Ekipi koja je ukinula osmosatno radno vrijeme, postavila blagajnu svakoj baki koja prodaje tri rajčice na placu, a od bajke "Plan 21" ostvarila jedino objavu registra branitelja - Tomislav Karamarko spočitnuo je "komunizam". Potezanjem teme o Udbi i udbašima potpisao je vlastitu političku smrtnu presudu, jer je morao predvidjeti da bi na vidjelo mogla izaći i njegova vlastita udbaška prošlost. On je politički mrtvac, samo mu još to nije nitko rekao.
Nedostatak vizije rješavanja problema naše svakodnevice stalno i iznova premazuje se temama iz prošlosti. Politička kasta i svi njeni podupiratelji, sve službe ovisne o njima rade na tome da su nam oči stalno dobro premazane temama koje su sve samo ne egzistencijalne. Temama koje poput katrana zacrne pogled na našu svakidašnjicu.
Pisati sada o svim problemima koje osjećamo svakodnevno na svojoj koži nema smisla. Povećanje cijena struje, plina, vode, cestarina, grijanja, pa na kraju krajeva Milanović i njegova vlada su nam podigli i PDV s 23 na 25 posto ne egzistiraju u javnom prostoru. Zašto je danas na benzinskim crpkama cijena goriva ista kao i kada je barel nafte bio doslovno dvostruko skuplji nisu teme uavnosti. O tome se ne govori, ne piše, pa čak niti ljudi sjedeći na kavi ne pričaju o tome. Kod nas se govori o ustaškim i partizanskim mirovinama, broju stradalih na Bleiburgu, kartonskim likovima predsjednice, lustraciji komunista i komunističkih dužnosnika. Tema je bezbroj, a ponajmanje se govori o onome od čega mi možemo platiti tu istu struju i režije koje nam je Milanović podigao do nivoa da su nam neplative.
Tema kao stvorena za Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a. Svaki inteligentan političar, ili barem onaj tko mu ima prilike sugerirati teme koje treba gurati u javnost, upirao bi prstom u "egzistenciju". Struja, voda, plin... ali ne. Tomislav Karamarko odabrao je "crvene" kao nešto što treba napasti. Tako je vladu koja je ukinula osmosatno radno vrijeme optužio za komunizam. "Boljševici na vlasti", kako im je tepao predsjednik HDZ-a, postavili su blagajnu svakoj baki koja prodaje tri rajčice na placu. Ekipi koja je od bajke "Plan 21" ostvarila jedino objavu registra branitelja, Tomislav Karamarko spočitnuo je "komunizam". Krajnje neinteligentan potez, da ne spominjemo političku pismenost.
Tomislav Karamarko o lustraciji i komunizmu, o crvenim vragovima, jugonostalgičarima, Jugoslaviji i Jugoslavenima, pa i Udba mu je često bila u vokabularu. Nisam siguran što je predsjedniku stranke koja je 1990. stvorena od 90 000 pripadnika Saveza komunista trebala ta retorika. To je upravo zadnja tema koju je trebao potezati. HDZ je, zahvaljujući izuzetno lošoj gospodarskoj politici SDP-a, imao inicijativu. Mogli su nametati u javnosti teme koje su htjeli, a "egzistencija" je sigurno bila najbolja tema koju je HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom trebao potegnuti. Tu je SDP izuzetno tanak i svaka "strijela" bi tu našla meso, i to debelo. Za tu situaciju HDZ nije bio zaslužan, to je pozicija koju mu je svojom ekstremno lošom politikom i šarlatanskim radom poklonio SDP.
Da nam se na oči namaže još jedan debeli sloj katrana pobrinuo se stari lisac Joža Manolić. Čovjek koji je neuništiv, koji je u svim vremenima i sa svim gazdama znao i od svakog je izvukao najviše što se dalo. I od Tita, Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Joži Manoliću su svi jeli iz ruke, svi su ga trebali. Razlog je jednostavan - Joža Manolić je igrač i zna puno. Baš ono što danas vlada svijetom - informacija - glavno je oružje Jože Manolića. I tako Joža Manolić, dajući intervju Nacionalu, izjavi da je Tomislav Karamarko radio za Udbu krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
To i nije nikakvo iznenađenje. Tomislav Karamarko je navodno nosio kodno ime "Garavi", navodno je dečkima s Pešće skrivao video rekordere, bicikle i maznute auto radio uređaje. Tako su ga uhvatili u čuvanju ukradene robe, pa je miliciji pristao pomagati da ga ne maltretiraju. I eto ti suradnika Udbe. Ja sam ju čuo prije više godina, a Joža Manolić je tu priču verificirao.
