Svatko tko podržava suverenitet naroda ne može ne suosjećati sa stanovništvom koje je svoje pravo na slobodno izjašnjavanje o ovom pitanju branilo boreći se golim rukama protiv dobro uvježbanih, opremljenih i naoružanih eskadrona specijalne policije. Govorimo o Kataloniji, naravno. Međutim, borba u tijeku protiv financijske oligarhije je kompleksna i zahtijeva pragmatizam. Pokušajmo postaviti nekoliko pitanja. Pretpostavimo da danas Katalonci izađu iz Španjolske i da to izazove lančani centrifugalni proces i istim putem krene Baskija, Korzika, Flamanci, Južni Tirol i drugi.
Hoćemo li nakon svega dobiti Europu slobodnih naroda? Europu malih državica? Europu identiteta? Danas, u kontekstu u kojem se živi u Europskoj uniji, ali ne samo, ne bih bio siguran da bi to bio ishod provedbe volje naroda. Nijedna od potencijalnih država, jednako kao ni Katalonija, koja je već podjarmljena kao dio Španjolske, ostvarenjem takozvane ”neovisnosti” se ne bi oslobodila i hegemonije financijske elite.
Međutim, financijski suverenitet je osnovni preduvjet za ostvarivanje punog suvereniteta, više od bilo kojeg drugog oblika, uključujući i vojni. Dakle, čak i ako dođe do uspostave suvereniteta, nova katalonska država će se vrlo brzo naći pod pritiskom birokratsko-financijskih mehanizmima Bruxellesa i London Citya. U vojnom smislu joj je ionako predodređena uloga jake NATO baze u zapadnom Mediteranu.
Postoji visoka vjerojatnost da bi su slučaju ostvarivanja ”neovisnosti” Katalonija bila još više ovisna nego što je danas u okviru španjolskog pravnog sustava.
Svaka strategija mora biti praćena jasno razrađenim planom, a čini se da njega uopće nema. Teze kako Katalonci ne trebaju izdržavati Madrid i kako im je dosta svega mogu biti aktualne nekoliko mjeseci ili godina, dok se ne ostvari cilj. A što onda?
Na primjer, čak i zagovornici izlaska iz eura moraju na to obratiti pozornost. Istina je da je euro ubojito oružje Europske središnje banke, ali bezglavi izlaz iz eurozone, također bez jasne vizije što poslije, na koji način nije ”strategija izlaska”. Isto vrijedi i za vojne ugovore s NATO paktom trgovinske sporazume i druge.
Nije dovoljan samo ”izlazak”. Odlučiti ”kako mi negdje idemo”, bez plana i najmanjih šansi će narod koji ostvaruje svoje pravo biti u boljoj poziciji i da će uživati u većem suverenitetu nego prije. Ako nema uvjeta za poboljšati stvari, onda je bolje pričekati i stvoriti ih. To načelo vrijedi i za zahtjeve za neovisnošću.
Čini se da se katalonski primjer ne razlikuje se od ostalih bogatih europskih regija u kojima raste sentiment za političkim suverenitetom, ali ne i za financijskim.
Pobuna protiv središnje represivne države, ”okupacije centra”, a ne protiv financijske okupacije Međunarodnog monetarnog fonda, Europske središnje banke, Europske komisije i njihovih ogranaka je obmana, jer se i dalje ostaje živjeti u dužničkom ropstvu i pod vlašću banaka.
Glasno se govori o samostalnom vođenju fiskalne politike, proračuna, proračunskih ograničenja, ali nitko ne govori o odustajanju od financijskih mehanizama koji služe porobljavanju i automatskih mehanizmima koji su skriveni u izopačenim i varljivim europskim ugovorima.
Ne postoji bilo kakva vijest da su katalonske vlasti digle glas protiv fiktivnog duga Europske središnje banke, protiv prijetnje Mehanizma europske stabilnosti (MES) ili protiv perverznog mehanizma ”Fiscal Compact” koji provodi plan deflacije i devalvacije programiran za cijelu eurozonu.
Da su se čuli takvi glasovi, onda bi katalonsku neovisnost trebalo podržati svim snagama, jer bi to značilo da Katalonija s neovisnošću ostvaruje puni financijski suverenitet koji bi od nove države stvorio neovisni politički entitet u punom smislu te riječi.
No, čini se da Barcelona nema društveno-ekonomski model koji bi bio alternativa neoliberalnom i da ne gleda Madrid kao neprijatelja, nego kao konkurenciju, konkurencija u mazohističkoj utrci tko će se više podčiniti diktaturi birokratsko-financijske elite.
Gledano iz ovog ugla, možda svjedočimo stvaranju europskih nacionalnih državica, podijeljenih, još slabijih i podložnijih za učinkovitu provedbu plana njihovog zaduživanja u beskraj. Katalonija i buduće nove državice bi u potpuno neoliberalnom okviru bile ranjivije od homogenih entiteta.
Naravno, možemo dodati i da bi današnja Katalonija, ako bi takva bila i kao nezavisna država, morala prihvatiti odricanja težine u donošenju međunarodnih odluka, uloge u vojnim i geopolitičkim pitanjima, međunarodnim forumima gdje se sklapaju sporazume o trgovini, energiji i migracijskim tokovima, a oslabila bi težinu podijeljene Španjolske.
