Europska unija ne zna i neće riješiti tzv. izbjeglički/migrantski problem, jer pogrešni ljudi na pogrešan način to čine na pogrešnomu mjestu pa kerozinom gasi razbuktali izbjeglički/migrantski požar.
„Ne dajmo, Europljani, da Sredozemno more postane sredozemna grobnica nesretnih ljudi koji bježe od gladi i ratova“, zavapio je neki dan iksti put dobri papa Jorge Maria Bergoglio, ali i iskti put bez odjeka u europskom tzv. establishmentu. Talijanska premijerka Giorgia Meloni oštro je upozorila njemačkog kancelara Olafa Scholza na nedopušteno miješanje njegove zemlje u unutarnje poslove Italije time što financijski podupire talijanske nevladine udruge koje spašavaju izbjeglice/migrante u Sredozemnomu moru. Ministri unutarnjih poslova zemalja članica EU-a na Tantalovim su mukama dogovarajući „koordinirano upravljanje kriznim situacijama u slučajevima velikog priljeva migranata na vanjskim granicama Unije“, a to im baš ne ide pa ne ide. Europučani su pak na svomu splitskom summitu neki dan stavili tzv. migrantsku enigmu na listu prioriteta svoje predizborne kampanje, ali na način koji će više razljutiti birače no što će ih animirati da opet glasaju za europsku pučku opciju Manfreda Webera, Ursule Röschen/Ružice von der Leyen s CRO filijalom Andreja Plenkovića. Čija je politika bacila Stari kontinent na inflacijska/recesijska koljena, zavadila ga s Rusijom i Kinom, natjerala cca pola milijarde tzv. običnih/malih potrošača na energetsku i prehrambenu dijetu te im budućnost dovela u sigurnosno pitanje.
Suicid su bilo kakve zabrane gladnima da dođu do kruha i krova nad glavom u mirnim dijelovima svijeta. Suiciud su bilo kakve prijevare ili uporaba sileEU ne znâ i neće riješiti tzv. izbjeglički/migrantski problem, jer pogrešni ljudi na pogrešan način to čine na pogrešnomu mjestu, pa… Kerozinom gasi razbuktali izbjeglički/migrantski požar. Problem se rješava na mjestu gdje nastaje – u zemljama iz kojih ljudi bježe, i to energičnim uklanjanjem razloga za izbjeglištvo/migracije – ne na granicama EU-a niti u njegovim zemljama tzv. prve brzine. A za to EU nije spreman niti će s EPP-ovcima za kormilom ikad biti, jer se tragična prošlost što ju je skrivio europski Sjever i neokolonijalno još održava na megakorporativnim aparatima više ne dâ poništiti. U povodu posjeta šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i talijanske premijerke Giorgie Meloni sredozemnom otoku Lampeduzi, krcatom tisućama migranata iz Afrike i tzv. globalnog Juga, mediji objavljuju da humanitarna i svaka druga „situacija na talijanskoj Lampeduzi izmiče kontroli“. U samo dva dana na otok se iskrca nekoliko puta više migranata, nego što Lampeduza ima stanovnika, a statistika samo za osam mjeseci ove godine potvrđuje kako je tom rutom, većinom s obala Libije, ušlo u Italiju blizu 120.000 ljudi, a ukupno u EU više od 180.000. Rizikujući živote u valovitu Sredozemnomu moru na pretrpanim kojekakvim plovilima (više od 2500 ih se već utopilo ove godine), po svaku se cijenu žele useliti u neku od (naj)bogatijih zemalja EU-a. Te stotine tisuća nesretnih ljudi – većinom muškaraca mlađe dobi među kojima je i stanovit broj čak i sasvim male djece bez roditeljske ili bilo kakve pratnje odraslih – na životno krajnje rizičan put u Uniju tjeraju ratovi, siromaštvo, krajnja bijeda, obespravljenost i disfunkcionalni, korumpirani (pro)kolonijalistički režimi država u kojima normalan, ljudski život nije moguć, pa je sasvim prirodan poriv za iseljavanjem na bogati i uređeniji globalni Sjever.