Tomislav Karamarko je ovakav razvoj događaja mogao predvidjeti, pa mu potezanje teme o Udbi i udbašima sigurno nije trebala. Još manje je inteligentna njegova reakcija, nakon sedam dana, u kojoj opet sve negira. Još mi je manje jasna njegova najava sudske tužbe, jer Joža Manolić ne bi niti iznio tu tvrdnju da nema dokumentaciju koja njegove riječi potvrđuje. Tako je najavom tužbe Tomislav Karamarko osigurao da ta priča bude u medijima mjesecima, a njezin epilog će zasigurno vrištati sa svih naslovnica, portala i TV prijemnika. Tomislav Karamarko si je u biti potpisao političku smrtnu presudu. On je politički mrtvac, samo mu još to nije nitko rekao.
Očito je da će sveopća bezidejnost političke kaste ponovno iz predizborne kampanje izbaciti sve ono o čemu nam ovisi život. Očekujem da će nakon karijere Tomislava Karamarka u Udbi tema postati nešto od sočnih priča o Zoranu Milanoviću. Milijan Brkić i njegova ekipa već sada sigurno spremaju kontrapriču o zlim komunistima i Udbašima u redovima SDP-a. Možemo očekivati u sljedećih šest mjeseci prljave igre koje će nam se svima obiti o glavu. Naš BDP je tema u rangu s pjegama na Marsu. Rast zaposlenosti i otvaranje novih radnih mjesta je tema koja glatko gubi čitanost pred kartonskom lutkom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku.
Infinitiv je najgore u cijeloj priči neegzistencijalnih tema. To je priča bez kraja. Za to vrijeme smo ostali bez radnih mjesta, stotine tisuća ljudi je otišlo iz zemlje. Ljudi doslovno kopaju po kantama za smeće, 20 000 kućanstava u Zagrebu je trajno isključeno iz strujne mreže. O gladnoj djeci više i nemam snage pisati.
Postoji samo jedna stvar koju je moguće učiniti, da ne bi bilo da je kuknjava cijeli bitak ovog teksta.
Lustracija, ali ne lustracija o kojoj govori Tomislav Karamarko i koju prizivaju ustaše kojima tepamo "ekstremna desnica".
Lustracija od 1990. Od "samostalnosti". Sve što idemo dalje lustrirati čisto je gubljenje vremena. Predaleka prošlost koja nam ne nosi nikakvu opipljivu korist, a oduzima nam dragocjeno vrijeme, novac i blokira resurse. Lustrirati treba sve političare koji su obavljali iole važniju funkciju u Hrvatskoj od 1990. do danas. Treba vidjeti s čime su raspolagali ti vrli sinovi i kćeri Lijepe Naše prije ulaska u politiku. Isto tako i s čime su raspolagale njihove obitelji. U tu kategoriju treba uvesti suce i visoke državne dužnosnike bez iznimke. Postoji razlog zašto je jedan od prvih zakona koje su u Saboru 1990. poništili bio Zakon o porijeklu imovine. Taj zakon treba biti primijenjen na sve od onih "200 bogataša". Pošteni ljudi i poduzetnici se nemaju čega bojati, baš kao što se niti ja nemam čega bojati. Sve što imam i što sam stekao u životu mogu pokazati i objasniti bez ikakvog straha.
U trenutku kada se nametnu takve teme od sveopćeg interesa i kada stavimo točku na pretvorbu i privatizaciju, bogaćenje elite i siromašenja svih ostalih, vrlo brzo ćemo krenuti naprijed. U zaborav će pasti i Bleiburg i Jasenovac - to će biti tek teme za povjesničare i prepucavanja na okruglim stolovima za koje neće znati niti uža rodbina onih koji debatiraju.
No, bojim se da za takvo nešto nema niti volje niti mogućnosti. Puno je lakše o ustašama i partizanima, Udbi i "gorkoj rvackoj sudbi" onima koji su napunili džepove... ali bi ih ipak mi trebali prekinuti u tome. I nametnuti teme koje nam mogu napuniti želuce.
h-alter
