Svjetska turistička organizacija svojedobno je uvjerila karipske zemlje da sve svoje resurse ulože u turizam. U tome su uspjeli, pa su te zemlje osuđene na endemsko siromaštvo. I Hrvatska je raj na zemlji. Kao karipski rajevi, Tahiti ili Portoriko
Običaj preuveličavanja i napuhavanja važnosti turizma u nacionalnoj ekonomiji nastao je u Hrvatskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a ovaj autor ponizno priznaje da je kao mladi novinar i sam u tome zdušno sudjelovao. To je imalo nekog smisla dok su još postojali državni investicijski fondovi, savezni i republički, pa je trajala stalna borba da se iz njih dobije (danas bi rekli povuče) što više novca. Ali velika privredna reforma iz godine 1965. ukinula je direktno državno sudjelovanje u investicijama, pa time i fondove, što začudo nije uopće djelovalo na najveći dio glorifikatora turizma. Plasiranje neprovjerenih podataka, po principu što su brojke veće manja je greška, kao i izmišljanje šupljih ekonomskih teorija, nije neki hrvatski specijalitet, ali je kod nas, nažalost, dobilo status državne politike.
Među demistifikatore, koje se inače ne može naći ni sa svijećom, uključila se posljednjih dana novinarka Jutarnjeg lista Dora Koretić, koja je istražila što stoji iza pompoznih brojki o velikim investicijama u nove hotele. ‘No kad stvari provjeriš na terenu – ispada kajla. Ništa. Nula bodova’, piše ona. Tko najviše napuhava te navodne investicije? I odgovor na to može se naći u tekstu kolegice Koretić. Prema podacima Hrvatske narodne banke, u deset godina, od 2007. do 2017., strani su investitori uložili 557 milijuna eura. Ministarstvo turizma, međutim, tvrdi da su samo u posljednjih pet godina stranci uložili četiri milijarde eura. Svaki komentar je suvišan.
Investicije su oduvijek bolna tema turizma. Treba naime uložiti mnogo novca da bi se ostvario mali profit. Turizam je sezonski posao, pa se za tri mjeseca ne može zaraditi kao da se radi cijele godine. Osim toga, suvremene tehnologije je iznimno malo, pa se najviše ulaže u zgrade i infrastrukturu. Umjesto visokoproduktivnih strojeva, možda i robota, najveći dio poslova obavljaju ljudi jednostavnih kvalifikacija, što znači da je dodana vrijednost mala. U takvim uvjetima uloženi se novac vraća sporo, za 15 i više godina. Ekonomisti kažu da je kapitalni koeficijent turizma vrlo nepovoljan.
Otkud onda svi ti hoteli na Jadranu, koji su jedini rastući segment hrvatske ekonomije? Tko je u njih investirao pod tako nepovoljnim uvjetima i zašto? Odgovor se nerado čuje u političkoj klimi današnje Hrvatske. Investirala je država Jugoslavija iz saveznog proračuna i to zato da ublaži kroničnu glad za devizama koja je tada vladala. Ulaganja iz budžeta nisu bila dozvoljena, pa je uveden poseban sustav poticaja za turizam. Preko Poljobanke (jer turizam stvara tržište za poljoprivredu) beneficirale su se kamate za turističke kredite. Konkretno, banka bi turističkom poduzeću dala kredit na 15 do 20 godina, a država bi umjesto poduzeća platila kamate do kraja otplate i to unaprijed i u punom iznosu. Kako su na tako dugi rok ukupne kamate tada bile jednake glavnici, ispada da je banka od države dobila sve što je dala poduzeću. Onda se doda još tri godine grejs perioda, pa inflacija koja je stalno realno smanjivala glavnicu – i svaki Roko Prč trljao je ruke od zadovoljstva.
