HDZ je odlučio spasiti Hrvatsku svojom pronatalitetnom politikom. Tutnut će svakoj trudnici soma eura u džep i obećati da će baja opet platiti ako mala zatrudni.







Sad, budući su HDZ-ovci kršćani i konzervativci, postavlja se opravdano pitanje hoće li se tim novcem nagrađivati i mali Hrvati samohranih majki, roditelja u divljim brakovima, ili gay parove koji su svoje dijete dobili kod surogat majke.

Pred izbore se natiskalo toliko plakata s obećanjima da čovjek pomisli kako je Vrdoljaku fakat uspjelo pronaći naftu na Jadranu pa će biti para za ostvarenje svih želja u našem ''Gardalandu''. Od nafte jedino naftna mrlja na ministrovom odijelu. Nego, natalitet. Zar HDZ uistinu misli kako će 7.500 kuna vratiti Hrvate u pozitivan trend u natalitetu? I to jednokratnom isplatom!?

Iako je Karamarko rastegnuo osmijeh zbog dolaska prinove, da živi u drukčijim uvjetima koji nisu na naš račun, Tomek bi sigurno stao na tom jednom djetetu jer bi dobro razmislio ima li sredstava za njegovo sigurno odrastanje. Imati dijete je ekonomsko pitanje. Daleko kompleksnije nego što je to jednokratna pomoć koja nije dostatna ni za pokrit sve pelene koje je dijete kadro napuniti do trenutka kad krene na tutu misleći da se bavi poslom naših političara. Ne, imati dijete je odgovornost koju do sada ni jedna vlast nije pokazala. Nisu pokazali ni socijalnu sućut dok su SDP i kukuriku co. ukidali prava rodiljama.
Temelj uspješne pronatalitetne politike je socijalna sigurnost. Veću sigurnost bi osjetio Kerum kraj kola ruleta u kockarnici. A biti roditeljem danas je ravno kockanju. Mnogi stariji ljudi će reći: ''A kako je bilo prije kad smo nas desetero jeli žgance iz jedne kopanje?'' Je, radilo se na polju, često puta bi odlazili gladni na spavanje, a u jednoj sobi bi spavalo desetero djece.

Ima i danas primjera velikih obitelji. Neke su velike obitelji doktora, neke skromnih radnika no sami su odlučili imati puno djece i živjeti skromnije. Prosječan Hrvat ne želi oskudijevati. On želi socijalnu zaštitu kakvu imaju roditelji u Skandinaviji, Nizozemskoj ili barem u Njemačkoj. Želi osigurati djetetu dobru njegu, medicinsku skrb, kvalitetnu prehranu i igračku koju poželi. Većina roditelja osjetila je recesiju. Otkad smo u statističkom podatku od 1,45 djece po ženi, tamo od 1960.-ih ljudi se bore za stan, kredit i sobu za klinca da može učiti ili dovesti prijatelje na druženje.

Danas, kad dave krediti, a bankari ti broje svaki zalogaj podvlačenjem crvene crte, prosječna hrvatska obitelj strepi nad svakim svojim potezom. Rijetko tko ima sigurnost da ekonomski može sebi priuštiti više djece. Dolazim iz obitelji koja je brojila petero članova i živjeli smo u 56 kvadrata. Nama djeci nije bilo loše. Nismo osjetili da u nečemu oskudijevamo. I tada su se dizali krediti i otplaćivali. Neke bi pojela inflacija. No, tada nismo živjeli u konzumerističkom društvu. ''Izvanpansionska ponuda'' bila je mizerna. Bile su česte redukcije struje pa su ljudi radili djecu, valjda iz dosade.

Tko će se danas odlučiti za dijete kad većina mladih slobodno vrijeme provodi na burzi? Ako i rade, rade za siću i žive od danas do sutra. Žive kod roditelja na džeparcu do četrdesete. Ili odlaze van i tamo popravljaju demografsku sliku.

Pompozno mahanje eurima i obećanjima su puka priča za malu djecu. A mala djeca ne žele svoju djecu. Tko i bi kad nam se cijela ekonomija svela na obnovu voznog parka u ministarstvima? Političarima nikad nisu bili bitna ni Hrvatska, ni Hrvati ni natalitet. Da jest, ne bi nam ovako kočijaški podcjenjivali intelekt.

Hrvatska se neće oporaviti po broju novorođene djece. Ne zato što ne volimo djecu, nego zato što za razliku od političara itekako osjećamo surovu ekonomsku stvarnost. Dok HDZ maše novčanicama, SDP neograničenim rodiljnim naknadama, prava slika hrvatske stvarnosti ogleda se na granicama. Mladi odlaze, izbjeglice nas prolaze, a ministri se vozikaju u uglancanim automobilima. Kad će na svečanim večerama jesti iz iste kopanje i to žgance, e tek tada ću vjerovati da misle na nas i suosjećaju s nama. Hrvatska stvarnost su deložacije, beskućnici i tri generacije u jednom stanu, a oni bi da se množimo za soma eura. Više košta uzgoj činčila.

Većina građana, nažalost, sliči na nojeve s glavom u pijesku. Kupovanje glasova tek je počelo. Zasad se ponajviše prodaju jeftini štosovi.