Predsjednički izbori u Hrvatskoj održavaju se za manje od godine dana, a za sada je samo jedna osoba potvrdila da se planira kandidirati: Katarina Peović, predstavnica male ljevičarske stranke Radničke fronte. Do službene kandidature još je dijeli nekoliko mjeseci i 10.000 potpisa koje mora prikupiti. U međuvremenu smo s njom opširno popričali o izborima, ljevici, novim tehnologijama i drugim stvarima.
Najavili ste da ćete se kandidirati za predsjednicu Republike krajem ove godine. Ankete i prognoze predviđaju ono čega ste i sami sigurno svjesni, a to je da neke osobite šanse da postanete predsjednica nemate. Zašto unatoč tome ulazite u bitku za koju znate da ćete izgubiti?
Pa, dobro, temeljni cilj uključivanja u bitku, u okviru buržoaskog proceduralizma na koji u ovom slučaju pristajemo, je da govorimo o onom što je u našem društvu podzastupljeno – a to je ideja demokratskog socijalizma 21. stoljeća. To je primarni motiv: da se promoviraju ideje koje ne dolaze do javnosti. Često nam se postavlja ovo pitanje koje ste postavili vi. Na neki način baš zbog marginalne pozicije socijalističkih ideja u društvu, mi se kao socijalisti i socijalistice moramo boriti. Odustajanje od te mogućnosti korištenja sistema u kojem možemo medijski promovirati svoje ideje značio bi za nas poraz i povlačenje. Može se postaviti i drugo pitanje: zašto ulazite u bitku za protokolarnu funkciju, pogotovo ako vaša stranka ima direktnodemokratski ustroj i ne ističe jednog pojedinca? Sve su to paradoksi s kojima se moramo suočiti ako želimo preuzeti odgovornost da promoviramo tu ideju. Na neki način nije ni pošteno prigovarati socijalistima zašto ulaze u te bitke. Svatko kom je na pameti ta ideja se mora koristiti alatima koji su dostupni.
Kampanja sad već traje nekoliko mjeseci, smatrate li ju uspješnom? Odnosno, koliko smatrate da ste doprinijeli promociji socijalizma kroz ovaj tip kampanje?
Ja mislim da smo mi već pobijedili, ako ćemo pravo. Ako uzmemo u obzir samo činjenicu da se u skoro svim velikim medijima pojavila ideja socijalizma, možemo reći da je to već pobjeda. Novinari i ostalim strankama postavljaju pitanja “što mislite o socijalizmu?” Socijalizam je kroz kampanju da tako kažem procurio u medije.
Kao termin ili kao koncept? Imate li osjećaj da se razumije što je to kroz način na koji se priča o socijalizmu?
To je izuzetno važno, zato što smo mi dosad imali dosta veliku prisutnost tog – recimo – svjetonazorskog antifašizma i muzeološku tendenciju pristupanja socijalizmu. Jednu tendenciju nostalgije. Mi tome suprotstavljamo socijalizam kao konkretnu utopijsku viziju i njezine uvjete: društveno vlasništvo, proizvodnju koju organiziraju radnici i proizvodnju za potrebe a ne za profit. Ako uspijemo vratiti takvu ideju socijalizma, mislim da smo puno napravili. Ali zadaća nije jednostavna i postoji puno barijera.
Iako se to kod nas smatra “radikalnim”, mi se zapravo vraćamo na neke pozicije kejnzijanizma i državnog intervencionizma, pogotovo u svojim prijelaznim mjerama
Nema sumnje da je zadatak ogroman i težak, ali jeste li zadovoljni reakcijama na svoju kampanju?
Sve što kažem može biti upotrebljeno protiv mene nakon izbora (smijeh) pa pitanje nije prezgodno. Optimizam volje pesimizam intelekta, kako bi rekao Gramsci. Ali da nisam optimistična ne bih niti ušla u sve ovo. Možda ću kasnije zaključiti da sam bila preoptimistična, ali meni se čini da smo mi bili u takvoj poziciji – a kad kažem “mi” mislim na sve sa simpatijama prema socijalizmu – da smo neprestano bili u manjini i defenzivi. Pa nekako mislim da mi u ovom realno ni ne možemo izgubiti.
