Radikalni, ali potkapacitirani šef HDZ-a postigao je da se protiv njega okrene sve što je poduzeo. Optuživao je političke protivnike za antihrvatstvo, a sada ga i koalicijski saveznici optužuju za rasprodaju nacionalnih interesa. Htio je potiho rehabilitirati NDH, a dobio je jednako beživotan Sabor kao Pavelićev, koji mu čak može postati politička grobnica
Izgleda jedva moguće da bi Tomislav Karamarko mogao preživjeti ovu kaustičnu aferu Drimia, a ako se to i dogodi, sigurno je da više neće čvrsto stajati na nogama kao dosad. Nakon nedavne trijumfalne pobjede na HDZ-ovim predsjedničkim izborima izgledao je, da upotrijebim prikladnu usporedbu, moćan kao naftni toranj. A sada više sličiti na one klackave kačaljke kojima se nafta kači iz podzemlja i dovlači na površinu dok se nalazište ne iscrpi. Ali to u krajnjoj liniji i nije bitno. Važnije je da što god od ovo dvoje bilo, dogodit će se na način koji je odabrao sam Karamarko, a to je povlačenje vraga za rep. Ovih prvih mjeseci na vlasti potrošio je čitavu gomilu vremena da se dokopa obavještajnog aparata države, a sada mu o glavi radi baš curenje tajnih poslovnih podataka, i to možda baš iz izvora bliskog stranačkog saveznika, ako ne i iz vlastite stranke. Dalje, put prema vlasti popločao je paklenskim optužbama protiv prethodne vlasti da je nenarodna i antihrvatska, a sada ga iz Mosta optužuju upravo za to, da se uortačio s Jozom Petrovićem koji za Judine škude prodaje hrvatske nacionalne interese u Londonu. Napokon, od samog dolaska na čelo HDZ-a počeo je zagovarati projekt Hrvatske kao neke vrste dezinficirane NDH, oslobođene samo ustaških zločina, ali ne i glavnih zasada ustaške države. To je, razumije se, naišlo na žilavo protivljenje u zemlji i svijetu i od toga, po svemu sudeći, neće biti, ne smije biti ništa.
Ipak, u jednome je Hrvatska pod vlašću samoproglašene Domoljubne koalicije doista dosegla uzor otprije sedamdesetak godina. Kao što je ustaški Sabor postojao sasvim kratko, dok Paveliću nije počeo ići na živce i s ono malo beznačajnih ovlasti koje mu je dao, tako ni ovaj sadašnji ne funkcionira. Dakle mahnita inicijativa Željka Reinera da se parlamentu vrati ime Hrvatski državni sabor iz NDH, koja nikada neće biti ostvarena, ipak je našla cinični način da se dogodi. Sabor nije radio u doba ustaške vlasti, ne radi ni ovaj današnji, a mogao bi postati i politička grobnica Karamarkove stranke koja tjednima gubi bitku s kvorumom. Ipak, to dvoje nije isto, ne bi smjelo biti isto. Pavelićev Sabor nije sebe uopće smatrao nikakvom demokratskom institucijom, naprotiv, sami sabornici su se s govornice otvoreno rugali i sprdali s pojmom demokracije kao dekadentnom zapadnom izmišljotinom. A hrvatski bi parlament danas trebao biti nešto sasvim drugo, ustavno je definiran kao najviše tijelo narodne vlasti, kojem odgovara Vlada, a u slučaju kršenja ustavnih ovlasti i predsjednik (predsjednica) Republike. To nas vodi korak dalje od onoga s Karamarkom. Kada on, naime, vuče političke poteze koji izgledaju kao podinteligentno pucanje u vlastitu nogu, to je njegov problem, nije naš, hrvatskih građana. Problem postaje naš kada se vidi, a vidi se jasno da jasnije ne može, da Domoljubna koalicija funkcionira kao mehanizam za samouništavanje hrvatskih državnih institucija i vrijednosti na kojima bi trebale počivati.