Bi li dobro suzdržati se i odoljeti napasti aplaudiranju ”slobodnoj” Kataloniji i postaviti pitanje mogu li se u ovom kontekstu stvoriti puni preduvjeti za daljnji razvoj narodnog suvereniteta ili će za financijsku oligarhiju Katalonija biti obični komad teritorija nad kojim će i dalje provoditi hegemoniju, ali puno lakše i s puno manje otpora nego prije?
logično
Hoćemo li nakon svega dobiti Europu slobodnih naroda? Europu malih državica? Europu identiteta? Danas, u kontekstu u kojem se živi u Europskoj uniji, ali ne samo, ne bih bio siguran da bi to bio ishod provedbe volje naroda. Nijedna od potencijalnih država, jednako kao ni Katalonija, koja je već podjarmljena kao dio Španjolske, ostvarenjem takozvane ”neovisnosti” se ne bi oslobodila i hegemonije financijske elite.
Međutim, financijski suverenitet je osnovni preduvjet za ostvarivanje punog suvereniteta, više od bilo kojeg drugog oblika, uključujući i vojni. Dakle, čak i ako dođe do uspostave suvereniteta, nova katalonska država će se vrlo brzo naći pod pritiskom birokratsko-financijskih mehanizmima Bruxellesa i London Citya. U vojnom smislu joj je ionako predodređena uloga jake NATO baze u zapadnom Mediteranu.
Postoji visoka vjerojatnost da bi su slučaju ostvarivanja ”neovisnosti” Katalonija bila još više ovisna nego što je danas u okviru španjolskog pravnog sustava.
Svaka strategija mora biti praćena jasno razrađenim planom, a čini se da njega uopće nema. Teze kako Katalonci ne trebaju izdržavati Madrid i kako im je dosta svega mogu biti aktualne nekoliko mjeseci ili godina, dok se ne ostvari cilj. A što onda?
Na primjer, čak i zagovornici izlaska iz eura moraju na to obratiti pozornost. Istina je da je euro ubojito oružje Europske središnje banke, ali bezglavi izlaz iz eurozone, također bez jasne vizije što poslije, na koji način nije ”strategija izlaska”. Isto vrijedi i za vojne ugovore s NATO paktom trgovinske sporazume i druge.
Nije dovoljan samo ”izlazak”. Odlučiti ”kako mi negdje idemo”, bez plana i najmanjih šansi će narod koji ostvaruje svoje pravo biti u boljoj poziciji i da će uživati u većem suverenitetu nego prije. Ako nema uvjeta za poboljšati stvari, onda je bolje pričekati i stvoriti ih. To načelo vrijedi i za zahtjeve za neovisnošću.
Čini se da se katalonski primjer ne razlikuje se od ostalih bogatih europskih regija u kojima raste sentiment za političkim suverenitetom, ali ne i za financijskim.
Pobuna protiv središnje represivne države, ”okupacije centra”, a ne protiv financijske okupacije Međunarodnog monetarnog fonda, Europske središnje banke, Europske komisije i njihovih ogranaka je obmana, jer se i dalje ostaje živjeti u dužničkom ropstvu i pod vlašću banaka.
Glasno se govori o samostalnom vođenju fiskalne politike, proračuna, proračunskih ograničenja, ali nitko ne govori o odustajanju od financijskih mehanizama koji služe porobljavanju i automatskih mehanizmima koji su skriveni u izopačenim i varljivim europskim ugovorima.
Ne postoji bilo kakva vijest da su katalonske vlasti digle glas protiv fiktivnog duga Europske središnje banke, protiv prijetnje Mehanizma europske stabilnosti (MES) ili protiv perverznog mehanizma ”Fiscal Compact” koji provodi plan deflacije i devalvacije programiran za cijelu eurozonu.
Da su se čuli takvi glasovi, onda bi katalonsku neovisnost trebalo podržati svim snagama, jer bi to značilo da Katalonija s neovisnošću ostvaruje puni financijski suverenitet koji bi od nove države stvorio neovisni politički entitet u punom smislu te riječi.
No, čini se da Barcelona nema društveno-ekonomski model koji bi bio alternativa neoliberalnom i da ne gleda Madrid kao neprijatelja, nego kao konkurenciju, konkurencija u mazohističkoj utrci tko će se više podčiniti diktaturi birokratsko-financijske elite.
Gledano iz ovog ugla, možda svjedočimo stvaranju europskih nacionalnih državica, podijeljenih, još slabijih i podložnijih za učinkovitu provedbu plana njihovog zaduživanja u beskraj. Katalonija i buduće nove državice bi u potpuno neoliberalnom okviru bile ranjivije od homogenih entiteta.
Naravno, možemo dodati i da bi današnja Katalonija, ako bi takva bila i kao nezavisna država, morala prihvatiti odricanja težine u donošenju međunarodnih odluka, uloge u vojnim i geopolitičkim pitanjima, međunarodnim forumima gdje se sklapaju sporazume o trgovini, energiji i migracijskim tokovima, a oslabila bi težinu podijeljene Španjolske.
Bi li dobro suzdržati se i odoljeti napasti aplaudiranju ”slobodnoj” Kataloniji i postaviti pitanje mogu li se u ovom kontekstu stvoriti puni preduvjeti za daljnji razvoj narodnog suvereniteta ili će za financijsku oligarhiju Katalonija biti obični komad teritorija nad kojim će i dalje provoditi hegemoniju, ali puno lakše i s puno manje otpora nego prije?
logično