Još jedno vezano uz samu kampanju: spominjali ste dosta medije i prisutnost u medijima. Zadnjih par mjeseci je stvarno bio dosta medijske pažnje. Ali s druge strane, što još uključuje kampanja? Što se zapravo može postići kroz medije? Nije li medijski orijentirana kampanja onda samo loša kopija buržoaske politike koja ne inzistira na masovnoj demokraciji nego na PR-ovskoj logici?
Sugestivno je pitanje ali slažem se da medijska promocija ideje socijalizma nije dovoljna, toga smo svjesni. Ali ako nemamo medije, svakako će biti puno teže. S druge strane, stvarno moramo raditi kampanje koje nisu za medije i u tom smislu nisu niti kampanje nego su rad na terenu. I tu ne rade samo političke stranke. Taj posao rade i udruge koje cijenim i mislim da su manje prisutne u medijima nego što zaslužuju. Ali moram reći da taj posao radi i Radnička fronta koliko god možemo. Prilično sam ponosna na Radničku frontu i njen aktivizam recimo po pitanju brodogradnje jer je bilo tužno gledati reakciju onih koji se nazivaju ljevičarima, a koji su pristali uz konsenzus da se brodogradilištima ne može pomoći ili čak i kritiku radnika. Tu govorimo o tisućama radnika i porazno je za ljevicu da se nije više angažirala oko toga.
Alternativni “zdrav razum”
Možda je i ta reakcija [na brodogradnju] u smislu “neka sve propadne, uzimaju nam novce itd.” koja je popularna u javnosti zapravo neki indikator slabe prepoznatljivosti socijalističkih argumenata?
Da, apsolutno. To je “zdravi razum” koji vlada i koji je zabrinjavajuć. Nažalost, toj kvaziekonomskoj logici se teško suprotstavljati jer je općeprihvaćena bez obzira na to što je potpuno pogrešna. Kako gašenje jedne industrije može poboljšati život većine? To je iščašena logika, a ponekad i potpuna fabrikacija podataka. Ignorira se činjenica da se adekvatnim politikama i institucionalnim okvirom i ta industrija može reafirmirati, a uz nju se osim toga vezuju i druge industrije. Druga opasna logika je da država ne smije pomagati. Hrvatski političari su u pristupnim pregovorima [s EU] pristali na mnogošto i inzistirali na privatizaciji koja nije trebala biti provedena. Mi sada od ministara dobivamo poruke da su im ruke vezane što je djelomično fabrikacija, a djelomično situacija u kojoj se stvarno nalazimo, ali krivnjom kontinuiteta istih politika.
Pređimo onda na ta rješenja: svoj program ste nazvali “demokratski socijalizam 21. stoljeća”. Kako ta ideja rješava konkretne probleme koji muče većinu ljudi u ovom društvu?
Iako se to kod nas smatra “radikalnim”, mi se zapravo vraćamo na neke pozicije kejnzijanizma i državnog intervencionizma, pogotovo u svojim prijelaznim mjerama koje smo naveli kao moguće u okviru sustava u kojem se nalazimo, ali se na tome ne smijemo zaustaviti. Ono prema čemu idemo i što je krajnji cilj je ipak društveno vlasništvo i proizvodnja za potrebe, a ne profit, a koju organiziraju radnici. Naša borba u tom idejnom polju ima za cilj da artikulira alternativni “zdravi razum”. Mi sada zagovaramo i upozoravamo da bez stvarne promjene mi ne možemo riješiti ove temeljne ljudske potrebe poput zdravstva, obrazovanja, prehrane i stanovanja. Sve je veći broj ljudi koji imaju problema s time. Iako nekima naše politike izgledaju radikalne, one jedine mogu osigurati zadovoljenje osnovnih potreba za sve. Ono što nudi lijevi centar, pogotovo ovaj koji se orijentira samo na antikorupcijske politike, ne osigurava nikakav progresivni pomak za većinu.
