Na stanovit način je dobro da je Hrvatska dobila ovakvu vladu, sastavljenu od nacionalističkih bizarnosti, tupog provincijalizma, ekonomske demagogije i dvoje ili troje zatečenih, možda i dobronamjernih nesretnika. Takva vlada je važan test i izazov za hrvatske civilizacijske potencijale, smatra naš komentator
U noći 22. na 23. siječnja 2016. formirana je dvadeset i deveta hrvatska vlada. Prvu hrvatsku vladu u povijesti (prvu ikada) formirao je Vladimir Bakarić 14. travnja 1945. u Splitu. Tihomir Orešković je dvadeset i treći po redu hrvatski premijer od kada je – zahvaljujući pobjedi Antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu – po prvi puta u modernoj povijesti uspostavljena država Hrvatska.
Kako je dvadeset i deveta vlada formirana u jeku teške ekonomske krize, njen ekonomski program privukao je razumljivu pozornost. Ako je suditi po ekspozeu koji je premijer iznio pred Sabor, nova ekonomska politika će se oslanjati na popularnu psihologiju – Self-help i Think Pink – na mudre sentence mudrih ljudi i savjete iz časopisa koji se čitaju u zubarskim i frizerskim čekaonicama. Novi premijer iznio je mnoštvo lijepih želja i obećanja, toliko neupitnih da ih je bilo suvišno spominjati. Ipak, pažljivim čitanjem se u tom obilju fraza može naići i na neke, gotovo pa konkretne, čak i inteligentne zamisli. Ima ih ukupno šest: smanjenje parafiskalnih nameta, privatizacija nestrateških poduzeća, smanjenje birokracije i troškova poslovanja, uvođenje poreza na imovinu koja nije u funkciji, uspostava fleksibilnijeg tržišta rada i aktiviranje mrtvog kapitala. Nedovoljno u situaciji kada je demontaža državno dirigirane ekonomije i malignog učešća države u vlasničkoj strukturi ekonomska i moralna nužnost, ali istodobno i utopija jer je vladajuća koalicija duboko ukorijenjena u takvu ekonomiju pa bi je i bojažljiva liberalizacija ostavila na političkom cjedilu i, još važnije, ideološki užasnula.
Onoliko koliko hrvatska javnost nije svjesna tih uzroka krize i – identičnih – prepreka njenom svladavanju, upravo toliko je ta kriza duboka. U svakom slučaju, ono najvrjednije u vladinom ekonomskom programu jest da se zbog njega Ivan Lovrinović osjeća izigranim.
Ohrabrujuća je i izjava novog premijera da je njegov politički uzor nekadašnji kanadski premijer Pierre Elliott Trudeau, liberal, hedonist, zaslužan za dekriminalizaciju homoseksualnosti, pristaša multikulturalizma i štovatelj Josipa Broza Tita. Iako rođen u Quebecu i frankofon, bio je protivnik nacionalizma i izdvajanja Quebeca iz kanadske federacije. Doista, građanin Orešković doima se kao pristojan čovjek. Je li to kanadski javorov list koji prikriva agresivno nacionalističke i protudemokratske porive vladajuće koalicije ili sjeme ideološkog sukoba koji će vladu učiniti neodrživom, pokazat će vrijeme.
Želi li biti ideološki dosljedna i želi li povećati učinkovitost državne uprave, nova vlada bi trebala fuzionirati ministarstva veterana, kulture i vojske. Ratovanje i kultura za nacionaliste su ionako jedno te isto: kultura je predvojnička obuka ili slaboumni navijački vrisak koji se za tu priliku – samo kulturno, molim! – artikulira kroz malograđansku pristojnost, a ratovanje, poput kakve operetne premijere, uživa dignitet i postaje otajstvo kojim se promiču kulturološke fikcije. Očito je nemoguće razgraničiti nadležnosti tih ministarstava što pokazuje i hvalevrijedna inicijativa novog ministra za ratne veterane da se ustroji Registar izdajnika. Bude li ministar, unatoč nepromišljenim otporima i dosadnim aferama, ustrajao u ideji o Registru, Hrvatska će dobiti spisak svojih najčasnijih i najumnijih ljudi, jedinstveni spomenik kulture, svoju poimence registriranu moralnu i intelektualnu elitu. Biti izdajnikom nehumanog i nedemokratskog ideološkog konstrukta kakav je nacija ili ponižavajuće dosjetke kakva je domovina, pitanje je moralne prisebnosti, napose zabava koju ne propušta nitko sa smislom za humor.