Gradsko vijeće Lampeduze proglasilo je izvanredno stanje, a domicilni otočani pokrenuli su val prosvjeda, što sve u svemu ne sluti na dobro, ali je i zvučna pljuska Bruxellesu zbog nesposobnosti u kreiranju učinkovite migrantske politike kojom bi se riješilo eskalirajući problemA taj Sjever – kojega su europski reprezentanti zemlje tzv. prve brzine EU-a, bivše velekolonijalne sile od kojih se mnoge nisu ostavile svog utjecaja te od 2015. godine pod žestokim izbjegličkim/migrantskim udarom s tzv. balkanske i sredozemne rute – nema osmišljenu migrantsku politiku, već vatrogasnim ad hoc kontradikcijama dolijeva kerozin na požar. Osim Italije, na žestokom su izbjegličkom/migrantskom udaru Grčka na početku tzv. balkanske rute i Španjolska u nastavku tzv. sredozemne rute. U kampovima u Turskoj pak zastrašujućih je navodno tri milijuna nesretnika iz Azije i s Bliskog istoka za čije zadržavanje, je li, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan inkasira cca tri milijarde eura iz blagajne EU-a i usput ucjenjuje bogati europski Sjever stanovitim političkim ustupcima, iako mu ograde u migrantskim kampovima sliče ementaleru. Migrantska bomba je počela otkucavati i na Siciliji kamo talijanske vlasti prebacuju ljude iskrcane na Lampeduzi. „Prijeko je potrebno pojačati pomorski i zračni nadzor Sredozemnog mora kako bi se spriječilo ilegalne migrante u njihovom naumu da se domognu EU-a“, kazala je Von der Leyen na Lampeduzi, iako je i Frontexov i nadzor graničnih zemalja EU-a na tim područjima više nego redovan i strog, ali… „To bi mogla provesti Unijina granična agencija Frontex, ali podupirem i inicijative za proširenjem postojećih pomorskih misija u Sredozemlju i rad na novim opcijama.“
Gradsko vijeće Lampeduze proglasilo je izvanredno stanje, a domicilni otočani pokrenuli su val prosvjeda, što sve u svemu ne sluti na dobro, ali je i zvučna pljuska Bruxellesu zbog nesposobnosti u kreiranju učinkovite migrantske politike kojom bi se riješilo eskalirajući problem. Ne tamo gdje se tragično očituje, gdje raspaljuje strasti i prijeti sukobima koje više nitko neće moći kontrolirati, nego upravo tamo gdje nastaje. U zemljama koje su velika i najveća krizna područja iz kojih se masovno bježi u bolji život na globalnom Sjeveru. A to se ne čini niti se pomišlja činiti budući da baš ti koji niti ne pomišljaju poduzeti prave mjere u dugoročno učinkovitoj, je li, migrantskoj politici najprije moraju preispitati vlastitu kolonijalnu savjest i platiti pravednu naknadu za počinjene desetljetne/stoljetne grijehe. I, da, odreći se neokolonijalnih apetita u celofanu megakorporativnih, pa i vojno-geostrateških i ratnih destabilizacija u bivšim kolonijama.
