Domaću obrambenu stvarnost danas jednako odlikuje drastična tehnička zapuštenost kao i strateško-teorijska otuđenost iz demokratskog ambijenta.
Hrvatska vojska danas je medijski aktualna gotovo isključivo onda kad se u njezinu okviru dogodi neki ozbiljan tehnički kvar ili propust. Posljednjih godina to su uglavnom rušenja ratnih zrakoplova, poput najnovijeg na Dan pobjede, 5. kolovoza, pokraj Velike Gorice. Odavno dotrajala flota više se doslovce ne može ni pokrenuti uvis, a da to ne bude pogibeljno i za pilota i za ljude u okolini. Slično su zapušteni i ostali rodovi, pa je praktički svejedno govori li se o problemima u Hrvatskoj ratnoj mornarici ili kopnenim oklopnim jedinicama.Pitanje uzroka i konteksta takvog stanja je stoga znatno šire od pukog zbroja pojedinačnih zabrinjavajućih slučajeva. S obzirom na dugogodišnju stagnaciju obrambene politike i prakse, mogu se jednako primijetiti simptomi praktičnog odustajanja od razvojnih državno-budžetskih ulaganja, kao i teorijski, doktrinarni muk na najvišoj razini. Zna se tek da Hrvatska u sastavu NATO-a i EU-a sudjeluje s manjim pješačkim jedinicama u određenim međunarodnim misijama, Ali, samo članstvo u tim organizacijama ne nudi nam sva obrambena rješenja. O takvoj situaciji Igor Tabak, vojni analitičar i autor na blogu za obrambene i sigurnosne teme Obris.org, rekao nam je da je dugoročno posve neodrživa i apsurdna.„Najveći dio našeg inozemnog angažmana je samo plod želje da u izvjesnim međunarodnim organizacijama bolje kotiramo, da se nekom umilimo, i nisu produkt nikakvog dubinskog političkog opredjeljenja“, iznosi Tabak, dodajući kako nisu definirana ni ostala dva cilja koja smo zajedno sa saveznicima upisali u strateške dokumente.
Za prvi cilj, zaštitu prostora i suvereniteta vlastite države, vojska nam je neadekvatna po ključnim parametrima. Kod izvršenja drugog, suradnje s domaćim nevojnim sektorom, ona trpi opterećenja i troškove kakve u biti jedva može podnijeti.
I dok s mukom izdržava mirnodopske zadaće poput ispomaganja vatrogastva ili zdravstva, njezina primarna obrambena svrha dovodi se svako malo u pitanje.
„Struktura ukupnog sustava postavlja se stalno ad hoc, improvizatorski. To je zaostatak iz stvaranja te vojske u ratu, gdje je takav postupak bio razumljiv“, nastavlja Igor Tabak, „dok je nakon rata bilo nužno postupati planski na duge staze, no to je izostalo. Pa svaki put kad se dogodi neka od sad već učestalih nezgoda s avionima, možemo u javnom prostoru svjedočiti sve glasnijem posezanju za suštinskim pitanjima kao što je mogućnost ukidanja cjelokupnog ratnog zrakoplovstva“.
Tabak smatra da sve priče o eventualnim reformama obrambenog sustava padaju u vodu samim tim što je dotični sklop toliko nestabilan da možda ne bi preživio niti najblažu ozbiljniju reformu. Ali, govoreći o strateškom promišljanju funkcije vojske i obrambenog sustava, poduzeli smo ovom prilikom i jedan korak dalje. S vojne doktrine opredmećene modelom tzv. naoružanog naroda, Hrvatska je posve stihijski prešla u transformaciju prema profesionalizmu. Odvijalo se i odvija se to bez javne rasprave i podrobnih ekspertiza, a kamoli da bi se radilo o iole demokratskom političkom procesu.
Pavle Kalinić, politolog i stručnjak za sigurnosna pitanja, napominje kako Hrvatska ne samo da nema plan obrane, nego ni usvojenu metodologiju na osnovu koje bi napisala taj plan.
„Ako je ono nekoć, s ratom u kojem smo imali vojsku od 250 tisuća ljudi, počivalo na doktrini naoružanog naroda, onda se ovo kasnije može nazvati razoružanim narodom“, izjavio je Kalinić za Deutsche Welle.
On tako veoma oštro komentira i činjenicu da je u Hrvatskoj jednostrano ukinuta obaveza vojnog roka, što jedna npr. Švicarska ipak ne želi poduzeti, koliko god služenje vojske bilo nepopularno.
„To u krajnjoj liniji nije ni demokratski“, dodaje ovaj naš sugovornik, „jer se vojna moć udaljava od naroda, tako i utjecaj na korištenje oružja. Nije to hrvatska specijalnost, ali stvarnost jest, i o tome smo u najmanju ruku prethodno morali iscrpno diskutirati. A ovako, nemamo više ni iole značajniju vojnu proizvodnju niti temeljnu doktrinu, pa ni samu vojsku s pripadajućom opremom, dok smo svojedobno – u sastavu Jugoslavije, doduše - bili jedan od pet proizvođača podmornica na svijetu. Ako mogu biti donekle ironičan, danas ne bismo bili u stanju pružiti otpor niti jahti Romana Abramoviča, kad uplovi u Jadran“.
S druge strane, Igor Tabak upozorava na dodatne aspekte manipuliranja obrambenim sustavom i oružanim snagama. Naime, on je mišljenja da je hrvatska politika upravljanja vojskom već duži niz godina odveć u službi vanjske politike. Takva stranputica nije posebna novost, podsjeća nas ovaj vojni analitičar, budući da je još u prošlom desetljeću bilo nastojanja da se pitanjima obrambenog sustava pristupi krajnje politikantski.