Jednako zabavna bila bi moguća reakcija šarmantnog Pierrea Trudeaua na (hipotetsku) tvrdnju da Kanada, tada britanski dominion, nije pobijedila u Drugom svjetskom ratu. Zasigurno ne bi reagirao floskulom kako se ne treba baviti prošlošću. Istina, nitko se njome ne bi zamarao kada u hrvatskoj političkoj eliti ne bi bilo ljudi koji u pobjedi jugoslavenskih partizana – i cijele Antifašističke koalicije – ne prepoznaju civilizacijski spas Hrvatske i čitavog čovječanstva. Nitko danas ne bi upozoravao na opasnost od fašizma da je riječ o pukoj povijesnoj temi, da u Hrvatskoj i u čitavom svijetu nema, više ili manje prikrivenih, fašista i da, uostalom, fašizam nije trajna i aktualna prijetnja koja ne počiva isključivo na političkim i povijesnim procesima nego i na samoj ljudskoj naravi.
Zato je antifašizam vječni politički i moralni imperativ, svakako ne samo u Hrvatskoj.
Ipak, u Hrvatskoj taj imperativ postaje alarmantan upravo kad se antifašiste cinično optužuje da su ideološki gnjavatori koji skreću pozornost s ekonomije. Kao da ekonomska politika nije ideološko pitanje i kao da ekonomska kriza nije posljedica onog istog idiotizma koji je doveo u pitanje zločinačku i psihopatsku narav ustaške (i četničke) ideologije, ciljeva i metoda, dok se neiskreno i protiv vlastitih uvjerenja pozivao na antifašizam. Kada se takav idiotizam promiče u javnosti, ne mogu preživjeti ni ekonomija, ni društvo, a nerijetko ni ljudi, koliko god to uništeno društvo licemjerno šutjelo o tome ili o pobjedi Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska jest pobijedila u tom ratu i to ne samo kao (važna) sastavnica Jugoslavije, nego i kao mala ali časna sastavnica čovječanstva. Tko tvrdi suprotno, Hrvatsku želi razdružiti i osamostaliti od ljudske civilizacije.
Ima u tome dosljednosti jer podjele u hrvatskom društvu nisu ideološke već civilizacijske naravi. To nisu politički sukobi već nepomirljiva, nepremostiva suprotnost između nepoznavanja elementarne demokratske i moralne abecede, s jedne, i nedovoljno artikuliranih i nedovoljno odlučnih ostataka razuma koje nije progutala strahovlada nacionalističkog "zajedništva" iz devedesetih godina, s druge strane. Posljednja rasprava u Saboru je, doduše, bila najbolja do sada (ikada), ali još uvijek opozicija ne shvaća da demokracija nije pitanje nijansi u uskom okviru takozvanih nacionalnih interesa. Demokracija postaje demokracijom tek kada bez zadrške dovodi u pitanje samu naciju.