Problem se rješava na mjestu gdje nastaje – u zemljama iz kojih ljudi bježe, i to energičnim uklanjanjem razloga za izbjeglištvo/migracije – ne na granicama EU-a niti u njegovim zemljama tzv. prve brzineMilijarde za tzv. zaštitu granica EU-a, Frontex, izbjegličke/migrantske kampove u tzv. trećim zemljama, sjedničarenja i birokratska laprdanja politikantskih nesposobnjakovića na sljemenu EU-a, itsl. čista su farsa i igrokazi za naivnu javnost. Uključivo posjet Von der Leyen Lampeduzi. Nula bodova. „Jedini način da se ozbiljno pozabavimo migrantskim problemom jest zaustaviti ilegalne dolaske u Uniju“, tvrdi talijanska premijerka Meloni te predlaže uspostavu „europske misije kojom bi se zaustavilo brodove s migrantima. Potrebno je spriječiti sva ta plovila već prije samog polaska s afričke obale. Obaveza je cijele Unije nositi se s tim stanjem. Svi moraju slijediti isti cilj i raditi na ozbiljnim, kompleksnim i održivim rješenjima“. Te oštre opaske Giorgie Meloni nisu bez osnove budući da zemlje članice EU-a još nisu prihvatile tzv. sveobuhvatnu reformu europskog sustava azila, pa zemlje na vanjskim granicama Unije ne samo što su pod nepodnošljivim pritiskom izbjegličkih/migrantskih udara s globalnog Juga nego se i s pravom ljute na očiti nedostatak solidarnosti unutar tzv. europske obitelji. Tim više, jer nesretnici „na putu u Njemačku“ većinom niti ne kane ostati neposredno iza granice, gdje su ušli u EU, ali te su zemlje ulaska prisiljene odrađivati najprljaviji dio posla upravo za one što zloporabljuju principe tzv. obiteljske solidarnosti.
„Godinama proživljavamo ovu ekstremnu situaciju i nije pošteno da to i dalje trpimo“, naglašavaju prosvjednici na Lampeduzi novinarima. „Nije pošteno prema nama. Ljutiti smo jer živimo ovdje, plaćamo poreze, ispunjavamosve obaveze državi, a istodobno proživljavamo tu nepravdu. Nadamo se da današnji politički posjet predsjednice Europske komisije i naše premijerke neće biti samo još jedna parada. Otok od 20 četvornih kilometara odlučio je da više ne može biti mjesto za prihvat tolike mase ljudi. Ne možemo to više trpjeti, to utječe na naše živote, na dinamiku otoka, a traje već 30 godina. Smatramo da su za ovakvo stanje na Lampeduzi odgovorne talijanske vlasti i europska oligarhija.“ Meloni pak inzistira da se nepodnošljivo stanje na otoku Lampeduzi stavi na dnevni red summita EU-a u listopadu. Budući da Lampeduza gori – baš kao i tzv. zelena schengenska granica između RH i BiH, koju je neki dan, kao da nema hrvatske policije i kao da nije schengenska, samo u jednom danu bez problema prešlo cca 600 ilegalaca – ta je kriza nad krizama navela ministre unutarnjih poslova Francuske, Njemačke i Italije na telefonsku razmjenu mišljenja s povjerenicom EU-a za unutarnje poslove Ylvom Johansson eda bi se vidjelo kako reagirati. Rezultat: nula bodova.
Francuska će se – obećao je i predsjednik Emmanuel Macron – zalagati za „jačanje suradnje na europskoj razini kako bi se za tu krizu pronašla učinkovita trenutna i dugoročna rješenja“. Dakle, neće poduzeti baš ništa konkretno, samo će se „zalagati“. Sic transit. Zemlja bivšega kolonijalnog imperija u kojem je, npr. u Africi i na Bliskom istoku, ne samo zadržala neokolonijalni utjecaj, „pravo“ uplitanja u državnu sudbinu (npr. u Siriji) ili čak drži plaćeničku vojsku (npr. u Nigeru) nego ima debelo na duši uzrok aktualnih migracija na europski globalni Sjever. Ministrica pak njemačkog MUP-a Nancy Faeser „odlučno“ tvrdi kako je njezina zemlja, je li, „uvijek pokazivala solidarnost i tako će nastaviti“. Njemačka jest disciplinirano plaćala koliko se od nje tražilo radi „ublažavanja posljedica migrantske krize“, ali od doba „dobrodošlice“ (2015.) bivše kancelarke Angele Merkel pa sve do danas mudro probire među došljacima školovanu radnu snagu i zapošljava na deficitarnim radnim mjestima. Zemlje na granicama EU-a odrađuju za nju prljave dijelove posla, kao i za ine države tzv. prve brzine na globalnom Sjeveru. Bogate, nakrcane kao brod.