Ključ je dakle bio u deviznom priljevu. Zato su se na to koncentrirali i mistifikatori među našim ekonomistima (koji su to bili iz zaljubljenosti u turizam) i izmislili teoriju tzv. multiplikatora. Po toj teoriji (pojednostavljeno), svaka zarađena deviza cirkulira unutar domaće privrede prije nego što se odlije natrag u inozemstvo i pritom uključuje sedam raznih privrednih subjekata. U istoj mjeri ona djeluje i na povećanje ekonomske aktivnosti, pa je utoliko i njena vrijednost veća. Zaključak je trebao biti da je toliko isplativije i ulaganje u turizam. Ta je teorija umrla zajedno sa svojim autorima.
Zamijenila ju je jedna druga, čiji je autor Svjetska turistička organizacija i koju je Hrvatska svesrdno prigrlila još za vlade Ivice Račana, početkom dvijetisućitih godina. I to ne besplatno. Da bi je smjela koristiti, morala ju je otkupiti od Svjetske turističke organizacije. Koliko se ovaj autor prisjeća, riječ je o tzv. satelitskom računu, po kojem se sve što ima neke veze s turizmom djelomično uračunava u turistički prihod. Na primjer, ne samo promet, već i investicije u ceste i drugu infrastrukturu, ali se istovremeno računa i kao prihod građevinarstva. Ne samo hoteli, već i građevinarstvo koje ih podiže itd. A s turizmom i turistima veću ili manju vezu ima skoro sve što služi ljudima u nacionalnoj ekonomiji.
Na to je najoštrije reagirao sada već pokojni prof. dr. Ivan Antunac, legendarni Čičan, jedan od glavnih tvoraca teorije multiplikatora, koje se sam odrekao čim je shvatio zabludu. U jednom intervjuu on je tada Svjetsku turističku organizaciju nazvao grupom hohštaplera u službi američkih turoperatora, koja je imala za cilj uvjeriti karipske zemlje da sve svoje resurse ulože u turizam i tako stvore raj za američke turiste i njihove poslove. U tome su uspjeli, pa su te zemlje same sebe osudile na endemsko siromaštvo. Nasuprot tome, u najpoznatijim i najposjećenijim europskim destinacijama, kao što su Francuska, Italija ili Španjolska, turizam sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s oko dva do četiri posto, jer se istovremeno razvija prerađivačka industrija s visokom tehnologijom, u kojoj se uloženi kapital vraća ponekad i za samo tri do četiri godine, a ne za 15 do 20 kao u turizmu. Zato su one među najbogatijima na svijetu.
Kako se računa slavni hrvatski turistički prihod? (Koji neki naivni i dobronamjerni novinari uporno nazivaju zaradom. Zarada je, međutim, ono što ostane kad se podmire svi troškovi, a ovdje je riječ o svemu zajedno, o ukupnom prihodu ili točnije o ukupnom prometu.) Nekada je to bilo jednostavno. Broj noćenja pomnožio se s procijenjenom dnevnom potrošnjom svakog turista i rezultat je bio na stolu. I po toj metodi ispada lijep iznos, ali ni približan onom koji se iskazuje svake godine. Očito je u igri satelitski račun Svjetske turističke organizacije. A kako se skupljaju podaci kojima se računa? Kao i kod svake statistike, uzorkom i anketom. Kad se sve to zna, nije teško zaključiti zašto brojka o direktnim stranim investicijama u hrvatsko hotelijerstvo koju daje Ministarstvo turizma ima tako malo veze s realnim stanjem. Kajla. Nula bodova, kako bi rekla kolegica Koretić.
Napuhavanje i preuveličavanje važnosti turizma nekad je imalo opravdanje u borbi za novac iz saveznog i republičkog investicijskog fonda (koji su nestali još 1965.), ali turizam je bio i realno važan. On je donosio devize neophodne za poslovanje i razvoj cjelokupne ekonomije, posebno prerađivačke industrije, zapošljavao je nezaposlene i razvijao siromašnije krajeve zemlje. Što je od toga aktualno danas? Ništa. Devize nikome ne trebaju, radnike se mora uvoziti, a siromaštvo se preselilo na sjever, u nekad bogatu slavonsku ravnicu. Preostale su još samo političarske ambicije i njihove šarene maske. Kako je glasio onaj slogan? Hrvatska raj na zemlji. Kao karipski rajevi, Tahiti ili Portoriko.