Na stanovit način je dobro da je Hrvatska dobila ovakvu vladu, sastavljenu od nacionalističkih bizarnosti, tupog provincijalizma, ekonomske demagogije i dvoje ili troje zatečenih, možda i dobronamjernih nesretnika. Takva vlada je važan test i izazov za hrvatske civilizacijske potencijale. Onoliko koliko demokratski otpor aktualnoj vladi, po potrebi i odlučan građanski neposluh, bude drzak, beskompromisan i odan obrani individualnih sloboda, upravo toliko budućnosti ima demokratska, europska Hrvatska.
tportal
U noći 22. na 23. siječnja 2016. formirana je dvadeset i deveta hrvatska vlada. Prvu hrvatsku vladu u povijesti (prvu ikada) formirao je Vladimir Bakarić 14. travnja 1945. u Splitu. Tihomir Orešković je dvadeset i treći po redu hrvatski premijer od kada je – zahvaljujući pobjedi Antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu – po prvi puta u modernoj povijesti uspostavljena država Hrvatska.
Kako je dvadeset i deveta vlada formirana u jeku teške ekonomske krize, njen ekonomski program privukao je razumljivu pozornost. Ako je suditi po ekspozeu koji je premijer iznio pred Sabor, nova ekonomska politika će se oslanjati na popularnu psihologiju – Self-help i Think Pink – na mudre sentence mudrih ljudi i savjete iz časopisa koji se čitaju u zubarskim i frizerskim čekaonicama. Novi premijer iznio je mnoštvo lijepih želja i obećanja, toliko neupitnih da ih je bilo suvišno spominjati. Ipak, pažljivim čitanjem se u tom obilju fraza može naići i na neke, gotovo pa konkretne, čak i inteligentne zamisli. Ima ih ukupno šest: smanjenje parafiskalnih nameta, privatizacija nestrateških poduzeća, smanjenje birokracije i troškova poslovanja, uvođenje poreza na imovinu koja nije u funkciji, uspostava fleksibilnijeg tržišta rada i aktiviranje mrtvog kapitala. Nedovoljno u situaciji kada je demontaža državno dirigirane ekonomije i malignog učešća države u vlasničkoj strukturi ekonomska i moralna nužnost, ali istodobno i utopija jer je vladajuća koalicija duboko ukorijenjena u takvu ekonomiju pa bi je i bojažljiva liberalizacija ostavila na političkom cjedilu i, još važnije, ideološki užasnula.
Onoliko koliko hrvatska javnost nije svjesna tih uzroka krize i – identičnih – prepreka njenom svladavanju, upravo toliko je ta kriza duboka. U svakom slučaju, ono najvrjednije u vladinom ekonomskom programu jest da se zbog njega Ivan Lovrinović osjeća izigranim.
Ohrabrujuća je i izjava novog premijera da je njegov politički uzor nekadašnji kanadski premijer Pierre Elliott Trudeau, liberal, hedonist, zaslužan za dekriminalizaciju homoseksualnosti, pristaša multikulturalizma i štovatelj Josipa Broza Tita. Iako rođen u Quebecu i frankofon, bio je protivnik nacionalizma i izdvajanja Quebeca iz kanadske federacije. Doista, građanin Orešković doima se kao pristojan čovjek. Je li to kanadski javorov list koji prikriva agresivno nacionalističke i protudemokratske porive vladajuće koalicije ili sjeme ideološkog sukoba koji će vladu učiniti neodrživom, pokazat će vrijeme.
Želi li biti ideološki dosljedna i želi li povećati učinkovitost državne uprave, nova vlada bi trebala fuzionirati ministarstva veterana, kulture i vojske. Ratovanje i kultura za nacionaliste su ionako jedno te isto: kultura je predvojnička obuka ili slaboumni navijački vrisak koji se za tu priliku – samo kulturno, molim! – artikulira kroz malograđansku pristojnost, a ratovanje, poput kakve operetne premijere, uživa dignitet i postaje otajstvo kojim se promiču kulturološke fikcije. Očito je nemoguće razgraničiti nadležnosti tih ministarstava što pokazuje i hvalevrijedna inicijativa novog ministra za ratne veterane da se ustroji Registar izdajnika. Bude li ministar, unatoč nepromišljenim otporima i dosadnim aferama, ustrajao u ideji o Registru, Hrvatska će dobiti spisak svojih najčasnijih i najumnijih ljudi, jedinstveni spomenik kulture, svoju poimence registriranu moralnu i intelektualnu elitu. Biti izdajnikom nehumanog i nedemokratskog ideološkog konstrukta kakav je nacija ili ponižavajuće dosjetke kakva je domovina, pitanje je moralne prisebnosti, napose zabava koju ne propušta nitko sa smislom za humor.