„S najgrubljim pokušajima utjecanja politike na vojsku nekako smo se i suočili, no s finijim novim momentima imamo velikih problema“, kaže Tabak.
„Čak je i braniteljski sektor dandanas veoma prominentan u društvu, no moderne obrambene teme se poimaju kao nešto što će se riješiti samo od sebe. Onda se periodički čudimo kad se ispostavi da se to nije desilo“, zaključio je Igor Tabak, prenoseći nam na koncu svoj dojam da se Hrvatska ponaša kao da je njezina vojska 1995. godine zauvijek ispunila svoj smisao.
Taj privid je društveno izuzetno opasan – povijesti nije kraj, i buduća se iskušenja ne mogu predvidjeti. A to znači i da se vojska nad kojom domicilni narod nema kontrolu teorijski ni praktično, može okrenuti i protiv njega.
Za prvi cilj, zaštitu prostora i suvereniteta vlastite države, vojska nam je neadekvatna po ključnim parametrima. Kod izvršenja drugog, suradnje s domaćim nevojnim sektorom, ona trpi opterećenja i troškove kakve u biti jedva može podnijeti.
I dok s mukom izdržava mirnodopske zadaće poput ispomaganja vatrogastva ili zdravstva, njezina primarna obrambena svrha dovodi se svako malo u pitanje.
„Struktura ukupnog sustava postavlja se stalno ad hoc, improvizatorski. To je zaostatak iz stvaranja te vojske u ratu, gdje je takav postupak bio razumljiv“, nastavlja Igor Tabak, „dok je nakon rata bilo nužno postupati planski na duge staze, no to je izostalo. Pa svaki put kad se dogodi neka od sad već učestalih nezgoda s avionima, možemo u javnom prostoru svjedočiti sve glasnijem posezanju za suštinskim pitanjima kao što je mogućnost ukidanja cjelokupnog ratnog zrakoplovstva“.
Tabak smatra da sve priče o eventualnim reformama obrambenog sustava padaju u vodu samim tim što je dotični sklop toliko nestabilan da možda ne bi preživio niti najblažu ozbiljniju reformu. Ali, govoreći o strateškom promišljanju funkcije vojske i obrambenog sustava, poduzeli smo ovom prilikom i jedan korak dalje. S vojne doktrine opredmećene modelom tzv. naoružanog naroda, Hrvatska je posve stihijski prešla u transformaciju prema profesionalizmu. Odvijalo se i odvija se to bez javne rasprave i podrobnih ekspertiza, a kamoli da bi se radilo o iole demokratskom političkom procesu.
Pavle Kalinić, politolog i stručnjak za sigurnosna pitanja, napominje kako Hrvatska ne samo da nema plan obrane, nego ni usvojenu metodologiju na osnovu koje bi napisala taj plan.
„Ako je ono nekoć, s ratom u kojem smo imali vojsku od 250 tisuća ljudi, počivalo na doktrini naoružanog naroda, onda se ovo kasnije može nazvati razoružanim narodom“, izjavio je Kalinić za Deutsche Welle.
On tako veoma oštro komentira i činjenicu da je u Hrvatskoj jednostrano ukinuta obaveza vojnog roka, što jedna npr. Švicarska ipak ne želi poduzeti, koliko god služenje vojske bilo nepopularno.
„To u krajnjoj liniji nije ni demokratski“, dodaje ovaj naš sugovornik, „jer se vojna moć udaljava od naroda, tako i utjecaj na korištenje oružja. Nije to hrvatska specijalnost, ali stvarnost jest, i o tome smo u najmanju ruku prethodno morali iscrpno diskutirati. A ovako, nemamo više ni iole značajniju vojnu proizvodnju niti temeljnu doktrinu, pa ni samu vojsku s pripadajućom opremom, dok smo svojedobno – u sastavu Jugoslavije, doduše - bili jedan od pet proizvođača podmornica na svijetu. Ako mogu biti donekle ironičan, danas ne bismo bili u stanju pružiti otpor niti jahti Romana Abramoviča, kad uplovi u Jadran“.
S druge strane, Igor Tabak upozorava na dodatne aspekte manipuliranja obrambenim sustavom i oružanim snagama. Naime, on je mišljenja da je hrvatska politika upravljanja vojskom već duži niz godina odveć u službi vanjske politike. Takva stranputica nije posebna novost, podsjeća nas ovaj vojni analitičar, budući da je još u prošlom desetljeću bilo nastojanja da se pitanjima obrambenog sustava pristupi krajnje politikantski.
„S najgrubljim pokušajima utjecanja politike na vojsku nekako smo se i suočili, no s finijim novim momentima imamo velikih problema“, kaže Tabak.
„Čak je i braniteljski sektor dandanas veoma prominentan u društvu, no moderne obrambene teme se poimaju kao nešto što će se riješiti samo od sebe. Onda se periodički čudimo kad se ispostavi da se to nije desilo“, zaključio je Igor Tabak, prenoseći nam na koncu svoj dojam da se Hrvatska ponaša kao da je njezina vojska 1995. godine zauvijek ispunila svoj smisao.
Taj privid je društveno izuzetno opasan – povijesti nije kraj, i buduća se iskušenja ne mogu predvidjeti. A to znači i da se vojska nad kojom domicilni narod nema kontrolu teorijski ni praktično, može okrenuti i protiv njega.
Izvor: seebiz