portalnovosti
Običaj preuveličavanja i napuhavanja važnosti turizma u nacionalnoj ekonomiji nastao je u Hrvatskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a ovaj autor ponizno priznaje da je kao mladi novinar i sam u tome zdušno sudjelovao. To je imalo nekog smisla dok su još postojali državni investicijski fondovi, savezni i republički, pa je trajala stalna borba da se iz njih dobije (danas bi rekli povuče) što više novca. Ali velika privredna reforma iz godine 1965. ukinula je direktno državno sudjelovanje u investicijama, pa time i fondove, što začudo nije uopće djelovalo na najveći dio glorifikatora turizma. Plasiranje neprovjerenih podataka, po principu što su brojke veće manja je greška, kao i izmišljanje šupljih ekonomskih teorija, nije neki hrvatski specijalitet, ali je kod nas, nažalost, dobilo status državne politike.
Među demistifikatore, koje se inače ne može naći ni sa svijećom, uključila se posljednjih dana novinarka Jutarnjeg lista Dora Koretić, koja je istražila što stoji iza pompoznih brojki o velikim investicijama u nove hotele. ‘No kad stvari provjeriš na terenu – ispada kajla. Ništa. Nula bodova’, piše ona. Tko najviše napuhava te navodne investicije? I odgovor na to može se naći u tekstu kolegice Koretić. Prema podacima Hrvatske narodne banke, u deset godina, od 2007. do 2017., strani su investitori uložili 557 milijuna eura. Ministarstvo turizma, međutim, tvrdi da su samo u posljednjih pet godina stranci uložili četiri milijarde eura. Svaki komentar je suvišan.
Investicije su oduvijek bolna tema turizma. Treba naime uložiti mnogo novca da bi se ostvario mali profit. Turizam je sezonski posao, pa se za tri mjeseca ne može zaraditi kao da se radi cijele godine. Osim toga, suvremene tehnologije je iznimno malo, pa se najviše ulaže u zgrade i infrastrukturu. Umjesto visokoproduktivnih strojeva, možda i robota, najveći dio poslova obavljaju ljudi jednostavnih kvalifikacija, što znači da je dodana vrijednost mala. U takvim uvjetima uloženi se novac vraća sporo, za 15 i više godina. Ekonomisti kažu da je kapitalni koeficijent turizma vrlo nepovoljan.
Otkud onda svi ti hoteli na Jadranu, koji su jedini rastući segment hrvatske ekonomije? Tko je u njih investirao pod tako nepovoljnim uvjetima i zašto? Odgovor se nerado čuje u političkoj klimi današnje Hrvatske. Investirala je država Jugoslavija iz saveznog proračuna i to zato da ublaži kroničnu glad za devizama koja je tada vladala. Ulaganja iz budžeta nisu bila dozvoljena, pa je uveden poseban sustav poticaja za turizam. Preko Poljobanke (jer turizam stvara tržište za poljoprivredu) beneficirale su se kamate za turističke kredite. Konkretno, banka bi turističkom poduzeću dala kredit na 15 do 20 godina, a država bi umjesto poduzeća platila kamate do kraja otplate i to unaprijed i u punom iznosu. Kako su na tako dugi rok ukupne kamate tada bile jednake glavnici, ispada da je banka od države dobila sve što je dala poduzeću. Onda se doda još tri godine grejs perioda, pa inflacija koja je stalno realno smanjivala glavnicu – i svaki Roko Prč trljao je ruke od zadovoljstva.
Ključ je dakle bio u deviznom priljevu. Zato su se na to koncentrirali i mistifikatori među našim ekonomistima (koji su to bili iz zaljubljenosti u turizam) i izmislili teoriju tzv. multiplikatora. Po toj teoriji (pojednostavljeno), svaka zarađena deviza cirkulira unutar domaće privrede prije nego što se odlije natrag u inozemstvo i pritom uključuje sedam raznih privrednih subjekata. U istoj mjeri ona djeluje i na povećanje ekonomske aktivnosti, pa je utoliko i njena vrijednost veća. Zaključak je trebao biti da je toliko isplativije i ulaganje u turizam. Ta je teorija umrla zajedno sa svojim autorima.