Ideja da se u jednoj Americi ili Velikoj Britaniji govori o socijalizmu pokazuje da se geopolitički okvir može brzo promijeniti i ne znamo što će biti za koju godinu
Ali kako program demokratskog socijalizma može ponuditi rješenje za te konkretne probleme poput zdravstva, zaposlenja ili stanovanja?
Mi imamo opsežan program, ali navest ću samo neke parcijalne i prijelazne mjere. Zagovaramo podruštvljenje velikih poduzeća od društvene važnosti, prelazak manjih i srednjih privatnih firmi na oblike zadruga kao prijelaznu mjeru, smatramo da treba proaktivno koristiti monetarnu i tečajnu politiku uz svijest o ograničenim dosezima i kontradikcijama korištenja tih “alata” za dosezanje socijalističkih ciljeva. Smatramo da će zdravstvo i obrazovanje kao kolektivna i solidarno financirana potrošnja u socijalizmu imati puno veći udio od osobnog i samointeresno usmjerenog konzumerizma koje dominira u kapitalizmu.
Osim toga, maksimalna transparentnost financijskih tokova i stanja imovine, progresivno oporezivanje i povlačenje iz NATO-a i vojnih misija mogu donijeti velika sredstva; raskid Vatikanskih ugovora i ukidanje drugog mirovinskog stupa i privilegiranih mirovina – to su sve mjere koje nam mogu osigurati uštede u postojećem proračunu, a koje su dohvatljive u okviru postojećeg sustava. Ukidanjem valutne klauzule, ako se već ne ide na izravno otpisivanje hipotekarnih dugova, sigurno bi smanjilo taj vid opterećenja na dužnike u rješavanju egzistencijalnog pitanja stanovanja.
Vezano uz te mjere: u zadnja dva desetljeća dvije su zemlje služile kao simboli nade za ljevicu koja nastoji osvojiti vlast legalnim sredstvima kako bi provela zaokret od “neoliberalizma”: Venezuela i Grčka. Jedna je danas pred američkom vojnom intervencijom, druga je praktički bila pod europskim sankcijama, ali je na kraju potpisala kapitulaciju. Gdje tu ima prostora za politike poput ovih koje predlažete u Hrvatskoj?
Htjela bih reći tri stvari. Prvo, što se tiče Grčke, to je dobar primjer kako blage reformističke politike bez otvaranja socijalističkih perspektiva vraćaju na poziciju mjera štednje koje su i okrutnije od onih koje bi provele liberalne politike. Naše prijelazne mjere s druge strane imaju u vidu konačan cilj – demokratski socijalizam. Venezuela nije socijalistička zemlja, ona ima neke elemente socijalističke ekonomije, ali ona je kapitalistička zemlja. Da, moramo reći da je Chávezova politika dovela do toga da je broj ljudi koji primaju mirovine porastao preko 500%, da su drastično smanjeni glad i neimaština, da se povećao broj onih koji se obrazuju, ali ne možemo reći da je Venezuela socijalistička.
Drugo, nas često pitaju “pa dobro, gdje je taj demokratski socijalizam”. Mi možemo naravno navesti da sada ideje socijalizma promoviraju Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez i Jeremy Corbyn. Jasno je da ideje socijalizma koje oni promoviraju nisu iste kao naše. Ali uopće ideja da se u jednoj Americi ili Velikoj Britaniji govori o socijalizmu pokazuje da se geopolitički okvir može brzo promijeniti i ne znamo što će biti za koju godinu.
Oprostite, ali s jedne strane ste kritizirali Cháveza zbog nedovoljno radikalnog programa. S druge strane Bernie Sanders ima dosta umjereniji program od venezuelanske vlade samo se taj program nudi u drugom kontekstu i predlaže neki tip socijalne države u SAD-u koja ga ranije nije u tom obliku imala.
