informacionom ratu. Slučajnost ili ne, ali ubrzo nakon pada Mariupolja i front u Donbasu je posustao, a pod prijetnjom opkoljavanja, kijevski vojnici sada se češće radije povlače i predaju gradove bez borbe.
Tektonski pomaci dogodili su se u oblastima Hersona i Zaporožja koje je okupirala Rusija: stvaranje potpuno razvijenih civilno-vojnih uprava, prelazak na plaćanje u rubljama, povezivanje ruske televizije i interneta i prelazak na SIM kartice ruskih operatera. Izdaju se ruske tablice automobila, demontiraju se simboli ukrajinske državnosti, usvojena je procedura izdavanja ruskih pasoša. Sve ukazuje na to da je Rusija ozbiljna o pitanju teritorije i da tamo namjerava da ostane još dugo – za razliku od okruga Harkovske oblasti pod našom kontrolom, gde ništa slično do sada nije primijećeno.
Bitka za Donbas, koja će odrediti budućnost vojne operacije, u punom je jeku. Ona slijedi spori, tinjajući obrazac koji ne uključuje brz i spektakularan poraz Oružanih snaga Ukrajine. Sve se više koristi termin Prvog svjetskog rata: Rat iscrpljivanja.
Konflikt ostaje lokaliziran i periferan za sve osim Ukrajine. Rusija se bori sa mirnodopskom vojskom, u suštini ekspedicionim korpusom maksimalnog kapaciteta, dok Zapad, iako snabdijeva Kijevske snage u neviđenim razmjerima, još ne isporučuje najnovije i najskuplje oružje i ne intervenira svojim trupama.
U svakom vojnom sukobu dva su pitanja od fundamentalnog značaja. Prvo, koji su politički prihvatljivi gubici – koliko ste spremni da žrtvujete da biste postigli vojne ciljeve? Drugo, koji su fizički prihvatljivi gubici – koliko energije i resursa možete potrošiti dok ste još uvijek u mogućnosti da se borite i postignete svoje ciljeve?
U kontekstu Oružanih snaga Ukrajine, pokušajmo odgovoriti na ova pitanja:
Koliko ljudi je Ukrajina spremna da izgubi?
Politički, čini se, odgovor je dosta. U ovom trenutku, ukupan broj poginulih, ranjenih ili zarobljenih vojnika procjenjuje se na desetine hiljada, a javno mnijenje zemlje za sada prihvata ove brojke. Da, gubici su veliki, ali oni uspješno obuzdavaju „orke“, kako se ruske trupe nazivaju u kijevskoj propagandi. Međutim, radi se o najboljim, najiskusnijim i najmotivisanijim borcima i barem u narednim mjesecima teško će ih zamijeniti. Osim toga, odbrambena taktika Oružanih snaga Ukrajine dobro funkcionira na utvrđenim položajima koji su stvoreni u Donbasu posljednjih godina. Kako će se neobučeni regruti ponašati van takvih pozicija i protiv vojske iskusne u jurišnim operacijama, pokazaće samo budućnost.
Koliko oružja je Ukrajina spremna da izgubi?
Na prvi pogled, s obzirom na to da Kijev ima ”kod za varanje” za beskrajne zalihe municije i oružja sa Zapada, ovo pitanje je irelevantno. Ali okosnica vojske, posebno vojske koja se brani, nisu hipsterske bespilotne letjelice ili pojedinačna, zastarjela oklopna vozila, već artiljerija: topovi, haubice, MLRS i minobacači. Sa sadašnjim razmjerom borbenih dejstava, za njih su potrebne hiljade ili desetine hiljada i milioni komada municije.
Da, SSSR je akumulirao oružje za nekoliko svjetskih ratova, a lavovski dio tog oružja čuvan je u Ukrajini i sada služi za potrebe Kijeva. Da, vojna pomoć se donosi iz cijelog svijeta, ali protok je manji od gubitaka na frontu. Pošto su sovjetske zalihe iscrpljene, Zapad će se suočiti sa zadatkom da u potpunosti opskrbi Ukrajinu vojnim zalihama u razmjerima koji nisu viđeni decenijama; moraće snabdjeti borbeno prekaljenu, ali ozbiljno osiromašenu vojsku sa značajnim procentom neobučenih regruta, što znači još više žrtava i potrebu za još većim zalihama.
Koliko će Ukrajina ekonomski opstati?
Kažu da će ukrajinski BDP ove godine pasti dva puta, za oko 100 milijardi dolara. Održavanje ekonomije na površini suočene sa mobilizacijom, gubitkom teritorije, stagnirajućim poslovanjem i devalvacijom valute zahtijevat će značajna ulaganja sa Zapada. Čak bi i potpuna konfiskacija ruskih deviznih rezervi samo djelimično nadoknadila ovo, jer i dalje postoji pitanje vojnih zaliha, za koje je potrebno i do milijardu dolara dnevno.
Šta je sa Rusijom? Sve dok se taktika ruske armije sporog napredovanja uz oslanjanje na artiljeriju isplati, ne treba očekivati da će se promijeniti. Ako ruske oružane snage potpuno zaustave, bilo u odbrani Slavjanska/Kramatorska, bilo na periferiji Harkova ili Nikolajeva, morat će se riješiti pitanje široke vojne mobilizacije, što je i dalje politički neprihvatljivo za Kremlj.
Za protivnika (Ukrajinu i Zapad), pitanje kakvi su gubici prihvatljivi, na kraju će se svesti na to da li će ukrajinske snage moći da napreduju protiv ruske vojske i zauzmu teritoriju. Ako mogu, ekonomski troškovi kao i ljudski gubici ostaće zanemarljivi, ljudi će ići na front dok oružje dolazi sa Zapada. Ako ne mogu, ako nastave da se povlače, iako polako, postavlja se pitanje da li da se pomire ili da podignu ulog.
Kao i do sada, sve će se odlučivati na bojnom polju.