To je najcjelovitije testirano na ovogodišnjem proljetnom komemoriranju jasenovačko-blajburških žrtava, a test je nedvojbeno doveo do poražavajućeg zaključka. Hrvatska više nije antifašistička zemlja ili preciznije, ona je to još samo u smislu onih nekoliko ispranih riječi unesenih u preambulu Ustava. To znači da je na svoje došla ovdašnja Katolička crkva, stvarni kreator takvog stanja, koja nikada nije prihvatila rezultat Drugog svjetskog rata, i jedinu utjehu čini to što je Kaptol projekt reustašizacije stavio u ruke potpuno nesposobne vladajuće garniture koja bi ga mogla upropastiti. Ali jamstva za to nema, a dok se ona ne osiguraju i učvrste, šteta može samo rasti, štoviše, sigurno će rasti. Najbolje se to vidjelo na ovogodišnjoj komemoraciji u Jasenovcu, koju je ta garnitura teško havarirala iznudivši prvi put da se predstavnici žrtava – Srba, Židova, Roma i antifašista – ondje ne pojave. Dogodilo se to unatoč otvorenoj diplomatskoj intervenciji Sjedinjenih Država i sada već invazivnog bavljenja najprestižnijih svjetskih medija temom hrvatskog novoustaštva. O da, neke male koristi od toga ipak je bilo, pa je subotnja komemoracija na Bleiburgu, nadzirana od austrijske policije muškije nego dosad, protekla i s dosad najmanje eksplicitnog ustašovanja. No glavni problem ionako nikada nije bio u ustašolikoj gomili koja se okupi na Bleiburgu, nego u govornicima na pozornici, koji su ove godine, priznajmo, također bili umjereniji.
No zato su se pobrinuli za slabo naglašenu činjenicu da se u subotu na Bleiburgu pojavio malne cijeli državni vrh (izuzev premijera i predsjednice države, koji su usvojili tradiciju svojih prethodnika da ondje ne odlaze u vrijeme službenih komemoracija). Ali nekoliko dana prije nitko od njih nije se odazvao na proslavu Dana pobjede u Zagrebu u organizaciji hrvatskih antifašista. I tu se krug zatvara. Ovo bez suvišnog mucanja treba čitati tako da se dan antifašističke pobjede doživljava kao dan ‘našeg’ poraza, što će reći da u ovoj bolesnoj interpretaciji i na Bleiburgu hrvatsku vojsku nisu činili partizani nego ustaše. Eh da, na ovo će se uzvratiti da je državni vrh osudio u posljednje vrijeme zločinački ustaški režim, što, hajde, jeste nekakav pomak (doduše, samo u slučaju Kolinde Grabar Kitarović, ne i Karamarka). Ali on se dogodio tek kada su štete od reustašizacije u međunarodnom okruženju postale prevelike, što ove osude čini sadržinski jedva relevantnim, a još su nerelevantnije u jednom drugom slučaju. Bilo je to nakon što je ono popovsko čudovište Luka Prcela održao misni rukoljub Pavelićevoj državi, što možda ne bi diglo više od zrnca-dva prašine da pritom nije opleo i po predsjednici. Na to je ona uzvratila novom osudom NDH, ali i izjednačavanjem nje i zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima.
To je jadna nivelacija koja pada na elementarnoj činjenici da se protiv terora prve diglo na oružje stotine tisuća ustanika, a protiv druge u desetorostruko duljem vremenu samo šačica ubačenih fanatiziranih ustaša. Dakle sam je život odavno učinio mrtvorođenom tezu o navodno podjednako pogubna ‘dva totalitarizma’, koja čini ideološku kičmu sadašnje nacionalističke vlasti. Ali njoj ni to nije dovoljno, nego pokušava prošvercati i tvrdnju da je komunistički totalitarizam bio opasniji od ustaškog, kako bi se ukinuo svaki kontinuitet današnje Hrvatske s prvim, a između redaka, ali sve otvorenije, uspostavio kontinuitet s drugim. Izgleda nestvarno dijabolično, ali nije, zbilja se događa, čak bi se moglo reći da postoji i netko tko ovo simbolički savršeno utjelovljuje. To je Tomislav Merčep, koji je nedavno dobio minimalnu kaznu za teške ratne zločine, a prije toga je viđen na jednom političkom skupu kako pozdravlja ustaškim pozdravom. A još prije kao jedan od dragih gostiju kod gospođe predsjednice. Kraj priče.