Treba kombinirati prijelazne korake u okviru postojećeg sustava i viziju koja nadilazi taj okvir i koja će zahtijevati radikalnije mjere u trenutku izglednog otpora kapitala. Recimo Sanders adresira prijelazne mjere i time otvara raspravu o nejednakostima, iracionalnostima i nepravdama neoliberalnog kapitalizma. Kada kreneš s prijelaznim mjerama a znaš da će kapital pružati otpor, važna je ideja što učiniti za prevladavanje tog otpora i subverzija.
Zato treće, što sam upravo htjela reći, jest da mi u našem kontekstu imamo iskustvo socijalizma što je naša specifičnost. Za razliku od Britanije i Amerike imamo neko baštinjeno iskustvo, koje naravno treba kritički prisvojiti. Bez obzira na sadašnju klimu i manjinsku ideju socijalizma, nije nemoguće da socijalistički proces dobije podršku u ovoj regiji. Tko kaže da se to neće desiti u republikama bivše Jugoslavije gdje su ljudi u vrlo kratkom periodu izgubili puno toga i nakon trideset godina još imamo puno toga za izgubiti, a imaju iskustvo realpostojećeg socijalizma.
Vratimo se na izbore. Bez obzira na vaša očekivanja, ako i formalno postanete kandidatkinja, jedno od ključnih pitanja koje će vam se postavljati je ono vezano uz jedino polje u kojem predsjednica u našem neobičnom sistemu ima neke značajnije ovlasti – vanjsku politiku. A to kod nas zapravo znači regionalnu politiku. Dojam je da naše vlasti regiju ili ignoriraju ili igraju destruktivnu ulogu. Pretpostavljam da je to nešto što želite promijeniti?
Da, politika u regiji je negativna i destruktivna, to je sigurno. Općenito je hrvatska vanjska politika jedna od bolnijih točaka. Aktualna predsjednica je u tome dosta odgovorna, jer je to onaj dio koji je najaktivniji u predsjedničkoj funkciji koja je dosta protokolarna. Naše vlasti u Bosni uglavnom potpiruju najgore nacionalističke strasti. Srbija nam služi kao neki sparing partner da bi svaki ekstremizam ojačao svoju stranu. To je izuzetno štetna politika, ne samo zato što je politički nekorektna, nego zato se propušta mogućnost da se mi, kao periferija koja će inače na više-manje sličan način skončati bez obzira na to tko je ušao ili nije ušao u Europsku uniju – povežemo. Pozicije su nam vrlo slične.
To je jedini način da u budućnosti stvorimo i neku možda ekonomsku autonomiju i da proizvodimo za potrebe, a ne za profit. Svi smo mi doživjeli tu tranziciju u kojoj se guši industrija i gasi svaka politika koja bi mogla tim zemljama osigurati neki tip autonomije. Mi se samo nekritički integriramo u europsko tržište u kojem smo inferiorni i u kojem ćemo ostati inferiorni. Ta priča da smo mi u jednakim tržišnim uvjetima je nešto protiv čega se svim sredstvima moramo boriti jer je to još jedan opasni “zdravorazumski” pristup koji nas dovodi do ovoga što imamo. Bila sam u Srbiji i Sloveniji prije par tjedana. Tužno je na svakodnevnoj razini gledati kako se suočavamo s istim problemima. Sličan je i način na koji ljevica odgovara. Zajedničkim djelovanjem ljevice možemo puno toga promijeniti.
Mislim da je sad ipak bolja situacija nego što je bila i da mi sada zbilja možemo puno lakše i govoriti o ideji socijalizma, ali i o ideji internacionalizma.
S druge strane se moramo suočiti s tim da tenzije postoje. Sami ste spomenuli svoj odlazak u Srbiju na prosvjed [protiv tamošnje vlade] što je smjesta iskorišteno u režimskim tabloidima da bi se dokazivala nekakva “ustaška zavjera” protiv Srbije.