Samo, sve te protumigrantske fige u džepovima morat će brzo na vidjelo, jer će biti obesmišljene oklijevnjem i nečinjenjem pred nezaustavljivom bujicom siromaštva i životne nevolje s globalnog Juga. Nije tajna da taj globalni europski Sjever ima zahvaliti svoje blagostanje – kopneće sada zbog sudjelovanja u SAD/EU/NATO-ovom ratu protiv Rusije u Ukrajini, sic transit – (neo)kolonijalnoj pljački i suvremenim destabilizacijama u interesu zapadnih megakorporativnih presizanja na dijelovima Kugle s kojih spašavajući gole živote bježi najviše izbjeglica i migranata. Recimo, u samo dva dana više od 8500 nesretnika iskrca se samo na Lampeduzi sa 199 brodova, bilježi UN-ova agencijaa za migracije, pa… Bit će da više nikakva sila – a da to bude međunarodnopravno i humanitarno u redu – nije u stanju zaustaviti migrantski tsunami niti na Sredozemlju niti na rijeci Rio Grande između SAD-a i Meksika. Debelo je prekasno. Tomu globalnom Sjeveru, demografski već desetljećima prilično impotentnom, pa i sve deficitarnijem na sve većem broju radnih mjesta, je li, neminovno prijeti etničko, vjersko, rodno te onda i političko i ekonomsko resetiranje.
„Deseci milijuna ljudi u Africi mogli bi napustiti svoje zemlje zbog ratova i gladi, a Italija i Europa ne mogu primiti golemu masu migranata“, kazala je medijima talijanska premijerka Meloni. A glad na globalnom Jugu – za koju je, kao i za ratove i megakorporativnu pljačku bez obzira prema prirodi, kriv isključivo globalni Sjever – ne pita je li netko može ili ne može nahraniti pregladnjeloga, dati mu krov nad glavom, želi li ga ili ne želi primiti, etc. Gladni i na smrt prestrašeni samo idu naprijed, probijaju i neprobojno, ruše čelična vrata na granicama i trgaju žilet-žicu, padaju i opet ustaju jer žele živjeti kao ljudi. I, na to imaju i ljudsko i božje pravo. Plavi planet je zajednička domovina čovječanstva, ničije privatno leno, pa je i ljudski i božji zakon da se o tomu ljudi pravedno dogovore. Na vrijeme, u dobroj vjeri i razumno, jer za sve ima mjesta. Suicid su bilo kakve zabrane gladnima da dođu do kruha i krova nad glavom u mirnim dijelovima svijeta. Suiciud su bilo kakve prijevare ili uporaba sile.
Nije rješenje pregraditi Sredozemlje od morskog dna do egzosfere žilet-žicom i do zuba naoružanim, na gotov’s nahuškanim vojnicima – kako to zagovaraju rejtinški rastuće ksenofobne europske politike u stranačkom tzv. radikalno desnom spektru i na državnim sljemenima – nego sve te puste milijarde što ih globalni Sjever sipa u samoobrambenu vreću bez dna preusmjeriti u rješenja u zemljama iz kojih se masovno migrira. Jer, nitko ne napušta vlastito ognjište bez da je grubo natjeran uistinu velikom nevoljom, ne rizikuje goli život – i svoj i svoje obitelji – ne bi li pobjegao od te nevolje. Globalni Sjever, koji je uzrok tako masovnom bijegu od ratova i ekonomskim migracijama zbog neljudskog siromaštva i nepravednih preraspodjela svjetskog bogatstva, materijalno je i moralno obavezan s lokalnim, regionalnim i međunarodnim vlastima ukloniti uzroke migracija u domovinama izbjeglica/migranata. Ne izvan njih, gdje je to jalov posao. Nikakve druge tzv. globalne migrantske politike nisu čak ni privremeno zadovoljavajuće rješenje, osim jedne jedine (o kojoj je zasad nemoguće postići globalni konsenzus kapitalističkoga megakorporativnog sustava): ekonomski i politički, je li, učiniti prihvatljivim život u izbjeglički/migrantski emitivnim zemljama globalnog Juga.