Zamijenila ju je jedna druga, čiji je autor Svjetska turistička organizacija i koju je Hrvatska svesrdno prigrlila još za vlade Ivice Račana, početkom dvijetisućitih godina. I to ne besplatno. Da bi je smjela koristiti, morala ju je otkupiti od Svjetske turističke organizacije. Koliko se ovaj autor prisjeća, riječ je o tzv. satelitskom računu, po kojem se sve što ima neke veze s turizmom djelomično uračunava u turistički prihod. Na primjer, ne samo promet, već i investicije u ceste i drugu infrastrukturu, ali se istovremeno računa i kao prihod građevinarstva. Ne samo hoteli, već i građevinarstvo koje ih podiže itd. A s turizmom i turistima veću ili manju vezu ima skoro sve što služi ljudima u nacionalnoj ekonomiji.
Na to je najoštrije reagirao sada već pokojni prof. dr. Ivan Antunac, legendarni Čičan, jedan od glavnih tvoraca teorije multiplikatora, koje se sam odrekao čim je shvatio zabludu. U jednom intervjuu on je tada Svjetsku turističku organizaciju nazvao grupom hohštaplera u službi američkih turoperatora, koja je imala za cilj uvjeriti karipske zemlje da sve svoje resurse ulože u turizam i tako stvore raj za američke turiste i njihove poslove. U tome su uspjeli, pa su te zemlje same sebe osudile na endemsko siromaštvo. Nasuprot tome, u najpoznatijim i najposjećenijim europskim destinacijama, kao što su Francuska, Italija ili Španjolska, turizam sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s oko dva do četiri posto, jer se istovremeno razvija prerađivačka industrija s visokom tehnologijom, u kojoj se uloženi kapital vraća ponekad i za samo tri do četiri godine, a ne za 15 do 20 kao u turizmu. Zato su one među najbogatijima na svijetu.
Kako se računa slavni hrvatski turistički prihod? (Koji neki naivni i dobronamjerni novinari uporno nazivaju zaradom. Zarada je, međutim, ono što ostane kad se podmire svi troškovi, a ovdje je riječ o svemu zajedno, o ukupnom prihodu ili točnije o ukupnom prometu.) Nekada je to bilo jednostavno. Broj noćenja pomnožio se s procijenjenom dnevnom potrošnjom svakog turista i rezultat je bio na stolu. I po toj metodi ispada lijep iznos, ali ni približan onom koji se iskazuje svake godine. Očito je u igri satelitski račun Svjetske turističke organizacije. A kako se skupljaju podaci kojima se računa? Kao i kod svake statistike, uzorkom i anketom. Kad se sve to zna, nije teško zaključiti zašto brojka o direktnim stranim investicijama u hrvatsko hotelijerstvo koju daje Ministarstvo turizma ima tako malo veze s realnim stanjem. Kajla. Nula bodova, kako bi rekla kolegica Koretić.
Napuhavanje i preuveličavanje važnosti turizma nekad je imalo opravdanje u borbi za novac iz saveznog i republičkog investicijskog fonda (koji su nestali još 1965.), ali turizam je bio i realno važan. On je donosio devize neophodne za poslovanje i razvoj cjelokupne ekonomije, posebno prerađivačke industrije, zapošljavao je nezaposlene i razvijao siromašnije krajeve zemlje. Što je od toga aktualno danas? Ništa. Devize nikome ne trebaju, radnike se mora uvoziti, a siromaštvo se preselilo na sjever, u nekad bogatu slavonsku ravnicu. Preostale su još samo političarske ambicije i njihove šarene maske. Kako je glasio onaj slogan? Hrvatska raj na zemlji. Kao karipski rajevi, Tahiti ili Portoriko.
portalnovosti