Za Srbiju je specifično to, koliko god da je Hrvatska tabloidna, Srbija je još tabloidnija. To što su pisali je bilo gotovo pa komično. Jedni da je sad vidljivo i jasno da hrvatska opozicija podržava srpsku opoziciju, drugi da je riječ o hrvatskim nacionalistima… Ali sama ljevica je tamo suočena s jako neugodnom pozicijom. Jako teško je profilirati svoju distinkciju, u ovom slučaju recimo u odnosu na SZS [Savez za Srbiju] Dragana Đilasa. To je izuzetno važna politička zadaća koju oni sada imaju u Srbiji. I mislim da je bilo važno… OK, nismo mi ništa veliko pridonijeli tome… Ali to je bila jedna podrška hrvatske ljevice srpskoj ljevici i pokušaj artikulacije internacionalističke politike. Mislim da je itekako bitno da se hrvatska, srpska i slovenska i druge ljevice u regiji povezuju i da podrškom dajemo jednu autonomnu zonu za artikuliranje distinktivnih politika.
Dojam je da se zadnjih trideset godina na ljevici, kakva god ona bila, nastojala naširoko izbjegavati tema regionalne suradnje u strahu da se ne “raspiruju duhovi”. Smatrate li u tom smislu da se treba otvorenije pristupiti toj ideji ne nužno jugoslavenskog, ali prosto internacionalističkog jedinstva?
Apsolutno! Mislim da je sad ipak bolja situacija nego što je bila i da mi sad zbilja možemo puno lakše i govoriti o ideji socijalizma, ali i o ideji internacionalizma za koju danas ljudi mogu imati više sluha… Moram reći da nas je u Srbiji dočekalo puno ljudi na vrlo lijep način i to je bilo gotovo dirljivo jer se osjeća ta potreba da se ljudi i spajaju i imaju uvid u to da se isti problemi zbivaju u svim tim zemljama.
Bandićev cinizam
Namjeravate se kandidirati za šeficu države, kao prvu nacionalnu funkciju, ali imate već nekog iskustva u politici. Sjedili ste šest mjeseci u Gradskog skupštini [Zagreba]. Kako ocjenjujete to iskustvo “parlamentarnog” promoviranja socijalizma?
To je na lokalnoj razini nešto teže. Tu se djelomično krije i tajna Bandićevog monopola kroz tolike godine. Vodeća politika nameće lokalistički dnevni red. Taj dnevni red je stalno oblikovan tako da odgovara vladajućima. Teško je nametnuti socijalističke ideje u Gradskoj skupštini. Mislim da smo mi tu gotovo napravili jedan presedan kada smo uspjeli da Gradska skupština izglasa podršku radnicima tvrtki u stečaju.
Dakle, tražili ste od grada da se odrekne potraživanja prema tvrtkama kako bi radnici dobili svoje plaće…
Da, dijela potraživanja, komunalne naknade kako bi se radnici djelomično namirili u stečaju. To su te “premosnice”, odnosno način da se umjesto njihovog dnevnog reda uspije doći do najugroženijih, a to su radnici tvrtki u stečaju na kojima je, ako ćemo iskreno, [gradonačelnik Milan] Bandić djelomično dobio izbore. Radnicama Kamenskog je poklonio pet šivačih mašina, a u usporedbi s onim što je “zamračio” na drugim razinama to je smiješna cifra. A kada se postavila mogućnost da se Grad odrekne tri milijuna kuna, što je za Grad izuzetno mali novac, i da ih preusmjeri radnicima koji su u izuzetno teškoj situaciji, onda je iskoristio sve moguće mehanizme da to stopira. U Diokiju je 26 ljudi umrlo otkad je firma u stečaju. Taj visoki postotak smrtnosti puno govori o tome u kakvim su uvjetima i kako oni žive.
Par tjedana prije izbora 2017. [Bandić] je pozvao sve blokirane građane da se jave na njegov poziv i da će im oprostiti dio duga, da bi nakon godinu dana samo jednu od 911 prijava prihvatio. A na tome je praktički dobio izbore
Mislite da se Bandić [u ovom slučaju] bojao presedana?