portalnovosti
Izgleda jedva moguće da bi Tomislav Karamarko mogao preživjeti ovu kaustičnu aferu Drimia, a ako se to i dogodi, sigurno je da više neće čvrsto stajati na nogama kao dosad. Nakon nedavne trijumfalne pobjede na HDZ-ovim predsjedničkim izborima izgledao je, da upotrijebim prikladnu usporedbu, moćan kao naftni toranj. A sada više sličiti na one klackave kačaljke kojima se nafta kači iz podzemlja i dovlači na površinu dok se nalazište ne iscrpi. Ali to u krajnjoj liniji i nije bitno. Važnije je da što god od ovo dvoje bilo, dogodit će se na način koji je odabrao sam Karamarko, a to je povlačenje vraga za rep. Ovih prvih mjeseci na vlasti potrošio je čitavu gomilu vremena da se dokopa obavještajnog aparata države, a sada mu o glavi radi baš curenje tajnih poslovnih podataka, i to možda baš iz izvora bliskog stranačkog saveznika, ako ne i iz vlastite stranke. Dalje, put prema vlasti popločao je paklenskim optužbama protiv prethodne vlasti da je nenarodna i antihrvatska, a sada ga iz Mosta optužuju upravo za to, da se uortačio s Jozom Petrovićem koji za Judine škude prodaje hrvatske nacionalne interese u Londonu. Napokon, od samog dolaska na čelo HDZ-a počeo je zagovarati projekt Hrvatske kao neke vrste dezinficirane NDH, oslobođene samo ustaških zločina, ali ne i glavnih zasada ustaške države. To je, razumije se, naišlo na žilavo protivljenje u zemlji i svijetu i od toga, po svemu sudeći, neće biti, ne smije biti ništa.
Ipak, u jednome je Hrvatska pod vlašću samoproglašene Domoljubne koalicije doista dosegla uzor otprije sedamdesetak godina. Kao što je ustaški Sabor postojao sasvim kratko, dok Paveliću nije počeo ići na živce i s ono malo beznačajnih ovlasti koje mu je dao, tako ni ovaj sadašnji ne funkcionira. Dakle mahnita inicijativa Željka Reinera da se parlamentu vrati ime Hrvatski državni sabor iz NDH, koja nikada neće biti ostvarena, ipak je našla cinični način da se dogodi. Sabor nije radio u doba ustaške vlasti, ne radi ni ovaj današnji, a mogao bi postati i politička grobnica Karamarkove stranke koja tjednima gubi bitku s kvorumom. Ipak, to dvoje nije isto, ne bi smjelo biti isto. Pavelićev Sabor nije sebe uopće smatrao nikakvom demokratskom institucijom, naprotiv, sami sabornici su se s govornice otvoreno rugali i sprdali s pojmom demokracije kao dekadentnom zapadnom izmišljotinom. A hrvatski bi parlament danas trebao biti nešto sasvim drugo, ustavno je definiran kao najviše tijelo narodne vlasti, kojem odgovara Vlada, a u slučaju kršenja ustavnih ovlasti i predsjednik (predsjednica) Republike. To nas vodi korak dalje od onoga s Karamarkom. Kada on, naime, vuče političke poteze koji izgledaju kao podinteligentno pucanje u vlastitu nogu, to je njegov problem, nije naš, hrvatskih građana. Problem postaje naš kada se vidi, a vidi se jasno da jasnije ne može, da Domoljubna koalicija funkcionira kao mehanizam za samouništavanje hrvatskih državnih institucija i vrijednosti na kojima bi trebale počivati.