To je moguće, ali ne sada i nikako s neodgovornim političarima koji u ime megakorporativnog kapitalizma – zapravo jedan posto „vlasnika“ čak 85 posto ukupnoga svjetskog bogatstva – desetljećima upravljaju globalnom socijalno-ekonomskom nepravdom. Neovisne su međunarodne medijske mreže nedavno emitirale dokumentarni format o razmjerima siromaštva u zemljama crne Afrike, gdje je prosječna životna dob cca 25 godina, a stopa nataliteta upravo eksplozivna u odnosu na bilo koju zemlju EU-a. Cijele obitelji preživljavaju na euro-dva-tri na dan, djeca u dobi od pet-šest godina – baš kao i u siromašnim dijelovima Azije i Latinske Amerike – badava ili u bescjenje obavljaju teške fizičke poslove, ali i vrlo toksičnim kemikalijama, bez zaštite kože, očiju i dišnih organa prskaju raslinje usred prašume, na ilegalnim plantažama kakaovca. Žena zaposlena 15 godina u plasteniku za uzgoj rajčica njemačke megakorporacije, kaže, nikad u životu nije okusila taj plod niti je ijedan ponijela kući budući da je to stroko zabranjeno. Proizvodnja je pod 24-satnim video nadzorom, a ona, kaže, s desetak eura tjedno mora prehraniti kod kuće sedmero djece, muža, njegove stare roditelje i sebe, pa… Pojesti jedan jedini taj crveni plod – za koji nema pojma kakva je okusa! – znači trenutni otkaz na ionako potplaćenomu teškom poslu.
Hoće li rečena megakorporacija – kakvih je iks u vlasništvu/koncesijama plantaža i proizvodnih pogona manje-više prljave industrije po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, čak i u nizu europskih zemalja bile one u Uniji ili ne – sutra reći: „Dosta nam je robovskog rada, puni smo kao brod, neka ljudi zasluženo, u miru zarađuju za život i budu zadovoljni svoji na svomu“, pa time skinuti izbjeglički/migrantski problem s globalnoga dnevnog reda? Neće, a dok to megakorporativni kapitalizam ne želi učiniti – a kada se „sjeti“ resetirati po nekim davoškim morskim idejama, jer će ga prisiliti nove globalne okolnosti, bit će (pre)kasno – tzv. migrantske politike EU-a ili UN-a (cca 100 milijuna ljudi u svijetu s plinklecom na plećima na putu je u „bolji život“) nisu drugo do li birokratski luk i voda. Politička jalovina. A izbjeglički/migrantski je problem već sada više no ozbiljan: Europa sa cca 750 milijuna manje-više bogatih stanovnika na piku je – zbroje li se žitelji Azije i Afrike odakle je najviše migracija prema Starom kontinentu – više od šest milijardâ ljudi (odokativno 1,5 + 4,5).
Dobro, nije svih šest milijardâ u niskom startu na migrantskoj stazi, pa baš ni pola od tog broja, ali jest barem dvaput više no što je natalitetno kopnećih Europljana, pa… U što se pouzdaju, je li, činovnička sljemena zemalja EU-a, pa i sâm Bruxelles, kad ne čine ništa izgledno kako bi se našlo jedno od možda dvaju produktivnih rješenja (mimo ksenofobnih averzija bilo koje vrsti): učiniti ljudski prihvatljivim, budućnosnim život u migrantski emitivnim dijelovima Afrike i Azije ili produktivno integrirati izbjeglice/migrante u europsko društvo, poštujući njihove tradicionalne vrijednosti i potrebe te im jamčiti sigurnost. Utopija? Fatamorgana? I jest i nije, ovisno o tomu koliko se ozbiljno i smisleno tretira problem. Tim više, jer i drastične klimatske promjene, ne samo agresivni kapitalizam megakorporativno neutaživih apetita, globalno aktualizira migrantsku tektoniku biblijskih razmjera, pa…