Njega bi to dovelo dvostruko u neugodnu poziciju. Prva neugodna pozicija je sama činjenica da je to Radnička fronta predlagala, a ne on. On, koji se toliko hvali radničkim politikama da u imenu svoje stranke stavlja solidarnost i rad, što je vrhunac cinizma, dobiva na neki način naredbu od male Radničke fronte da isplati tih tri milijuna kuna. On je toliko bahat da mu to apsolutno nije bila opcija. A druga je stvar stvarno i otvaranje presedana iako bi to bila manja šteta za njega kao gradonačelnika u smislu iznosa. Dat ću samo primjer da se za jednu tužbu koju je digla privatna farmaceutska firma zbog kašnjenja s plaćanjem jedne zagrebačke bolnice platilo devet milijuna kuna. To su ti omjeri u kojima ova cifra zbilja nije nešto što bi Grad oštetilo. Ali da, to bi uistinu i otvorilo mogućnost da se ljudima pomogne i svaka nova tvrtka u stečaju, odnosno njezini radnici, bi onda tu mogućnost mogli iskoristiti. Stvarno je prilično cinično da tvrtka u stečaju mora plaćati Gradu komunalnu naknadu bez obzira što ne radi, a istodobno se tajkunima opraštaju dugovi za najam prostora.
Druga tema koju smo pokušali progurati i koja je imala nekog uspjeha na kraju – iako su to stvarno mravlji koraci – je tema blokiranih. I tu će gradonačelnik opet prije pomoći bogatašima, da ne ulazimo u to koliko je i nacionalna politika za to odgovorna. Ali da je mogao pomoći blokiranima, mogao je. Sad smo uspjeli dobiti “privolu” da se izmijeni Odluka o socijalnoj skrbi kojom se proširio krug korisnika prava iz socijalne skrbi – pomoći u naravi – na blokirane, obitelji azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom, a blokiranima se više u prihod neće uračunavati sredstva koja su blokirana. Naravno, toga je moglo biti puno više. Pogotovo zato što se Bandić kiti socijalnom osjetljivošću. Par tjedana prije izbora 2017. je pozvao sve blokirane građane da se jave na njegov poziv i da će im oprostiti dio duga, da bi nakon godinu dana samo jednu od 911 prijava prihvatio. A na tome je praktički dobio izbore.
Mi smo bili ti koji smo poslali i pozive Novoj ljevici i Možemo! Od Nove ljevice smo dobili odgovor da razgovaraju još pa da će nam se javiti, što se nije desilo, a od Možemo! nismo dobili nikakav odgovor.
Poznato je da ste u gradsku skupštinu ušli u sklopu jedne šarene koalicije. Zadnjih tjedana i mjeseci možemo pratiti polemike, najave, preslagivanja, kombinacije i koalicije koje povremeno ostavljaju dojam cirkusa na onome što se ambiciozno zove ljevicom. Možete li “ekskluzivno” za Bilten čitateljima razjasniti kako sada stojimo s tim?
Radnička fronta je u toj situaciji cijelo vrijeme otvorena za pregovore oko koalicije. Ali ujedinjavanje u koaliciju Možemo!, Nove ljevice i Oraha je, ako gledamo zagrebačku koaliciju, čudna matematika ujedinjavanja “4 minus 1”, od četiri stranke iz zagrebačke koalicije tri se sada okupljaju za EU izbore. Nova ljevica je u devetom mjesecu prošle godine pokrenula “ujedinjavanje” u okviru Šibenske deklaracije. Mi smo prihvatili taj poziv. Zagreb je naš nije tada ušao u Šibensku, što smo mi očekivali da će se desiti naknadno. I to je trebalo biti jedno šire udruživanje od ovog na razini Zagreba. Nakon nekog vremena je Nova ljevica objavila da ide ipak samostalno na europske izbore, da bi nedugo zatim pozivala na novo ujedinjavanje, ali bez nas i SRP-a [Socijalističke radničke partije]. Jedna mogućnost da se koalicija desi je propuštena. Moguće da to signalizira i odlazak Možemo!, a onda i Nove ljevice prema centru, što sugeriraju i neke izjave istaknutih članova i članica, kao i njihova namjera da razgovaraju sa Startom [Dalije Orešković].