Jednako zabavna bila bi moguća reakcija šarmantnog Pierrea Trudeaua na (hipotetsku) tvrdnju da Kanada, tada britanski dominion, nije pobijedila u Drugom svjetskom ratu. Zasigurno ne bi reagirao floskulom kako se ne treba baviti prošlošću. Istina, nitko se njome ne bi zamarao kada u hrvatskoj političkoj eliti ne bi bilo ljudi koji u pobjedi jugoslavenskih partizana – i cijele Antifašističke koalicije – ne prepoznaju civilizacijski spas Hrvatske i čitavog čovječanstva. Nitko danas ne bi upozoravao na opasnost od fašizma da je riječ o pukoj povijesnoj temi, da u Hrvatskoj i u čitavom svijetu nema, više ili manje prikrivenih, fašista i da, uostalom, fašizam nije trajna i aktualna prijetnja koja ne počiva isključivo na političkim i povijesnim procesima nego i na samoj ljudskoj naravi.
Zato je antifašizam vječni politički i moralni imperativ, svakako ne samo u Hrvatskoj.
Ipak, u Hrvatskoj taj imperativ postaje alarmantan upravo kad se antifašiste cinično optužuje da su ideološki gnjavatori koji skreću pozornost s ekonomije. Kao da ekonomska politika nije ideološko pitanje i kao da ekonomska kriza nije posljedica onog istog idiotizma koji je doveo u pitanje zločinačku i psihopatsku narav ustaške (i četničke) ideologije, ciljeva i metoda, dok se neiskreno i protiv vlastitih uvjerenja pozivao na antifašizam. Kada se takav idiotizam promiče u javnosti, ne mogu preživjeti ni ekonomija, ni društvo, a nerijetko ni ljudi, koliko god to uništeno društvo licemjerno šutjelo o tome ili o pobjedi Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Hrvatska jest pobijedila u tom ratu i to ne samo kao (važna) sastavnica Jugoslavije, nego i kao mala ali časna sastavnica čovječanstva. Tko tvrdi suprotno, Hrvatsku želi razdružiti i osamostaliti od ljudske civilizacije.
Ima u tome dosljednosti jer podjele u hrvatskom društvu nisu ideološke već civilizacijske naravi. To nisu politički sukobi već nepomirljiva, nepremostiva suprotnost između nepoznavanja elementarne demokratske i moralne abecede, s jedne, i nedovoljno artikuliranih i nedovoljno odlučnih ostataka razuma koje nije progutala strahovlada nacionalističkog "zajedništva" iz devedesetih godina, s druge strane. Posljednja rasprava u Saboru je, doduše, bila najbolja do sada (ikada), ali još uvijek opozicija ne shvaća da demokracija nije pitanje nijansi u uskom okviru takozvanih nacionalnih interesa. Demokracija postaje demokracijom tek kada bez zadrške dovodi u pitanje samu naciju.
Na stanovit način je dobro da je Hrvatska dobila ovakvu vladu, sastavljenu od nacionalističkih bizarnosti, tupog provincijalizma, ekonomske demagogije i dvoje ili troje zatečenih, možda i dobronamjernih nesretnika. Takva vlada je važan test i izazov za hrvatske civilizacijske potencijale. Onoliko koliko demokratski otpor aktualnoj vladi, po potrebi i odlučan građanski neposluh, bude drzak, beskompromisan i odan obrani individualnih sloboda, upravo toliko budućnosti ima demokratska, europska Hrvatska.
tportal