To je najcjelovitije testirano na ovogodišnjem proljetnom komemoriranju jasenovačko-blajburških žrtava, a test je nedvojbeno doveo do poražavajućeg zaključka. Hrvatska više nije antifašistička zemlja ili preciznije, ona je to još samo u smislu onih nekoliko ispranih riječi unesenih u preambulu Ustava. To znači da je na svoje došla ovdašnja Katolička crkva, stvarni kreator takvog stanja, koja nikada nije prihvatila rezultat Drugog svjetskog rata, i jedinu utjehu čini to što je Kaptol projekt reustašizacije stavio u ruke potpuno nesposobne vladajuće garniture koja bi ga mogla upropastiti. Ali jamstva za to nema, a dok se ona ne osiguraju i učvrste, šteta može samo rasti, štoviše, sigurno će rasti. Najbolje se to vidjelo na ovogodišnjoj komemoraciji u Jasenovcu, koju je ta garnitura teško havarirala iznudivši prvi put da se predstavnici žrtava – Srba, Židova, Roma i antifašista – ondje ne pojave. Dogodilo se to unatoč otvorenoj diplomatskoj intervenciji Sjedinjenih Država i sada već invazivnog bavljenja najprestižnijih svjetskih medija temom hrvatskog novoustaštva. O da, neke male koristi od toga ipak je bilo, pa je subotnja komemoracija na Bleiburgu, nadzirana od austrijske policije muškije nego dosad, protekla i s dosad najmanje eksplicitnog ustašovanja. No glavni problem ionako nikada nije bio u ustašolikoj gomili koja se okupi na Bleiburgu, nego u govornicima na pozornici, koji su ove godine, priznajmo, također bili umjereniji.
No zato su se pobrinuli za slabo naglašenu činjenicu da se u subotu na Bleiburgu pojavio malne cijeli državni vrh (izuzev premijera i predsjednice države, koji su usvojili tradiciju svojih prethodnika da ondje ne odlaze u vrijeme službenih komemoracija). Ali nekoliko dana prije nitko od njih nije se odazvao na proslavu Dana pobjede u Zagrebu u organizaciji hrvatskih antifašista. I tu se krug zatvara. Ovo bez suvišnog mucanja treba čitati tako da se dan antifašističke pobjede doživljava kao dan ‘našeg’ poraza, što će reći da u ovoj bolesnoj interpretaciji i na Bleiburgu hrvatsku vojsku nisu činili partizani nego ustaše. Eh da, na ovo će se uzvratiti da je državni vrh osudio u posljednje vrijeme zločinački ustaški režim, što, hajde, jeste nekakav pomak (doduše, samo u slučaju Kolinde Grabar Kitarović, ne i Karamarka). Ali on se dogodio tek kada su štete od reustašizacije u međunarodnom okruženju postale prevelike, što ove osude čini sadržinski jedva relevantnim, a još su nerelevantnije u jednom drugom slučaju. Bilo je to nakon što je ono popovsko čudovište Luka Prcela održao misni rukoljub Pavelićevoj državi, što možda ne bi diglo više od zrnca-dva prašine da pritom nije opleo i po predsjednici. Na to je ona uzvratila novom osudom NDH, ali i izjednačavanjem nje i zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima.
To je jadna nivelacija koja pada na elementarnoj činjenici da se protiv terora prve diglo na oružje stotine tisuća ustanika, a protiv druge u desetorostruko duljem vremenu samo šačica ubačenih fanatiziranih ustaša. Dakle sam je život odavno učinio mrtvorođenom tezu o navodno podjednako pogubna ‘dva totalitarizma’, koja čini ideološku kičmu sadašnje nacionalističke vlasti. Ali njoj ni to nije dovoljno, nego pokušava prošvercati i tvrdnju da je komunistički totalitarizam bio opasniji od ustaškog, kako bi se ukinuo svaki kontinuitet današnje Hrvatske s prvim, a između redaka, ali sve otvorenije, uspostavio kontinuitet s drugim. Izgleda nestvarno dijabolično, ali nije, zbilja se događa, čak bi se moglo reći da postoji i netko tko ovo simbolički savršeno utjelovljuje. To je Tomislav Merčep, koji je nedavno dobio minimalnu kaznu za teške ratne zločine, a prije toga je viđen na jednom političkom skupu kako pozdravlja ustaškim pozdravom. A još prije kao jedan od dragih gostiju kod gospođe predsjednice. Kraj priče.
portalnovosti