Možda stranka Možemo!, kao sljednica stranke Zagreb je naš, očekuje da kada je pozvala “sve” na suradnju to podrazumijeva i vas?
Ne može se tako pozivati bez da se razgovara direktno. Mi smo bili ti koji smo poslali i pozive Novoj ljevici i Možemo! Od Nove ljevice smo dobili odgovor da razgovaraju još pa da će nam se javiti, što se nije desilo, a od Možemo! nismo dobili nikakav odgovor. Tako da se ne može to kasnije interpretirati kao da je bio poziv za sve, ali da se neki nisu odazvali, jer mi smo eksplicitno pozivali na razgovore, a ne samo da smo bili otvoreni da nas netko pozove.
Spas u tehnologiji?
Nevezano uz izbore, da se malo odmaknemo od ovih tema: prije političke karijere imate i svoju znanstvenu karijeru. Dosta vas je interesirao razvoj novih tehnologija iz marksističke perspektive. Već nekoliko desetljeća pojedini “tehnooptimisti” najavljuju da će prvo robotika, a onda i umjetna inteligencija, uskoro ukinuti rad i eksploataciju. Drugi brane radnu teoriju vrijednosti i tvrde kako su nove tehnologije samo akumulirani rad pa u tom smislu ne mogu ukinuti ništa. Kako vi stojite po ovim pitanjima?
Tu je važno primijetiti da i tehnooptimizam i tehnopesimizam kreću od polazišta da će nove tehnologije same po sebi promijeniti svijet. Kao da su one autonomne i mi se protiv njih ne možemo boriti. To je ta tehnodeterministička pozicija prema kojoj ćemo se ili prilagoditi ili biti zgaženi kotačem povijesti. To je potpuno ahistorijsko interpretiranje uloge tehnologije. Ono što je meni zanimljivo je vidjeti kako se tehnologije, koje nisu profitno orijentirane i gotovo dolaze u konflikt s načinom proizvodnje, “okivaju”. Otprilike kako smo od Newsgroupa i Bulletin Boarda došli do Facebooka. Prošli smo ogroman put iako se nekima može činiti da je tehnologija već imala upisan način korištenja koji je izuzetno profitno orijentiran.
Postavljam to pitanje zato što se na Zapadu povremeno čak i u mainstreamu vode diskusije o tome predstavlja li razvoj umjetne inteligencije “izazov” za ljevicu, jer vodi gubitku poslova itd…
Još češće automatizacija. Ali samo postavljanje tog problema je simptom kapitalizma. Ako automatizacija dovodi do ukidanja rada, nije li nama cilj upravo društvo slobodnog vremena u kojem smo svi oslobođeni od rada? Kako onda možemo automatizaciju “prozivati” za gubitak radnih mjesta? Zato što automatizacija u ovom sustavu neće značiti oslobađanje od rada nego novu konkurenciju. Iako će svaki kapitalist radije uzeti živog radnika ako mu je on isplativiji. Automatizacija će se desiti jedino i ukoliko cijena ulaganja u nove tehnologije bude manja od cijene rada. Tu je Amazon najbolji primjer. Imate potpunu automatizaciju, a ljudi koji tamo rade u potpuno neljudskim uvjetima, nemaju nikakva prava i izgleda kao da se vraćamo u 19. stoljeće. To je nešto što baš ne budi povjerenje.
Znači, tehnologija nas ne može spasiti? Moramo se ipak boriti za socijalizam? (smijeh)
Ne, nego tehnologiju moramo upotrijebiti za socijalizam (smijeh).
bilten
